Litterula

Kad sam pregledavala knjige koje smo prije nekoliko godina naslijedili od naših baka i djedova, u ruke mi je dospjela i odmah me zainteresirala knjiga „Naše nebo“. To je naime knjiga koja je obilježila razdoblje znanstveno-tehnološkog preporoda u Hrvatskoj, a obrađuje osnovne pojmove astrofizike i astronomije. Njeno prvo izdanje tiskano je 1895. godine, a napisao ju je Oton Kučera, jedan od najzaslužnijih promicatelja prirodnih znanosti u našim krajevima. Završio je filozofske nauke u Beču, studirajući fiziku i matematiku, a radio je kao profesor na gimnazijama u Vinkovcima, Požegi i Zagrebu, gdje je 1892. uredio suvremeni fizikalni kabinet.
Oton Kučera, zaljubljenik u znanost i tehnologiju bio je djelatan u društvenom životu kao član i predsjednik Matice hrvatske te Hrvatskoga prirodoslovnoga društva. Osim toga bio je suosnivač i prvi predsjednik prvoga radio kluba koji je osnovao prvu radijsku stanicu Radio Zagreb, član književnog odbora Matice hrvatske i njezin predsjednik, predsjednik Društva srednjoškolskih profesora, redoviti predavač u Zagrebačkom pučkom sveučilištu, tajnik Hrvatskoga planinarskog društva, član Bratstva hrvatskog zmaja te član radnik Hrvatskoga književnog društva svetog Jeronima.
Oton Kučera jedan je od osnivača Zvjezdarnice Hrvatskog prirodnoslovnog društva u Zagrebu, a neko vrijeme je bio i njezin predstojnik. Pisao je udžbenike iz fizike za srednje škole te znanstveno-popularna djela iz fizike, astronomije i elektrotehnike. Iz svih spomenutih područja objavio je dvadesetak opsežnih djela, od koji su najpoznatije Crte o magnetizmu i elektricitetu, Vrieme - crtice iz meteorologije, Valovi i zrake te Naše nebo. Zbog njegovog ogromnog doprinosa znanstvenom i tehnološkom preporodu Hrvatske kao i zbog njegova rada na popularizaciji astronomije, prvi numeriran asteroid Zvjezdarnice Višnjan, otkriven 22. svibnja 1996. godine, imenovan je njemu u čast (7364) Otonkucera.
A zašto baš danas Litterula piše o Kučeri?
E pa stoga što je hrvatski učitelj, prirodoslovac i astronom Oton Kučera rođen u Petrinji na današnji dan, 31. prosinca 1856. godine.
Budući da moji preci potječu baš iz Petrinje, a nekoliko godina sam i radila u Petrinji, nisam htjela propustiti priliku da kažem nekoliko riječi o tom važnom petrinjskom sinu.
A jučer sam čula da će se potkraj siječnja 2025. godine poravnati sedam planeta sunčeva sustava i da će se dio toga fenomena vidjeti i bez teleskopa. Sigurna sam da bi i naš Oton Kučera na nekom mirnom mjestu gdje svjetla velegradova ne ometaju gledanje noćnoga neba rado s nama pogledao tu zanimljivu pojavu.

Jedna od posljednjih skladbi koje sam, dok sam bila članica Biskupijskoga pjevačkog zbora, otpjevala na koru sisačke katedrale, bio je koral Jesus bleibet meine Freude, veličanstveni primjer genijalnosti Johanna Sebastiana Bacha.



