| < | travanj, 2021 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Litterula
lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
Objavljeni listići
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (4)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (5)
Prosinac 2021 (18)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (17)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (6)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (13)
Studeni 2020 (3)
Ako vas zanima vrtlarstvo i fotografija posjetite blogove:
Stara vrtlarica
Moje fotografije
Copyright © Litterula.
Litterula
Beskućnici
- 12:24 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
|
Prije nekoliko godina neko vrijeme sam pomagala sortirati odjeću u skladištu Caritasa koje je smješteno u podrumu ispod naše pučke kuhinje. Dok sam pregledavala i slagala odjeću došla je jedna žena da se istušira i presvuče. Tamo je naime uz vešeraj bila smještena kupaonica pa su povremeno, kad bi došli u pučku kuhinju na ručak, ljudi sišli dolje k nama u podrum da se malo operu i osvježe. Żena koja je došla toga dana bila je srednjih godina i vidjelo se da joj je neugodno. Ja nisam ništa pitala, a ona nije bila voljna govoriti o svojoj situaciji, tako da nisam ništa o njoj saznala. Ali vidjela sam u njenim očima veliku žalost, jad i sram. U tišini je na policama skladišta izabrala čistu odjeću, istuširala se, presvukla i otišla gore na ručak. A kad sam u Zagreb putovala autobusom, najčešće sam kod autobusnog kolodvora pričekala tramvaj pa se malo provozala do Trga. Jednom zgodom za vrijeme te vožnje zapazila sam čovjeka srednjih godina koji je drijemao naslonjen na prozor tramvaja. Svi putnici su se od njega odmicali jer se oko njega širio poprilično neugodan ustajali miris. Bila je zima, siječanj ili veljača, bilo je poprilično hladno toga dana, temperatura je bila nekoliko stupnjeva ispod nule i on je bio odjeven u debeli sivi krombi, na glavi je imao kapu, bio je neobrijan i djelovao je jako zapušteno. Vidjelo se da je beskućnik koji je sjeo u tramvaj da se malo ugrije, da se odmori od lutanja po gradu i da si malo odrijema na toplom. Bio mi je odnekud poznat - možda sam ga već prije vidjela među beskućnicima koji najčešće borave, griju se i drijemaju u čekaonici na Glavnom kolodvoru. Viđala sam ih i u Varaždinu, u parkovima i na kolodvoru, dok sam tamo boravila destak dana s VelkomBebom u domu za osobe s invaliditetom. Gledajući te ljude na ulici, na klupama u parkovima i na kolodvorima, uvijek sam se pitala, a i sad se pitam, zašto i kako netko postane beskućnik, što im se dogodilo i što je pošlo po zlu da su završili na ulici. Jesu li ostali bez posla, imali dugove, možda nisu mogli plaćati rate kredita, možda su nekome bili jamci pa su ostali bez stana ili kuće, možda su posuđivali novac od lihvara, možda su se posvađali s roditeljima ili sa supružnicima, možda su pobjegli od kuće i napustili obitelj jer vole slobodan skitalački život, život lutalice itd itd itd. Koji god bio razlog tome, postali su beskućnici. O beskućnicima najčešće slušamo oko 10. listopada kad se obilježava Svjetski dan beskućništva i zimi, posebice za vrijeme Božićnih blagdana, kad zahladi i kad je na ulicama jako teško živjeti. Ali, beskućnici su tu kraj nas stalno i jednako im je teško i u proljeće i na jesen, i ljeti i zimi, a njhov broj stalno raste. Koliko ih je trenutno u Hrvatskoj ne može se točno utvrditi – službeno se govori o brojci od 350 do 500 ljudi - jer nisu svi evidentirani. Neslužbeno se pretpostavlja da ih je u Zagrebu 700 do 1000, možda čak i 2000. Samo na Glavnom kolodvoru boravi stotinjak ljudi koji su preko dana na ulici, a preko noći se sklanjaju u vagone, napuštene zgrade, kuće, šupe i slična mjesta.  Hrvatski Zakon o socijalnoj skrbi beskućnika definira kao osobu koja nema mjesto stanovanja, niti sredstava kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja te je privremeno smještena u prihvatilište ili prenoćište ili boravi na javnim ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. Beskućništvo je kao socijalna kategorija u Zakon o socijalnoj skrbi uvršteno tek 2011. godine kad je donesen novi Zakon o socijalnoj skrbi koji je po prvi put utvrdio beskućnike kao kategoriju korisnika socijalne skrbi kojima se osigurava privremeni smještaj na temelju uputnice centra za socijalnu skrb. Ako si beskućnik i nemaš stalnu adresu, ne možeš dobiti osobnu iskaznicu. A ako nemaš osobnu iskaznicu ne možeš ostvariti pravo na zdravstveno osiguranje, ne možeš se prijaviti na Zavod za zapošljavanje, ne možeš se legalno zaposliti itd itd. Ako želi dobiti osobnu iskaznicu beskućnik se mora prijaviti nadležnom Centru za socijalnu skrb. No mnogi beskućnici se ne prijavljuju u Centre za socijalnu skrb nadležnim socijalnim radnicima i ne žele ići u prihvatilišta, nego se snalaze na razne načine, skupljaju plastične boce, ilegalno se zapošljavaju, obavljaju sitne posliće, a neki čak i prose. A kako naše društvo pomaže beskućnicima? U Hrvatskoj, kolko ja znam, postoji petnaestak prihvatilišta i prenoćišta za beskućnike, a postoje i pučke kuhinje te brojne udruge koje im pomažu; kod njih se ljudi mogu otuširati, popiti kavu ili pojesti nešto, koristiti kompjuter ili nabaviti odjeću, sredstva za higijenu, a sada u doba korone i dezinficijense i maske. Prihvatilišta pružaju uslugu privremenog smještaja beskućnicima s područja cijele Republike Hrvatske koji zatraže smještaj posredovanjem nadležnog Centra za socijalnu skrb, a može trajati najdulje do šest mjeseci, iznimno do godinu dana. Uslugu smještaja koriste beskućnici koji trenutno nemaju gdje stanovati, borave na javnim i drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje i nemaju sredstava kojima bi mogli podmiriti potrebe stanovanja, a u prihvatilište se mogu smjestiti s uputnicom nadležnog Centra za socijalnu skrb. Prihvatilišta najčešće pružaju sljedeće usluge: - 24-satni smještaj koji uključuje tri obroka - pomoć u odjeći i obući - higijenske potrepštine za održavanje osobne higijene, odjeće i životnog prostora - posredovanje pri ishodovanju dokumenata (osobne i zdravstvene iskaznice) - pomoć pri ostvarivanju prava na mirovinu ili vojnu opskrbninu - pomoć pri smještaju u dom za stare i nemoćne osobe i udomiteljske obitelji - suradnja s CZSS-ima radi ostvarivanja drugih prava iz socijalne skrbi - karijerno savjetovanje - mogućnost nastavka školovanja ili prekvalifikacije za radno sposobne korisnike - besplatna pravna pomoć - pomoć medicinske sestre - psihološka pomoć i savjetovanje - psihijatrijska pomoć i savjetovanje - cjelovita psihosocijalna podrška i pomoć pri resocijalizacija Osim što moraju voditi brigu o sebi, od korisnika se očekuje i da održavaju red i čistoću te da sudjeluju u pripremaju i posluživanju obroka. Korisnici koji preko dana borave u prihvatilištima uključuju se u sportske aktivnosti, u informatičke, likovne i slične radionice ili vrijeme provode u čitanju, kartanju, igranju šaha, i gledanju TV programa. Mnogi korisnici prihvatilišta su osobe s izraženim zdravstvenim poteškoćama, koji primaju propisanu terapiju, npr. psihički bolesne osobe, starije osobe i slično pa im je potrebna i dodatna pomoć. Osim toga, u cilju zaštite drugih korisnika i radnika od zaraznih bolesti, korisnici moraju imati liječničku potvrdu o zdravstvenom stanju. E sad, sve je to divno i krasno, al' u prihvatilištima je zbrinuto samo oko 400 ljudi, a čini mi se da su neka prenoćišta zbog korone i zatvorena. A kad pogledate ukupne brojke, to je jako žalosno. No kad se sjetim beskućnika koje sam prije dvadesetak godina vidjela na ulici u crnačkoj četvrti u Philadelphiji, onda je kod nas još i dobro. |
ona je neozbiljna
- 07:51 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
