Litterula

29.11.2021., ponedjeljak

Kočija

Kad smo se jednom prilikom vraćali s Pokuplja kući, svratili smo na kavu kod prijatelja u selu da čujemo novosti. A toga je dana najzanimljivija novost bila kočija. Naime, u kući preko puta naših prijatelja, u koju, nakon što su njeni vlasnici preminuli, godinama nitko nije ulazio, pronađena je tih dana jedna starinska crna kočija. Nasljednici, koji žive u inozemstvu, kuću su bili prodali, a kupac je htio, prije nego što preuzme kuću, da prodavatelj sve isprazni i raščisti. Nasljednici su unajmili jednog obrtnika koji se bavi raščišćavanjem tavana i podruma pa se s njim dogovorili da raščisti kuću i uzme sve što u njoj nađe. A našlo se tu lijepoga starinskog namještaja - vlasnici kuće bili su trgovci i vodili su u toj kući dugi niz godina seosku trgovinu - kućanske opreme i ostalih stvari. No najveće iznenađenje je bila ta lijepa crna kočija jer nitko od najbližih susjeda kao ni ostali stanovnici toga sela pojma nisu imali da u toj kući već godinama leži zaboravljeno blago. Kad su izvukli kočiju van i pregledali je, ustanovili su da je izvrsno očuvana, da su svi dijelovi ispravni i da je kočija u voznom stanju.
Naši prijatelji su čuli da ju je nalaznik nekome prodao, no nismo uspjeli saznati gdje je završila. Tko zna, možda vozi turiste po Zagrebu. Čula sam naime, da se u Zagrebu može unajmiti kočija za vjenčanja, za razne svečanosti i za razgledavanje kulturnih znamenosti grada.

foto:internet

I Litterula bi se jako rado malo provozala u jednoj takvoj lijepoj kočiji po Gornjem gradu. Al' trenutno je situacija kod mene poprilično komplicirana pa ne mogu ić' u Zagreb.
No sjećam se svog zadnjeg boravka u Sarajevu, osamdeset i neke, kad sam se sa svojim učenicama - bilo je to njihovo maturalno putovanje - vozila u kočiji kroz aleju platana na Ilidži do Vrela Bosne.
Vrelo Bosne se nalazi u jugozapadnom dijelu Sarajevskog polja, u podnožju planine Igman. Ovaj spomenik prirode najljepši je dio Sarajeva, ponos Sarajlija koji su oduvijek slobodne trenutke provodili u prekrasnom ambijentu uz žubor rijeke Bosne. Bujna vegetacija, očuvana netaknuta priroda, svjež povjetarac sa Igmana, slapovi, otočići, rijeka koja krivuda - to je doživljaj koji se ne zaboravlja. Park na Ilidži je projektiran i uređen od 1888. do 1892. godine; tada je posađen i najljepši drvored u Bosni i Hercegovini, poznata aleja divljeg kestena i javorolisnih platana dugačka 3,5 km koja vodi od banje na Ilidži do Vrela Bosne.

foto:internet

Bio je divan sunčan dan, i nas je ta lijepa aleja očarala, unijela u nas mir i radost pa smo za vrijeme ugodne vožnje u kočiji otpjevale i ovu lijepu pjesmicu!

U nedjelju sa svojim ocem poći ću u grad
A kočija će sasvim nova čekati na nas
A gore pokraj kočijaša sjedit ću i ja
Kad kočiju povuku konji veselo u kas
Tuki-taki, tuki-taki
Veselo u kas!



- 08:34 - Komentari (23) - Isprintaj - #

27.11.2021., subota

vrijeme došašća

vrijeme došašća
nije vrijeme za blještavilo i ukrase
nije vrijeme za galamu i zvončiće
vrijeme došašća
nije vrijeme za zabavu i sajmove
nije vrijeme za skupe darove
vrijeme došašća
nije vrijeme za lampice i kuglice
nije vrijeme za vesele pjesmice
došašće je vrijeme za razmatranje i preispitivanje
vrijeme za usredotočenje i udubljivanje
došašće je vrijeme za budnost i nadu
vrijeme za otvorenost srca i očiju
došašće je vrijeme za duboku svjesnost
vrijeme za nutarnju sabranost
došašće je vrijeme bdijenja
došašće je vrijeme iščekivanja

- 22:02 - Komentari (17) - Isprintaj - #

26.11.2021., petak

Suza kapne na dlan

Ona je u mirovini
I ne zna što bi sa sobom
Muž joj je umro
Djeca su otišla za poslom

Veliki stan u kom je živjela
Nedavno je prodala
Htjela je u dom otići
Al se predomislila

Sad živi u garsonijeri
Koju je unajmila
Al u njoj ne može disati
I nema dovoljno prostora

Kamo god krene
Glavom u zid udari
Pa zato odlazi van
Na raznorazne aktivnosti

Ne može kod kuće sama biti
S penzionerima se voli družiti
Ide na pjevanje i na kartanje
Na ples, na pikado i na izlete

Uvijek je vesela i stalno se smije
Nitko joj u družbi ravan nije
Al kad se vrati u svoj mali stan
Nestane osmjeh i suza kapne na dlan

- 17:51 - Komentari (14) - Isprintaj - #

25.11.2021., četvrtak

Šiklja

Dok sam na Pokuplju uz voćke uzgajala i povrće, ostajala sam tamo po nekoliko dana da obavim sve radove u vrtu i poberem sve što je dozrelo. A kad sam već bila na obali Kupe morala sam naći malo vremena i za vožnju čamcem, za kupanje u plićaku i sunčanje na pješčanim sprudovima. Kupa je tu čista i bistra, nema naselja ni kućica uz obalu, prava divljina. Možeš se u čamcu vozit satima a da nikoga ne sretneš.


A taj čamac u kojem plovimo na Kupi - to je šiklja tj. čiklja, tradicijski otvoreni čamac za prijevoz i ribolov na Savi, Dravi, Kupi i Dunavu. Na stranici Hrvatske tehničke enciklopedije čitam da je to čamac duljine 5 do 8 m, širine 1,5 do 2 m, visine 0,4 do 0,6 m, najvećega gaza oko 0,3 m, a namijenjen je prijevozu četiri, šest ili osam osoba. Trup joj je sastavljen od dna, dviju zrcalno simetričnih bočnih ploha, te ploha krmenoga i pramčanoga zrcala nagnutih prema van. Duž čamca se najčešće nalaze: krmena palubica ispod koje je uzgonski prostor i sprema, krmeni kokpit, nepomična klupa ispod koje je uzgonski prostor, pramčani kokpit, drvena klupa koja se može pomicati u središnjem dijelu pramčanoga kokpita, pramčana palubica ispod koje je uzgonski prostor.


Uokolo čiklje, nastavljajući se na oplatu zrcala i boka, može se izvesti jak kutijasti nosač (razma). Poriv joj je tradicionalno bio veslima, a danas je izvanbrodskim motorom postavljenim na krmenome zrcalu, snage 5 do 10 kW, iznimno do 25 kW, koji razvija brzinu 15 do 25 km/h. Čiklja je stabilna, lako se pokreće, ne zahtijeva mnogo materijala za gradnju i jednostavna je za izradbu. Nekad se rabilo isključivo drvo: jelove, borove ili hrastove daske, dok se danas najčešće koristi stakloplastika, aluminij ili čelik. Najviše se šikljom koriste ribolovci jer je pogodna za nasukavanje i udaranje u obalu.


Riječni čamci tradicionalnoga oblika od davnina su proizvod lokalnoga obrta. Od 1980. stakloplastične riječne čamce proizvodilo je poduzeće Privreda iz Petrinje, a proizvodnja takvih manjih plovila do danas se nastavila u više obrtničkih radionica.


Prema hrvatskom zakonodavstvu, čamac je plovilo namijenjeno za plovidbu unutarnjim plovnim putovima kojemu je duljina 2,5 do 20 m uz ukupnu snagu poriva veću od 5 kW, odn. plovilo kojemu je umnožak duljine, širine i gaza manji od 100 m3, odn. plovilo koje, uz posadu, prevozi manje od 12 putnika. Čamcem se ne smatraju plovila koja pripadaju drugomu plovilu u svrhu prikupljanja, spašavanja ili obavljanja radova, kanui, kajaci, gondole i pedaline, te plovila namijenjena isključivo za natjecanje.


