Litterula

Litterula
moji stihovi, kratke priče, osvrti i crtice iz svakodnevnog života

lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.

srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji čitaju moje listiće

tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu

verba volant, scripta manent lat. izgovoreno odleti, zapisano ostaje

objavljene fotografije moje su djelo,
osim ako nije drukčije označeno

Objavljeni listići
Crtice
Ajd stišaj to
Bakina kuhinja
Bakine škare
Biovreća
Boss od Čakovca
Digitalizacija
Domaći putar
Jabuke iz trnaca StarogTate
Kamenčići
Klaustrofobija
Korisne životinjice
Majstor
Mlijeko u prahu
Mogla mi je kuća izgorit
Muzikologija
Ne bu mi više nigdo komandijeral
Recikliram, kompostiram...
Salštange ili kajzerice?
Segestika i Siscia
Stara vrtlarica
Šlauf
Voćni jogurt
Zaštitne maske

Kratke priče
Ana i Željko
Crvene jabuke
Drugi rujna
Marija i Damir
Pjevačica
Roan je slomio nogu

Moji stihovi
debeo kameni zid
dok je još mogla hodati
dok ju je držao u naručju
doma, doma se vrnuti hoču
duge si gruntam
gdo bu te splievil
gdo je te bil
gle kak je divan dan
kad se razljuti
kao kapljica vode
kao nerazumno dijete
komadić sam leda
ne boj se životinja
ne, nije novac ono
nož mu je u srce zabola
njegov brod ga čeka
on je stvorio svoj svijet
on je umoran
on još uvijek čeka
on stoji na rubu
on trazi svoj izgubljeni život
ona gleda taj divan svijet
ona je neozbiljna
ona je nezgrapna i nespretna
ona je potpuno iscrpljena
ona je preživjela
ona može brbljati
ona nikad nije imala vremena
ona svako jutro ustaje u tri
reci mi
sad kad je odlučio
smisao života
sve ću zaboraviti
tražim svoj izgubljeni planet
tu je tvoj dom
u dubokoj šumi
u snažnoj erupciji
u suton
Vincent
zagrli me
znam da me više ne voliš
znam da negdje daleko
žive pod istim krovom

Osvrti
Akrobacije na motociklima
Alzheimerova demencija
Andromeda
Beskućnici
Capraške skulpture
Čuvari djetinjstva
Dezinfekcija ruku
Europski dani arheologije
Glazba na radiju
Godina željeznice
Gradski muzej Sisak
Lastavica - ptica godine
Lea Deutsch
Lišće Frana Mažuranića
Mali ličilac
Matoš na klupi
Mendo i Slavica
Njihove riječi odnosi vjetar
Oranžerija
Pjevanje na misi
Pokupski drmeš
Pranje povrća i voća
Svjetski dan radija
Veni Creator Spiritus
Vu to vreme godišča
Vuk samotnjak













< travanj, 2021 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Poveznice
Moje fotografije
Stara vrtlarica
Alzheimerova demencija
Andromeda HRT
Agronomski fakultet
Biom
Biovrt
Državni hidrometeorološki zavod
Digitalne knjige
Glazbena škola Frana Lhotke Sisak
Gradski muzej Sisak
Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode
Hrvatski geološki institut
Hrvatski jezični portal
Hrvatsko narodno kazalište
Hrvatska radiotelevizija
HUAB
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Hrvatske željeznice
Inkluzivna farma
Institut za crkvenu glazbu Zagreb
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Nacionalna i sveučilišna knjižnica
OZANA
Plantea
Rudarsko - geološko - naftni fakultet
UNICEF
UOSI SMŽ
Živjeti zdravo

Blogovi
Agava
AnnaBonni
Athropa
Bergaz
Blogokviz
Borut
Delicatus
Demetra
Dinaja
Emir
EuM
Euro
Gogoo
IzgubljenaUGalaksiji
Karenjina
Klik
Kockavica
Konobarica
Kupus
Lastavica
Leif Erikson
LivLiv
Luki
Mecabg
Mehagina kći
Modrina neba
Morska iz dubina
Moslavac
Nachtfresser
NeBitno
Nema garancije
Nissnisa
Nisan
Planeta Zemlja
Potok
Pozitivka
Razmišljanja
Rossovka
Rudarka
Shadow
Sjećanja i osvrti
Stara duša
Stara teta
Taango
Teatralni
TPutovanja
Tišina postojanja
U trenutku
U zvijezdama
Viatrix
Vjetar
Vlad