|
ona je neozbiljna i neodgovorna tvrdoglava je i površna nikad nema mira i nigdje se ne može skrasiti misli joj stalno lutaju i uopće ne sluša što joj govoriš ona ne pamti što si se s njom dogovorio i pravi se blesava kad joj prigovaraš reagira naglo i nepromišljeno i jezik joj leti brže od pameti ona je eksplozivna i ne zna se kontrolirati pa često kaže i ono što ne treba lako plane i svađa se s onima koji ju vole koji ju vole takvu kakva jest neozbiljna, neodgovorna, tvrdoglava i površna vole ju jer je ona njihova mezimica vole ju jer je njihova jedinica |
Klaustrofobija
- 08:02 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
U malom selu u kojem smo živjeli do 1963. godine, roditelji su nas, mene i VelkuSeku kao i svu ostalu djecu u susjedstvu, bez mnogo brige puštali da se slobodno igramo ispred kuće i na okolnim livadama, da se šećemo po cesti – tijekom dana prošao bi kroz naše selo malo tek pokoji auto - i po šumi na brijegu iznad zgrade u kojoj smo stanovali. Imali smo iza kuće i veliki vrt u kojem su uz potok rasle maline, a gredice su bile pune jagoda i raznovrsna povrća. Između zgrade i vrta bio je smješten i veliki bunar, pa smo se vani na dvorištu, po ljetu kad je bilo vruće, kupale u velikom vajnglecu koji bi mama i dadilja napunile vodom iz bunara. Bio je to za mene idealan život, uživancija, sloboda, život na selu, u prirodi, na friškom zraku. Stoga mi je bilo jako teško priviknuti se na novi život kad smo se preselili u drugo, malo veće selo. I mama i tata su radili, VelkaSeka je već išla u školu, Baka i Staramama su živjele u udaljenim selima pa me nisu mogle čuvati, a moja dadilja je otišla u Zagreb učit za frizerku. Stoga su me upisali u vrtić. A taj vrtić bio je za mene pravi zatvor. Bila je to jedna prostorija, doduše poprilično velika, ali u njoj je bilo puno stvari i puno djece, što je bilo dovoljno da kod mene izazove klaustrofobiju. Nisam nakon one slobode, sunca i friškog zraka nikako mogla biti među djecom u jednoj zagušljivoj, za mene puno puno premaloj prostoriji. Pa sam ja lijepo čim me Tata tamo odveo i ostavio, brže bolje pobjegla i odjurila u đački dom u kojem je Tata tada radio. Stigla ja tamo prije Tate i sjela na gelender, spustila glavu prema dolje i ljuljam se na koljenima. Dođe Tata, i što će sa mnom, ne može me vodit natrag u vrtić, nema svrhe, zna da ću ja opet pobjeć. I tako sam neko vrijeme umjesto u vrtiću boravila s Tatom u đačkom domu, crtala u njegovoj kancelariji, igrala se tamo na velikom domskom dvorištu, a često sam bila sa domaćicama i u vešeraju gdje su za đake prale veš. Tata je odustao od vrtića jer je shvatio da je to za mene nepodnošljivo, da ne mogu bit zatvorena u sobi s puno djece. A bližio se i polazak u prvi razred tako da to nije dugo trajalo. Do početka sljedeće školske godine već sam se privikla na novu sredinu, uskoro sam upoznala i novo društvo, djecu koja su stanovala u susjedstvu i djevojčice s kojima sam išla u prvi razred. Jedna od njih je i danas moja najbolja prijateljica - doći će popodne k meni na kavu. Privikla sam se ja na novu sredinu, ali klaustrofobija nije nestala - ni sada ne mogu boraviti u malim prostorijama, ne mogu se vozit u liftu, zavrti mi se u glavi kad dulje gledam u zid i slično. Moram gledati plavo nebo i bijele oblake, moram gledati zagorske brijege, voćnjake i šumarke ispred kuće, moram gledati zelene livade, moram gledati u daljinu...  |
Debljina prvog stupnja
- 08:18 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
 Godinama sam imala oko 65 kg, za moju visinu od 172 cm to je bila neka normalna tjelesna masa. Da sam ga tada izračunavala, ITM tj. indeks tjelesne mase, iznosio bi 22.0. A na stranici Živjeti zdravo za ITM 22.0 kažu ovako: "Normalna tjelesna masa. Odlično! Vaša tjelesna masa je optimalna. Nastavite je i dalje održavati takvom, odabirom uravnoteženih i raznolikih obroka i primjerenom tjelesnom aktivnošću. Za održavanje trenutne tjelesne mase uz postojeću razinu tjelesne aktivnosti potrebno je unijeti 2176 kcal." Kad sam ušla u peto desetljeće zdravlje mi se malo narušilo i počela sam se debljati. Neki dan izračunala sam si indeks tjelesne mase i rezultat je porazan: ITM = 31.4, što znači: Debljina prvog stupnja. A stručnjaci za debljinu na stranici Živjeti zdravo za moj ITM danas kažu: "Djelujte odmah! Vaš indeks tjelesne mase pokazuje prvi stupanj debljine i visok rizik od raznih bolesti poput bolesti srca i krvnih žila te šećerne bolesti tipa II i nekih oblika karcinoma. Potražite savjet stručnjaka, regulirajte prehranu i počnite vježbati prema svojim mogućnostima. Zadajte si realan cilj, gubitkom 5% do 10% od početne tjelesne mase smanjuje se rizik obolijevanja od navedenih bolesti. Napravite promjenu već danas: prošećite se, grickalice zamijenite voćem, a sokove vodom ili nezaslađenim čajem. Za održavanje trenutne tjelesne mase uz postojeću razinu tjelesne aktivnosti potrebno je unijeti 1847 kcal. Savjetujemo postupan i za zdravlje siguran gubitak tjelesne mase od pola kilograma do kilogram tjedno. Preporučujemo da smanjite energijski unos iz hrane i pića za oko 300 kcal do 600 kcal i povećate razinu tjelesne aktivnosti tako da svakog dana potrošite dodatnih 200 do 400 kcal. Za pomoć i inspiraciju, pogledajte naš primjer jelovnika i pronađite odgovarajuću tjelesnu aktivnost za sebe uz naš Kalkulator potrošnje energije. A za sva dodatna pitanja obratite nam se u Savjetovalište za pravilnu prehranu i tjelesnu aktivnosti." Dakle, ako sam se do sad zavaravala i govorila sama sebi: pa nisam jako debela, bum si pojela još jednu šnitu gibanice, sad je sve jasno: debela sam. I krajnje je vrijeme da nešto poduzmem. Moja doktorica mi to govori već dugo; dala mi je upute za zdraviju prehranu, pijem lijekove za povišen kolesterol, a imam i nekoliko ne baš dobrih dijagnoza. Osim toga utvrđeno je da kod debelih osoba postoji veća mogućnost da se zaraze koronom i obole od kovida19. E sad, mogu ja sebi zadati taj realan cilj i sastaviti detaljan plan i program, nije to problem. Pročitala sam si ja na toj stranici sve o važnosti pravilne prehrane, brošuru o tjelesnom zdravlju, preporuke za proljetno-ljetnu prehranu, preporuke za jesensko-zimsku prehranu, pa letak Što kaže vaša vaga i upute za vježbanje. Prelistala sam i njihove predložene jelovnike. Ako želim smanjiti tjelesnu masu, trebala bih dnevno unijeti oko 1400 kcal, pa sam našla odgovarajući tjedni jelovnik koji preporučuje npr. za utorak sljedeće obroke: doručak - bijela kava bez šećera, 100 g svježeg sira + 1 žličica lanenih sjemenki, graham pecivo gablec - jogurt s probiotikom + 1 šaka borovnica ručak - 1 tanjur juhe od rajčice, 100 g pečenog brancina, 1/4 tanjura blitve na lešo i 1 kriška integralnog kruha užina - 1 manja banana večera - 1 zdjelica grah salate s integralnom tjesteninom ( 1/2 šalice kuhanog graha, 3/4 šalice kuhane integralne tjestenine, 1 1/2 žličice bučinog ulja, luk, češnjak) i zelena salata. Da vidimo: bijelu kavu ne volim, mliječne proizvode: svježi sir i jogurt ne jedem, pitam se gdje da nađem brancina – osim toga riba se jede u petak, a ne u utorak - a grah, luk i češnjak za večeru bome neću jest. Osim toga, ljudi moji, kako da taj plan i program provede i da se tog jelovnika pridržava jedna tako nedisciplinirana osoba kao što sam ja??!! Samo strah od raka, moždanog udara, infarkta i korone zajedno, mogao bi me na to natjerati!! |
kao kapljica vode
- 15:18 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
kao kapljica vode ona ulazi u korijen staroga hrasta polako struji kroz deblo i penje se na vrh njegove ogromne krošnje koja širi svoje nemirne grane prema dalekim nebeskim prostranstvima kao kapljica vode ona prolazi kroz njegove lisne žile i osjeća silnu snagu toga starog diva koji duboko i čvrsto ukorijenjen živi na zemlji već tisuću godina |
