srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
Copyright © Litterula.
Objavljeni listići
Siječanj 2026 (3)
Travanj 2025 (1)
Ožujak 2025 (1)
Veljača 2025 (1)
Siječanj 2025 (4)
Prosinac 2024 (5)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (5)
Prosinac 2021 (16)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (15)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (13)
Studeni 2020 (3)
Zanimljivi blogovi
Agava
Aneta
AnnaBonni
Aurora
AP-Plaćenici
Bellarte
Blumi
Borut
Demetra
Dinaja
drugadva
Dvitririchi
Eh saznala
Emma
Euro
Galaksija
Geomir
Goddess Vesna
gogoo
Konobarica
Lastavica
lijemudro
Livio D.
luki
More ljubavi
Morska
mecabg
Meister Huc
modrinaneba
Nachtfresser
nema garancije
Rose
samolagano
Samosvoja
Sewen
Sjećanja
Starry Night
Taango
Teuta
U zvijezdama
Viatrix
Vjetar
Vlad
white lilith
Zemlja
Litterula
Orehnjača
- 05:35 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
|
Jučer navečer mi se stanje stabiliziralo, temperatura je pala, prestala je glavobolja – samo mjesto cijepljenja me još malo boli, ali nije strašno – pa sam se izvukla iz kreveta i izvadila iz škrinje komad domaćega odojka što sam ga nabavila na jednom OPG-u u Moslavini. Ispeći ću toga finoga odojka i napravit ću francusku salatu, imam i litru zaleđene govedske juhe, a ima još malo i onih božićnih kolačića koje sam dobila na dar. I sve to će biti dovoljno i za danas i za sutra.  Gibanicu neću peći jer nemam domaćih oraha – već nekoliko godina nismo ubrali ni jedan orah; svake godine sve mi je cvjetove pofurio mraz – a u dućanu ih ne kupujem iz principa. Osim toga, kad sam zadnji put pekla orehnjaču, nakon upornog nagovaranja, da ne velim moljakanja i dosađivanja nekih članova moje obitelji, nije mi baš najbolje ispala, kao što to obično i biva kad se nešto radi preko volje. Držim se ja starog bakinog recepta, ali svaki put mi gibanica ispadne drukčije. Tijesto je dobro, ali filu nikako pogodit. Il je premokra il je presuha, il premalo slatka il preslatka. Il previše cveba il premalo cveba, il previše cimeta il premalo cimeta, il previše ruma il premalo ruma. Nikako nać neku sredinu. Kad sam prošli put pekla orehnjaču zeznula sam se i s količinom oraha – tek kad sam išla vagat sve potrebne sastojke vidjela sam da imam samo 300 g - pa sam dodala 100 g lješnjaka. Ali to nije jednako masno, pa je fila bila presuha. Onda sam morala dodat još malo mlijeka, pa sam dodala i kap ulja tako da mi je na kraju fila odjednom bila premokra. Ništa, kad se tijesto diglo – ajd bar to je uspjelo – promijesim ga lagano, razdijelim na dva dijela i razvaljam jednu polovicu tijesta što tanje mogu. Namažem tu premekanu filu – razmišljam bil' dodala malo prezla da se zgusne, al' odustajem, da još više ne uprskam stvar – i zarolam ga, dakako po užoj strani da se što više puta zakotrlja. Prevrnem u mali plavi protvan; čini mi se nakak previše za mali, a premalo za veliki protvan. Ništa, razvaljam drugi dio tijesta, sve ponovim i ubacim u protvanić, kad protvanić pun do vrha. Znam da će se prelit preko ruba jer je fila premokra, a tijesto prilično mekano. Ništa, kak bude bude, ostavim je da se diže dok se ugrije pećnica i završavam ručak. Stavim peć orehnjaču na 190, ako pojačam na 200 sve će mi izgorit. U početku se diže fino, al odjednom fljas, prelijeva se s obje strane. Dovraga i bestraga i gibanica, prokletstvo, neću je više peć kad nisam dobre volje! Kunem još i gore, ali to ne smijem ovdje napisat, ja sam ipak jedna fina gospođa. Dobro, ajde, mislim si, ipak nije sve iscurilo, samo malo file. Dok ručamo gledam kak se peče. Pri kraju je, pa kak bude bude, samo da ne izgori. Ili da je ne izvadim prerano, pa da u sredini ne ostane mokra. Sad moram pazit da ju skroz ne upropastim. Pijuče tajmer, znači da je prošlo 50 minuta. Gledam kak se spekla i stavljam papir odozgo da ne izgori. Iako je već poprilično tamna. Ništa, ostavljam ju još 10 minuta jer mi je u sredini sumnjivo mekana i skroz se razlijala, raširila i prešla preko ruba protvanića. Kunem sve u šesnaest i obećajem sama sebi da me neće tak skoro nitko nagovorit da bilo što pečem. Bojim se da sad ne izgori do kraja i kad se napuni 60 minuta vadim je van iz rora kakva god bila. Prevrnem ju na krpu i ostavim nek se hladi na dasci. Odozdo je pečena i lijepo se odvojila od protvanića, znači da je sve u redu, ali kakva je iznutra ne znam. Vidjet ćemo kad se ohladi.  Svima želim sretnu novu godinu! |
Božićnica za Božić
- 13:54 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