27.04.2021., utorak

Beskućnici



Prije nekoliko godina neko vrijeme sam pomagala sortirati odjeću u skladištu Caritasa koje je smješteno u podrumu ispod naše pučke kuhinje. Dok sam pregledavala i slagala odjeću došla je jedna žena da se istušira i presvuče. Tamo je naime uz vešeraj bila smještena kupaonica pa su povremeno, kad bi došli u pučku kuhinju na ručak, ljudi sišli dolje k nama u podrum da se malo operu i osvježe. Żena koja je došla toga dana bila je srednjih godina i vidjelo se da joj je neugodno. Ja nisam ništa pitala, a ona nije bila voljna govoriti o svojoj situaciji, tako da nisam ništa o njoj saznala. Ali vidjela sam u njenim očima veliku žalost, jad i sram. U tišini je na policama skladišta izabrala čistu odjeću, istuširala se, presvukla i otišla gore na ručak.
A kad sam u Zagreb putovala autobusom, najčešće sam kod autobusnog kolodvora pričekala tramvaj pa se malo provozala do Trga. Jednom zgodom za vrijeme te vožnje zapazila sam čovjeka srednjih godina koji je drijemao naslonjen na prozor tramvaja. Svi putnici su se od njega odmicali jer se oko njega širio poprilično neugodan ustajali miris. Bila je zima, siječanj ili veljača, bilo je poprilično hladno toga dana, temperatura je bila nekoliko stupnjeva ispod nule i on je bio odjeven u debeli sivi krombi, na glavi je imao kapu, bio je neobrijan i djelovao je jako zapušteno. Vidjelo se da je beskućnik koji je sjeo u tramvaj da se malo ugrije, da se odmori od lutanja po gradu i da si malo odrijema na toplom. Bio mi je odnekud poznat - možda sam ga već prije vidjela među beskućnicima koji najčešće borave, griju se i drijemaju u čekaonici na Glavnom kolodvoru. Viđala sam ih i u Varaždinu, u parkovima i na kolodvoru, dok sam tamo boravila destak dana s VelkomBebom u domu za osobe s invaliditetom. Gledajući te ljude na ulici, na klupama u parkovima i na kolodvorima, uvijek sam se pitala, a i sad se pitam, zašto i kako netko postane beskućnik, što im se dogodilo i što je pošlo po zlu da su završili na ulici. Jesu li ostali bez posla, imali dugove, možda nisu mogli plaćati rate kredita, možda su nekome bili jamci pa su ostali bez stana ili kuće, možda su posuđivali novac od lihvara, možda su se posvađali s roditeljima ili sa supružnicima, možda su pobjegli od kuće i napustili obitelj jer vole slobodan skitalački život, život lutalice itd itd itd. Koji god bio razlog tome, postali su beskućnici.
O beskućnicima najčešće slušamo oko 10. listopada kad se obilježava Svjetski dan beskućništva i zimi, posebice za vrijeme Božićnih blagdana, kad zahladi i kad je na ulicama jako teško živjeti. Ali, beskućnici su tu kraj nas stalno i jednako im je teško i u proljeće i na jesen, i ljeti i zimi, a njhov broj stalno raste.
Koliko ih je trenutno u Hrvatskoj ne može se točno utvrditi – službeno se govori o brojci od 350 do 500 ljudi - jer nisu svi evidentirani. Neslužbeno se pretpostavlja da ih je u Zagrebu 700 do 1000, možda čak i 2000. Samo na Glavnom kolodvoru boravi stotinjak ljudi koji su preko dana na ulici, a preko noći se sklanjaju u vagone, napuštene zgrade, kuće, šupe i slična mjesta.
Hrvatski Zakon o socijalnoj skrbi beskućnika definira kao osobu koja nema mjesto stanovanja, niti sredstava kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja te je privremeno smještena u prihvatilište ili prenoćište ili boravi na javnim ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. Beskućništvo je kao socijalna kategorija u Zakon o socijalnoj skrbi uvršteno tek 2011. godine kad je donesen novi Zakon o socijalnoj skrbi koji je po prvi put utvrdio beskućnike kao kategoriju korisnika socijalne skrbi kojima se osigurava privremeni smještaj na temelju uputnice centra za socijalnu skrb. Ako si beskućnik i nemaš stalnu adresu, ne možeš dobiti osobnu iskaznicu. A ako nemaš osobnu iskaznicu ne možeš ostvariti pravo na zdravstveno osiguranje, ne možeš se prijaviti na Zavod za zapošljavanje, ne možeš se legalno zaposliti itd itd. Ako želi dobiti osobnu iskaznicu beskućnik se mora prijaviti nadležnom Centru za socijalnu skrb. No mnogi beskućnici se ne prijavljuju u Centre za socijalnu skrb nadležnim socijalnim radnicima i ne žele ići u prihvatilišta, nego se snalaze na razne načine, skupljaju plastične boce, ilegalno se zapošljavaju, obavljaju sitne posliće, a neki čak i prose.