Majstor
- 17:23 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
 Gospođo Klaraa! Gde ste? Evo me, stigla sam! Jeste gotove s doručkom? Aha! Tu ste. Dobre jutree! E ste vidli kak je denes lijepe vrijeme! Kak sunčeke grije! Glavne da je prestale onak jake puhati. Ideme f kuhnju? Jeste popili kavu? Da ja skuham? Bum si i ja jenu spila, pa onda peme čistit. Jooj! Da znate kak sem se ščera nasekirala! Imam f prizemlju, znate, tam de je bila gostiona pune mesta pa bi štijela f kutu napraviti špajzicu. Kak male spremište. Tak da si morem tu pospraviti krumpijer, luk i češnjak, sjemenje, lončeke i alat. Nije trijeba šupa na dvorišču gda nutre f hiže ima dosta mesta. Povijedala sem neki dan Štijefu da bi ja dole f radioni štijela napraviti tu malu špajzicu. I onda vam je moj Štijef našel nekakvoga majstora prošli tjeden i degovorili su se da bu mi došel te napraviti. Dobre, velim ja, naj dojde zutra - te je bile prekščera - pa nek mi te lijepe zazida. I dojde ščera hjutre majstor, gledi gde bi trebal biti taj zid, prešetava se, neke meri, vidim ja, nikam se njemu ne žuri. Pitam ja, bute si ke popili? Očete kavicu? Pa mogel bi jenu pivicu, veli on. Pivicu tak rane hjutre, mislim si ja, ajde nek mu bu. Donesem ja pivicu, on si sedi, još se nikam nije genul. Srkuče on pivicu, a ja gledim, čakam e bu se genul i počel neke delati. Moram iti kuhat, nemrem ja tu ž njim sedeti i brbljati. Dobre, velim ja, moram iti f kuhnju, imam posla. Ak me trebate, zovite me. Dobre, dobre, sad bum ja, veli on i dalje si lijepe sedi. Za jenu vuru navrnem se ja pogledati kak mu ide. A on preslagiva cigle, neke premerava, vrti z glavu. Gledim ja, tek je počel zidati. Niš, mislim si, idem natrag f kuhnju da mi obed na šparetu ne zgori, valjda bu te zazidal. Pa nemrem ja cijele vrijeme tuj stražariti. I tak sem zgotovila obed, a imijela sem još i viješa za spijeglati pak sem tekar oko dvije vure išla pogledati ke mi majstor dijela; e več jemput te napravil. Dojdem ja f radionu i imam kaj za videti: je, je, napravil je on zidiča, još male fali do stropa, ali nakose, tak da je gornji dijel bil sigurne dvajst centimetrov nagnuti. Bože dragi, ke ste mi te napravili, velim ja, pa kakav ste vi to zidar kad nemrete jenega maloga zidiča kak je trijeba zezidati. Hm, veli on, pa nisem ja baš pravi zidar, ja sem stolar, ali mi je prošli tjeden vaš Štijef pomagal f radioni pa sem, gda me pital jel bi ja morti štel toga zidiča vama napraviti, rekel da bi mogel probati. Probati, probati, slušam ja i nemrem verovati. Odmah to sve zrušite, prije neg se zid osuši i nemojte mi više niš delati, velim ja njemu, a Štijefu rečite nek mi denes pred oči ne dolazi. I tak sem vam ja toga majstora sterala. I zdaj moram novoga majstora, pravoga zidara najti da mi toga zidiča kak je trijeba napravi. A niš, bum zutra iskala majstora, ideme si mi zdaj kavicu spiti pa na posel. Ke bume denes, sunčeko je, ideme prozore prat? |
ona nikad nije imala vremena
- 09:19 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
|
ona nikad nije imala vremena za sebe morala je raditi morala se brinuti za djecu morala se brinuti za muža morala se brinuti za kuću morala se brinuti za roditelje morala se brinuti za ovo i za ono ona nikad nije imala vremena za sebe i stalno je govorila da će kad ode u mirovinu raditi sve ono što prije nije stigla a oduvijek je željela govorila je da će ići u kazalište govorila je da će ići na koncerte govorila je da će ići na izložbe govorila je da će planinariti govorila je da će pisati govorila je da će pjevati govorila je da će šivati govorila je da će ovo i da će ono sad kad je napokon u mirovini ima vremena na pretek može raditi što god hoće i može ići kamo god poželi jer djeca su odrasla muž ju je napustio kuću je prodala roditelji su preminuli no ona sjedi sama pred televizorom ne ide joj se ni u kazalište ni na koncerte ni na izložbe nema volje ni planinariti ni pisati ni pjevati ni šivati sjedi pred televizorom sva u suzama jer je odjednom shvatila da je cijeloga života samo sanjarila umjesto da je živjela |
Recikliram, kompostiram...
- 09:07 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
 Dođe neki dan moja VelkaSeka k meni da mi pomogne malo počistit kuću u kojoj trenutno boravimo. Sjedimo u kuhinji i pijemo jutarnju kavu, a ja kuham ručak. Kuham povrtnu juhu, pečem vratinu u pećnici i kuham rižu. Uzmem konzervu graška, isperem grašak u cjedilki i dodam kuhanoj riži. I automatski trgam onaj papirnati omot na limenki, podrapam ga i bacim u kanticu za kompost. Gleda VelkaSeka i čudi se kaj to ja delam. A meni je to normalno. Sve odvajam već godinama. Plastiku, metal i staklo u posebnu vreću, biljne otpatke iz kuhinje, papir, karton i slično, dakle sve što se može razdrapati i razgraditi odlažem u sanduk za kompostiranje, kao i sve usitnjene biljne otpatke iz vrta, odvajam baterije i žarulje, a sve ostalo smeće bacam u kantu za miješani otpad koja je, otkad odvajam otpatke, stalno poluprazna. U sanduk za kompost ne bacam ostatke kuhane hrane jer to privlači štakore. To ide u smeće, no to nije često jer kuham otprilike onoliko koliko će se pojesti - ne volim kuhati na pamet, često vadim kuharicu i kuham po receptima, a stalno koristim i mjerice i vagu. Jer ne želim bacati hranu. I ne želim trošiti svoje vrijeme na kuhanje nečega što nije fino i što se neće pojesti. Pogotovo ako je to fino domaće meso, npr. moslavačke race, guske, svinjetina i pilići, te povrće iz moga vrta za uzgoj kojega sam se dobrano namučila. Poslije ručka peremo suđe, a nakon malog poslijepodnevnog predaha pijemo kavu. Jedemo i kompot od bresaka; i to je u konzervi omotanoj papirom. VelkaSeka otvara konzervu, stavlja nam kompot u zdjelice i hoće bacit konzervu u smeće. Opet ja zgrabim limenku, odvajam papir, drapam ga i bacam u kanticu za kompost, a VelkaSeka se smije i kaže: e jesi luda, to niko ne dela osim tebe! Nek sam luda, velim ja, baš me briga, ja tak postupam svaki dan, ne samo 22. travnja, na Dan planeta Zemlje, nego svaki dan, 365 dana u godini. |
u suton
- 15:21 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
u suton on stoji na žalu more svjetluca sunce zamire a njegove oči lutaju stazama sjećanja i traže njenu ruku traže njene oči traže njezin glas i traže njene usne sitni obluci izmiču pod njegovim nogama i on ne zna kamo krenuti ne zna kamo krenuti jer je u suton na tom žalu nju držao za ruku gledao njezine oči slušao njezin glas i ljubio njene usne u suton on stoji na žalu more svjetluca sunce zamire a on još uvijek ne shvaća da je više nikad neće držati za ruku da više nikad neće gledati njezine oči da više nikad neće slušati njezin glas i da više nikad neće ljubiti njene usne u suton on stoji na žalu more svjetluca sunce zamire... |
Vincent
- 16:59 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
on je tvrdoglav i neposlušan šutljiv, povučen i sklon osami nezgrapan je, nemiran i neotesan neskladna ponašanja plah, sirov i svojeglav osoran i neprijemljiv za prigovore nedruštven je i drži se po strani a zna se i potući s onim tko mu se suprotstavi ojađen je, usplahiren i potišten rastresen je i ravonodušan smatraju ga crnom ovcom i osamljenim čudakom on dugo bdi, razmišlja i čita povremeno nešto nacrta i uz crtež nešto zabilježi škrt je na riječima no pun milosrđa i ljubavi prema bijednima učenje mu ne ide i svemu se opire al' skicira sve što vidi i često crta do kasno u noć luta po pustim poljima i malo koga susreće iscrpljen je, sumoran i osamljen i osjeća da nikome nije potreban nemaran je i nepažljiv neobziran je i neugodan zapušten je, prljav, robustan i nesmotren sumnjičav je, razdražljiv i naprasito bučan ili zavijen u posvemašnju šutnju iako ni jednu sliku ne može prodati ipak slika neumorno i sebe već vidi slikarom sve je sigurniji da je slikarstvo jedini put koji mu preostaje a kad otkrije boje više ne može odustati jer je potaknut da slikanjem sebe ostvari i pokaže svrhu svoga postojanja upušta se u slikarsku bitku i konačno se uzdiže u visine al' užasava se uspjeha i plaši se sutrašnjice snaga ga izdaje, bolest nadjačava i on ne želi više živjeti jer život je za njega preveliki teret |
