Pregled posta

Plivanjem do zdravlja

foto:internet

Dok sam još bila u snazi i nisu me zafkavala koljena i vrtoglavica kao sada, išla sam svaki tjedan na gradski bazen na plivanje. A jedne godine sam sudjelovala i u programu Plivanjem do zdravlja koji se uz stručno vodstvo održavao ponedjeljkom, srijedom i petkom po jedan sat, a moglo se doći ujutro od 9 do10 h ili popodne od 17 do 18 h. Malo smo vježbali pa malo plivali i tako naizmjence. Zgodno je to bilo, ali su mi neke vježbe već tada bile preteške pa sam nakon nekog vremena odustala od toga programa.
Osim toga jako su mi išle na živce gospođe koje su dolazile na to plivanje i cijelo vrijeme u bazenu brbljale. Ako sam došla plivat i vježbat onda želim slušat voditeljicu, a ne žensko brbljanje. Jedna je žena čak počela i viceve pričat, a ja sam onda malo neljubazno rekla da ja više volim plivat u tišini na što se žena, jelte, uvrijedila.
No postoji još jedan razlog zašto sam odustala od tog programa, a to je da ga nisam mogla pohađati redovito, a platiti je trebalo za cijeli mjesec. Ma nije bilo tak skupo - koštalo je to 100 kuna za mjesec dana - ali poznato je da je Litterula Zagorka, a Zagorec nebu nikad nikome dal ni jednu kunu ak mu se to ne splati. Naime, ulaznica na bazen za slobodno plivanje bez voditelja koštala je tada 15 kuna, i ako ideš 2 ili 3 puta na mjesec – češće nisam mogla ići – to te košta 30 – 45 kuna. Pa mi je onih preostalih pedesetak kuna, koje bi bila dala za organizirani program Plivanjem do zdravlja, a ne bi išla tri puta na tjedan, ostalo za kavicu i sok.
I tako sam onda lijepo plivala sama. Dobro, ne baš sama u bazenu nego bez dosadnih brbljavih gospođa koje su na bazen dolazile zbog druženja a ne zbog plivanja. Istina, na mojoj je polovici bazena znalo biti po nekoliko momaka, ali s njima ja nisam imala ništa. Oni nisu ni pokušavali zapodijenuti razgovor s tako ozbiljnom gospođom kao što sam tada bila ja. Druga polovica bazena, odijeljena mrežom, bila je rezervirana za treninge članova plivačkog kluba.
Skakati u bazen nije bilo dozvoljeno pa sam ulazila po stepenicama iako bih vrlo rado bila skočila na glavu. Dobro, ne baš kao oni zgodni momci sa starog mosta u Mostaru, ali bila sam tada još uvijek prilično vješta. Voda je u našem gradskom bazenu bila poprilično hladna, pa je trebalo šarf plivati kraul, prsno i leđno da se ne smrzneš. Ne da se hvalim, ali i kraul i prsno sam naučila pravilno plivati još u djetinjstvu. Ipak sam ja djelomično i primorsko, liburnsko dijete.
Plivala sam u bazenu obično oko jedan sat, a kad bi mi postalo hladno izlazila sam, pa na tuširanje, presvlačenje i sušenje kose. Bio bi mi tada dobro došo i jedan lijepi ligeštul da se nakon toga malo i odmorim. No u svlačionicama na bazenu bile su samo male klupice, tako da nije bilo ništa od izležavanja. Poslije plivanja svaki put sam bila tako žedna da sam morala otić i na sok. A voda me često nekako i ošamutila pa sam morala popit i kavicu. A kad je bilo vani hladno, pogotovo u zimsko doba, trebalo se malo i adaptirat na nižu temperaturu prije izlaska iz prostora bazena, pa sam išla na pijaču u njihov kafić. A u kafiću je tak bilo zadimljeno ko da si ušo u pušnicu gde se suše kobasice, šunke i kuleni. "Idealna" klima poslije plivanja! I još k tome bili su tu oni visoki stolci na koje sam se ja ovako bucmasta jedva popentrala. Tako da sam najčešće brzo strusila sok i kavu popila u jednom gutljaju i zbrisala u predvorje bazena gdje sam još desetak minuta sjedila na klupici čekajući da mi se tijelo prije izlaska još malo rashladi.
I tako bi na kraju, kad sve skupa zbrojiš, ispalo da sam skoro svaki mjesec velik dio od onih ušteđenih 50 kuna zapravo bacila u vjetar.


Post je objavljen 19.02.2024. u 12:13 sati.