A kako naše društvo pomaže beskućnicima?
U Hrvatskoj, kolko ja znam, postoji petnaestak prihvatilišta i prenoćišta za beskućnike, a postoje i pučke kuhinje te brojne udruge koje im pomažu; kod njih se ljudi mogu otuširati, popiti kavu ili pojesti nešto, koristiti kompjuter ili nabaviti odjeću, sredstva za higijenu, a sada u doba korone i dezinficijense i maske.
Prihvatilišta pružaju uslugu privremenog smještaja beskućnicima s područja cijele Republike Hrvatske koji zatraže smještaj posredovanjem nadležnog Centra za socijalnu skrb, a može trajati najdulje do šest mjeseci, iznimno do godinu dana. Uslugu smještaja koriste beskućnici koji trenutno nemaju gdje stanovati, borave na javnim i drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje i nemaju sredstava kojima bi mogli podmiriti potrebe stanovanja, a u prihvatilište se mogu smjestiti s uputnicom nadležnog Centra za socijalnu skrb. Prihvatilišta najčešće pružaju sljedeće usluge:
- 24-satni smještaj koji uključuje tri obroka
- pomoć u odjeći i obući
- higijenske potrepštine za održavanje osobne higijene, odjeće i životnog prostora
- posredovanje pri ishodovanju dokumenata (osobne i zdravstvene iskaznice)
- pomoć pri ostvarivanju prava na mirovinu ili vojnu opskrbninu
- pomoć pri smještaju u dom za stare i nemoćne osobe i udomiteljske obitelji
- suradnja s CZSS-ima radi ostvarivanja drugih prava iz socijalne skrbi
- karijerno savjetovanje - mogućnost nastavka školovanja ili prekvalifikacije za radno sposobne korisnike
- besplatna pravna pomoć
- pomoć medicinske sestre
- psihološka pomoć i savjetovanje
- psihijatrijska pomoć i savjetovanje
- cjelovita psihosocijalna podrška i pomoć pri resocijalizacija
Osim što moraju voditi brigu o sebi, od korisnika se očekuje i da održavaju red i čistoću te da sudjeluju u pripremaju i posluživanju obroka. Korisnici koji preko dana borave u prihvatilištima uključuju se u sportske aktivnosti, u informatičke, likovne i slične radionice ili vrijeme provode u čitanju, kartanju, igranju šaha, i gledanju TV programa. Mnogi korisnici prihvatilišta su osobe s izraženim zdravstvenim poteškoćama, koji primaju propisanu terapiju, npr. psihički bolesne osobe, starije osobe i slično pa im je potrebna i dodatna pomoć. Osim toga, u cilju zaštite drugih korisnika i radnika od zaraznih bolesti, korisnici moraju imati liječničku potvrdu o zdravstvenom stanju.
E sad, sve je to divno i krasno, al' u prihvatilištima je zbrinuto samo oko 400 ljudi, a čini mi se da su neka prenoćišta zbog korone i zatvorena. A kad pogledate ukupne brojke, to je jako žalosno.
No kad se sjetim beskućnika koje sam prije dvadesetak godina vidjela na ulici u crnačkoj četvrti u Philadelphiji, onda je kod nas još i dobro.

Oznake: osvrti


- 12:24 - Komentari (20) - Isprintaj - #

24.04.2021., subota

kao kapljica vode


kao kapljica vode
ona ulazi u korijen staroga hrasta
polako struji kroz deblo
i penje se na vrh njegove ogromne krošnje
koja širi svoje nemirne grane
prema dalekim nebeskim prostranstvima
kao kapljica vode
ona prolazi kroz njegove lisne žile
i osjeća silnu snagu toga starog diva
koji duboko i čvrsto ukorijenjen
živi na zemlji već tisuću godina

Oznake: poezija - moji stihovi


- 15:18 - Komentari (17) - Isprintaj - #

22.04.2021., četvrtak

Recikliram, kompostiram...