Emisija za selo i poljoprivredu
- 21:15 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
 Premda već dvanaest godina ne radim kao agronom – radim samo kao Stara vrtlarica u svom malom vrtu i o tome pišem na svom vrtlarskom blogu - agronom u meni još uvijek želi svaki tjedan čuti što ima novoga i koji problemi izlaze na vidjelo u sektoru poljoprivrede. Stoga svake nedjelje ujutro od 8:05h do 10h slušam Emisiju za selo i poljoprivredu u kojoj se obrađuju aktualne teme iz poljoprivrede i prehrambene industrije u Hrvatskoj i Europskoj uniji, a emitira se iz Zagreba, Osijeka i Pule te s terena iz cijele Hrvatske. U zadnjih nekoliko emisija glavne teme su bile šećerane, prodaja vina, proizvodnja povrća, novi traktori s digitaliziranim upravljanjem, a slušali smo i o proizvodnji mlijeka i istarskog pršuta. Bilo je govora i o problemima u ratarstvu i svinjogojstvu, o proljetnim radovima u voćnjacima, o rezidbi te o zaštiti voćnjaka i vinograda. Urednik emisije Mladen Vuković u jednoj emisiji je bio na Kordunu i razgovarao s uzgajivačem magaraca koji proizvodi magareće mlijeko i sapun od toga mlijeka. Osim toga, posadio je i banane, što je kod nas neobično, ipak je to tropsko voće. Saznali smo i da su moslavački vinari iz udruge Škrlet darovali vino vinarima na Pokuplju i Banovini kojima su se bačve pune vina razbile u nedavnom potresu pa iz njih iscurilo vino. U jednoj od posljednjih emisija čuli smo i što donosi Nacrt strategije hrvatske poljoprivrede do 2030. god., na koje glavne probleme domaćeg agrara upozorava Osječanin Zlatko Janečić u knjizi Zeleno zlatna hrvatska poljoprivreda i kolike su i kako se mogu spriječiti štete u povrtlarstvu, voćarstvu i vinogradarstvu od hladne fronte koja je nedavno zahvatila naše krajeve. A u današnjoj Emisiji za selo i poljoprivredu, 18.04.2021., slušali smo zašto se država upisuje kao vlasnik zemlje koju poljoprivrednici obrađuju kroz više pokoljenja i kako se može tražiti promjena vlasnika. Slušatelji su postavljali brojna pitanja gostu Borisu Koketiju, zamjeniku glavne državne odvjetnice, koji je obašnjavao kako se mogu ti problemi riješiti. Upozorio je slušatelje da kad kupuju zemljište uvijek naprije provjere kakvo je činjenično stanje u zemljišnim kniigama u Gruntovnici i u Katastru. Tijekom emisije mogli smo čuti i kratki prilog o ekološkom uzgoju lijeske te savjete o zaštiti bilja. A na početku emisije čuli smo izvješće ministrice poljoprivrede o tome što za poljoprivredu nudi Nacionalni plan oporavka i otpornosti. Napomenula je da taj plan obuhvaća ulaganja u poljoprivredu u vrijednosti od 988 milijuna kuna s ciljem povećanja prehrambene sigurnosti te konkurentnosti hrvatskog poljoprivredno-prehrambenog sektora kroz četiri različite reforme koje obuhvaćaju aktivnosti usmjerene na unapređenje i povećanje proizvodnje u poljoprivredi te učinkovitije korištenje proizvodnih resursa. Ministrica je kazala da te reforme uključuju: 1. uspostavu mreže logističke infrastrukture za jačanje proizvodno tržišnog lanca u sektoru voća i povrća 2. unapređenje sustava za restrukturiranje poljoprivrednog zemljišta i komasaciju 3. digitalnu transformacija poljoprivrede 4. unapređenje sustava doniranja hrane. No o tome neću danas detaljnije govoriti jer mi treba malo vremena i puno strpljenja da to što sam čula prevedem s poljoprivrednopolitičkog na poljoprivrednopraktični jezik. Ono što je mene danas najviše zainteresiralo je najava da je Ministarstvo poljoprivrede pokrenulo postupak za ukidanje službe za obranu od tuče. Gošća emisije, dr.sc. Branka Ivančan-Picek, ravnateljica Državnog hidrometeorološkog zavoda, kazala je naime da je Ministarstvo poljoprivrede, koje je nadležno za provođenje i nadzor zakona o obrani od tuče od DHMZ-a zatražilo analizu postojećeg operativnog sustava. Analiza je provedena 2018. godine i stručnjaci su zaključili da je “svjetska znanstvena i stručna zajednica jedinstvena u stavu da trenutno naša spoznaja o poznavanju fizikalnih procesa u oblaku i mogućnost njihovog predviđanja, a samim tim i djelovanja na eventualnu njihovu promjenu, još nisu na razini da bi se operativno provodila obrana od tuče. Stoga, trošiti državni novac na obranu od tuče smatra se potpunim gubitkom. Bolje je ta sredstva prenamijeniti na nešto korisnije, kao na primjer za nadoknadu nastalih šteta od tuče, ali i ulaganja u daljnja istraživanja. Državni hidrometeorološki zavod kao državna institucija za meteorološku struku, dužan je izvjestiti javnost o dosadašnjim znanstvenim ispitivanjima i rezultatima opravdanosti obrane od tuče, kao i stajalištu Svjetske meteorološke organizacije. Obrana od tuče nije pitanje samo poljoprivrede već i cijele zajednice, jer svi porezni obveznici daju novac za nešto što nije znanstveno utemeljeno i s nepoznatim učincima zagađenja zraka i općenito djelovanja na prirodu.” Ministarstvo poljoprivrede prihvatilo je izvješće DHMZ-a i na osnovi tog izvješća pokrenut je postupak za ukidanje postojećeg zakona o obrani od tuče. Ravnateljica Ivančan-Picek je spomenula da se obrana od tuče u Hrvatskoj provodi samo u području između Save i Drave, a olujni vjetar i tuča može nanijeti štete i u ostalim krajevima Hrvatske, posebice u jadranskom području. Velike štete mogu prouzročiti i ostale prirodne nepogode: suša, poplava i proljetni mraz. Stoga struka mora pronaći druge načine zaštite od prirodnih nepogoda: postavljanje zaštitnih mreža, sustavi za kišenje i slične mjere te osiguranje usjeva. Dodala je da u svijetu nema takvih sustava za obranu od tuče na državnoj razini te da meteorološka služba samo prikuplja i dostavlja meteorološke podatke, a ne provodi obranu od tuče. Na kraju razgovora spomenula je da će DHMZ uskoro modernizirati meteorološku mrežu postavljanjem novih 6 meteoroloških radara za radarska mjerenja, 3 u kopnenom i 3 u jadranskom području, koji će prikupljati podatke važne za izračune vremenskih prognoza i rane najave olujnih procesa koji mogu prouzročiti štete i u poljoprivredi i u turizmu. U Jadranskom će moru postaviti i 5 meteoroloških oceanografskih plutača koje će prikupljati važne meteorološke podatke o utjecaju mora na atmosferu. Modernizacija će većim dijelom biti provedena novcem iz Strukturnih fondova EU, što mi je drago čuti. A pri kraju prvog dijela emisije čula sam još jednu informaciju koja me obradovala: moj kolega agronom, dr. sc. Zdravko Matotan, kandidirao se kao nezavisni kandidat za mjesto župana Koprivničko – križevačke županije. „Prije nekoliko mjeseci otišao sam u mirovinu, a s obzirom da sam cijeli život radio vrlo brzim tempom, ne bih sada želio dane provoditi doma kritizirajući što ne valja i što bi trebalo mijenjati, nego evo, pokušat ću svojim iskustvom i idejama i pridonijeti da neke stvari pokušamo raditi na kvalitetniji način“, kazao je jučer dr.sc. Matotan na stranici županijskog tjednika Glas Podravine i Prigorja, a ja mu želim da u tim svojim nakanama i uspije. |
žive pod istim krovom
- 18:52 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
|
žive pod istim krovom sjede za istim stolom a’l ništa ih više ne veže u oči se već odavno ne gledaju ni o čemu više ne razgovaraju ruke im se više ne dodiruju klanac koji ih razdvaja sve je širi i širi i oni se pitaju ima li uopće smisla još jednom pokušati povezati pokidane niti koje su ih nekad spajale jer već odavno jedno uz drugo žive samo iz navike |
