srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
Copyright © Litterula.
Objavljeni listići
Siječanj 2026 (3)
Travanj 2025 (1)
Ožujak 2025 (1)
Veljača 2025 (1)
Siječanj 2025 (4)
Prosinac 2024 (5)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (5)
Prosinac 2021 (16)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (15)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (13)
Studeni 2020 (3)
Zanimljivi blogovi
Agava
Aneta
AnnaBonni
Aurora
AP-Plaćenici
Bellarte
Blumi
Borut
Demetra
Dinaja
drugadva
Dvitririchi
Eh saznala
Emma
Euro
Galaksija
Geomir
Goddess Vesna
gogoo
Konobarica
Lastavica
lijemudro
Livio D.
luki
More ljubavi
Morska
mecabg
Meister Huc
modrinaneba
Nachtfresser
nema garancije
Rose
samolagano
Samosvoja
Sewen
Sjećanja
Starry Night
Taango
Teuta
U zvijezdama
Viatrix
Vjetar
Vlad
white lilith
Zemlja
Litterula
Kućni prag
- 15:51 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
Kad sam odlazila na probe pjevačkog zbora u grad, najčešće bih krenula od kuće nešto ranije da se stignem usput malo prošetkati na našoj gradskoj šetnici i u kafiću na obali Kupe popit kaficu. Najčešće sam se spuštala do Frkovićevoga mosta glavnom ulicom našega dijela grada pokraj bolnice pa onda polako preko mosta prešla u grad.  Idući tim putem, jednom zgodom sam primijetila da kod Žitnog magazina u blizini mosta, na desnoj obali Kupe, arheolozi nešto raskapaju i istražuju. Kasnije sam čula da su tada pronašli ostatke popločenja, rimske novčiće, žetone za kockanje iz rimskog doba i olovne rimske vodovodne cijevi te da su arheolozi pretpostavljali da je na tom mjestu bio objekt rimske infrastrukture, točnije rimskog vodovoda jer se u olovnim cijevima do Sisciae akvaduktom voda dovodila iz izvora u Čuntiću.  Osim toga, tada su raskopavali i arheološka nalazišta na još dvije lokacije u gradu pa je tako, dok su uređivali školsko igralište ispred jedne osnovne škole, na dubini od 20 centimetara pronađen kameni zid, a na lijevoj obali Kupe temeljni zidovi neke građevine.  A kad se otkriju ostaci iz doba rimske Sisciae, građevinski se radovi odmah prekidaju kako bi arheolozi mogli detaljno istražiti otkrivena nalazišta.  Dakle: kad god bilo gdje u našem gradu - i na ulicama i u parkovima i u dvorištima i u vrtovima - zabodemo kramp, motiku ili štihaču, valja nam svima dobro paziti da ne naletimo na ostatke naše drage Sisciae i da ih ne uništimo prije nego što stignu arheolozi. A to se u prošlosti veoma često događalo; zna se naime da su ostaci rimske Sisciae ugrađeni u mnoge zgrade u gradu, a i cijela je sisačka tvrđava u 16. st. izgrađena od ostataka naše jadne Sisciae koja je vjerojatno bila potpuno razrušena u snažnom potresu sredinom 6. stoljeća.  A naši građani - a što se može, ljudi ko ljudi - kad u dvorištu slučajno iskopaju neki zgodan kamen, ne trče po arheologe da to pregledaju, nego si taj lijepo isklesani kamen stave u vrt u kojem im služi kao klupa ili ga ugrade u temelje kuće ili postave pred ulazna vrata kao kućni prag.  |
Kupalište na Zibelu
- 15:29 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
|
Ovih dana pregledavam i uređujem fotke na svom malom fotoblogu i vidim da sam do sad objavila 380 fotografija. Spremam ih u poseban folder jer ću inače sve pobrkati i neću imat pojma koje sam objavila a koje su u pripremi. U mojim fotoalbumima na laptopu vlada sveopća zbrka jer sam fotke, kad mi se pokvario stari komp pa sam dobila novi laptop, ubacivala s raznih usb-ova i cd-ova na kojima nisu bile uredno razvrstane i spremljene u mapama po datumu nego po bile razbacane po raznoraznim folderima.  Dok sam snimala fotke digitalcem za vrijeme mojih dugih poslijepodnevnih šetnji znalo mi se dogoditi da mi krepaju sve baterije, i one u aparatu i one rezervne. Digitalac je tada ostao bez baterija dulje od jednog sata jer se svih osam baterija moralo punit. Zbog toga mi je bio izbrisan naštelan datum. A ja sam to tada bila zaboravila i nisam naštelala datum prije ponovnog fotografiranja. Pa mi je lijepo na sve fotke striček digitalac zapisao datum kad je aparatić proizveden ili nešto tome slično. Esem ti tekniku i digitalizaciju kad ne mogu zapamtit koje vražje gumbeke treba pritiskat i kojim redom. Svaki put kad treba nešto podešavat, i za mobitel i za fotoaparat - i ne samo za to nego i za sve kućanske aparate - ja moram uzet knjižicu s uputama i redom čitat i bibat gumbiće.  A kad bi mi se to dogodilo da na fotkama nije bio zabilježen točan datum i sat fotografiranja - joooj, jooooj, joooooj, k vragu, taj podatak mi je bio najvažniji - morala sam svakoj slici ručno upisat datum i sat. Jer kad fotografiram biljke moram imat upisan točan datum tak da ih poslije kad mi slike trebaju mogu brzo naći. Osim toga datum snimanja govori mi i točno vrijeme kad biljka koju sam snimila lista, pupa, cvate, kad dozrijevaju plodovi i slično.  