Dok sam tražila pouzdane informacije o riječnim čamcima, naišla sam i na vijest da je u Letovaniću potkraj kolovoza ove godine, točnije u nedjelju 29. 08. 2021. g., po petnaesti put bila održana Tradicionalna Utrka kupskih čamaca Stari Brod – Letovanić. Utrka je duga 5,5 km, a odvija se u sklopu kulturno – turističke manifestaciji „Letovanić, selo pokraj Kupe“. U utrci kupskih čamaca sudjelovalo je 26 četveročlanih posada iz cijele Hrvatske, od Bjelovara do Ploča. Pobijedila je posada Stablina I., ovogodišnji pobjednici Maratona lađa na Neretvi - a ekipa Udruge Lađara Sisak na cilj je stigla treća. U kategoriji ženskih posada slavile su sisačke lađarice sa osvojenim 1. i 2. mjestom, dok su 3. mjesto osvojile Sparte iz Bjelovara.
A kad smo već u Letovaniću, selu pokraj Kupe, onda bi bilo lijepo od nas da poslušamo i jednu pjesmu. A otpjevat će nam je najbolji Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske - Lado!
Šajda rajda oči plave selo pokraj Kup!




PS. Ako želite pogledati još pokoju fotografiju šiklji i čamaca koje sam kroz godine prikupila potražite ih na mom fotoblogu Moje fotografije.

- 17:24 - Komentari (20) - Isprintaj - #

24.11.2021., srijeda

Scott Joplin (1868–1917)

U Lindenu pokraj Texarkane u Teksasu 24. studenoga 1868. god. u glazbeno nadarenoj obitelji željezničkih radnika rođen je afroamerički skladatelj i pijanist Scott Joplin, poznat kao King of Ragtime. U dobi od samo sedam godina Joplin je već pokazivao iznimnu glazbenu nadarenost - vješto je svirao bendžo, a uz podršku roditelja počinje učiti svirati i glasovir, mandolinu te gitaru. Kao mladić za život zarađuje svirajući po krčmama i bordelima diljem američkog Srednjeg zapada. No usto se i glazbeno školuje kako bi usavršio svoje skladateljsko umijeće.

Scott Joplin, foto: internet

Nadimak King of Ragtime Joplin je dobio zahvaljujući tome što je razvio poseban sinkopirani glazbeni stil - ragtime – jedinstvenu mješavinu europskih klasičnih glazbenih stilova i afroameričkih harmonija i ritmova. U svojoj kratkoj, ali intenzivnoj karijeri od svega petnaestak godina, Joplin je skladao dvije opere, jedan regtime balet i stotinjak originalnih regtime skladbi; jedna od najpopularnijih i najpoznatijih je Maple Leaf Rag. Poslušajmo kako ga izvodi Dario Ronchi!



Scot Joplin je postao poznat širom SAD-a kad je 1859. god. počeo objavljivati note svojih popularnih skladbi, no to nije riješilo njegove financijske poteškoće koje su ga cijeloga života pratile.
Tijekom 1901. god. doselio se u St. Louis gdje i dalje sklada, objavljuje note i redovito nastupa u klubovima. Tu je skladao i svoju prvu operu A Guest of Honor, čija partitura je nažalost 1903. god. bila zaplijenjena zajedno s njegovim stvarima zbog neplaćanja računa i nikad nije pronađena.
Tijekom 1907. god. Joplin se seli u New York City sa željom da pronađe producenta za svoju novu regtime operu Treemonisha, koju je u međuvremenu skladao; bila je to prva opera koju je skladao jedan afroamerički skladatelj. No za njegova života nije bila postavljena na scenu; praizvedena je tek 1972. godine u Atlanti, 55 godina nakon njegove smrti.
Tijekom 1916. god. znatno se pogoršalo Joplinovo zdravlje - godinama je bolovao od sifilisa – pa je smješten u bolnicu, a potom i u duševnu instituciju, gdje je i umro 1. travnja 1917. god. u dobi od 49 godina.
Premda je Joplin bio prilično omiljen među publikom, ipak nije za života bio priznat kao ozbiljan glazbenik. Njegovom smrću završeno je doba regtime-a kao vodeće glazbene forme u SAD-u pa je njegova glazba u sljedećih nekoliko godina bila potisnuta i zaboravljena. Kasnije se pomiješala s ostalim glazbenim stilovima i preobrazila u stride piano jazz i na koncu u big band swing.
Ranih sedamdesetih Joplinova glazba je ponovno otkrivena i postala je popularna kad je Joshua Rifkin snimio album koji je prodan u milijunskoj nakladi. A 1973. godine nekoliko je Joplinovih skladbi - najpoznatija je The Entertainer - u izvedbi pijanista Marvina Hamlischa bilo izabrano kao soundtrack za film The Sting s Robertom Redfordom i Paulom Newmanom u glavnim ulogama. Film je režirao George Roy Hill, a 1974. godine je osvojio 7 Oscara: za najbolji film, za najboljeg redatelja, za najbolju montažu, za najbolju scenografiju, za najbolji originalni scenarij, za najbolje kostime i za najbolju originalnu glazbu.
Scott Joplin je time napokon bio priznat kao ozbiljan skladatelj što je za života stalno priželjkivao. Nekoliko godina kasnije, 1976. god. posthumno mu je dodjeljena i specijalna Pulitzerova nagrada za značajan doprinos američkoj glazbi.

Pronašla sam na internetu mnogo videosnimki zanimljive Joplinove regtime glazbe i često ih slušam, a za kraj sam izabrala skladbu iz filma Žaoka: The Entertainer. Poslušajmo zajedno!



- 17:34 - Komentari (11) - Isprintaj - #

23.11.2021., utorak

Njegove su oči izgubile boju

Njegove su oči izgubile boju
I njegovo je srce puno žalosti
Sve su se nevolje ovoga svijeta
Baš na njega morale sručiti

Pred očima mu se smračilo
I on ne vidi ništa više
Mnogo se jada u njemu nakupilo
A to ga guši i pritišće

Kako riješiti nagomilane probleme
To je ono što njega muči
Kako skupiti snagu
Pa iz nevolja se izvući.

- 18:40 - Komentari (13) - Isprintaj - #

22.11.2021., ponedjeljak

nitko ne zna o čemu je riječ

sve kreće
ništa više ne započinje
sve se događa iza nečega
a ne nakon ili poslije
svi nešto brane
nitko više ništa ne zabranjuje
svi nešto pale
nitko više ništa ne uključuje
svi nekud šetaju
nitko se više ne šeće
svi nešto uzimaju
nitko više ništa ne osvaja
svi nešto spravljaju
nitko više ništa ne priprema
svi sve shvaćaju
a nitko više ništa ne razumije
sve se održalo
ništa više nije održano
sve je krivo
ništa više nije pogrešno
sve se otvorilo
ništa više nije otvoreno
sve je za pet
ništa više nije izvrsno
svi su se prepali
a nitko se nije prestrašio
svi pitaju gdje ideš
nitko ne pita kamo ćeš
svi pitaju o čemu se radi
a nitko ne zna o čemu je riječ

- 19:41 - Komentari (18) - Isprintaj - #

21.11.2021., nedjelja

Zagrebačka uspinjača

Kad sam išla u Zagreb - neko vrijeme je to bilo najmanje jednom na mjesec - uvijek bih se malo prošetala, ili po Donjem ili po Gornjem gradu. A kad sam išla u šetnju na Gornji grad, često sam se vozila zagrebačkom uspinjačom, pa sam jednom prilikom snimila i nekoliko fotografija.


Na gradskim mrežnim stranicama čitam da zagrebačka uspinjača povezuje Donji sa Gornjim gradom svakim radnim danom, subotom, nedjeljom i praznikom od 6 i 30 do 22 sata. Polazi svakih deset minuta, a cijena jedne vožnje je 5 kuna. U slučaju potrebe putnici mogu naručiti i hitnu vožnju koja košta 25 kuna. Za vožnju zagrebačkom uspinjačom valjane su i mjesečne, godišnje, kao i pojedinačne karte ZET-a. Uspinjača ima dva vagona, svaki kapaciteta 28 putnika; to je 16 sjedećih i 12 stajaćih mjesta.
Dužina kola preko odbojnika je 5640 mm, osnovni razmak 3700 mm, a težina praznih kola je 5,05 tona. Nosivost im je 2240 kg. Električni pogonski motor nalazi se u gornjoj postaji, ima snagu od 28,5 kW, napajan istosmjernom strujom napona 400 V, a radi 720 okretaja u minuti.
Najveća dopuštena brzina uspinjače je 1,5 m/s, a vožnja traje 64 sekunde. Uspinjača svladava visinsku razliku od 30,5 metara na usponu od 52 posto; gornja stanica je na 156,5 m nadmorske visine, a donja na 126 m. Uspinjača je sagrađena kao kosi vijadukt od osam polukružnih otvora duljine 2,5 metra, od opeke s vapnenim mortom.