Moj djed Josip imao je veliki trnac tj. voćnjak pun raznovrsnih vrsta i sorti voćaka. Kamo god je išao, kad bi vidio lijepu jabuku, koju još nema u svom voćnjaku, uzeo bi plemku, donio je kući i nacijepio na divlju jabuku koju bi našao u šumi. Stoga je u trnacu bilo jabuka od rana ljeta do kasne jeseni. Jedna od njih bila je i božićnica.  Zbog lijepe crvene boje i masne kožice koja se može dobro izglancati ta je jabuka bila čest ures našeg stola za božićnih blagdana, najčešće s grančicom jelovine zabodenom u udubinu peteljke, na kuglofu ili nekom sličnom božićnom kolaču. Premda se ne smatra kvalitetnom sortom i danas se sve rijeđe uzgaja – moram priznati da je nema ni u mom vrtu – drago mi je kad vidim da neka "kumica" još uvijek na plac donese pokoji plod ove lijepe starinske crvene jabuke. U Slovačkoj, Mađarskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj odavno se uzgaja ta stara sorta jabuke nepoznata podrijetla, u pojedinim krajevima znana i pod nazivima pogačnica, crvena kolačara, kanjiška, mađarka, krugla, koturača i repica. Pretpostavlja se da je u Bosnu prenesena iz Mađarske, ali postoji mogućnost da je bilo i obrnuto, tj. da su je za vrijeme turske vladavine Bosanci prenijeli u Mađarsku, a potom iseljenici ponovo donijeli u Bosnu. Stablo joj je bujno i snažno, krošnja okruglasta, a drvo zdravo i dugovječno. Prof. Š. Bubić u knjizi Specijalno voćarstvo kao zanimljivost navodi da je u nekom selu u Bosni pronašao stablo visoko oko 7 m, s promjerom krošnje 14 m, te opsegom debla 180 cm, koje je u dobrim godinama davalo i do 500 kg plodova. Ako i vi imate voćnjak ili uzgajate voćke na okućnici pa želite pročitati cijeli tekst o toj staroj sorti jabuka, već znate, pronaći ćete ga kod Stare vrtlarice koja sve vrijedne vrtlarice i vrtlare danas srdačno pozdravlja! |
Blagoslov obitelji
- 21:56 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
Nisam planirala ove godine ukrašavat kuću ni kitit bor; stavila sam samo adventski vjenčić na vitrinu, mali svjećnjak na prozorsku klupčicu i to je to. A onda sam na stranici naše župe vidjela da će mi u ponedjeljak doći novi župnik na blagoslov obitelji pa sam se na koncu ipak predomislila. Da ne pomisli župnik da mi Božić uopće ne slavimo kad nismo nimalo kuću ukrasili.  Prijašnjih godina obavezno sam kitila bor, a u špajzi bi se uvijek našla i pokoja naranča, jabuka i mandarinka, malo oraha, badema i lješnjaka za ukras ispred bora. Ali bor ipak danas nisam okitila - bojim se da ne porazbijam stare bakine staklene kuglice jer mi sve ispada iz ruku. No ipak sam iz podruma donijela figurice za male jaslice koje svake godine za božićnoga vremena stoje na vitrini pokraj adventskoga vjenčića. Izvadila sam iz kutije s nakitom i stari bakin sat te nekoliko svijeća i češera. Predvečer sam pažljivo poslagala na vitrinu figurice i svijeće....  ...a jednu naranču sam napikala klinčićima i dodala štapić cimeta da malo zamiriši kuća. Ako malo bolje pogledate fotke, pronaći ćete i moje vrijedne ruke.  Prije sam za Božić uvijek pekla i orehnjaču, medenu pitu i mađaricu, no ove godine ni toga nema. Bit će dobri i ovi kolačići koje smo dobili - medenjaci, paprenjaci, vanili kiflice i rafaelo kuglice.  E sad mogu na miru čekat novoga župnika. |
Žive jaslice
- 23:36 -
Komentari (32) -
Isprintaj -
#
|
Na mrežnoj stranici sisačke katedralne župe Uzvišenja Sv. Križa tražim jutros informaciju hoće li i ove godine, kao što je bilo prijašnjih godina, biti održano uprizorenje Isusova rođenja ispred katerale. Ništa ne piše u župnom listiću. No pronašla sam podatak da su scenski prikaz Isusova rođenja, poznatiji pod nazivom žive jaslice, ispred katedrale 26. prosinca 2019. god., na blagdan sv. Stjepana prvomučenika, izveli članovi dramske skupine iz župe Petrijanec iz Varaždinske biskupije. Nisam išla pogledati taj prikaz, ali sam prije nekoliko godina pogledala žive jaslice ispred sisačke katedrale u domaćoj izvedbi, pa sam, budući da mi je moja draga kamedija uvijek pri ruci i još uvijek dobro funkcionira, uspjela snimiti i nekoliko fotografija.    Taj scenski prikaz Isusova rođenja bio je održan na Arheološkom lokalitetu poznatom pod imenom Siscia in situ koji se nalazi ispred sisačke Katedrale. To je jugozapadni bedem rimske Sisciae s kulom s kraja 2. do početka 3. stoljeća i ostaci horreuma tj. žitnice sagrađene na početku 4. stoljeća.  Sisačka katedrala se nalazi na mjestu na kojem je crkva postojala još od ranih kršćanskih vremena, a Bulom pape Benedikta XVI. o ponovnoj uspostavi Sisačke biskupije, 2009. godine župna crkva Uzvišenja Sv. Križa uzdignuta je na čast katedrale. Katedrala je zaštićeno kulturno dobro te se smatra najznačajnijim sakralnim spomenikom grada Siska. U razornom potresu 29. prosinca 2020. unutrašnjost katedrale bila je teško oštećena, zvonik se pomaknuo za 30 cm i odvojio od katedrale, a potpuno su bile uništene i orgulje. Žbuka sa zvonika pala je na crkvu i uništila krovište, a u unutrašnjosti katedrale otpala je žbuka sa svoda.  Nisam već dugo bila u gradu pa ne znam u kojoj fazi je obnova katedrale, no sigurna sam da će sve biti u potpunosti obnovljeno i da će se pred našom katedralom i ubuduće svake godine održavati žive jaslice i uljepšavati nam Božić. A naš biskup sisački, mons. Vlado Košić, u svojoj božićnoj čestitki svima nam poručuje: Neka nas Gospodin pogleda ovog Božića! Neka nam donese mir u naša nemirna srca! Neka našu krhkost podupre svojom jakošću! Neka nas izbavi od besmisla i besplodnog jadikovanja! Neka nam učvrsti korake i ispuni ih nadom! Neka je svima blagoslovljen Božić, blagdan susreta Boga i čovjeka, blagdan Božje nježnosti i Božje ljubavi! Sretan Božić svima! |