Taj predivan koral dio je kantate Herz und Mund und Tat und Leben, BWV 147, koju je J. S. Bach skladao za četvrtu nedjelju Došašća u prosincu 1716. godine, dok je djelovao u kapeli vojvodskoga dvora u Weimaru, u početku kao orguljaš, čembalist, član orkestra i skladatelj, a od 1714. godine i kao koncertni majstor.
Godine 1723. preselio se u Leipzig, gdje je imenovan kantorom u luteranskoj crkvi i gradskim glazbenim direktorom. Uz poučavanje učenika, J. S. Bach je svakog tjedna imao zadatak skladati kantatu vezanu uz biblijska čitanja za nedjeljnu misu. Budući da je iz tjedna u tjedan morao skladati novu kantatu, Bach je počeo preuređivati svoja prijašnja djela. Tako je 1723. god. za blagdan Pohođenja Blažene Djevice Marije koji se tada održavao 2. srpnja, na red došla i Kantata br. 147. koju je u prosincu 1716. god. skladao u Weimaru za četvrtu nedjelju Došašća.
Tekst većeg dijela kantate Herz und Mund und Tat und Leben, BWV 147., napisao je Salomo Franck, a ostale je stihove je dodao nepoznati autor, najvjerojatnije sam J. S. Bach. Kantata se sastoji od dva dijela, a svaki dio završava koralom Jesus bleibet meine Freude, iste melodije ali drugačijeg teksta.
Taj jedinstveni, genijalno skladan koral najpopularniji je dio ove kantate i najčešće se izvodi, a meni je najdraža skladba koju sam ikad u bilo kojem pjevačkom zboru, bilo na pozornici u nekoj dvorani ili na koru neke crkve, otpjevala.

Jesus bleibet meine Freude

Wohl mir, daß ich Jesum habe,
o wie feste halt' ich ihn,
daß er mir mein Herze labe,
wenn ich krank und traurig bin.
Jesum hab' ich, der mich liebet
und sich mir zu eigen giebet,
ach drum laß' ich Jesum nicht,
wenn mir gleich mein Herze bricht.

Jesus bleibet meine Freude,
meines Herzens Trost und Saft,
Jesus wehret allem Leide,
er ist meines Lebens Kraft,
meiner Augen Lust und Sonne,
meiner Seele Schatz und Wonne;
darum laß' ich Jesum nicht
aus dem Herzen und Gesicht.



Evo na kraju i slobodnog prijevoda druge kitice koji sam našla među svojim notama, no na žalost ne piše tko je to tako lijepo preveo, tako da se može pjevati u skladu s Bachovom prelijepom glazbom.

Isus mi je svagda radost,
utjeha je srca mog.
Isus liječi patnju, slabost,
on je snaga žića mog.
Mojem oku svjetlo drago,
mojoj duši slast i blago.
Zato nikad Isusa
pustit neću iz srca.

Prije nekoliko dana kupila sam pistacije pa sam ih odmah htjela i kušati; da provjerim dal su dobre, da nisu slučajno pokvarene. No kako trenutno još uvijek ratujem sa svojim lijepim novim zubima pa ne mogu gristi ništa tvrdo, potražila sam nešto da pistacije fino usitnim. Nije mi se dalo vaditi mlinček za orahe pa sam se sjetila dobroga staroga mužara.