Usprkos kontinuiranom mehaničkom opterećenju, ta stara konstrukcija do današnjih dana nije pokazala znakove bilo kakvih tehničkih deformacija. Na betonskoj površini vijadukta nalaze se dva kolosjeka - na svakom se nalazi po jedan vagon - s tračnicama duljine 66 metara i širine 1200 mm. Vučno uže je promjera 22 mm. Donja stanica zagrebačke uspinjače je smještena u Tomićevoj ulici, koja izlazi na Ilicu, a gornja je stanica na Strossmayerovom šetalištu, u blizini kule Lotrščak.
A tko je došao na ideju da se prihvati gradnje zagrebačke uspinjače?
Bio je to osječki građevinski poduzetnik D.W. Klein koji se u Zagreb doselio sredinom osamdesetih godina 19. stoljeća. On je pod stubama u Bregovitoj, danas Tomićevoj ulici koja vodi na Gornji grad, 1888. godine počeo pratiti učestalost pješačkog prometa. Učinilo mu se da se upravo tom ulicom najviše ljudi uspinje prema Gornjem gradu, a ne primjerice Mesničkom ili Dugom, danas Radićevom ulicom. Počeo je brojiti i zapisivati broj prolaznika te je ocijenio da je pješački promet dovoljno živ da bi se na mjestu javnog stubišta mogla izraditi uspinjača po uzoru na Budimpeštu, Zürich i druge europske gradove.



Radovi na izgradnji uspinjače započeli su 6. svibnja 1889. godine, no tijekom gradnje javljale su se nepredviđene poteškoće. Prilikom prve pokusne vožnje s praznim kolima, 22. veljače 1890., glavni ležaj stroja istrgnuo se zajedno s temeljem pri čemu se kompletan stroj polomio. Dvadesetak dana kasnije, 14. ožujka 1890. obavljena je prva uspješna vožnja, uspinjača je službeno puštena u pogon 8. listopada 1890. godine, a s radom za građanstvo je počela 23. travnja 1893. godine.
Kad je zagrebačka uspinjača počela s radom - bilo je to godinu dana prije konjskog tramvaja - izazvala je veliko zanimanje građana. Bila je to uspinjača na parni pogon sa strojarnicom na gornjoj postaji. Prve putničke kabine bile su razdijeljene u tri dijela. Čeoni dijelovi kabina, s pogledom na Grič ili Ilicu, bili su prvi razred, dok je sredina zbog lošijeg vidika bila drugi razred. Osim u udobnosti, bilo je razlike i u cijeni: vožnja u jednom smjeru prvim razredom stajala je tri, a drugim dva novčića.


Tijekom sljedećih godina zbog čestih kvarova na pogonskom dijelu, kada su ponekad putnici morali izaći da je poguraju, Zagrepčani su uspinjaču od milja prozvali "zapinjačom".
Prema ugovoru, nakon četrdesetogodišnjega razdoblja koncesije, 1929. godine uspinjača je prešla u vlasništvo Grada Zagreba. Tehničko vodstvo i financijska uprava povjerene su Zagrebačkom električnom tramvaju, čiji djelatnici od tada brinu o njoj i moderniziraju je, a1934. godine neracionalni je parni pogon zamijenjen električnim.
Sve do danas zagrebačka uspinjača je u potpunosti zadržala prvobitni vanjski izgled i građevnu konstrukciju te većinu tehničkih svojstava pa je zakonom zaštićena kao spomenik kulture.
U usporedbi s ostalim žičanim željeznicama koje su namijenjene organiziranom javnom prijevozu putnika, zagrebačka uspinjača je najkraća na svijetu. Osim što je najkraća, jedna je i od najsigurnijih na svijetu: u posljednjih 130 godina nije zabilježena niti jedna nesreća ili ozljeda putnika, kojih godišnje bude oko 750 000.

- 19:50 - Komentari (16) - Isprintaj - #

20.11.2021., subota

Tamo bi i ona biti htjela

Kad se iz Zagorja vratila kući
Donijela je neupitnu odluku
Ako se tlo opet jako zatrese
Ona će sve ostaviti i otići

Ako se tlo opet jako zatrese
Ona će otići i sve će ostaviti
I vrt i kuću i voćnjak i cvijeće
I nikad se više neće vratiti

Ona će zauvijek na brijegima ostati
Iako zna da i tamo potresa može biti
Da se i tamo sve može zaljuljati
I sa zemljom sravniti

Ali u Zagorju neće bit' sama
Tamo je društvo iz mladih dana
Tamo je njena obitelj cijela
Tamo bi i ona biti htjela

- 17:19 - Komentari (11) - Isprintaj - #

19.11.2021., petak

Ladva

Na nekoliko lokacija u koritu rijeke Kupe između Mosta Gromova i Starog mosta u Sisku obavljen je početkom rujna ove godine podvodni neinvazivni arheološki pregled kako bi se utvrdile, dokumentirale i kulturno-povijesno odredile potencijalne arheološke lokacije. Rijeka Kupa je naime oduvijek bila važan plovni put, a rimska kolonija Siscija bila je važna luka smještena na tri rijeke: Kupi, Savi i Odri. Arheološki pregled organizirao je Gradski muzej Sisak u suradnji s Grupom za podvodnu arheologiju Argo, uz podršku francuskog istraživačkog instituta Centre Camille Jullian, dok je logističku podršku pružao Ronilački klub Sisak. Na mrežnoj stranici muzeja čitam da je Istraživanje vodio podvodni arheolog Anton Divić, doktorand na sveučilištu Aix-Marseille, a sudjelovali su arheolog Ivan Drnić iz Arheološkog muzeja Zagreb, Govind Puri iz DPS Zagreb, student arheologije Mislav Popović, fotograf Jerko Macura te djelatnici Gradskog muzeja. Sve lokacije vizualno je pregledala arheološka ekipa, zatečeno stanje je dokumentirano, a geografske koordinate zanimljivih lokacija zabilježili su za stvaranje kartografske podloge. Na svim pregledanim lokacijama u koritu Kupe stručnjaci su uočili mnogo zanimljivog arheološkog materijala: fragmentirano keramičko posude, građevinski materijal i kosti, no dva značajna i jedinstvena nalaza posebno su izdvojili. Uz lijevu obalu Kupe pronašli su i dokumentirali dobro očuvan čamac izrađen iz jednog drvenog trupca – monoksil, ladva ili korab.

mjerenje monoksila u rijeci Kupi, foto: J.Macura

Veći dio čamca pokriven je riječnim sedimentom, no na temelju jednog vidljivog dijela može se zaključiti da je riječ o prilično velikom plovilu širine oko 1 metar, izdubljenom iz hrastovog trupca. Takvi čamci u relativno nepromijenjenom obliku poznati su od prapovijesti pa sve do 20. stoljeća. Najstariji monoksil u rijeci Kupi, datiran u kasno željezno doba, pronađen je prije nekoliko godina upravo u Sisku. Kako bi se precizno utvrdila starost ovog novootkrivenog monoksila, mali uzorak drva poslan je u jedan američki laboratorij radi apsolutnog datiranja C14 AMS metodom. Nakon dokumentacije, monoksil je prekriven sedimentom radi daljnje konzervacije. Sisački arheolozi pretpostavljaju da se na dnu Kupe nalaze još tri monoksila no njihove lokacije još nisu utvrđene; vjerojatno su prekriveni riječnim sedimentom.
Drugi nalaz uočili su na sredini riječnog korita na području posljednjeg meandra Kupe, slijedeći pravilnu orijentaciju u smjeru sjever – jug. To su ostaci nekoliko zidanih struktura sastavljenih od cigle i kamenja povezanih vezivnim materijalom, a arheolozi smatraju da bi to mogli biti dijelovi gradskih bedema ili građevinskih objekata koji su se djelovanjem erozije rijeke našli na sredini korita i plovnog puta. Za preciznije određivanje njihove funkcije bit će potrebno provesti daljnja istraživanja.
I na kraju, kažu naši muzealci da se "nadaju da će zanimljivi rezultati ovog kratkog, ali uspješnog pregleda stvoriti podlogu i poslužiti kao poticaj za daljnja arheološka istraživanja rijeke Kupe kao bitnog i veoma zanimljivog plovnog puta, premda nedovoljno istraženog arheološkog krajolika, kao i za upoznavanje i senzibilizaciju lokalne zajednice sa vrlo bogatom kulturno-povijesnom baštinom rijeke Kupe."

zidana struktura na dnu Kupe, foto: J.Macura

To mi je drago čuti, jer volim našu prelijepu zelenu rijeku Kupu; mnogo puta sam se prošetala uz njene obale i svaki put snimila pokoju fotku. I čuvam ih za uspomenu! No te moje brodice, brodove i čamce pokazat ću vam nekom drugom zgodom. Sad idem zgotovit ručak.