Dioklecijanova palača
- 20:57 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
Naša zagorska osnovna škola godinama je njegovala prijateljstvo s jednom osnovnom školom u Blatu na Korčuli. To je funkcioniralo tako da su svake godine naši učenici osmih razreda boravili nekoliko dana kod obitelji njihovih učenika osmih razreda i obrnuto, njihovi učenici osmih razreda dolazili su svake godine na nekoliko dana k nama u Zagorje. Pa je tako i moj osmi razred došao jedne godine na red za putovanje na Korčulu. Ne sjećam se više baš svih detalja s tog putovanja, sjećam se da je bilo lijepo i veselo, putovali smo vlakom do Splita pa onda na brod za Korčulu. A dok smo čekali da dođe vrijeme za ukrcaj na brod prošetali smo se po splitskoj rivi i razgledali Dioklecijanovu palaču, predivan antički spomenik, nacionalno i svjetsko dobro.  foto: internet Zajedno s kasnijom srednjovjekovnom dogradnjom palača je vrijedan arheološki i povijesno-umjetnički kompleks pa je 1979. godine uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Ta šetnja po centru Splita i razgledavanje palače ostalo mi je u najljepšem sjećanju, i danas vidim peristil, sfinge, Dioklecijanov mauzolej tj. katedralu, zvonik, hodam kroz podrume... Stojim pred zlatnim vratima i gledam Meštrovićev spomenik Grguru Ninskom - svi smo ga tada u prolazu uhvatili za izlizani brončani palac i nešto lijepo poželjeli.  foto: internet A kad sam drugi put bila u Splitu, s mojim đacima vrtlarima na maturalcu, popeli smo se i na Marjan pa gledali odozgo more naše plavo. Bilo je vremena i za prošetat se malo po splitskoj rivi, otić do prokurativa, razgledat izložbu slika jednog poznatog splitskog slikara pa sjest' na terasu jednog lijepog restorana i kušat finu dalmatinsku pašticadu s njokima A zašto se Litterula baš danas prisjetila cara Dioklecijana i njegove velebne palače? E pa zato što sam jutros čula da je Gaius Aurelius Valerius Diocletianus rođen u Saloni baš na današnji dan, 22. prosinca 245. godine nove ere. I reći ću vam na kraju još nešto: Zagreb je moj rodni grad i volim ga najviše od svega na svijetu. Al' moram priznati da je Dioklecijanova palača najljepša palača na svijetu! I grad u kojem ona stoji već više od 1700 godina najljepši je grad na svijetu. Split! |
Vidikovac
- 09:53 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
|
Budući da mi je zdravlje malo narušeno, povremeno odlazim u ambulantu k svojoj liječnici na dogovor o pretragama koje su na redu; usput mi malo prekontrolira i uho, grlo i nos. Do naše ambulante može se ići kraćim putem: ravno, pa lijevo, pa desno, pa lijevo; ili duljim putem kroz park pokraj osnovne i srednje škole te fakulteta. Kad sam zadnji put išla u ambulantu pješice, prije koronske ere, izabrala sam dulji put jer je bilo lijepo vrijeme, vedro i sunčano, nije mi se nikud žurilo, a hodat bi trebala tako i onako svaki dan najmanje jedan sat. A kad sam već bila na Viktorovcu, prolazeći pokraj srednje škole malo sam skrenula u perivoj da fotografiram vidikovac.  Tražila sam podatke o tom metalnom vidikovcu oko 120 minuta no nisam na internetu ništa uspjela naći osim ovog podatka: Članovi sisačkog Hrvatskoga planinarskog društva Gvozd prvi drveni vidikovac i paviljon na Viktorovcu, brežuljku iznad središta Siska, sagradili su i dali na korištenje 8. rujna 1929. godine.  Dakle, nemam pojma tko je podigao ovaj metalni šupljikavorešetkasti sisački Eiffelov toranj, ni kad je napravljen ni kolko je visok, no mjesecima, da ne velim godinama, razmišljala sam o tome kako da se popnem gore i odozgo snimim Sisak.  Ohrabrila sam se prilikom te posljednje šetnje do ambulante i pokušala doć' do vrha te neosvojive kule. Popela se ja hrabro po prvom kraku na prvi kat, savladala ja hrabro i drugi krak, al' dalje ni makac. Odustajem. Morala sam sjest i pričekat da mi se odvrti u glavi, pa onda polako natrag na dragu mi zemljicu.  Kad bi bar to stubište bilo zatvoreno...  ...kad bi bar ova gazišta bila puna a ne ovako šupljikava?!  No kako sad stvari stoje s mojom ravnotežom, Litterula može te stube koje vode na vršni plato vidikovca gledat i fotografirat samo odozdo. Netko drugi će se morat popet gore i slikat Viktorovac i Sisak odozgo! |
Štrikanje i heklanje