Nekad smo ga u kuhinji redovito koristili za drobljenje i usitnjavanje šećera, papra, češnjaka, zrnja, začina, suhog bilja itd…
Danas umjesto mužara kuhari koriste raznorazne blendere, štapne miksere, kuhinjske robote, procesore, multipraktike i slične mašinice, no ja mislim da ni jedna od tih ekstravagantnih novih spravica ne može zamijeniti bakin mužar. Kad u njemu zgnječite sastojke za fini pesto okus je posve drukčiji i cijela kuća miriši.
Mužar, mađ. moszar, stup, avan tj. drobilica jedna je od najstarijih kulinarskih i ljekarničkih sprava – rabi se već tisućama godina - a najčešće je bio napravljen od tvrdog drva, porculana ili kamena. Porculanski mužari s drvenom drškom tradicionalno su se koristili u ljekarnama za pripremu lijekova.
Bakin mužar je mjedeni. A na raznim internetskim stranicama čitam da je mjed ili mesing slitina bakra i cinka. Ovisno o udjelu bakra te o masenom udjelu tj. postotku cinka, mesing može biti crvene, narančaste, žute ili bijele boje. Tvrđi je od bakra, ali mekši od bronce, dobrih je mehaničkih svojstava i lako se obrađuje. Mjed osim cinka i bakra može sadržavati i manje količine drugih metala.
Podaci o mjedi mogu se naći u egipatskom Ebers Papirusu, najstarijem sačuvanom medicinskom dokumentu iz 1550. god. pr. Kr., kao i u Starom zavjetu. Od trećeg tisućljeća pr. Kr. mesing su upotrebljavali u Asiriji i Babilonu, najčešće za izradu nakita ili posuđa. U zapadnoj Aziji i istočnom Mediteranu upotreba slitina bakra i cinka dokazana je na arheološkim nalazištima iz trećeg tisućljeća pr. Kr u egejskom području, u Iraku, na području današnjih Ujedinjenih arapskih emirata, kalmičkom području, Turkmenistanu, u Gruziji. Na nalazištima iz drugog tisućljeća pr. Kr. u zapadnoj Indiji te na području Uzbekistana, Irana, Sirije, Iraka i Izraela također postoje dokazi o upotrebi slitina bakra i cinka, a u petom tisućljeću pr. Kr. upotrebljavali su ih i stari Kinezi.
Različite vrste mjedi čine značajnu skupinu slitina zbog svojih dobrih mehaničkih svojstava, lake obradivosti i lijepe boje. Mesing je tvrđi od bakra i cinka i bolje se lijeva; mekši je od bronce pa se bolje izvlači i valja. Može se dobro tokariti, valjati, savijati, izvlačiti i polirati pa služi za proizvodnju limova, cijevi, šipki, slavina, pipaca, kvaka, zasuna, kućišta, poluga, ležišta raznih strojeva, brodskih vijaka i matica, ukrasnih predmeta, bižuterije, streljiva, žica za glazbala.
Kao i druge slitine bakra, mjed ima antibakterijsko djelovanje pa je idealan materijal za kvake, medicinsku opremu, cijevi i kotlove za vodu te za proizvodnju piva.
U Hrvatskoj se male količine mjedi proizvode u nekoliko specijaliziranih ljevaonica u Samoboru, Splitu i Rijeci.
Al sam se raspričala o toj mjedi tj. mesingu; idemo sad napokon u tom lijepom starom bakinom mužaru zgnječit te pistacije i dodat malo slanutka, ulja i još nekih finih sastojaka pa namazat dobivenu paštetu na fine integralne žemljice.

Moram priznati da ove godine nisam posijala božićnu pšenicu, a bojim se da neću ni bor kitit. No ako netko od vas želi sam uzgojiti taj lijepi božićni ukras, a ne kupiti ga u dućanu, detaljne upute o uzgoju božićne pšenice može pronaći na mom vrtlarskom blogu.
Na Badnjak, kad budete ukrašavali kuću i kitili božićno drvce, pšenicu prikratite, povežite ukrasnom vrpcom - u narodu je običaj hrvatskom trobojnicom - pa stavite na stol, na prozorsku klupčicu ili pod božićno drvce uz jaslice. Ako ste u sredinu pri sjetvi stavili čašicu, izvadite je i na njeno mjesto utisnite svijeću.



Kako bi što dulje ukrašavala kuću, po narodnom običaju sve do Sveta tri kralja, pšenica bi, kao i božićna jelka, trebala biti u svijetloj i hladnoj prostoriji. I dalje ju umjereno zalijevajte da se ne osuši, ali ne previše da ne požuti i ne popljesnivi."
Ako netko želi pročitati cijeli tekst može ga potražiti na mom vrtlarskom blogu.
A svima koji se će okušati u uzgoju pšenice na tanjuru, u nekoj lijepoj zdjelici ili u velikom keramičkom kalupu za kuglof, želim puno uspjeha!

dok se penje uz visoku liticu
ona dlanom dodiruje granitnu stijenu
i traži hrapave dijelove
za koje će se čvrsto uhvatiti
te lakše i sigurnije popeti do vrha
dok se uspinje prema vrhu litice
ona osjeća potpunu povezanost sa stijenama
uranja u njih pa se stapa s njima
i osluškuje što joj granit govori
kad se popne na vrh litice
ona čvrsto stane na obje noge
ispruži ruke visoko u zrak
pa gleda u nebo i polako se vrti u krug
potom raširi ruke pa gleda na sve strane
osjeća neopisivu sreću
i grli cijeli svijet