Svjetski dan glasa
- 07:59 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
U našoj obitelji uvijek se pjevalo, na svim obiteljskim okupljanjima za blagdane, na proslavama rođendana, na izletima i u brojnim drugim prigodama. A prije nego što sam krenula u osnovnu školu Deda je i mene naučio pjevati sve narodne pjesme svoga rodnoga kraja i svaki put kad sam po nekoliko dana boravila kod Bake i Dede sve te pjesme smo nas dvoje sjedeći na otomanu, dok je Baka prala suđe, zajedno otpjevali. U osnovnoj sam školi nastavila pjevati u dječjem školskom pjevačkom zboru. A jedna od prvih pjesama koju sam naučila u tom zboru bila je Oj talasi. To je Pjesma brodara na moru Jadranskom Ivana Trnskog koju je uglazbio Vatroslav Lisinski. Ivan Trnski, hrvatski književnik i prevoditelj, pisao je pjesme, pripovijetke, dramske igrokaze i zagonetke, a pjesmu koju mi poznajemo pod nazivom Oj talasi objavio je u svojoj prvoj knjizi Pjesme 1842. god. Pronašla sam stihove iz Pjesmarice koju je Trnski objavio 1881. godine, a oni glase ovako: Brodarska Oj, talasi mili, ajte, Lak mi čamac ponjihajte, A ti, vihru, tiho stoj, Put je danas dalek moj., Oj, oj, oj! Put je danas dalek moj! Brodar vazda mirne svijesti Mari u svoj čamac sjesti, Veselo si pjeva: oj, Velik li si, Bože moj! Oj, oj, oj! Velik li si, Bože moj! Za srećom si jedrit voli, Te se skrušen Bogu moli, Smjelo s morem bije boj I dom vjerno ljubi svoj. Oj, oj, oj! I dom vjerno ljubi svoj! Kod kuće su sestre, braća, K svojim rad se brodar vraća, Žena s čedom vapi: oj, Gdje si, druže, ćaćko moj? Oj, oj, oj! Gdje si, druže, ćaćko moj? Oj, talasi mili, ajte, Lak mi čamac odnjihajte, A ti, vihru, tiho stoj Dok se u dom vratim svoj. Oj, oj, oj! Dok se u dom vratim svoj! No u školskom zboru nismo pjevali cijelu pjesmu, nego samo prvu i zadnju kiticu. I stihovi su bili malo izmijenjeni pa smo mi, ako se dobro sjećam, pjevali: čamac dalje moj tjerajte, a ne lak mi čamac ponjihajte i a ti vihru mirno stoj, a ne tiho, kako je napisao Trnski. Kad sam išla u gimnaziju bilo je pokušaja da se osnuje školski pjevački zbor mladih, ali to sedamdesetih godina 20. st., kad sam ja pohađala gimnaziju, nije uspjelo. Naime, većina nas bili smo đaci putnici pa nismo mogli ostajati na probama zbora poslije nastave, nego smo trčali na vlak. No tada su se u našim zagorskim mjestima počela osnivati Kulturno-umjetnička društva pa sam se i ja uključila u pjevački zbor u sklopu našeg KUD-a. Naučila sam puno pjesama i mnogo puta pjevala na raznim smotrama, nastupima i proslavama, sve do odlaska na faks u Zagreb. U Zagrebu sam se pokušala uključiti u jedan poznati zbor, prošla na audiciji i bila na jednoj probi, ali sam odustala zbog toga što su probe trajale do kasno navečer, a mene je bilo strah vraćati se navečer u stan na Borongaju gdje sam tada stanovala. Osim toga, svaki petak sam trčala na vlak i odlazila doma oprati veš, sastati se sa starim društvom itd itd. Pjevanju sam se vratila tek dvadesetak godina kasnije kad sam se priključila pjevačima u župnom crkvenom zboru, a nakon nekog vremena postala sam članica i velikog biskupijskog i poznatog gradskog pjevačkog zbora. I to su bile najljepše godine moga života jer mi je pjevanje donijelo mnogo radosti i veselja, naučila sam pjevati psalme i gregorijanske korale te mnogo drugih lijepih i crkvenih i svjetovnih pjesama, a upoznala sam i mnogo dragih ljudi.  Sada više ne pjevam; zuji mi u ušima, ne čujem dobro na lijevo uho, a imam problema i sa glasnicama. No o tome ćemo drugom zgodom – da ne kažete da Litterula stalno piše o nekim boleštinama - možda sljedeće godine, kad se opet, 16. travnja, bude obilježavao Svjetski dan glasa i zdravlja glasnica. A sad još samo pozdravljam sve pjevače amatere koji pjevaju u svim pjevačkim zborovima širom svijeta! A pozdravljam i sve profesionalce: pjevače, učitelje, nastavnike, profesore, glumce, spikere, novinare, radijske i televizijske voditelje, tete u vrtiću i sve ostale koji novac za život zarađuju svojim glasom. Govorite, pjevajte i čuvajte svoje glasnice! |
Alzheimerova demencija
- 12:57 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
 Dok sam s VelkomBebom po desetak dana - ne baš svake godine nego povremeno - boravila na godišnjem odmoru u domovima za starije i nemoćne osobe, susrela sam jednu gospođu čiji život je razorila Alzheimerova bolest. Kad sam prvi put razgovarala s njom činilo se kao da je intelektualno zdrava; sjedila je u invalidskim kolicima jer više nije mogla hodati, ali mogla je još uvijek razgovjetno govoriti. Pa smo se jednog sunčanog popodneva, dok smo sjedili na dvorištu ispred doma, upoznale, razgovarale o studiju - ona je bila informatičarka, koja je završila fakultet na kojem sam i ja nekad davno željela studirati - o djeci, o poslu, o životu. Pričala je i o tome kako se razboljela, kako je dospjela u dom i kazala da je njoj u domu dobro. Spomenula je da kod kuće nije više mogla ostati jer je teško organizirati njegu i preurediti kuću za kretanje u kolicima. Sjedile smo vani na dvorištu toga toplog rujanskog poslijepodneva još neko vrijeme i razgovarale; djelovala je potpuno normalno. Razišle smo se prije odlaska na večeru kao potencijalne nove prijateljice. No sljedećeg dana kad smo se opet poslije ručka susrele na dvorištu, ona nije imala pojma tko sam, nije znala da smo se dan prije već upoznale i dugo razgovarale. A to je ono što kod Alzheimera najviše boli. To zaboravljanje nedavnih razgovora i događaja prijateljima i članovima obitelji oboljele osobe je najteže, pogotovo kad je riječ o osobi koja nije starija od 50 godina, kao ta gospođa. Kad je riječ o osobi koja je dok je bila zdrava bila vaša supruga, majka, kćerka, snaha ili teta. A sad više ne zna o čemu ste razgovarali samo dan prije. To ljude može natjerati u očaj. I zbog toga neki članovi obitelji ne mogu biti njegovatelji osobe koja boluje od Alzheimera, oni moraju brigu o njoj prepustiti nekome drugome, profesionalnim njegovateljima koji nisu tako jako emocionalno povezani s osobama koje njeguju. Bila sam prisutna i kad su toj gopođi u posjetu došli suprug i sinovi - imala je dva prekrasna sina - i mogla sam osjetiti kako im je u domu teško i neugodno, kako ne znaju što bi i da bi najradije odatle odmah pobjegli glavom bez obzira. Stoga mi je drago što postoje udruge kao što je Hrvatska udruga za Alzheimerovu bolest (HUAB), osnovana 1999. godine, koje članovima obitelji oboljelih pružaju pomoć i podršku. Obiteljima koje su suočene s Alzheimerovom bolešću potrebna je pomoć jer često nisu svjesne težine dijagnoze, zdravstvenih, socijalnih i društvenih problema s kojima će se suočiti tijekom bolesti. A bojim se da ni šira društvena zajednica nije baš naročito pripremljena za probleme koje Alzheimerova bolest svima nama donosi. A kakva je to zapravo bolest, ta Alzheimerova demencija i kako je možemo prepoznati? Na internetskoj stranici navedene udruge pronašla sam sljedećih deset znakova koji mogu upućivati na razvoj Alzheimerove bolesti: 1. Poremećaj pamćenja: postepeni razvoj, uz zaboravljanje događaja koji su se nedavno dogodili. 2. Poteškoće u izvršavanju svakodnevnih aktivnosti: održavanje osobne higijene, poteškoće u snalaženju u stanu ili na ulici, trgovini, stalno gubljenje sitnih stvari ključevi, naočale i slično. 3. Poteškoće govora, čitanja i pisanja: zaboravljanje riječi u svakodnevnom govoru, zamjena istih riječi nekim sličnim riječima; izgovoreno je nerazumljivo, nema svrhu niti smisao ili se osoba često služi podjednakim odgovorima – frazama. 