- 10:10 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
|
Kad smo zadnji put VelkaSeka i ja detaljno pospremale mamin stan, u velikoj ladici ispod starog kauča pronašle smo zalihe platna, vune i konca za štrikanje. Bojale smo se da se u to blago ne nasele moljci pa smo sve izvadile, dobro pregledale i složile u ormar. No to je dugi niz godina stajalo i čekalo da dođe na red za šivanje i štrikanje pa bi te zalihe trebalo što prije potrošiti. Šnajderaj sad ne grijem pa će šivanje - sašit ću navlake za stolice i jastuke i slični kućni tekstil - na red doći na proljeće. Stoga ovih dana, dok odmaram oči od ekrana laptopa i mobitela, pokušavam opet malo štrikati. Istina, boli me desni mezimac i malo se ukočio i savinuo, al dobro ću ga sada istrljat tinkturom od ružmarina pa se nadam da me neće boljeti dok štrikam.  Jedan dio spremljene vune i konca već sam utrošila - naštrikala sam nekoliko prekrivača, dekica, šalova i pelerina. No ostalo mi je još dosta konca i malo vune; od toga ću naštrikat ili naheklat još nekoliko šalova i dekica na pruge - nekome će već poslužiti.  Sav preostali konac i vunu razvrstala sam po debljini i po boji i složila u plastične kutije za kolače i dobro ih zatvorila. Nek još malo pričekaju da dođu na red. Sve ostatke konca potrošim na heklanje šarenih podmetača za tanjure i čaše te hvatačica za suđe.  Dio toga kaj sam do sad naštrikala i naheklala podijelile smo prošle godine prijateljicama i susjedama, a kad budu gotovi dobit će i ove nove šalove - sve su blizu penziji i bole ih zglobovi pa nek si malo zamotaju ramena i križa ili pokriju koljena.  Neki dan sam započela štrikati ovaj svijetloplavi šal: izaberem neku širinu, npr. 80 cm, naštrikam probu od 10 očica, izmjerim kolko je to centimetara pa izračunam kolko očica treba za 80 cm i nametnem toliko početnih očica.  Izaberem uzorak i štrikam u duljinu toliko koliko ima konca. Ovaj šal će imati svjetlije i tamnije pruge, širine oko 10 cm. Svaka vesta, prsluk, dekica ili šal koji sam do sad naštrikala je unikat. I po materijalu i po bojama i po uzorcima. Nikad ne ponavljam naštrikano. Sve zapisujem i spremam izračune, ali oni mi služe samo kao pomoćne informacije za novi izračun. Dakle, i ovaj svijetloplavi šal bit će jedinstven kao i sve ostalo što sam ikad naštrikala. A dok sjedim u fotelji i prtljam s iglama, slušam lijepu glazbu - dobila sam od sv. Nike mali čitač cd-a pa su sad na redu stari spremljeni cd-i: preslušavam ih da se prisjetim što sam sve u zadnjih dvadesetak godina spržila. No dosta brbljanja! Igle u ruke i - štrikaj! |
što se dogodilo
- 09:13 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
kad njeno tijelo utone u san i kad njezin mozak prekontrolira i spremi sve informacije koje je prikupio tijekom dana ona odlazi u neku drugu dimenziju i sanja dok sanja ona vidi udaljene svjetove u kojima je život posve drukčiji od onoga u kojem ona živi vidi svjetove u kojima žive neki bolji ljudi ljudi koji ne ubijaju nerođenu djecu koji ne ugnjetavaju druge ljude koji ne ratuju zbog novca i moći koji racionalno koriste sve prirodne gospodarske izvore koji pravedno raspodjeljuju sva dobra kojima raspolažu ona gleda te drukčije ljude i pita se je li to moguće je li moguće da se i u njenom svijetu ljudi napokon počnu tako ponašati da prestanu već jednom sve uništavati da ne budu više gramzljivi i pohlepni da prestanu samo za bogatstvom težiti da napokon prestanu jedni druge ubijati ona sanja i pita se hoće li ikad i ovaj svijet u kojem ona živi brižan razuman i pravedan postati a onda odjednom vidi posve drukčiju sliku vidi grad u kojem je nastao potpuni kaos i zavladalo je sveopće rasulo ništa ne funkcionira onako kako su ljudi navikli nema struje nema vode nema goriva ne voze vlakovi ni autobusi ne rade državne ni gradske ustanove ne rade bolnice ne rade trgovine sunca nema sipi neka kišica puna sitnih čestica prašine ljudi se snalaze kako znaju i umiju napuštaju svoje stanove u gradu i pokušavaju otići na selo ona vidi mnoštvo ljudi oni polako hodaju a sve je oko njih puno sivosmeđe prašine ljudi su prljavi neuredni prašnjavi blatnjavi umorni u očima im je vidljiv očaj mnogi vrludaju bez cilja ne znajujući kuda će i kamo ona gleda te ljude i ne razumije što se događa kamo ti ljudi idu što se dogodilo jel' pao neki ogroman asteroid jel' eksplodirala nekakva bomba jel' sve spržila vatrena sunčeva baklja jel' erumptirao neki supervulkan il' se to zemlja tako jako zaljuljala da je snažan potres sve baš sve uništio |
zima se bliži
- 18:25 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