Dođe neki dan moja VelkaSeka k meni da mi pomogne malo počistit kuću u kojoj trenutno boravimo. Sjedimo u kuhinji i pijemo jutarnju kavu, a ja kuham ručak. Kuham povrtnu juhu, pečem vratinu u pećnici i kuham rižu. Uzmem konzervu graška, isperem grašak u cjedilki i dodam kuhanoj riži. I automatski trgam onaj papirnati omot na limenki, podrapam ga i bacim u kanticu za kompost. Gleda VelkaSeka i čudi se kaj to ja delam. A meni je to normalno. Sve odvajam već godinama. Plastiku, metal i staklo u posebnu vreću, biljne otpatke iz kuhinje, papir, karton i slično, dakle sve što se može razdrapati i razgraditi odlažem u sanduk za kompostiranje, kao i sve usitnjene biljne otpatke iz vrta, odvajam baterije i žarulje, a sve ostalo smeće bacam u kantu za miješani otpad koja je, otkad odvajam otpatke, stalno poluprazna.
U sanduk za kompost ne bacam ostatke kuhane hrane jer to privlači štakore. To ide u smeće, no to nije često jer kuham otprilike onoliko koliko će se pojesti - ne volim kuhati na pamet, često vadim kuharicu i kuham po receptima, a stalno koristim i mjerice i vagu. Jer ne želim bacati hranu. I ne želim trošiti svoje vrijeme na kuhanje nečega što nije fino i što se neće pojesti. Pogotovo ako je to fino domaće meso, npr. moslavačke race, guske, svinjetina i pilići, te povrće iz moga vrta za uzgoj kojega sam se dobrano namučila.
Poslije ručka peremo suđe, a nakon malog poslijepodnevnog predaha pijemo kavu. Jedemo i kompot od bresaka; i to je u konzervi omotanoj papirom. VelkaSeka otvara konzervu, stavlja nam kompot u zdjelice i hoće bacit konzervu u smeće. Opet ja zgrabim limenku, odvajam papir, drapam ga i bacam u kanticu za kompost, a VelkaSeka se smije i kaže: e jesi luda, to niko ne dela osim tebe! Nek sam luda, velim ja, baš me briga, ja tak postupam svaki dan, ne samo 22. travnja, na Dan planeta Zemlje, nego svaki dan, 365 dana u godini.

Oznake: crtice


- 09:07 - Komentari (23) - Isprintaj - #

20.04.2021., utorak

ona nikad nije imala vremena


ona nikad nije imala vremena za sebe
morala je raditi
morala se brinuti za djecu
morala se brinuti za muža
morala se brinuti za kuću
morala se brinuti za roditelje
morala se brinuti za ovo i za ono
ona nikad nije imala vremena za sebe
i stalno je govorila
da će kad ode u mirovinu
raditi sve ono što prije nije stigla
a oduvijek je željela
govorila je da će ići u kazalište
govorila je da će ići na koncerte
govorila je da će ići na izložbe
govorila je da će planinariti
govorila je da će pisati
govorila je da će pjevati
govorila je da će šivati
govorila je da će ovo i da će ono
sad kad je napokon u mirovini
ima vremena na pretek
može raditi što god hoće
i može ići kamo god poželi
jer djeca su odrasla
muž ju je napustio
kuću je prodala
roditelji su preminuli
no ona sjedi sama pred televizorom
ne ide joj se ni u kazalište ni na koncerte ni na izložbe
nema volje ni planinariti ni pisati ni pjevati ni šivati
sjedi pred televizorom sva u suzama
jer je odjednom shvatila
da je cijeloga života samo sanjarila
umjesto da je živjela