4. Gubitak prostorne i vremenske orijentacije: osoba se ne može sjetiti koji je mjesec, dan ili godina, koje je godišnje doba; ne snalazi se na mjestima poznatim od ranije. 5. Pogrešne procjene i odluke: osoba ne razlikuje vrijednost novca, neprimjereno se odijeva u odnosu na godišnje doba. 6. Poremećaj apstraktnog mišljenja: nemogućnost ispunjavanja nekog formulara, nerazumijevanje pojmova „rođendan“, „ljubav“, „pravednost“. 7. Učestalo gubljenje stvari: ostavljanje stvari na neuobičajenim mjestima, često traženje stvari po džepovima. 8. Promjene raspoloženja i ponašanja: izmjene nemira, nervoze, ljutnje s naglom promjenom na preveliku smirenost i nezainteresiranost za događaje oko sebe; bezrazložna tuga i plakanje s izmjenom dobrog raspoloženja i smijeha. 9. Promjena osobnosti: pretjerana sumnjičavost, optuživanje okoline za krađu novaca i stvari; strah od prisutnosti drugih osoba koje ne prepoznaje, strah od svega u okolini; ljubomora, nepovjerenje. 10.Gubitak koncentracije i interesa za socijalne aktivnosti: potpuna nezainteresiranost, osjećaj napuštenosti, osamljenosti i prestrašenosti. Prvi i najizrazitiji simptom je gubitak pamćenja, zatim psihičko propadanje, a nakon duljeg vremena i fizičko propadanja te razvoj nepokretnosti. Rano prepoznavanje ovih simptoma može ukazati na početak Alzheimerove bolesti koja polako narušava svakodnevni život oboljelog, ali jednako tako utječe i na život obitelji ili skrbnika. Pravovremeno upućivanje liječniku, odgovarajuća dijagnostika, zdravstvena skrb i podrška zajednice poboljšava kvalitetu života oboljelim osobama i njegovateljima. Stoga se svake godine 21. rujna obilježava Svjetski dan Alzheimerove bolesti kako bi stanovništvo što više o njoj saznalo. Budući da je tu bolest prilično teško dijagnosticirati, a lijek za učinkovito liječenje i izlječenje Alzheimerove demencije još uvijek ne postoji - oštećene živčane stanice u mozgu ne mogu se oporaviti i regenerirati - velika pozornost stručno znanstvene javnosti usmjerena je prema istraživanjima o prevenciji te bolesti. No da bi mogli provoditi prevenciju bilo koje bolesti moramo poznavati uzroke njezina nastanka, a ni točni uzroci nastanka Alzheimerove bolesti još uvijek nisu poznati. Dakle, izlječenje Alzheimerove demencije nije moguće, ali je moguća kontrola i usporavanje tijeka bolesti. Pored terapije lijekovima, potrebna je i skrb oboljelih koja uključuje fizikalnu terapiju da se odgodi nepokretnost, adekvatnu prehranu, reguliranje sna, sprječavanje lutanja, smirivanje agresivnosti, kontrola nad fiziološkim potrebama, liječenje pridruženih tjelesnih bolesti i tretman komplikacija u terminalnom stadiju bolesti. Budući da ne postoji poseban i jedinstven test kojim se može otkriti ova bolest, tek nakon autopsije moguće je sa sigurnošću reći da li je netko bolovao i umro od Alzheimerove demencije. Obitelj oboljele osobe mora imati mnogo energije, volje i ljubavi kako bi veoma zahtjevnu njegu provodili kod kuće što je moguće duže. Kod nas nema dovoljno specijaliziranih ustanova koje bi prihvatile oboljele od Alzheimerove demencije i pružile im adekvatan smještaj i skrb za duži period pa oboljeli često do samoga kraja ostaju u krugu obitelji, a njegovatelji i skrbnici su najčešće članovi najuže obitelji: supružnici, partneri i djeca. Alzheimerova bolest vrlo često se krije pod drugim dijagnozama ili ostaje neprepoznata, a simptomi se ponekad pogrešno interpretiraju kao normalan proces starenja što je vrlo štetno za oboljelu osobu, obitelj i društvo jer odgađa postavljanje točne dijagnoze. Pravodobnim započinjanjem liječenja bolesnici su duže samostalni i neovisni o drugima, što im na raspolaganje stavlja vrijeme dragocjeno ne samo za sebe, već i za svoje obitelji. Osim toga veoma je važno sprječavanje bolesti koje obuhvaća pravilnu i redovitu prehranu, zdrav način života bez pušenja i alkohola te redovitu tjelesnu aktivnost. Važno je i svakodnevno održavanje mentalne aktivnosti razgovorom, rješavanjem enigmatskih zadataka: križaljki, rebusa i sudoku, igranjem društvenih igara: domino, kartanje, memorijske igrice sa slikovnim karticama, slagalice i slično. Pojavu simptoma može usporiti i prisjećanje događaja iz djetinjstva i mladosti, pisanje anegdota, crtica, stihova ili priča, čitanje, razgovor i razmjena mišljenja, slušanje radija i gledanje televizijskih emisija te komentiranje i prepričavanje sadržaja koje smo čuli i vidjeli. Svemu tome možemo pridružiti i objavljivanje postova, komentiranje i rasprave na blogovima jer sve su te aktivnosti izvrsna mentalna gimnastika. Zato je i Litterula, kad je primjetila da sve češće zaboravlja gdje je ostavila naočale i mobitel, počela zapisivati i na blogu objavljivati svoje crtice, kratke priče, stihove i osvrte, kako bi bar malo svaki dan zaposlila mozak i spriječila pojavu Alzheimerove demencije. |
Jabuke iz trnaca StarogTate
- 17:08 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
StariTata je preminuo devet godina prije nego što sam ja došla na svijet pa nisam imala priliku s njim razgovarati, upoznati ga i družiti se kao unuka sa svojim djedom. Najviše od svega mi je žao što mi nije mogao prenijeti svoje znanje o voćarstvu. A znam, iz maminih povremenih prisjećanja, da se bavio uzgojem voćaka i da je bio vješt cjepljar. Kamo god bi išao uvijek bi našao malo vremena da se raspita i da potraži plemke različitih sorti voćaka, najčešće jabuka, koje još nije imao. Tako je prikupio brojne stare sorte jabuka i krušaka te ostalih voćaka koje su pomalo popunjavale njegov veliki trnac, voćnjak koji se prostirao na padini brijega iza gospodarskih zgrada uz rub dvorišta. Kad sam ja bila mala djevojčica, taj trnac još uvijek je davao dobar i velik urod. Svake jeseni, na poziv Starijeg ujčeka, koji je naslijedio gospodarstvo kao najstariji sin, dolazili smo brati jabuke, primjerice mcIntosh, sjajne tamnocrvene u kojima su zveckale sjemenke, pa bjeličnik, zlatnu zimsku parmenku, kanadu, boskop, kalvil, božićnicu i druge sorte. Mama ih je pažljivo slagala u drvene štajglece, smjestila ih u spremište na terasi pa od njih kuhala kompot, pekla štrudl ili pitu, a sve su bile fine za jesti i svježe. Nisu se mogle tako dugo čuvati kao ove današnje, najčešće američke sorte, ali to nije ni bilo potrebno; sve smo mi to pojeli i potrošili prije nego što bi se jabuke smežurale ili pokvarile.  Ne velim ja da današnje jabuke nisu fine, fine su one, sočne i slatke, ali jabuke moga Starogtate bile su posebno fine, sočne i slatke jer ih je on prikupljao, cijepio, sadio i uzgajao s puno ljubavi. S puno ljubavi prema voćkama, stablima koja su davala fine plodove i s puno ljubavi prema svojoj obitelji: ženi, djeci i unucima, jer je znao da ćemo svi mi fine jabuke i ostalo voće iz njegova trnaca još godinama s radošću brati i jesti i onda kad njega više ne bude. |
Matoš na klupi
- 15:28 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
|