zima se bliži a oni još uvijek borave u kontejneru jer njihova je kuća u potresu bila jako oštećena i dobila je crvenu naljepnicu godinu dana je prošlo a još nije došla na red za obnovu stoga su oni još uvijek u kontejneru a u kontejneru je živjeti nemoguće zimi je nepodnošljivo hladno a ljeti nepodnošljivo vruće pa su prošloga ljeta dane provodili na dvorištu kolko god je to bilo moguće u kontejneru je živjet teško pogotovo bez higijenskog odjeljka al' ipak je bolje nego u autu u kojem su prvih desetak dana bili prisiljeni spavati nakon potresa no tako je moralo biti jer nisu mogli napustiti svoje blago: krave, koze, ovce i svinje nisu mogli napustiti svoje gospodarstvo: voćnjake, vrt, pašnjake i njive na tom gospodarstvu su odrasli to njihov je život njihova egzistencija ovisi o tome jer to im je jedini izvor zarade oni ne žele otići od kuće oni žele ostati ovdje jer tu je njihov dom ne žele živjeti nigdje drugdje pa makar morali još godinu dana biti u kontejneru bez sanitarnog čvora i bez pitke vode |
pusti otok
- 09:00 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
kad bi mogao on bi najradije otišao na pusti otok gdje ne bi morao paziti da baki ne donese opaku boleštinu koja bi mogla uništiti njene bubrege i trajno je prikovati za postelju kad bi mogao on bi najradije otišao na pusti otok gdje ne bi morao paziti da mami ne donese groznu boleštinu koja bi mogla prouzročiti tešku upalu pluća što bi je odvelo u bolnicu gdje bi završila na respiratoru kad bi mogao on bi najradije otišao na pusti otok gdje ne bi morao paziti da ocu ne donese užasnu boleštinu koja bi mogla potaknuti stvaranje krvnih ugrušaka i prouzročiti teški moždani udar koji bi ga za normalan život mogao posve onesposobiti kad bi mogao on bi najradije otišao na pusti otok na udaljeni pusti otok gdje nikoga, baš nikoga ne bi mogao ugroziti |
ništa mi drugo u životu ne treba
- 09:07 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
|
otkad joj se cijela kuća zaljuljala pod nogama ona bi najradije živjela na livadi pored rijeke postavila bi konstrukciju od pruća i prekrila je životinjskim kožama ispred nastambe napravila bi ognjište na obali rijeke prikupila bi granje i zapalila vatru otišla bi u šumu da nabere gljive i na ravnoj kamenoj ploči ispekla bi ih za večeru pokraj ognjišta iskopala bi rupu stavila u nju komad kože i ulijala vode sa izvora na ognjištu bi ugrijala kamen i ubacila ga rašljama u vodu nabrala bi na livadi jestivo bilje i dodala ga u vodu da se skuha pomoću školjke popila bi juhu i pojela gljive i kuhano bilje prije mraka ušla bi u nastambu i od čvrstih grana napravila ležaj na grane bi položila kože i krzno legla bi na ležaj i mirno spavala sve do jutra a ujutro bi izašla iz nastambe prošetala se uz obalu rijeke pogledala u sunce i rekla sama sebi ništa mi drugo u životu ne treba |
Geoff i njegova gitara
- 09:24 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
Jučer sam obavila inventuru i ustanovila da mi je ostalo još 116 tekstova koje bi trebalo prepisati iz novina tj. digitalizirati. Kad bih prepisala i uredila svaki dan po jedan tekst trebalo bi mi 116 dana, ako uspijem prepisati dva teksta svaki dan bit ću gotova za 58 dana, a ako budem jako vrijedna i ak' mi se ne bude jako vrtilo u glavi onda bih mogla svaki dan prepisati tri teksta i digitalizaciju završiti za 39 dana. Nakon toga bi trebalo svih 600 vrtlarskih tekstova ponovo pregledati i sve prekontrolirati - šifre, ilustracije, fotografije, tablice - sve još jednom dodatno spremiti na usb pa najbolje tekstove izabrati, dodati im odgovarajuće fotografije, koje prije toga treba imenovati i urediti, te potom sve objaviti kod Stare vrtlarice. Dio tih vrtlarskih podsjetnika - 177 komada - već sam objavila, ali nisam pritom vodila preciznu evidenciju i tekstove sam svaki put dotjerivala pa moram sve još jednom prekontrolirati i uskladiti. A dok tekstove prepisujem, pregledavam i uređujem, a fotke dotjerujem i šifriram - usput rečeno to je užasno dosadan posao - slušam glazbu. A jedina glazba koju mogu slušati dok prepisujem tekstove, koja me ne ometa i ne dekoncentrira, jest instrumentalna glazba, i to ne baš svaka, nego naprimjer instrumentalna glazba na gitari. A takvu glazbu sam pronašla kod gospodina Geoffa Reevesa iz Portsmoutha, koji kaže da je gitaru počeo svirati kao 12-togodišnji dječak. U dvadesetoj je odustao od sviranja, no prije 24 godine ponovo se vratio gitari te ponovo počeo svirati za vlastito zadovoljstvo. Onda se 22. kol 2007. odlučio ubaciti nekoliko svojih snimki na YouTube da vidi kakve bi mogle biti reakcije. A reakcije su jako dobre jer mnogi slušaju njegovu svirku; otkad je objavio svoju prvu snimku imao je 177.319.359 pregleda. Gospodin Reeves danas ima 373 000 pretplatnika, a i ja sam jedna od njegovih redovitih slušateljica. Poslušajmo zajedno kako Geoff lijepo svira gitaru! PS. Gledam hrpu novina koju čuvam već dvadesetak godina i mislim si kak' bi bilo najbolje sve to frknut' u smeće, al' onda pomislim - ipak je to rezultat moga dvanaestogodišnjega rada! Ajmo dalje prepisivat! I slušat lijepu glazbu! |