Oznake: poezija - moji stihovi


- 09:19 - Komentari (20) - Isprintaj - #

18.04.2021., nedjelja

Emisija za selo i poljoprivredu



Premda već dvanaest godina ne radim kao agronom – radim samo kao Stara vrtlarica u svom malom vrtu i o tome pišem na svom vrtlarskom blogu - agronom u meni još uvijek želi svaki tjedan čuti što ima novoga i koji problemi izlaze na vidjelo u sektoru poljoprivrede. Stoga svake nedjelje ujutro od 8:05h do 10h slušam Emisiju za selo i poljoprivredu u kojoj se obrađuju aktualne teme iz poljoprivrede i prehrambene industrije u Hrvatskoj i Europskoj uniji, a emitira se iz Zagreba, Osijeka i Pule te s terena iz cijele Hrvatske. U zadnjih nekoliko emisija glavne teme su bile šećerane, prodaja vina, proizvodnja povrća, novi traktori s digitaliziranim upravljanjem, a slušali smo i o proizvodnji mlijeka i istarskog pršuta. Bilo je govora i o problemima u ratarstvu i svinjogojstvu, o proljetnim radovima u voćnjacima, o rezidbi te o zaštiti voćnjaka i vinograda. Urednik emisije Mladen Vuković u jednoj emisiji je bio na Kordunu i razgovarao s uzgajivačem magaraca koji proizvodi magareće mlijeko i sapun od toga mlijeka. Osim toga, posadio je i banane, što je kod nas neobično, ipak je to tropsko voće. Saznali smo i da su moslavački vinari iz udruge Škrlet darovali vino vinarima na Pokuplju i Banovini kojima su se bačve pune vina razbile u nedavnom potresu pa iz njih iscurilo vino. U jednoj od posljednjih emisija čuli smo i što donosi Nacrt strategije hrvatske poljoprivrede do 2030. god., na koje glavne probleme domaćeg agrara upozorava Osječanin Zlatko Janečić u knjizi Zeleno zlatna hrvatska poljoprivreda i kolike su i kako se mogu spriječiti štete u povrtlarstvu, voćarstvu i vinogradarstvu od hladne fronte koja je nedavno zahvatila naše krajeve.
A u današnjoj Emisiji za selo i poljoprivredu, 18.04.2021., slušali smo zašto se država upisuje kao vlasnik zemlje koju poljoprivrednici obrađuju kroz više pokoljenja i kako se može tražiti promjena vlasnika. Slušatelji su postavljali brojna pitanja gostu Borisu Koketiju, zamjeniku glavne državne odvjetnice, koji je obašnjavao kako se mogu ti problemi riješiti. Upozorio je slušatelje da kad kupuju zemljište uvijek naprije provjere kakvo je činjenično stanje u zemljišnim kniigama u Gruntovnici i u Katastru. Tijekom emisije mogli smo čuti i kratki prilog o ekološkom uzgoju lijeske te savjete o zaštiti bilja.
A na početku emisije čuli smo izvješće ministrice poljoprivrede o tome što za poljoprivredu nudi Nacionalni plan oporavka i otpornosti. Napomenula je da taj plan obuhvaća ulaganja u poljoprivredu u vrijednosti od 988 milijuna kuna s ciljem povećanja prehrambene sigurnosti te konkurentnosti hrvatskog poljoprivredno-prehrambenog sektora kroz četiri različite reforme koje obuhvaćaju aktivnosti usmjerene na unapređenje i povećanje proizvodnje u poljoprivredi te učinkovitije korištenje proizvodnih resursa. Ministrica je kazala da te reforme uključuju:
1. uspostavu mreže logističke infrastrukture za jačanje proizvodno tržišnog lanca u sektoru voća i povrća
2. unapređenje sustava za restrukturiranje poljoprivrednog zemljišta i komasaciju
3. digitalnu transformacija poljoprivrede
4. unapređenje sustava doniranja hrane.
No o tome neću danas detaljnije govoriti jer mi treba malo vremena i puno strpljenja da to što sam čula prevedem s poljoprivrednopolitičkog na poljoprivrednopraktični jezik.
Ono što je mene danas najviše zainteresiralo je najava da je Ministarstvo poljoprivrede pokrenulo postupak za ukidanje službe za obranu od tuče. Gošća emisije, dr.sc. Branka Ivančan-Picek, ravnateljica Državnog hidrometeorološkog zavoda, kazala je naime da je Ministarstvo poljoprivrede, koje je nadležno za provođenje i nadzor zakona o obrani od tuče od DHMZ-a zatražilo analizu postojećeg operativnog sustava. Analiza je provedena 2018. godine i stručnjaci su zaključili da je “svjetska znanstvena i stručna zajednica jedinstvena u stavu da trenutno naša spoznaja o poznavanju fizikalnih procesa u oblaku i mogućnost njihovog predviđanja, a samim tim i djelovanja na eventualnu njihovu promjenu, još nisu na razini da bi se operativno provodila obrana od tuče. Stoga, trošiti državni novac na obranu od tuče smatra se potpunim gubitkom. Bolje je ta sredstva prenamijeniti na nešto korisnije, kao na primjer za nadoknadu nastalih šteta od tuče, ali i ulaganja u daljnja istraživanja. Državni hidrometeorološki zavod kao državna institucija za meteorološku struku, dužan je izvjestiti javnost o dosadašnjim znanstvenim ispitivanjima i rezultatima opravdanosti obrane od tuče, kao i stajalištu Svjetske meteorološke organizacije. Obrana od tuče nije pitanje samo poljoprivrede već i cijele zajednice, jer svi porezni obveznici daju novac za nešto što nije znanstveno utemeljeno i s nepoznatim učincima zagađenja zraka i općenito djelovanja na prirodu.” Ministarstvo poljoprivrede prihvatilo je izvješće DHMZ-a i na osnovi tog izvješća pokrenut je postupak za ukidanje postojećeg zakona o obrani od tuče. Ravnateljica Ivančan-Picek je spomenula da se obrana od tuče u Hrvatskoj provodi samo u području između Save i Drave, a olujni vjetar i tuča može nanijeti štete i u ostalim krajevima Hrvatske, posebice u jadranskom području. Velike štete mogu prouzročiti i ostale prirodne nepogode: suša, poplava i proljetni mraz. Stoga struka mora pronaći druge načine zaštite od prirodnih nepogoda: postavljanje zaštitnih mreža, sustavi za kišenje i slične mjere te osiguranje usjeva. Dodala je da u svijetu nema takvih sustava za obranu od tuče na državnoj razini te da meteorološka služba samo prikuplja i dostavlja meteorološke podatke, a ne provodi obranu od tuče. Na kraju razgovora spomenula je da će DHMZ uskoro modernizirati meteorološku mrežu postavljanjem novih 6 meteoroloških radara za radarska mjerenja, 3 u kopnenom i 3 u jadranskom području, koji će prikupljati podatke važne za izračune vremenskih prognoza i rane najave olujnih procesa koji mogu prouzročiti štete i u poljoprivredi i u turizmu. U Jadranskom će moru postaviti i 5 meteoroloških oceanografskih plutača koje će prikupljati važne meteorološke podatke o utjecaju mora na atmosferu. Modernizacija će većim dijelom biti provedena novcem iz Strukturnih fondova EU, što mi je drago čuti.
A pri kraju prvog dijela emisije čula sam još jednu informaciju koja me obradovala: moj kolega agronom, dr. sc. Zdravko Matotan, kandidirao se kao nezavisni kandidat za mjesto župana Koprivničko – križevačke županije. „Prije nekoliko mjeseci otišao sam u mirovinu, a s obzirom da sam cijeli život radio vrlo brzim tempom, ne bih sada želio dane provoditi doma kritizirajući što ne valja i što bi trebalo mijenjati, nego evo, pokušat ću svojim iskustvom i idejama i pridonijeti da neke stvari pokušamo raditi na kvalitetniji način“, kazao je jučer dr.sc. Matotan na stranici županijskog tjednika Glas Podravine i Prigorja, a ja mu želim da u tim svojim nakanama i uspije.