- 10:16 - Komentari (13) - Isprintaj - #

18.11.2021., četvrtak

kad bi mogao

kad bi mogao
on bi otišao u grad Otsuchi
u prefekturi Iwate u Japanu
i potražio telefonsku govornicu
koja stoji u vrtu na brdašcu
s pogledom na mirno more
u njoj je stari crni telefonski aparat
koji nije priključen na telefonsku mrežu
sa svih strana svijeta u Otsuchi dolaze ljudi
kako bi nazvali svoje voljene
koje su zauvijek izgubili
a prije toga nisu uspjeli
s njima porazgovarati
i rasčistiti nesporazume
u telefonskoj govornici na brdašcu
oni razgovaraju sa svojim voljenima
oni govore na glas
a njihove riječi odnosi vjetar
kad bi mogao
i on bi ušao u tu govornicu
uzeo bi u ruke tu staru telefonsku slušalicu
i nazvao oca koji je 91. nestao
rekao bi mu da nije doista mislio
ono što mu je rekao na rastanku
i da bi danas i on jednako postupio
kad bi bilo potrebno
braniti svoj narod i domovinu
rekao bi mu da mu je žao
što oca nije bilo tu
dok je odrastao
da mu je žao što njegov otac
nije bio na njegovom vjenčanju
da mu je žao
što djed nije upoznao svoju unučad
i gledao ih kako stasaju
u krasne momke i djevojke
kad bi mogao
on bi otišao u grad Otsuchi
u prefekturi Iwate u Japanu
ušao bi u telefonsku govornicu
koja stoji u vrtu na brdašcu
s pogledom na mirno more
uzeo bi u ruke telefonsku slušalicu
s tog starog crnog telefonskog aparata
koji nije priključen na telefonsku mrežu
i pustio da i njegove riječi odnese vjetar

- 07:19 - Komentari (14) - Isprintaj - #

17.11.2021., srijeda

Mato Celestin Medović (1857 - 1920)

Mato Medović, rođen u Kuni Pelješkoj 17. studenoga 1857. godine, bio je uz Vlahu Bukovca najvažniji predstavnik prvoga naraštaja slikara hrvatske moderne iz druge polovice 19. i početka 20. stoljeća. Slikao je prizore s povijesnom i religijskom tematikom, mrtve prirode i portrete, a prvi je uočio vrijednost primorskoga krajolika i njegovao ga kao samostalnu slikarsku vrstu te njime otvorio put modernomu hrvatskom pejzažnom slikarstvu.
Još kao dječak, nakon smrti oca, bio je upućen u samostan Gospe od Loreta u blizini Kune u kojem se pripremao za ulazak u franjevačku gimnaziju. Potom se dvanaest godina školovao za redovnika u samostanu Male braće u Dubrovniku, a pri polaganju zavjeta uzeo je ime Celestin. U samostanu je počeo crtati i slikati u ulju, a 1880. godine ga upućuju na studij slikarstva u Italiju. Prima privatne poduke u Rimu od 1880. do 1882., a zatim od 1883. do 1884. u Firenci.

Mato Celestin Medović, Mrtva priroda, foto:internet

U Dubrovnik se vraća 1886. godine, ali uskoro uviđa nedostatke svojeg nepotpunog školovanja pa 1888. godine odlazi na Akademiju likovnih umjetnosti u München. Nakon toga od 1893. do 1894. boravi u Dubrovniku i u Kuni na Pelješcu. Iso Kršnjavi i Franjo Rački pozivaju ga 1895. godine u Zagreb pa Medović napušta franjevački red i odlazi iz Dubrovnika. U Zagrebu boravi do 1907. godine i pod utjecajem Vlahe Bukovca, koji je u to doba bio središnja ličnost zagrebačkog likovnog života, mijenja izričaj i intenzivira boje, paleta mu postaje svjetlija i šarenija, a tehnika slobodnija.
S neobičnom lakoćom i vještinom Mato Medović komponira platna s povijesnim prizorima i religioznim temama. U tom razdoblju radio je mnogobrojne slike u crkvama sjeverne Hrvatske: u Križevcima, Požegi, Bjelovaru te oltarske slike na Pašmanu i u Baškoj. Cijeli njegov povijesni ciklus vezan je uz dekoraciju svečane Zlatne dvorane u Opatičkoj 10 u Zagrebu, za koju je prema narudžbi Ise Kršnjavoga, naslikao Splitski sabor, Dolazak Hrvata, Krunjenje Ladislava Napuljskog i Zaruke kralja Zvonimira. Nakon odlaska Bukovca, vrsnog portretista, iz domovine, i Medović počinje portretirati Zagrepčane pa tako nastaju portreti natprosječne vrijednosti, meka obrisa, usitnjena poteza i živih boja. U rodnu Kunu vratio se 1908. god. kada započinje novo razdoblje u njegovu slikarstvu koje s kraćim prekidom, od 1912. do 1914. god. kad boravi u Beču, čini njegovu poznatu "pelješku fazu". Tada nastaju pelješki pejzaži: mrtve prirode, more i marine - najveći njegov doprinos hrvatskom slikarstvu - u kojima dolazi do izražaja Medovićeva povezanost za rodni kraj i zanimanje za intimnije motive.
Potkraj prosinca 1919. godine Medović se razbolio te otputovao u bolnicu u Sarajevo gdje je i preminuo 20. siječnja 1920. Pokopan je na groblju u Kuni na Pelješcu, među čempresima koje je sam posadio.

Mato Celestin Medović, Vrijes, foto:internet

Predivne slike Mate Celestina Medovića - i sad su mi često pred očima - Litterula je imala priliku pogledati 2012. godine u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, kad je bila organizirana velika retrospektivna izložba. A na mrežnoj stranici Galerije Klovićevi dvori čitam da je to "bio cjeloviti prikaz njegova umjetničkog stvaralaštva u koji je bilo uvršteno i tridesetak djela koja dotad nikada nisu bila izlagana. Nakon više od dvadeset godina - prethodna Medovićeva retrospektiva bila je 1990. u Muzeju za umjetnost i obrt, a prije toga u Umjetničkom paviljonu 1958. - bilo je predstavljeno dvjestotinjak Medovićevih djela koja predstavljaju sve njegove faze i tematske slojeve kojima se bavio, od najranijih radova nastalih u Italiji i Njemačkoj do posljednjih slika nastalih u osami sela Kuna na rodnome mu Pelješcu. Za tu retrospektivu slike su bile posuđene iz dvadesetak muzeja i galerija, šest crkvenih institucija i više od četrdeset privatnih zbirki iz cijele Hrvatske. Neke od slika su zahvaljujući izložbi restaurirane, neke su bile izgubljene i tada su pronađene, a trideset ih je tada bilo prvi put izloženo. Za potrebe izložbe iz Moderne galerije bila je izmještena i višestruko nagrađivana historijska kompozicija "Bakanal", a iz Muzeja lijepih umjetnosti u Budimpešti kompozicija monumentalnih dimenzija "Srijemski mučenici", jedan od najljepših primjera hrvatskoga slikarstva 19. stoljeća. Tim dotad najopsežnijim prikazom Medovićeva stvaralaštva Galerija Klovićevi dvori konačno je definirala i čvrsto usidrila njegovo mjesto u hrvatskoj povijesti umjetnosti."