Prije nego što su me počela zafrkavat koljena, redovito sam išla u moj bijeli rodni grad; ako ne bih svaki mjesec sjela na vlak i odjurila u Zagreb, a često i doma u Zagorje, uhvatila bi me nostalgija. Zato sam uvijek spremala nešto novca u poseban novčanik za tu namjenu i čuvala ga u ladici komode da ne spiskam te novce na gluposti - kolačiće, čokoladice, čokoladne tortice ili žele bombončiće. Kad bih stigla u Zagreb, uvijek bih se prošetala od Glavnog kolodvora do Trga, pa se popela na Dolac da kupim neku sitnicu od drvenarije - drvene kutijice, daščicu, kuhaču i slično. Pregledala bih voće i povrće i ostalu robu koja se nudi na glavnoj zagrebačkoj tržnici pa skrenula desno do katedrale ili bih se prošetala do Kamenitih vrata pa na Gornji grad. A na Gornjem gradu na Strossmayerovom šetalištu na jednoj klupi sjedi Antun Gustav Matoš. To je skulptura Ivana Kožarića, jednog od najvećih hrvatskih kipara, popularno nazvana „Matoš na klupi“. Na 13. Zagrebačkom salonu 1973. godine Kožarić je naime izložio svoj rad „Pjesnik Zagrebu“ kao jedan od prijedloga za Matošev spomenik. Pobijedio je na tom natječaju, rad je otkupljen, izrađena je aluminijska skulptura pa 1978. godine postavljena na Strossmayerovom šetalištu. Matoš opušteno sjedi na toj klupi i preko krovova Donjega grada gleda u daljinu dok pored njega prolaze šetači. Replika te skulpture postavljena je 1992. godine na sisačkoj šetnici uz našu lijepu zelenu rijeku Kupu.  I zagrebački i sisački Matoš odlično se uklapa u prostor jer skulpture nisu podignute na postolje kao većina spomenika, nego su postavljene uz ostale klupe na razini šetališta. Kad za vrijeme šetnje prilazite Matošu na klupi dobivate dojam da vas poziva da sjednete kraj njega i malo predahnete. I ja sam nekoliko puta sjela na tu klupu i u Sisku i u Zagrebu. A vidim da i drugi prolaznici i šetači vole sjesti kraj njega i za uspomenu se fotografirati. A to je znak da je Ivan Kožarić ovom skulpturom kao i svojim poznatim Suncem u Bogovićevoj, kojega svi volimo pogledati, dotaknuti i pogladiti, učinio pravu stvar. Darovao nam je skulpturu koja je, tako nenametljivo smještena među prolaznike, postala dio života oba naša lijepa grada. No osim ova dva hrvatska Matoša, postoji još jedna replika Kožarićevog Matoša na klupi u Francuskoj. Naime, povodom 100. godišnjice smrti velikog pjesnika, 8. veljače 2014. u glavnoj aleji Vrta tisuću ruža u pariškom predgrađu Issy-les-Moulineaux, na poticaj udruge bivših studenata hrvatskih sveučilišta AMCA-Pariz, Matoš na klupi postavljen je također na mjesto koje odgovara Kožarićevoj zamisli interakcije i komunikacije skulpture s ambijentom i prolaznicima. Dva velika hrvatska umjetnika tako su se vratila u Francusku, u Pariz, grad koji je uvelike utjecao na njihove živote. A ja sam sigurna da i tamo prolaznici i šetači zastanu, sjednu kraj našega Antuna Gustava Matoša na klupu i za uspomenu se s njim fotografiraju. |
on stoji na rubu
- 09:25 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
on stoji na rubu provalije ispred njega ponor iza njega zid hoće li odskočiti i vinuti se u novi život ili će i dalje uporno tjerati po svome i lupati glavom o zid iako zna da ga to nikamo ne vodi on stoji na rubu provalije ispred njega ponor iza njega zid hoće li smoći snage da se odgurne od ruba da preskoči duboku provaliju da hrabro poleti dalje i da raskine te lance što ga tako čvrsto vežu tako čvrsto da ne može hodati tako čvrsto da ne može letjeti tako čvrsto da ne može disati tako čvrsto da ne može živjeti on stoji na rubu provalije ispred njega ponor iza njega zid hoće li smoći snage za novi početak ili će i dalje ostati čvrsto priljubljen uza zid tvrđave što ga je sam svojom voljom tako čvrsto sazidao |
Korisne životinjice
- 15:23 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
 Ispod moga dvorišta dugi niz godina rastao je jedan lijepi mali šumarak, bila je tu jedna lijepa breskvica, jedna jabučica, jedan već poprilično veliki orah, divlja šljiva, lijeska, svibovina i slično grmlje. Nitko to nije kosio pa se tu oblikovala jedna zgodna mala prirodna zajednica puna različitih trava i drugih biljaka, kukaca, guštera, malih sisavaca i raznoraznih drugih malih životinja. Iz trave je često znao izjuriti sljepić ili jež, a predvečer su svjetlucale krijesnice. A onda je taj "moj" mali šumarak kupio vlasnik susjedne parcele, naručio malčer, onu veliku mašinu, dojurila mašina, potrgala svo drveće i grmlje i pokušala poravnati i terasirati taj nagnuti teren bez gradnje potpornog zida. Pritom je potkopala betonski temelj naše ograde, pa se jedan dio moje visoke guste živice lijepo osušio jer je korijenje ostalo visiti u zraku. Kad su to tako "lijepo poravnali", nadala sam se da će novi vlasnik te parcele posaditi voćke, ukrasno drveće, grmlje, cvijeće, oblikovati povrtnjak i sve to lijepo odrżavati kao pravi vrtlar. Ma je!!! Figu frišku!! Dohvatio se on rotacione kosilice pa kosi li ga kosi, i kad treba i kad ne treba. Čim biljčice malo narastu eto ti njega s kosilicom pa struže li struže sve do zemlje. I tako svaki čas. Uskoro se s lijeve strane napravilo i lijepo malo klizište jer nema korijenja drveća koje bi držalo glinastu zemlju koja kad se fino natopi vodicom curi li ga curi. Nema više visoke trave, nema više ni sljepića ni ježeva ni krijesnica. Al' zato ima svake godine sve više puževa. A svaki pravi vrtlar zna da su krijesnice, sljepići i ježevi veoma korisne životinjice, da su naši vrijedni suradnici jer jako vole jesti pužiće i tako smanjuju njihovu brojnost i štetu koju čine u našim lijepim vrtovima. Stoga u svakom vrtu ili u njegovoj blizini mora biti grmlja, cvijeća i visoke trave kako bi korisne životinjice imale što povoljnije uvjete za život. I kako bi nam stalno mogle pomagati da bez pesticida uzgojimo što više finog domaćeg povrća. Takav veliki lijepi vrt, obrubljen gustom visokom mješovitom cvjetnom gredicom imala je i moja Staramama i Najstarija teta i nikad nisu rabile nikakve pesticide, a vrt im je svake godine bio pun povrća. I Stara vrtlarica je u svom malom vrtu posadila dosta grmlja, trajnica i lukovičastog cvijeća, a svake godine sije i jednoljetnice i dvoljetnice i začinsko i ljekovito bilje. I u povrtnjaku oblikuje mješovite gredice kako bi na dvorištu bilo što više raznovrsnog bilja.  Ali to, ta biljna raznolikost mnogim ljudima nije važna. Oni bi najradije, kako se meni čini, cijeli taj "moj" šumarak izbetonirali ili prekrili umjetnom travicom tak da im oko kuće ne može puzat, hodat, skakutat, trčat ili letit nikakva "gamad." |
Lastavica - ptica godine
- 05:21 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
|
Hrvatski ornitolozi i organizacije koje se bave proučavanjem i zaštitom ptica i prirode 2016. godine prvi put su organizirali izbor za pticu godine. A prva ptica koja je ponijela tu titulu bila je bregunica (Riparia riparia). Drugi izbor su proveli 2018. godine, kad je bila izabrana čigra, i to crvenokljuna čigra (Sterna hirundo) i mala čigra (Sternula albifrons), a 2019. je ptica godine bila prepelica (Coturnix coturnix). Prošle godine, 2020. titulom se okitila zlatovrana, (Coracias garrulus), jedna od najdojmljivijih europskih ptica, prepoznatljiva po tirkizno plavoj boji glave i trbuha te smeđim leđima. Ove godine, 2021. ornitolozi iz zagrebačke udruge Biom i osječkog Hrvatskog društva za zaštitu ptica i prirode za pticu godine predložili su lastavicu, ćukavicu i bjeloglavog supa. U želji da što širi krug ljudi shvati ulogu i važnost ptica u očuvanju bioraznolikosti u Hrvatskoj, ove je godine široj javnosti bilo omogućeno sudjelovanje u izboru ptice godine putem interneta. Glasovanje je trajalo do 14. veljače, 15. veljače objavljeni su rezultati. Bjeloglavi sup (Gyps fulvus), jedini preostali specijalizirani pernati strvinar u Hrvatskoj, čija se jedina stabilna populacija nalazi na kvarnerskim otocima, u ovogodišnjem izboru za pticu godine osvojio je 171 glas ljubitelja ptica i prirode. Budući da se hrani isključivo uginulim životinjama, najčešće krupnim sisavcima - nikad ne napada živi plijen - ima važnu ulogu u sprečavanju širenja bolesti u ekosustavu. Ćukavica (Burhinus oedicnemus), ptica koja ima status ugrožene vrste u Hrvatskoj, nalazi se na samo nekoliko lokacija, kao što je nedavno proglašeni Park prirode Dinara, s 204 glasa zauzela je drugo mjesto. A prvo mjesto s 287 glasova osvojila je lastavica, (Hirundo rustica), dobro poznata i omiljena ptica koja svoja gnijezda svija uz ljudske nastambe već više od 7.000 godina. No i njena brojnost opada jer se zbog pojačane upotrebe pesticida u poljoprivredi u proteklih pedeset godina smanjuje brojnost letećih kukaca kojima se lastavica hrani. Osim toga, ponekad se dogodi da lastavice grade gnijezda na neprikladnim mjestima, pa ih ljudi uništavaju. Udruga Biom organizira promatranje ptica za sve zainteresirane ljubitelje ptica sutra, u subotu 10. travnja 2021. u 8:00 sati pored ulaza za zaposlenike Zoološkog vrta, na istočnoj strani parka Maksimir, u ulici Fakultetsko dobro. A ja sam zadnji put lastavice vidjela pokraj gnijezda koja su napravile uza zid naše nove crkve, prije nekoliko godina, kad sam se šetala na Zelenbergovim livadama.  |