Božićna pšenica i Barbarine grančice
- 08:59 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
Trgovine i tržnice ovih će dana biti prepune lijepe žarkozelene pšenice uzgojene u staklenicima i mnogi će ih kupiti kako bi u svoj dom unijeli božićni ugođaj. No neki ipak žele i ove godine sami uzgojiti božićnu pšenicu. A na mom vrtlarskom blogu piše da pšenicu valja posijati na početku prosinca, u danima između spomendana sv. Barbare, 4. XII. i sv. Lucije, 13.XII., u neki lijepi starinski keramički ili porculanski duboki tanjur, u široku plitku zdjelicu ili neku sličnu posudicu. Prije sjetve zrnje nekoliko puta isperite pa zalijte tako da bude prekriveno vodom i ostavite da nabubri preko noći. Višak vode sljedeće jutro ocijedite, na dno posudice u koju ćete posijati pšenicu položite debeo sloj vate ili mekani kuhinjski papirnati ubrus pa dodajte tanki sloj pijeska ili zemlje za cvijeće. U sredinu posudice stavite čašicu promjera odgovarajućeg svijeći koja će poslije doći na njeno mjesto. Ravnomjerno rasporedite nabubrelo zrnje pšenice u tanku sloju, ne debljem od 1 cm, pa smjestite posudu na svijetlo, toplo i zračno mjesto. Svaki dan zrnje malo poškropite, ali ne previše da pšenica ne požuti i popljesnivi. Ako vas zanima kako bi nakon toga trebalo postupati, cijeli tekst o božićnoj pšenici možete pročitati ovdje.  A jučer sam prepisivala i pregledavala stare vrtlarske tekstove koje objajvljujem na svom vrtlarskom blogu i među njima pronašla tekst o grančicama sv. Barbare. U tom tekstu piše da "prastari germanski običaj nalaže da na dan svete Barbare, 4. prosinca, valja odrezati grančice jabuke, breze, lijeske, trešnje, šljive ili forzitije, preko noći ih položiti u toplu vodu pa sutradan staviti u vazu. Vazu s grančicama smjestite na toplo i svaki drugi dan promijenite vodu. Do božićnih blagdana trebale bi procvasti. Na Božić se po broju cvjetova procjenjuje kakva će biti rodnost, odnosno vrijeme iduće godine. Osim toga, mlade djevojke na grančice bi privezale ceduljice s imenima svojih izabranika. One kojima se grančica osuši nemaju se čemu nadati, no djevojke kojima grančica procvate imaju dobre izglede za udaju. A zašto se grančice režu baš na dan svete Barbare? Prema legendi, ona je u svojim haljinama, kad je bila zatvorena u tamnici, skrivala grančicu trešnje. Škropila ju je vodom iz svoje zdjelice za piće te je grančica na dan njena mučeništva procvala. Hoće li Barbarine grančice i vama procvasti, ovisi o odabranome bilju i vremenskim prilikama ove jeseni. Naime, cvjetni će se pupovi otvoriti samo ako su dovoljno dugo bili izloženi temperaturama oko ništice."  Ja ove godine neću staviti Barbarine grančice u vazu, neću sijati pšenicu ni kititi bor - drhte mi prsti, nemam snage za vađenje ukrasa iz kutija i bojim se da ne porazbijam stare bakine kuglice. Postavit ću na Badnjak samo jaslice i stare figurice na vitrinu, tek toliko da malo ukrasim kuću. I čekati bolja vremena! |
Međunarodni dan osoba s invaliditetom
- 08:45 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
Prije nekoliko godina gledala sam na televiziji jednu emisiju u kojoj su na nekoliko primjera pokazali kako je organizirana skrb za osobe s invaliditetom u zemljama Europske unije. Sjećam se primjera iz Švedske u kojem je bilo navedeno da osoba s invaliditetom ako želi može živjeti sama u svojoj kući ili stanu uz pomoć njegovateljice. Primjer je bila jedna žena koja ima visok stupanj invaliditeta i kreće se pomoću invalidskih kolica. Ona ima pravo na pomoć njegovateljice 24 sata na dan. To je kod nje bilo organizirano tako da je imala tri njegovateljice - ona sama bira žene koje će joj pomagati, a ne socijalna služba - koje kod nje borave po 24 sata, a dva dana su slobodne. Njegovateljica joj tijekom ta 24 radna sata u svemu pomaže, i u kući i kad idu van. Ta žena je imala i specijalan automobil - mali kombi prilagođen za osobe u kolicima, u koji je mogla ulazili u kolicima, nije se trebala prebacivati s kolica na sjedalo. Ne sjećem se što su rekli u toj emisiji o financiranju svega toga, dal to žena djelomično plaća sama ili su to sve usluge koje joj omogućuje država tj. švedski zakoni. Drugi primjer je bio iz Nizozemske; bila je to jedna žena, također u kolicima, koja stanuje u zgradi prilagođenoj za osobe s invaliditetom. Tko želi imati svoju privatnost može živjeti samostalno u tim stanovima, a ne u domovima za osobe s invaliditetom. Život tih osoba organiziran je tako da njegovateljica k njima dolazi po potrebi. Naime, u prizemlju te zgrade smješten je ured voditeljice njegovatelja, koja s korisnicima dogovara za svaki dan sve što im je potrebno i šalje im njegovateljicu. Žena koju su predstavili u emisiji živi sama u stanu, a njegovateljica joj dolazi ujutro pomoći pri jutarnjoj njezi, oko podne da joj pomogne oko ručka i navečer da joj pomogne oko večernje njege. Njegovateljica ne sjedi uz nju 24 sata i ne pravi joj društvo nego dolazi samo kad je to potrebno. Žena ima svoj krug prijatelja i rodbinu s kojima se druži. A kako je kod nas organizirana njegovateljska služba već sam vam pričala pa neću sad ovdje duljiti, o tome ćemo nekom drugom zgodom.  