- 17:14 - Komentari (10) - Isprintaj - #

16.11.2021., utorak

što vidiš

što vidiš
kad pogledaš u noćno nebo
vidiš li sjajne zvijezde
il' su to samo bijele točkice u tami
što vidiš
kad pogledaš u sunce
vidiš li čistu svjetlost
il' je to samo blještava užarena kugla
što vidiš
kad pogledaš u more
vidiš li duboko plavetnilo
il' je to samo ogromna masa vode
što vidiš
kad pogledaš planinu
vidiš li silnu snagu
il' je to samo nataloženo sivo kamenje
što vidiš
kad pogledaš prašumu
vidiš li bujan život
il' je to samo hrpa lišća, drvlja i granja
što vidiš
kad pogledaš u zrcalo
vidiš li čovjeka
il je to samo ljudsko tijelo
sastavljeno od raznovrsnih stanica, tkiva i organa


- 18:24 - Komentari (17) - Isprintaj - #

15.11.2021., ponedjeljak

ona se boji

ona se boji
da će oboljeti od neke opake bolesti
bolesti koja bi mogla nagrditi njeno lijepo lice
koja bi mogla prorijediti njenu gustu kosu
koja bi mogla isušiti njenu elastičnu kožu
koja bi mogla oslabiti njene gipke zglobove
koja bi mogla prošupljiti njene čvrste kosti
koja bi mogla oštetiti njezin srčani mišić
bolesti koja bi mogla uništiti njezin organizam

ona se boji
da će oboljeti od neke užasne bolesti
bolesti koja bi mogla narušiti njezin dar govora
koja bi mogla oslabiti njezin oštar vid
koja bi mogla oštetiti njezin dobar sluh
koja bi mogla izblijediti njenu maštovitost
koja bi mogla smanjiti njenu moć razmišljanja
koja bi mogla pogoršati njenu sposobnost pamćenja
bolesti koja bi mogla uništiti njezin bistar um

ona se boji
da će oboljeti od neke grozne bolesti
bolesti koja bi mogla sve
baš sve uništiti


- 16:39 - Komentari (14) - Isprintaj - #

14.11.2021., nedjelja

On je jako neozbiljan momak

On je jako neozbiljan momak
Ni o čemu on ne vodi brigu
Igra mu je samo na pameti
volio bi stalno se zabavljat’

Nikakvog se posla on ne hvata
Niti pita treba l' išta pomoć
Nego sjeda na onaj svoj motor
I odjuri nekud poput vjetra

Ne znam dal je ošo curu tražit
Il s momcima negdje ludovati
Igra l' biljar u birtiji novoj
Ili pije u parku na klupi

Smirit će se momak jednog dana
Kad ga zovnu da u vojsku pođe
Prestat će sa ludovanjem svakim
I svoj motor ostavit kod kuće

A kad se iz vojske kući vrati
Čekat će ga njegova djevojka
Na vjenčanje on će nju odvesti
I zauvijek joj se obećati

Kad iz crkve izađu njih dvoje
Svatove će pozdravit i pobjeć
Na motor će njegov oni sjesti
I odjurit nekud poput vjetra

- 17:39 - Komentari (17) - Isprintaj - #

13.11.2021., subota

te same ona zna

nigdo nae zna tak fini kruh zamijesiti
kak ona zna
nigdo nae zna tak finu gibanicu speči
kak ona zna
nigdo nae zna tak fine štruklje sfrkati
kak ona zna
nigdo ne zna tak finu zlijefku zmiješati
kak ona zna
nigdo nae zna tak finu sarmu složiti
kak ona zna
nigdo nae zna tak fini bažulj skuhati
kak ona zna
nigdo nae zna tak finu juhicu zgotoviti
kak ona zna
nigdo nae zna tak fine rijezance napraviti
kak ona zna
nigdo nae zna da ju vrat i glava boli
te same ona zna
nigdo nae zna da su joj se prsti pokočili
te same ona zna
nigdo nae zna da ju h koljenima štreca
te same ona zna
nigdo nae zna da ju h križima probada
te same ona zna
nigdo nae zna da joj jake zuji h vuhima
te same ona zna
nigdo nae zna da joj se saki čas zamanta
te same ona zna
nigdo nae zna da joj je žmehko za šparetom stajati
te same ona zna
nigdo nae zna da ona više nemre kuhati
te same ona zna


- 08:55 - Komentari (24) - Isprintaj - #

11.11.2021., četvrtak

Klara i Džoni

Klara je poslije ručka oprala suđe pa onda malo prilegla da predahne i skupi snagu za poslijepodne. Nakon polusatnog odmora popila je na balkonu kapućino, dok je Džoni sjedio ispod balkona strpljivo čekajući poziv da krenu u njihovu uobičajenu šetnju. Čim je popila svoj omiljeni napitak pozvala je psa, a on je odmah dojurio u prednji dio dvorišta, popeo se na podest ispred ulaznih vrata, sjeo i strpljivo čekao da se ona spremi. Klara je odjenula jaknu, stavila osobnu i zdravstvenu iskaznicu te malo novca u postrani mali džepić, a mobitel u veliki džep, ovila oko vrata šal, obula tenisice pa uzela kratki povodac i brnjicu za psa. Izašla je na podest pred kućom, zaključala vrata i Džoniju prikopčala povodac na ogrlicu. Brnjica joj je ostala u džepu jer je znala da Džoni baš nije oduševljen kad mu je navuče na nos, no navući će je dok se budu šetali ako baš bude potrebno.
- Kamo ćemo danas, idemo danas kroz park do bolnice pa kroz šumicu do naše lijepe rijeke? - pitala je Džonija, a on je odmah uz dva av-ava krenuo prema kapiji. Vrijeme je bilo ugodno, ni prevruće ni prehladno, baš je bio lijep dan kasnoga ljeta, idealan za dugu šetnju. Kroz park su hodali polako tako da Džoni stigne sve prekontrolirati, ponjuškati i spriječiti svaku ugrozu koja bi mogla zaprijetiti njegovoj prijateljici vrtlarici. Klara je udisala svjež zrak i zadivljeno gledala šareno raznobojno lišće u krošnjama velikih javora, platana, breza i hrastova u parku kroz kojega su prolazili.
Kad su stigli do autobusne stanice pred bolnicom Klaru je iznenada jako zaboljela glava, zamaglio joj se vid, utrnula joj je lijeva noga, jako joj se zavrtjelo i ona je pala poleđice na travu pored pločnika. Džoni se isprva uznemireno ustrčao oko nje - povodac je čvrsto držala šakom koja se ukočila - a onda sjeo uz nju i stavio obje šape na njene grudi. Ljudi koji su čekali autobus vidjeli su što se dogodilo, ali nisu se usudili prići jer pas, veliki njemački ovčar, nije na nosu imao brnjicu. Prodavačica kruha i peciva u obližnjem kiosku pogledala je baš tada slučajno kroz prozor, shvatila što se događa te odmah pozvala hitnu pomoć. Budući da se služba za hitnu pomoć nalazi u sklopu bolnice, dežurni tim je dojurio u roku od nekoliko minuta. No i oni su se bojali psa pa se nisu usudili Klari izravno prići. Liječnik ju je upitao može li se nasmijati, može li nešto reći, može li podići ruku i isplaziti jezik. No Klara nije reagirala pa je liječnik pretpostavio da ju je pogodio moždani udar.
- Nadam se samo da nije hemoragijski - kazao je bolničaru - moramo brzo riješiti problem sa psom, da ne bude prekasno. Daj zovi onoga dečka iz udruge za zaštitu životinja, on nam je već jednom pomogao u sličnom slučaju. Znaš, onda kad je ona bakica pala na dvorištu, jel' imaš njegov broj?
- Sjećam se, spremio sam broj njegove udruge za zaštitu životinja, odmah ću ga pozvati - reče bolničar, brzo izvadi mobitel, nazove udrugu i zamoli ih da netko dođe u pomoć.
Za desetak minuta stigao je Šaptač psima, sjeo pokraj Džonija na travu, nešto mu potiho govorio, pogladio ga po vratu, dao mu nekoliko keksića pa otkopčao Klarin povodac s njegove ogrlice. Brzo je umjesto njega prikopčao povodac kojega je donio sa sobom i pažljivo odmaknuo Džonija od Klare. Bolničar je brzo pretražio Klarine džepove, pronašao mobitel, osobnu i brnjicu. Dodao je brnjicu Šaptaču koji ju je brzo i spretno navukao Džoniju na nos. Bolničar je brzo podigao Klaru na pokretna nosila, pogurao nosila u vozilo i odmah su odjurili u obližnju bolnicu. Bolničar je prije toga na brzinu potražio ime i adresu stanovanja u Klarinoj osobnoj iskaznici i pokazao je Šaptaču. On je zapamtio adresu i polako poveo Džonija kući, istim putem kojim su Klara i on došli do autobusne stanice.
Kod kuće ih je čekao Ribič, Klarin muž kojega su u međuvremenu pozvali iz bolnice - pronašli su broj u mobitelu - i obavijestili da je Klara doživjela moždani udar. Zahvalio je Šaptaču na pomoći, odveo Džonija u stražnji dio dvorišta i dao mu vode. Otpratio je šaptača do kapije pa se požurio u bolnicu da vidi kako je Klara. Kad je stigao na intenzivnu, dežurni liječnik mu je kazao da srećom nije doživjela hemoragijski nego ishemijski udar, da joj stanje nije loše i da će se uz dobru rehabilitaciju vjerojatno brzo oporaviti. Budući da su Klaru dovezli u bolnicu unutar prva tri sata od nastanka moždanog udara, nakon učinjene potrebne dijagnostičke obrade primjenili su lijekove koji mogu otopiti ugrušak koji je blokirao krvnu žilu. Neurolog je rekao da to omogućuje da se ponovno uspostavi krvotok i spriječi odumiranje živčanih stanica. Ribiču je laknulo; dopustili su mu da se javi Klari na nekoliko minuta, pozdravio ju je i pitao što bi joj trebalo donijeti, a onda je požurio kući da vidi što je s Džonijem. No kad se vratio kući Džonija u dvorištu nije bilo.
Kad je Ribič otišao u bolnicu, Džoni se zatrčao, preskočio kapiju i također pojurio ravno u bolnicu. Pronašao je zgradu neurologije i sjeo na travu točno pod prozorom Klarine sobe. Sjedio je tako jedan sat i nekoliko puta zalajao da je pozdravi kako bi ona znala da on pazi na nju. Nakon toga je kroz šumicu odjurio kući. I činio je tako svaki dan, cijelo vrijeme dok je Klara boravila u bolnici; dolazio je u bolničko dvorište točno u ono vrijeme kad je Klara pala kod autobusne stanice. I javljao se svaki dan svojoj prijateljici. Jer je znao da joj je potrebna njegova podrška. I strpljivo je čekao da se ona oporavi, tako da opet mogu svako poslijepodne zajedno ići u šetnju: kroz park do bolnice pa kroz šumicu do njihove lijepe rijeke.