Lea Deutsch
- 22:08 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
 Lea Deutsch, rođena u Zagrebu 18.1.1927. godine, bila je najmlađa glumica koja je glumila u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. U dobi od samo pet godina, 1932. god., počela je glumiti u tadašnjoj dječjoj kazališnoj skupini “Dječje carstvo”, a ubrzo je dobila i svoju prvu kazališnu ulogu u predstavi “Graničari”. Bila je veoma talentirana pa su uslijedili angažmani i u drugim kazališnim predstavama. Odigrala je 17 uloga, a istaknula se u ulozi Točkice (E. Kästner, Tonček i Točkica), Luize (Moličre, Umišljeni bolesnik) i Gite (I. Brlić-Mažuranić, Čudnovate zgode šegrta Hlapića). Kao pjevačica i plesačica nastupala je u scensko-glazbenim komadima, a glumila je i kao odraslija djevojčica (W. Shakespeare, Zimska priča; L. N. Tolstoj, Moći tmine i dr.). U razdoblju između dva svjetska rata u Zagrebu je glumila, pjevala i plesala u prepunim kazališnim kućama. Smatrali su je glumačkim čudom od djeteta, a bila je tako popularna da su kazališta naručivala komade posebno za nju. Zbog nje se odlazilo u kazalište, o njoj su pisale sve zagrebačke novine, a često je nastupala i na radiju...Francuska filmska tvrtka “Pathe” u Zagrebu je 1935. godine snimila Leu Deutsch u različitim kostimima dok je izvodila brojne glumačke točke, a tada je dobila i ponudu za jednogodišnji boravak u Parizu kako bi naučila francuski, no tu je ponudu ova talentirana mlada glumica odbila. Svoju posljednju ulogu u scenskom prikazu “Šahovska igra” u HNK-u, Lea je odigrala 15.3.1941. godine u kojoj su njezine školske kolegice glumile šahovske figure, a ona je prikaz vodila sve objašnjavajući publici. No iznimno uspješna karijera ove mlade hrvatske glumice prekinuta je kad je, nakon osnivanja NDH, 1941. godine donesen rasni zakon prema kojemu Lea više nije smjela glumiti, pristup kazalištu joj je bio zabranjen, a nakon nekog vremena izbačena je i iz škole. U nadi da će izbjeći progon, Lea i njezina obitelj, majka Ivka, otac Stjepa i brat Saša prešli su na rimokatoličku vjeru, no to ih nije uspjelo spasiti. Ustaške su vlasti, naime, u noći 3. svibnja 1943. godine naredile uhićenje svih preostalih Židova u Zagrebu uključujući Leu Deutsch, njezinu majku i brata. Otac se spasio skrivajući se na zaraznom odjelu u Bolnici Sestara milosrdnica. Na putu za Auschwitz, u stočnom vagonu u kojem je bilo nagurano 75 ljudi, na šestodnevnom putu bez vode i hrane, šesnaestogodišnja Lea Deutsch je umrla. Njezina majka i brat umrli su u logoru, a otac Stjepan preminuo je 1959. u Zagrebu. Pokopan je na židovskom dijelu groblja na Mirogoju, a na njegovu grobu stoji i Leina slika... A ja se sjećam da je prije desetak godina o Lei Deutsch u jednoj emisiji na radiju govorio Relja Bašić prisjećajući se da ju je vidio kako sjedi na klupi nasuprot zgrade HNK-a u Zagrebu s našivenom žutom Davidovom zvijezdom na kaputu i satima gleda u zgradu u kojoj je nekoć bila zvijezda, a sada u nju nije smjela ni ući. A zašto se Litterula baš danas prisjetila tragičnog slučaja mlade talentirane zagrebačke glumice? Zato što se danas diljem svijeta obilježava Jom hašoa, Dan sjećanja na žrtve holokausta u spomen na 6 milijuna Židova stradalih u nacističkim i fašističkim logorima tijekom 2. svjetskog rata. A Lea Deutsch je nažalost bila jedna od njih. |
Mlijeko u prahu
- 22:12 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
Dok smo živjeli u malom zagorskom selu mama je kao učiteljica radila u dvije smjene, jedan razred ujutro, jedan popodne. Budući da tada u malim selima nije bilo vrtića, mene je čuvala dadilja. Točnije bi bilo reći da mi je pravila društvo i pazila da mi se na mojim putešestvijima po selu nešto ne dogodi. Ne sjećam se da smo boravile u stanu; sjećam se da smo se igrale na dvorištu ili bazale po bregima, livadama i šumarcima našega maloga sela. Nije bilo baš puno automobila ni drugih opasnih brzih prometala, pa se dadilja nije morala bojati da ću podletit pod auto. Morala je paziti da u jurnjavi po seoskim cestama ne podletim pod noge konjima koji su vukli kola ili kočiju, tada glavna seoska prevozna sredstva. I da, morala je paziti da ne upadnem u raznorazne nevolje; naprimjer da se bosa ne zaletim na netom pokošenu livadu i izbodem si tabane, da ne naletim na gusake koji bi me mogli ugrist za noge, da slučajno ne pojedem nešto otrovno i tome slično. I stalno me morala pratiti u mojim istraživanjima jer sam uvijek sve sama htjela vidjeti i isprobati. Tako smo jednom zgodom dok je mama radila s učenicima u staroj školi, mi istraživale čega sve ima u spremištu ispod učionica. Ne sjećam se točno što se sve nalazilo u tom spremištu, ali dobro se sjećam velikih bijelih kartonskih bačvi što su stajale u kutu toga školskoga spremišta. U njima su bile plastične vreće pune nekakvoga bjelkastožućkastog praha. A ja sam morala odgonetnuti kaj to je pa sam namakala prste u tom prahu da ja to kušam. Jer je to izgledalo kao štaubšećer ili fino mljeveno glat brašno. I znate kaj je to bilo? Mlijeko u prahu. Američko mlijeko u prahu. Na bačvama je nešto pisalo, vjerojatno na engleskom, al' ja nisam tada još znala ni čitati ni pisati - naučila sam čitati i pisati tek kad sam krenula u prvi razred - a dadilja nije znala engleski, pa ni ona nije mogla pročitati kaj to na bačvama piše. Uglavnom, ja sam to kušala i nisam se otrovala nego sam otkrila Ameriku tj. američko mlijeko u prahu. A mama mi je kasnije ispričala da je to bio dio američke pomoći - sjećam se i velikih komada narančastog sira s velikim rupama - koju su škole dobivale za djecu od UNRRA-e. A UNRRA, tj. United Nations Relief and Rehabilitation Administration, je bila međunarodna organizacija za pomoć i obnovu, osnovana 9. XI. 1943. na prijedlog američkog predsjednika F. D. Roosevelta uz potporu 44 drżave članice, radi pružanja pomoći civilima na područjima oslobođenima od okupacije sila Osovine. UNRRA je 1945. godine priključena Ujedinjenim narodima, a u Europi je prestala djelovati 1947. Tijekom svojega postojanja pomagala je žrtvama rata osiguravajući i šaljući hranu, gorivo, alat, lijekove i ostale medicinske i druge potrebštine neophodne za oporavak i život stanovništva u ratom zahvaćenim područjima. Osim toga UNRRA je 1945-46. god pomagala raseljenim osobama u Europi da se vrate svome domu. Nakon prestanka djelovanja UNRRA-e, njene zadaće je preuzela WHO tj. Svjetska zdravstvena organizacija, IRO tj. Međunarodna organizacija za izbjeglice te druge organizacije Ujedinjenih naroda. Aktivnosti koje je UNRRA provodila financiralo je četrdesetak zemalja, no najveći financijski donator bile su SAD. Najveću pomoć primila je Kina, Poljska, Čehoslovačka, Italija, Grčka te Austrija. I tadašnja Jugoslavija primila je veliku pomoć i to u vrijednosti od 416 mil. američkih dolara. Jedan dio te pomoći pristigao je nakon drugog svjetskog rata i u naša zagorska sela. A ja sam to mlijeko u prahu kušala na početku šezdesetih godina 20. stoljeća. Jel to onda znači da je ta pomoć pristizala i desetak godina nakon prestanka rada UNRRA-e? |
smisao života
- 14:22 -
Komentari (31) -
Isprintaj -
#
|
kao što izgubljen u pustinji traži vodu ne bi li preživio tako i on traži smisao života |