Danas ću vam još samo pokazati Izvješće o osobama s invaliditetom u Republici Hrvatskoj Službe za javno zdravstvo Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz rujna ove, 2021. godine. A oni kažu ovako: "U Hrvatskoj, stanje na dan 09.09.2021., žive 586153 osobe s invaliditetom od čega je 335050 muškog spola (57%) i 251103 ženskog spola (43%) te na taj način osobe s invaliditetom čine oko 14,4% ukupnog stanovništva RH. Najveći broj osoba s invaliditetom, njih 263526 (45%), je u radno-aktivnoj dobi, 20-64 godina, dok je 258564 (44%) osoba u dobnoj skupini 65+. Invaliditet je prisutan i u dječjoj dobi, 0-19 godina, i to u udjelu od 11%. Najveći broj osoba s invaliditetom ima prebivalište u Gradu Zagrebu i Splitsko-dalmatinskoj županiji. U te dvije županije živi 29,5% od ukupnog broja osoba s invaliditetom. No ukoliko se razmotri koliki je udio osoba s invaliditetom u ukupnom stanovništvu županije dolazimo do podatka da je najveći udio u Šibensko-kninskoj županiji, s time da je najviša prevalencija u dječjoj dobi u Koprivničko-križevačkoj županiji, u radno-aktivnoj dobi u Požeško-slavonskoj županiji, a u Krapinsko-zagorskoj županiji u dobi iznad 65 godina. Prema procjenama UN-a problem invaliditeta je mnogo rašireniji nego što se inače misli: od deset stanovnika svake zemlje bar je jedan u izvjesnoj mjeri osoba s invaliditetom. Raspolaganje odgovarajućim podacima o dizabilitetu – invaliditetu preduvjet je za planiranje odgovarajućih preventivnih mjera i donošenje programa za osobe s invaliditetom. Unapređenje razine zdravlja pučanstva ima za cilj i dodavanje života godinama, odnosno povećanje broja godina života bez bolesti i invaliditeta. Hrvatska je prepoznajući taj problem donijela Zakon o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom (NN 64/01), koji propisuje način prikupljanja, obrade i zaštite tajnosti podataka o osobama s invaliditetom. Registar se vodi u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, a počeo je s radom 2002. godine. Prema navedenom Zakonu invaliditet je trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak sposobnosti (koje proizlazi iz oštećenja zdravlja) neke fizičke aktivnosti ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi osobe i odnosi se na sposobnosti, u obliku složenih aktivnosti i ponašanja, koje su općenito prihvaćene kao bitni sastojci svakodnevnog života." A zašto Litterula baš danas spominje osobe s invaliditetom? Zato što se danas, 3. prosinca, širom svijeta obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Mnogima će danas biti puna usta najava kako će im pomagati ovako i onako, kako će napraviti prilazne rampe ovdje i ondje, kako će svako dijete s poteškoćama dobiti osobnog asistenta, kako će svi studenti u kolicima dobiti pomoćnike u nastavi itd. itd. itd... |
Sarma
- 14:47 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
|
Za ručak smo se danas najeli sarme. Bila je tako fina da nisam mogla odoljeti. Morala sam o njoj kratak post napisati. Dvije glavice zelja, četiri šake riže, malo soli, jedna mala žličica mješavine mediteranskih začina, tisućušesto grama miješanog mljevenog mesa, dvije žlice domaće masti i malo špeka bilo je potrebno da sfrčemo šesnaest sarmi. Nama je to dovoljno za četiri dana.  A naša sarma je bijela - nema luka, nema zaprške, nema papra, nema crvene paprike, nema paradajza u tubi. Samo čisto meso, zelje, riža, malo rasola i vode. Polako se kuhala devedesetak minuta, ostavili smo je da se malo odmori pa onda uživali u finoj zimskoj hrani.  A za vrijeme ručka Litterula je rekla: neka svi ljudi na kugli zemaljskoj danas imaju tako fini ručak! PS. Da netko ne bi pomislio da se hvalim: nisam ja kuhala. |
Slavko Kolar (1891 – 1963)
- 12:54 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