- 15:53 - Komentari (16) - Isprintaj - #

10.11.2021., srijeda

sve pod kontrolom

ona je napunila šezdesetpetu
al još je uvijek zdrava, puna snage
sve dane ona provodi u radu
ne želi biti nikome na smetnju

svaki dan si ručak kuha sama
i suđe pere odmah poslije jela
briše ga i sprema u ormarić
jer radna ploha mora ostat prazna

i rublje sama vadi iz mašine
slaže ga i vješa na rešetku
kad osuši se skuplja ga s rešetke
pa odmah glača i u ormar sprema

kuću ona čisti svaki tjedan
prašinu ne želi nigdje vidjet
sve mora biti uredno i lijepo
na stolu uvijek vaza puna cvijeća

kruh peče ona svaki tjedan
kolač na stolu svake nedjelje je
i rezance za juhu ona mijesi
i zimnicu na jesen uvijek sprema

kad neće više moć sve radit sama
propast svijeta za nju to će biti
jer sve pod kontrolom imat ona voli
bez obzira na teret njenih ljeta

- 19:17 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.11.2021., utorak

Govor mojih predaka

Žao mi je što kao dijete nisam naučila govor svojih predaka - donjosutlansku kajkavsku ikavicu. Slušala sam tete, ujčeke, ujnicu, StaruMamu, sestrične i bratiće kako govore, malo drukčije nego ljudi u središnjim zagorskim krajevima, ali mama je, koja se školovala za učiteljicu u Zagrebu, samo povremeno tako govorila, najčešće kad smo po nekoliko dana boravile u njenom rodnom kraju. U doba kad je ona išla u školu poticala se uporaba štokavskog narječja, a nisu se kao sada u školama njegovala ostala narječja i domaći lokalni govori pojedinih hrvatskih krajeva. Pa je mama potisnula svoj domaći ikavski govor - pogotovo dok je kao djevojčica sa sela pohađala gimnaziju na Gornjem gradu, a potom učiteljsku školu u Medulićevoj. Ni mene ni VelkuSeku nije naučila svomu rodnom govoru, doma smo koristili mješavinu književnog štokavskog i kajkavskog zagorskog narječja.
Stoga mi je bilo jako drago kad sam čula da je od 2010. do 2015. godine bilo provedeno terensko dijalektološko istraživanje kajkavske ikavice, kao zajednički projekt Osnovne škole Ivana Perkovca i Udruge Ivana Perkovca za očuvanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine iz Šenkovca i Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz Zagreba. Kao rezultat toga istraživanja objavljen je 2015.godine Rječnik kajkavske donjosutlanske ikavice. Autori Rječnika Štefica Hanzir, Jasna Horvat, Božica Jakolić, Željko Jozić i Mijo Lončarić radili su u suradnji s izvornim govornicima kajkavske ikavice na prikupljanju, dokumentaciji, opisu i sistematizaciji ikavskoga kajkavskoga leksika te na akcentuaciji i auditivnoj dokumentaciji toga govora. Rječnik sadrži 11.000 prikupljenih i obrađenih ikavskih kajkavskih riječi - to je leksičko blago donjosutlanskoga dijalekta potkrijepljeno rečenicama iz govora koje potvrđuju pojedino značenje - prikupljenih u tridesetak sela u kojima je kajkavska ikavica još uvijek vrlo živ govor.

foto:internet

Jasna Horvat, predsjednica Udruge Ivana Perkovca, pokretačica i jedna od autorica Rječnika, kaže da su "članovi udruge volonterskim radom, ustrajnošću i entuzijazmom pridonijeli da rad na Rječniku bude završen i Rječnik objavljen. Golem je to doprinos stoga što je izvornih govornika kajkavske ikavice sve manje pa je samim time i važnija potreba za njezinim dokumentiranjem i promicanjem. Zbog promjene načina života i sve veće pokretljivosti stanovništva, posebno prema gradovima te zbog doseljavanja govornika drugih, nekajkavskih idioma, kajkavska je ikavica posljednja dva desetljeća izrazito promijenjena. Sretni smo kaj nam zavičaj ima svoju rič zapisanu za sva vrimena!“
Zbog svih posebnosti kajkavski donjosutlanski ikavski dijalekt upisan je 14.svibnja 2008. godine na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske te kao nematerijalno kulturno dobro zahtijeva dodatnu brigu i skrb. Zaštiti kajkavske ikavice prethodile su gotovo pet desetljeća duge brojne aktivnosti učenika i učitelja u Osnovnoj školi Ivana Perkovca u Šenkovcu: uspješno dječje kajkavsko stvaralaštvo, uvođenje izborne nastave kajkavske ikavice i objavljivanje Zbornika kajkavske ikavice.
Kajkavska ikavica specifičan je govor unutar kajkavskog narječja, vrlo rijedak, a razvija se doseljavanjem čakavaca i štokavaca na prostor uz rijeku Sutlu i marijagoričko pobrđe u 16. stoljeću. Prema dostupnim podacima i do sada provedenim istraživanjima, smatra se da je nastala pokajkavljenjem doseljenih čakavaca u područje Sutle i Save u tzv. sutlansko–savski kut.

foto:općina Marija Gorica

Prema analizi obiteljskih prezimena pretpostavlja se da se to stanovništvo, vjerojatno pod vodstvom bosanskih franjevaca, doselilo sa šireg područja Une, iz istočne Like, a možda i sa jadranskog područja, za vrijeme velikih migracija pokrenutih osmanskim osvajanjima na Balkanskom poluotoku. U govor kajkavskih ikavaca ugrađene su neke osobine kajkavskih govora, no u njima su očuvani i mnogi tragovi njegova prvotnog obličja, a čuva se i stara čakavska akcentuacija. Iako su sutlanski ikavci nastanjeni sjeverno od Save, njihov govor ima još uvijek više starijih, autohtonih, donesenih čakavsko-štokavskih karakteristika nego kajkavskih, i mogao bi se smatrati prije čakavskim govorom nego kajkavskim. U kajkavsko-ikavskom govoru pojavljuje se i velik broj romanizama i manji broj turcizama, dok su u kajkavskim narječjima češći germanizmi.
Udruga Ivana Perkovca i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, uz financijsku potporu Ministarstva kulture, nastavili su rad na očuvanju i dokumentiranju jezične ikavske baštine kroz projekt digitalizacije Rječnika kajkavske donjosutlanske ikavice pa je jezikoslovna javnost 2016. godine dobila i prvi digitalizirani mrežni dijalektalni Rječnik u Republici Hrvatskoj koji omogućuje nadopunjivanje novim riječima, frazeološkom i kolokacijskom građom te zvučnim zapisima.