Oznake: osvrti


- 21:15 - Komentari (11) - Isprintaj - #

17.04.2021., subota

žive pod istim krovom


žive pod istim krovom
sjede za istim stolom
a’l ništa ih više ne veže
u oči se već odavno ne gledaju
ni o čemu više ne razgovaraju
ruke im se više ne dodiruju
klanac koji ih razdvaja
sve je širi i širi
i oni se pitaju
ima li uopće smisla
još jednom pokušati
povezati pokidane niti
koje su ih nekad spajale
jer već odavno
jedno uz drugo žive
samo iz navike

Oznake: poezija - moji stihovi


- 18:52 - Komentari (20) - Isprintaj - #

16.04.2021., petak

Svjetski dan glasa


U našoj obitelji uvijek se pjevalo, na svim obiteljskim okupljanjima za blagdane, na proslavama rođendana, na izletima i u brojnim drugim prigodama. A prije nego što sam krenula u osnovnu školu Deda je i mene naučio pjevati sve narodne pjesme svoga rodnoga kraja i svaki put kad sam po nekoliko dana boravila kod Bake i Dede sve te pjesme smo nas dvoje sjedeći na otomanu, dok je Baka prala suđe, zajedno otpjevali. U osnovnoj sam školi nastavila pjevati u dječjem školskom pjevačkom zboru. A jedna od prvih pjesama koju sam naučila u tom zboru bila je Oj talasi. To je Pjesma brodara na moru Jadranskom Ivana Trnskog koju je uglazbio Vatroslav Lisinski. Ivan Trnski, hrvatski književnik i prevoditelj, pisao je pjesme, pripovijetke, dramske igrokaze i zagonetke, a pjesmu koju mi poznajemo pod nazivom Oj talasi objavio je u svojoj prvoj knjizi Pjesme 1842. god. Pronašla sam stihove iz Pjesmarice koju je Trnski objavio 1881. godine, a oni glase ovako:

Brodarska

Oj, talasi mili, ajte, Lak mi čamac ponjihajte, A ti, vihru, tiho stoj, Put je danas dalek moj., Oj, oj, oj! Put je danas dalek moj!
Brodar vazda mirne svijesti Mari u svoj čamac sjesti, Veselo si pjeva: oj, Velik li si, Bože moj! Oj, oj, oj! Velik li si, Bože moj!
Za srećom si jedrit voli, Te se skrušen Bogu moli, Smjelo s morem bije boj I dom vjerno ljubi svoj. Oj, oj, oj! I dom vjerno ljubi svoj!
Kod kuće su sestre, braća, K svojim rad se brodar vraća, Žena s čedom vapi: oj, Gdje si, druže, ćaćko moj? Oj, oj, oj! Gdje si, druže, ćaćko moj?
Oj, talasi mili, ajte, Lak mi čamac odnjihajte, A ti, vihru, tiho stoj Dok se u dom vratim svoj. Oj, oj, oj! Dok se u dom vratim svoj!

No u školskom zboru nismo pjevali cijelu pjesmu, nego samo prvu i zadnju kiticu. I stihovi su bili malo izmijenjeni pa smo mi, ako se dobro sjećam, pjevali: čamac dalje moj tjerajte, a ne lak mi čamac ponjihajte i a ti vihru mirno stoj, a ne tiho, kako je napisao Trnski.
Kad sam išla u gimnaziju bilo je pokušaja da se osnuje školski pjevački zbor mladih, ali to sedamdesetih godina 20. st., kad sam ja pohađala gimnaziju, nije uspjelo. Naime, većina nas bili smo đaci putnici pa nismo mogli ostajati na probama zbora poslije nastave, nego smo trčali na vlak. No tada su se u našim zagorskim mjestima počela osnivati Kulturno-umjetnička društva pa sam se i ja uključila u pjevački zbor u sklopu našeg KUD-a. Naučila sam puno pjesama i mnogo puta pjevala na raznim smotrama, nastupima i proslavama, sve do odlaska na faks u Zagreb. U Zagrebu sam se pokušala uključiti u jedan poznati zbor, prošla na audiciji i bila na jednoj probi, ali sam odustala zbog toga što su probe trajale do kasno navečer, a mene je bilo strah vraćati se navečer u stan na Borongaju gdje sam tada stanovala. Osim toga, svaki petak sam trčala na vlak i odlazila doma oprati veš, sastati se sa starim društvom itd itd.
Pjevanju sam se vratila tek dvadesetak godina kasnije kad sam se priključila pjevačima u župnom crkvenom zboru, a nakon nekog vremena postala sam članica i velikog biskupijskog i poznatog gradskog pjevačkog zbora. I to su bile najljepše godine moga života jer mi je pjevanje donijelo mnogo radosti i veselja, naučila sam pjevati psalme i gregorijanske korale te mnogo drugih lijepih i crkvenih i svjetovnih pjesama, a upoznala sam i mnogo dragih ljudi.

foto:internet

Sada više ne pjevam; zuji mi u ušima, ne čujem dobro na lijevo uho, a imam problema i sa glasnicama. No o tome ćemo drugom zgodom – da ne kažete da Litterula stalno piše o nekim boleštinama - možda sljedeće godine, kad se opet, 16. travnja, bude obilježavao Svjetski dan glasa i zdravlja glasnica.
A sad još samo pozdravljam sve pjevače amatere koji pjevaju u svim pjevačkim zborovima širom svijeta!
A pozdravljam i sve profesionalce: pjevače, učitelje, nastavnike, profesore, glumce, spikere, novinare, radijske i televizijske voditelje, tete u vrtiću i sve ostale koji novac za život zarađuju svojim glasom.
Govorite, pjevajte i čuvajte svoje glasnice!

Oznake: crtice


- 07:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #

10.04.2021., subota

u suton


u suton
on stoji na žalu
more svjetluca
sunce zamire
a njegove oči lutaju stazama sjećanja
i traže njenu ruku
traže njene oči
traže njezin glas
i traže njene usne
sitni obluci izmiču pod njegovim nogama
i on ne zna kamo krenuti
ne zna kamo krenuti
jer je u suton na tom žalu
nju držao za ruku
gledao njezine oči
slušao njezin glas
i ljubio njene usne
u suton
on stoji na žalu
more svjetluca
sunce zamire
a on još uvijek ne shvaća
da je više nikad neće
držati za ruku
da više nikad neće
gledati njezine oči
da više nikad neće
slušati njezin glas
i da više nikad neće
ljubiti njene usne
u suton
on stoji na žalu
more svjetluca
sunce zamire...