Na početku prosinca svake godine u Gradskoj knjižnici Slavka Kolara u Čazmi održava se kulturna manifestacija Dani Slavka Kolara: slave njegov rođendan i Dan knjižnice. A ove godine Dani Slavka Kolara protekli su u obilježavanju 130.-te obljetnice njegova rođenja - rođen je naime 01.12.1891. godine. Osim toga proveden je i deseti Natječaj za kratku priču – satiru Slavko Kolar. Na natječaj je tijekom tih deset godina pristiglo više od 800 priča, a na ovogodišnjem ih je bilo 92. Najbolju priču je poslao te 1. nagradu osvojio Dalibor Šimpraga za priču „Sretan čovjek“, 2. nagrada dodijeljena je Mirku Božiću za priču „Prajd“, a treća Nikici Baniću za priču „Dvije babe“. Na dodjeli nagrada pročitane su nagrađene priče, a dobitnik 1. nagrade Dalibor Šimpraga rekao je kako se na Natječaj prijavio zato što mu je Slavko Kolar jedan od najdražih pisaca kojeg je čitao od malena. U čazmanskom gradskom parku 1969. god. bilo je postavljeno spomen-poprsje Slavka Kolara, rad akademskog kipara Stipe Sikirice, koje je prije desetak godina bilo ukradeno i nikad nije pronađeno. U sklopu ovogodišnjih dana Slavka Kolara, u organizaciji Grada Čazme, postavljeno je u dvorište Knjižnice novo spomen poprsje, izliveno po originalnom kalupu.  Vjekoslav Slavko Kolar djetinjstvo je proveo u rodnome mjestu Palešniku kraj Hercegovca gdje mu je otac bio učitelj. Pohađao je gimnaziju u Požegi i Zagrebu, a potom Više gospodarsko učilište u Križevcima. Kao agronom je radio u Hruševcu Gornjem, Petrinji, Karlovcu i Požegi, a mirovinu je dočekao kao upravitelj poljoprivrednoga dobra u Božjakovini. Kolar je jedan od malobrojnih pisaca koji je, završivši studij, radio u svojoj struci sve do mirovine, a umro je u Zagrebu 15. rujna 1963. Književnost mu je bila dodatni posao, a kao satiričar i humoristik pisao je novele, pripovijetke i drame, povremeno koristeći pseudonime Mladen Kolarec i Janko Sused. Njegovih junaci su seljaci, seoska sirotinja, gazde, malograđani, politikanti, fiškali, sitni činovnici skitnice i puntari, a u svojim djelima Kolar opisuje laktaštvo, političko nazdravičarstvo, megalomaniju i kameleonstvo svoga doba. Važne događaje i glavne probleme svoga vremena opisivao je jednostavnim svakodnevnim jezikom. Radio je malo, sporo i nenametljivo, ali je ipak dao osebujan doprinos hrvatskoj književnosti. Najpoznatija su mu djela: Nasmijane pripovijesti, Ili jesmo ili nismo, Mi smo za pravicu, Perom i deljačom, Natrag u naftalin, Glavno da je kapa na glavi te drama Sedmorica u podrumu. Prema pripovjetkama Breza i Ženidba Imbre Futača napisao je scenarij za film, a pripovijetku Svoga tijela gospodar, koju je originalno napisao u štokavskom narječju, prepravio je na kajkavsko narječje, pa potom po njoj sam napisao i scenarij za film Svoga tela gospodar. Pisao je i pripovjetke za djecu - najpoznatije su mu Neobičan zec, Strpljivi Fabijan, Škakljiv konjić, U vučjoj jami, Na leđima delfina i Jurnjava na motoru - u kojima je oslikavao odnos čovjeka i životinja te oblikovao junake koji žive u izravnoj vezi s prirodom. I pipovijetke za djecu je pisao na humorističan način, a u njih je ugrađivao i nenametljive odgojne poruke. Djela Slavka Kolara prevedena su na francuski, njemački, talijanski, mađarski, češki, slovački, ruski, makedonski i slovenski jezik. Književna ostavština nalazi se u memorijalnoj zbirci Gradskoga muzeja u Čazmi te u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU u Zagrebu. A Litteruli je Slavko Kolar zanimljiv ne samo kao pisac nego i kao agronom. Radio je naime 1914. god. te od 1929. – 1939. kao agronom učitelj i ravnatelj Vinogradarsko - voćarske škole u Petrinji. Dok je živio u Petrinji objavio je i svoja najpoznatija i najbolja književna djela: novelu Svoga tijela gospodar (1931.), zbirke pripovijedaka Ili jesmo ili nismo (1933.) i Mi smo za pravicu ( 1936.) te Perom i drljačom (1938.).  Vinogradarsko - voćarska škola u Petrinji, u to vrijeme veoma značajna za cijelu Hrvatsku, osnovana je 12. studenoga 1893. god na inicijativu petrinjske Gospodarstvene bratovštine. Bratovština je za potrebe škole ustupila tadašnjoj vladi u Zagrebu zemljište, na kojem je izgrađena zgrada škole s internatom za učenike, te organiziran uzoran školski posjed s vinogradima, voćnjacima voćnim rasadnikom, vrtom i livadama. U školu su se mogli upisati učenici sa završenom pučkom školom s navršenih 16 godina, a morali su biti potpuno tjelesno zdravi. Uglavnom su bili stipendisti pojedinih općina, a u programu škole najviše je bilo zastupljeno gospodarstvo, pa se poučavalo vinogradarstvo, pivničarstvo tj. vinarstvo, voćarstvo, pčelarstvo, opće gospodarstvo, obrtništvo i drugi slični predmeti. Nastava je trajala dvije godine, a praktična nastava odvijala se na 25 rali tj. katastarskih jutara, vlastite zemlje na obroncima i poljima uz rijeku Petrinjčicu sa svim potrebnim alatom i priborom toga vremena. Značajno je da se u to doba, zbog pojave filoksere na vinorodnim područjima današnje Hrvatske počela saditi vinova loza cijepljena na američke podloge otporne na tog nametnika baš u vinogradima tadašnje petrinjske škole. Dok sam ja, desetak godina, radila u Srednjoj školi u Petrinji, išla sam s učenicima na praksu u te voćnjake i vinograde koji okružuju zgradu u kojoj je nakad djelovala ta škola, a u fundusu školske knjižnice pronašli smo i stare udžbenike i stručnu litaraturu iz toga razdoblja. |