foto:Udruga Ivana Perkovca

A ja se sjećam da je Mama uvijek, kad bismo na putu za Šenkovec k StarojMami prošli pokraj njegove rodne kuće, spominjala pjesnika i književnika Stjepana Jakševca (Sveti Križ,1916.- Zagreb,1994.). I njemu je kajkavska ikavica bila materinski govor - rođen je u istom selu kao i mama - pa je često sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća tadašnjim učenicima i učiteljima šenkovečke škole govorio o ljepoti kajkavskog narječja i melodioznosti kajkavske ikavice. Zahvaljujući njemu, kajkavska ikavica nije se samo zadržala u svakodnevnom govoru sutlanskih ikavaca, već je ušla i u hrvatsku književnost.
Članovi Udruge Ivana Perkovca posadili su u spomen na pjesnika Stjepana Jakševca u njegovom rodnom Svetom Križu 2011. g. jedno stablo jablana. Kad stanete ispod toga jablana "poplina" možete čuti lijepe stihove Stjepana Jakševca: I ni te sile, kaštige te ni, da ime i rič nam zeme il spremeni!“
Vrijeme je da i Litterula uz pomoć Rječnika donjosutlanske kajkavske ikavice konačno nauči govor svojih predaka tako da može skladati bar nekoliko pjesama i ispisati nekoliko listića na tom svom lijepom i zanimljivom rodnom dijalektu!

- 11:52 - Komentari (18) - Isprintaj - #

06.11.2021., subota

njen brod stiže

njen brod stiže
i ona je spremna za odlazak
no ne raščišćava kuću i ne pakira stvari
jer joj ni ova kuća ni ove stvari više ništa ne znače
samo lijepe uspomene nosi sa sobom
i sprema ih u duboka skladišta pamćenja
skrivena negdje daleko u šarenim cvjetnim vrtovima
njen brod stiže
i ona je spremna za odlazak
no ne oprašta se ni s biljkama ni s ljudima
jer joj ni te biljke ni ti ljudi više ništa ne znače
samo lijepa sjećanja nosi sa sobom
i sprema ih u duboka skladišta pamćenja
skrivena negdje daleko u šarenim cvjetnim vrtovima
njen brod stiže
i ona je spremna za odlazak
u šarene cvjetne vrtove
u kojima nije bitno
što ona više ništa ne vidi
što ona više ništa ne čuje
što ona više ništa ne osjeća
što ona više ništa ne razumije
njen brod stiže
i ona je spremna za odlazak

- 13:32 - Komentari (25) - Isprintaj - #

05.11.2021., petak

ona ne želi biti vječno mlada

ona ne želi biti vječno mlada
ne želi biti tako lijepa
ne želi biti strašno vitka
ne želi biti uvijek vesela
ne želi biti vrlo sposobna
ne želi biti jako spretna
ne želi biti uvijek brižna
ne želi biti stalno dostupna
ona želi biti malo sama
želi biti ponekad nehajna
želi biti malo i nespretna
želi biti za nešto i nesposobna
želi biti ponekad žalosna
želi biti ugodno popunjena
želi biti pomalo i ružna
želi već jednom biti stara

- 18:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

04.11.2021., četvrtak

Da sam ja bogataš

Kad mi je jučer navečer dojadilo prepisivanje vrtlarskih podsjetnika iz starih novina zaklopila sam lapotop i uključila televizor točno u 22 h, u trenutku kad je započelo emitiranje američkog filma Guslač na krovu. Taj film redatelja Normana Jewisona, dobitnik triju Oscara i pet Zlatnih globusa, premijerno je naime u USA-u prikazan 3. studenoga 1971. godine pa je jučerašnje emitiranje na Trećem programu HTV-a bilo obilježavanje 50. obljetnice te premijere.
A Fiddler on the Roof, mjuzikl prema kojem je snimljen ovaj širom svijeta poznat i slavan film, nastao je i bio postavljen na Broadwayu1964. godine nakon čega je bio na repertoaru punih deset godina. Praizvedbu mjuzikla je režirao Jerome Robbins prema scenariju Josepha Steina, Jerry Bock je skladao glazbu, a Sheldon Harnick je napisao libreto.
A taj širom svijeta poznat i slavan mjuzikl temelji se na romanu Tewje der Milchiger tj. Tevje, raznosač mlijeka, kojega je na jidišu napisao Scholem Jankew Rabinowitsch (1859-1916), jedan od začetnika literature na jidišu, poznat kao židovski Mark Twain, i objavio 1894. godine pod pseudonimom Šolem Alejhem, što znači mir s tobom.
U Hrvatskoj smo mjuzikl gledali u kazallištu Komedija u Zagrebu: hrvatska praizvedba i premijera produkcije bila je 1970., a posljednja izvedba 1985.god. Produkcija je obnovljena 1990.god, a posljednja izvedba obnovljene produkcije bila je 1993. god. Guslač na krovu je u Komediji bio izveden 361 puta a odgledalo ga je 166.297 gledatelja. I ja sam bila među njima; sjećam se odlične glazbe, prelijepog doživljala, Damira Mejovšeka, Sande Langerholz,
Lele Margitić, Nevenke Petković Sobjeslavski i ostalih tadašnjih Komedijinih slavnih pjevača-glumaca.
A zašto se Litterula danas raspričala o tom mjuziklu i filmu?
E pa zato što sam na kraju filma zapazila sljedeću zahvalu: "Our thanks to the people of the villages of Lekenik and Mala Gorica and the city of Zagreb, Croatia."

To me potaknulo na guglanje pa sam tako na mrežnoj stranici Hrvatske udruge filmskih snimatelja saznala da je velik dio filma snimljen u Hrvatskoj: u Lekeniku, Maloj Gorici, Krašiću, šumi u blizini Daruvara i u Zagrebu. Snimanje Guslača na krovu predstavljalo je početak tzv. zlatne koprodukcijske ere koja se razvila 70-ih i posebno 80-ih godina. Zagrebački filmski djelatnici koji su radili na snimanju ovog filma sjećaju se da je kod Male Gorice bilo izgrađeno cijelo jedno selo za potrebe snimanja te da je tada po prvi puta u Hrvatskoj bio podignut šator nalik “balonu” za logističke potrebe pripreme snimanja. U Zagrebu se snimalo na Gornjem gradu: na Katarinskom trgu, osobito ispred VI. Gimnazije i crkve sv. Katarine - lokacije koja je "glumila" St. Petersburg. Zanimljivo je i da je glavne solo dionice u filmu odsvirao čuveni violinist Isaak Stern, a na projektu je surađivao i Branko Lustig, jedan od najuglednijih producenata u Hollywoodu, dobitnik dva Oscara, dvije BAFTA-e, dva Globusa, dva Emmyja.
Drago mi je što sam jučer odgledala Guslača i još jednom poslušala zanimljivu glazbu. Pjesme iz ovog mjuzikla pripadaju naime klezmer glazbi, glazbenoj tradiciji istočnoeuropskih Židova Aškenaza. Klezmer izvode profesionalni glazbenici zvani klezmorim, a sastoji se velikim dijelom od plesnih melodija i zabavnih instrumentalnih skladbi za vjenčanja i druge proslave. Iako potječe iz Istočne Europe, oblik danas poznat kao "klezmer" razvio se u Sjedinjenim Državama u zajednicama židovskih doseljenika, govornika jidiša koji su se tamo doselili između 1880. i 1924.. Klezmer glazba je nastala iz spoja različitih kultura i tradicionalne židovske glazbe koja uz ritmove jazza stvara ugodan plesni ritam i dobru atmosferu, a prepoznatljiva je po karakterističnim, izražajnim melodijama nalik na ljudski glas, zajedno sa smijanjem i plakanjem.
Sve melodije iz filma tj. mjuzikla Guslač na krovu lijepe su, no meni je najdraža If I were a rich man odnosno Da sam ja bogataš.
Pogledajmo i poslušajmo izraelskog glumca Chaima Topola kojemu je to bila najuspješnija uloga u karijeri!