Oznake: poezija - moji stihovi


- 15:21 - Komentari (16) - Isprintaj - #

08.04.2021., četvrtak

Lea Deutsch



Lea Deutsch, rođena u Zagrebu 18.1.1927. godine, bila je najmlađa glumica koja je glumila u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. U dobi od samo pet godina, 1932. god., počela je glumiti u tadašnjoj dječjoj kazališnoj skupini “Dječje carstvo”, a ubrzo je dobila i svoju prvu kazališnu ulogu u predstavi “Graničari”. Bila je veoma talentirana pa su uslijedili angažmani i u drugim kazališnim predstavama. Odigrala je 17 uloga, a istaknula se u ulozi Točkice (E. Kästner, Tonček i Točkica), Luize (Moličre, Umišljeni bolesnik) i Gite (I. Brlić-Mažuranić, Čudnovate zgode šegrta Hlapića). Kao pjevačica i plesačica nastupala je u scensko-glazbenim komadima, a glumila je i kao odraslija djevojčica (W. Shakespeare, Zimska priča; L. N. Tolstoj, Moći tmine i dr.). U razdoblju između dva svjetska rata u Zagrebu je glumila, pjevala i plesala u prepunim kazališnim kućama. Smatrali su je glumačkim čudom od djeteta, a bila je tako popularna da su kazališta naručivala komade posebno za nju. Zbog nje se odlazilo u kazalište, o njoj su pisale sve zagrebačke novine, a često je nastupala i na radiju...Francuska filmska tvrtka “Pathe” u Zagrebu je 1935. godine snimila Leu Deutsch u različitim kostimima dok je izvodila brojne glumačke točke, a tada je dobila i ponudu za jednogodišnji boravak u Parizu kako bi naučila francuski, no tu je ponudu ova talentirana mlada glumica odbila. Svoju posljednju ulogu u scenskom prikazu “Šahovska igra” u HNK-u, Lea je odigrala 15.3.1941. godine u kojoj su njezine školske kolegice glumile šahovske figure, a ona je prikaz vodila sve objašnjavajući publici.
No iznimno uspješna karijera ove mlade hrvatske glumice prekinuta je kad je, nakon osnivanja NDH, 1941. godine donesen rasni zakon prema kojemu Lea više nije smjela glumiti, pristup kazalištu joj je bio zabranjen, a nakon nekog vremena izbačena je i iz škole.
U nadi da će izbjeći progon, Lea i njezina obitelj, majka Ivka, otac Stjepa i brat Saša prešli su na rimokatoličku vjeru, no to ih nije uspjelo spasiti. Ustaške su vlasti, naime, u noći 3. svibnja 1943. godine naredile uhićenje svih preostalih Židova u Zagrebu uključujući Leu Deutsch, njezinu majku i brata. Otac se spasio skrivajući se na zaraznom odjelu u Bolnici Sestara milosrdnica.
Na putu za Auschwitz, u stočnom vagonu u kojem je bilo nagurano 75 ljudi, na šestodnevnom putu bez vode i hrane, šesnaestogodišnja Lea Deutsch je umrla. Njezina majka i brat umrli su u logoru, a otac Stjepan preminuo je 1959. u Zagrebu. Pokopan je na židovskom dijelu groblja na Mirogoju, a na njegovu grobu stoji i Leina slika...
A ja se sjećam da je prije desetak godina o Lei Deutsch u jednoj emisiji na radiju govorio Relja Bašić prisjećajući se da ju je vidio kako sjedi na klupi nasuprot zgrade HNK-a u Zagrebu s našivenom žutom Davidovom zvijezdom na kaputu i satima gleda u zgradu u kojoj je nekoć bila zvijezda, a sada u nju nije smjela ni ući.
A zašto se Litterula baš danas prisjetila tragičnog slučaja mlade talentirane zagrebačke glumice?
Zato što se danas diljem svijeta obilježava Jom hašoa, Dan sjećanja na žrtve holokausta u spomen na 6 milijuna Židova stradalih u nacističkim i fašističkim logorima tijekom 2. svjetskog rata.
A Lea Deutsch je nažalost bila jedna od njih.

Oznake: osvrti


- 22:08 - Komentari (17) - Isprintaj - #

03.04.2021., subota

smisao života


kao što izgubljen u pustinji
traži vodu
ne bi li preživio
tako i on traži
smisao života

Oznake: poezija - moji stihovi


- 14:22 - Komentari (31) - Isprintaj - #

Sva prava pridržana © Litterula