Među mnogobrojnim slikama koje sam do sad pregledala pronašla sam i fotke kupališta na Zibelu. Onoga dana kad je to snimljeno - da vidimo sad datum i vrijeme snimanja; aha evo ga: 6. rujna 2006. godine - srećom nije bilo mnogo slika, samo pedesetak, jer nisam dugo hodala. Išla sam zapravo toga petka snimit jednu veliku makluru koja je rasla pokraj nebodera u Cesarčevoj. Njeno je lišće tada bilo još zeleno i znala sam da bi ta velika maklura na početku rujna trebala biti puna velikih zelenih okruglih plodova.  A kad sam već bila u tom dijelu grada odšetala sam se nakon snimanja maklure i na kupalište. Nije bilo nigdje ni žive duše - moram priznat da mi nije bilo baš ugodno onuda sama hodat - al sam se ipak ohrabrila pa sam se spustila skroz do naše divne zelene rijeke i snimila ovih nekoliko fotki koje ste vidjeli u ovom postu.  |
Plivanjem do zdravlja
- 12:13 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
Dok sam još bila u snazi i nisu me zafkavala koljena i vrtoglavica kao sada, išla sam svaki tjedan na gradski bazen na plivanje. A jedne godine sam sudjelovala i u programu Plivanjem do zdravlja koji se uz stručno vodstvo održavao ponedjeljkom, srijedom i petkom po jedan sat, a moglo se doći ujutro od 9 do10 h ili popodne od 17 do 18 h. Malo smo vježbali pa malo plivali i tako naizmjence.  Zgodno je to bilo, ali su mi neke vježbe već tada bile preteške pa sam nakon nekog vremena odustala od toga programa. Osim toga jako su mi išle na živce gospođe koje su dolazile na to plivanje i cijelo vrijeme u bazenu brbljale. Ako sam došla plivat i vježbat onda želim slušat voditeljicu, a ne žensko brbljanje. Jedna je žena čak počela i viceve pričat, a ja sam onda malo neljubazno rekla da ja više volim plivat u tišini na što se žena, jelte, uvrijedila. No postoji još jedan razlog zašto sam odustala od tog programa, a to je da ga nisam mogla pohađati redovito, a platiti je trebalo za cijeli mjesec. Ma nije bilo tak skupo - koštalo je to 100 kuna za mjesec dana - ali poznato je da je Litterula Zagorka, a Zagorec nebu nikad nikome dal ni jednu kunu ak mu se to ne splati. Naime, ulaznica na bazen za slobodno plivanje bez voditelja koštala je tada 15 kuna, i ako ideš 2 ili 3 puta na mjesec – češće nisam mogla ići – to te košta 30 – 45 kuna. Pa mi je onih preostalih pedesetak kuna, koje bi bila dala za organizirani program Plivanjem do zdravlja, a ne bi išla tri puta na tjedan, ostalo za kavicu i sok. I tako sam onda lijepo plivala sama. Dobro, ne baš sama u bazenu nego bez dosadnih brbljavih gospođa koje su na bazen dolazile zbog druženja a ne zbog plivanja. Istina, na mojoj je polovici bazena znalo biti po nekoliko momaka, ali s njima ja nisam imala ništa. Oni nisu ni pokušavali zapodijenuti razgovor s tako ozbiljnom gospođom kao što sam tada bila ja. Druga polovica bazena, odijeljena mrežom, bila je rezervirana za treninge članova plivačkog kluba. Skakati u bazen nije bilo dozvoljeno pa sam ulazila po stepenicama iako bih vrlo rado bila skočila na glavu. Dobro, ne baš kao oni zgodni momci sa starog mosta u Mostaru, ali bila sam tada još uvijek prilično vješta. Voda je u našem gradskom bazenu bila poprilično hladna, pa je trebalo šarf plivati kraul, prsno i leđno da se ne smrzneš. Ne da se hvalim, ali i kraul i prsno sam naučila pravilno plivati još u djetinjstvu. Ipak sam ja djelomično i primorsko, liburnsko dijete. Plivala sam u bazenu obično oko jedan sat, a kad bi mi postalo hladno izlazila sam, pa na tuširanje, presvlačenje i sušenje kose. Bio bi mi tada dobro došo i jedan lijepi ligeštul da se nakon toga malo i odmorim. No u svlačionicama na bazenu bile su samo male klupice, tako da nije bilo ništa od izležavanja. Poslije plivanja svaki put sam bila tako žedna da sam morala otić i na sok. A voda me često nekako i ošamutila pa sam morala popit i kavicu. A kad je bilo vani hladno, pogotovo u zimsko doba, trebalo se malo i adaptirat na nižu temperaturu prije izlaska iz prostora bazena, pa sam išla na pijaču u njihov kafić. A u kafiću je tak bilo zadimljeno ko da si ušo u pušnicu gde se suše kobasice, šunke i kuleni. "Idealna" klima poslije plivanja! I još k tome bili su tu oni visoki stolci na koje sam se ja ovako bucmasta jedva popentrala. Tako da sam najčešće brzo strusila sok i kavu popila u jednom gutljaju i zbrisala u predvorje bazena gdje sam još desetak minuta sjedila na klupici čekajući da mi se tijelo prije izlaska još malo rashladi. I tako bi na kraju, kad sve skupa zbrojiš, ispalo da sam skoro svaki mjesec velik dio od onih ušteđenih 50 kuna zapravo bacila u vjetar. |