- 19:11 - Komentari (15) - Isprintaj - #

03.11.2021., srijeda

Cijepljenje

Kad smo pohađali sedmi razred osnovne škole razrednica nam je jednog lijepog dana rekla da će sljedeći dan doći liječnička ekipa da nas cijepi. Nitko nije ni nas ni naše roditelje pitao želimo li se mi uopće cijepiti, bojimo li se nuspojava itd. Ni nama ni našim roditeljima uopće nije padalo na pamet da bilo kaj ispitujemo ili da se bunimo. Rečeno nam je: sutra je cijepljenje i mi smo svi stali u red, na lijevoj ruci podvrnuli rukave do ramena i doktor nas je sve cijepio na granici gornje i srednje trećine lijeve nadlaktice. I bili smo sretni kaj smo se cijepili da se ne moramo bojati tuberkuloze, bolesti od koje se prije umiralo. Jer to je bilo besežiranje, docjepljivanje protiv tuberkuloze koje se tada provodilo u sedmom razredu osnovne škole. Francuski bakteriolozi A. Calmette i C. Guérin uspjeli su naime 1908. god. uzgojiti goveđi soj bacila tuberkuloze: bacil Calmette-Guérin, kratica BCG (franc. be se že), pogodan za cijepljenje jer razvija otpornost prema ljudskoj tuberkulozi, a ne izaziva bolest u ljudi. Obavezno cijepljenje nakon pronalaska tog učinkovitog cjepiva uvele su mnoge države koje su u prošlosti imale veliki broj oboljelih od TBC-a.
U Hrvatskoj je besežiranje obvezatno, provodi se od 1948. godine, a po važećem zakonu BCG cjepivo daje se djeci u rodilištu odmah nakon rođenja. Ako dijete nije rođeno u rodilištu nego kod kuće, roditelji su ga dužni odvesti na besežiranje u prva dva mjeseca njegova života. Najkasniji rok u Hrvatskoj za besežiranje djece je do kraja njihove prve godine života. Cijepljenje, osim liječnika u rodilištima, provode i odabrani obiteljski liječnici i pedijatri. Sve do nedavno besežiranje se po potrebi ponavljalo kod djece s negativnom tuberkulinskom reakcijom u 2. godini života, u II. i VII. razredu osnovne škole te u 19. godini života.
A na medicinskim portalima čitam da cijepljenje novorođenčadi ne sprječava ni primarnu infekciju ni reaktivaciju bolesti. Ali vrijedno je zbog toga što sprječava teški oblik tuberkuloze, tuberkuloznog meningitisa i milijarne tuberkuloze.
Budući da se broj oboljelih od tuberkuloze godinama smanjivao u Hrvatskoj je 2005 g. ukinuto docjepljivanje u drugoj godini života i drugom razredu, a čujem da se sada planira ukinuti i jedino preostalo docjepljivanje, to u sedmom razredu. No prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije cijepljenje novorođenčadi će se i dalje nastaviti s tim da se pokušaju razviti nova učinkovitija cjepiva.
Države poput Italije, Amerike ili Nizozemske besežiranje nemaju u obaveznom programu cijepljenja, a baš je u tim zemljama smrtnost od korona virusa prilično velika. Prošle godine jedna američko-britanska znanstvena studija pratila je smrtnost od korone u 178 zemalja, a rezultati su pokazali da je pojavnost i smrtnost bolesti COVID19 u zemljama u kojima se besežiranje ne provodi bila deset puta veća nego u zemljama u kojima je besežiranje zakonska obveza svih roditelja.

foto:internet

Litterula nije liječnica pa ne može to komentirati ni pojašnjavati - ja samo prenosim podatke koje sam pročitala.
I razmišljam hoću li se sutra javiti svojoj doktorici i pitati je da li da se cijepim protiv korone.
Jer još se nisam cijepila.

- 20:36 - Komentari (41) - Isprintaj - #

02.11.2021., utorak

on sve mora sam

on sve mora sam planirati
i sve mora sam učiniti
o svemu mora sam odlučivati
ništa se ne može s njom dogovoriti
on nikad ne zna što ona misli
nije mu jasno zašto se ljuti
što želi od njega on ne razumije
i nada se da će sve bit' k'o prije
al ona više ništa ne čuje
ništa više ona ne razumije
ni djecu ni njega više ne prepoznaje
samo ih gleda i čudi se

- 17:13 - Komentari (17) - Isprintaj - #

01.11.2021., ponedjeljak

Viktorovac

U malenoj udolini na najvišoj točki grada Siska, oko 25 m iznad centra grada, na Viktorovom brdu - taj dio grada dobio je ime po Viktoru Schröderu koji je 1901. godine, po uzoru na zagrebački Maksimir, odlučio za građanstvo urediti park-šumu – smješteno je glavno Gradsko groblje Viktorovac.


Prostire se na 12 ha površine, a položeno je na blago valovitom terenu pa su jasno vidljiva grobna polja sa pravilno oblikovanim pregradnim visokim živicama od zelenih tuja (Thuya occidentalis) koje stvaraju prividan labirint.


Na pojedinim dijelovima groblja visoki primjerci tuja stvaraju veličajne aleje, a na sjevernom dijelu najupečatljiviji je drvored kanadskog bora (Pinus strobus).


Na središnjem dijelu groblja nalazi se Križ poginulim hrvatskim braniteljima akademskog kipara Marijana Glavnika...


... i spomenik Zastava Antuna Augustinčića. Osim toga na groblju se može vidjeti i mnogo manjih skulptura i lijepih nadgrobnih ploča koje također imaju umjetničku vrijednost.


Sisačko Gradsko groblje Viktorovac postalo je u listopadu 2019. članom Udruženja značajnih groblja u Europi (Association of Significant Cemeteries in Europe - ASCE), čime je ušlo u društvo najboljih europskih groblja uz bok velikim grobljima Pariza, Beča, Londona, Berlina i drugih europskih gradova. Da bi neko groblje postalo član tog udruženja mora biti starije od stotinu godina, mora imati značajne spomenike, na njemu moraju biti pokopane osobe značajne za lokalnu, nacionalnu ili europsku povijest, a važno je i krajobrazno uređenje.


ASCE je najveća i najznačajnija organizacija koja brine o grobljima povijesne i umjetničke vrijednosti. Njihov je zadatak promoviranje i podizanje svijesti o važnosti i vrijednosti značajnih europskih groblja kao jednog od temelja kulturne baštine, povijesti i umjetnosti. Gradsko groblje Viktorovac priznato je kao značajno groblje Europe, što pozitivno utječe na njegovu prepoznatljivost u Hrvatskoj i u Europi. A sljedeći cilj Gradskog groblja je pridružiti se projektu Put europskih groblja (European Cemetery Route), koji osim promoviranja važnosti i vrijednosti značajnih europskih groblja, za cilj ima i uključivanje groblja u turističke znamenitosti. Članstvo u ASCE važno je za grad Sisak i za Gradsko groblje Viktorovac jer pridonosi očuvanju i zaštiti baštine koja se nalazi na groblju, omogućuje istraživanja, restauraciju, uvođenje novih tehnologija i promociju groblja kao dijela kulturne baštine. I svi članovi ASCE- a dobivaju informacije u vezi s novim projektnim idejama i mogućim načinima financiranja iz EU-a te mogu stupiti u kontakt s velikom mrežom članova kako bi stekli nove partnere ili dobili drugu važnu podršku.


Budući da već tridesetak godina stanujem u blizini toga lijepoga sisačkoga groblja, često sam odlazila uredit obiteljsko grobno mjesto, pobacat suho cvijeće, pomest nadgrobnu ploču, stavit malo friškog cvijeća u vaze i zapalit lampaše, pročitat pokoji psalam i malo se prošetati kroz te lijepe grobljanske aleje. Tu vlada mir i tišina, groblje je udaljeno od centra grada pa do njega ne dopire gradska buka. A to je uvijek za mene bilo idealno mjesto za šetnju jer dok polako hodam misli mi slobodno vrludaju pa smišljam stihove, pričice, crtice, osvrte...

- 09:04 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Litterula

Blogovi