Litterula

11.11.2021., četvrtak

Klara i Džoni

Klara je poslije ručka oprala suđe pa onda malo prilegla da predahne i skupi snagu za poslijepodne. Nakon polusatnog odmora popila je na balkonu kapućino, dok je Džoni sjedio ispod balkona strpljivo čekajući poziv da krenu u njihovu uobičajenu šetnju. Čim je popila svoj omiljeni napitak pozvala je psa, a on je odmah dojurio u prednji dio dvorišta, popeo se na podest ispred ulaznih vrata, sjeo i strpljivo čekao da se ona spremi. Klara je odjenula jaknu, stavila osobnu i zdravstvenu iskaznicu te malo novca u postrani mali džepić, a mobitel u veliki džep, ovila oko vrata šal, obula tenisice pa uzela kratki povodac i brnjicu za psa. Izašla je na podest pred kućom, zaključala vrata i Džoniju prikopčala povodac na ogrlicu. Brnjica joj je ostala u džepu jer je znala da Džoni baš nije oduševljen kad mu je navuče na nos, no navući će je dok se budu šetali ako baš bude potrebno.
- Kamo ćemo danas, idemo danas kroz park do bolnice pa kroz šumicu do naše lijepe rijeke? - pitala je Džonija, a on je odmah uz dva av-ava krenuo prema kapiji. Vrijeme je bilo ugodno, ni prevruće ni prehladno, baš je bio lijep dan kasnoga ljeta, idealan za dugu šetnju. Kroz park su hodali polako tako da Džoni stigne sve prekontrolirati, ponjuškati i spriječiti svaku ugrozu koja bi mogla zaprijetiti njegovoj prijateljici vrtlarici. Klara je udisala svjež zrak i zadivljeno gledala šareno raznobojno lišće u krošnjama velikih javora, platana, breza i hrastova u parku kroz kojega su prolazili.
Kad su stigli do autobusne stanice pred bolnicom Klaru je iznenada jako zaboljela glava, zamaglio joj se vid, utrnula joj je lijeva noga, jako joj se zavrtjelo i ona je pala poleđice na travu pored pločnika. Džoni se isprva uznemireno ustrčao oko nje - povodac je čvrsto držala šakom koja se ukočila - a onda sjeo uz nju i stavio obje šape na njene grudi. Ljudi koji su čekali autobus vidjeli su što se dogodilo, ali nisu se usudili prići jer pas, veliki njemački ovčar, nije na nosu imao brnjicu. Prodavačica kruha i peciva u obližnjem kiosku pogledala je baš tada slučajno kroz prozor, shvatila što se događa te odmah pozvala hitnu pomoć. Budući da se služba za hitnu pomoć nalazi u sklopu bolnice, dežurni tim je dojurio u roku od nekoliko minuta. No i oni su se bojali psa pa se nisu usudili Klari izravno prići. Liječnik ju je upitao može li se nasmijati, može li nešto reći, može li podići ruku i isplaziti jezik. No Klara nije reagirala pa je liječnik pretpostavio da ju je pogodio moždani udar.
- Nadam se samo da nije hemoragijski - kazao je bolničaru - moramo brzo riješiti problem sa psom, da ne bude prekasno. Daj zovi onoga dečka iz udruge za zaštitu životinja, on nam je već jednom pomogao u sličnom slučaju. Znaš, onda kad je ona bakica pala na dvorištu, jel' imaš njegov broj?
- Sjećam se, spremio sam broj njegove udruge za zaštitu životinja, odmah ću ga pozvati - reče bolničar, brzo izvadi mobitel, nazove udrugu i zamoli ih da netko dođe u pomoć.
Za desetak minuta stigao je Šaptač psima, sjeo pokraj Džonija na travu, nešto mu potiho govorio, pogladio ga po vratu, dao mu nekoliko keksića pa otkopčao Klarin povodac s njegove ogrlice. Brzo je umjesto njega prikopčao povodac kojega je donio sa sobom i pažljivo odmaknuo Džonija od Klare. Bolničar je brzo pretražio Klarine džepove, pronašao mobitel, osobnu i brnjicu. Dodao je brnjicu Šaptaču koji ju je brzo i spretno navukao Džoniju na nos. Bolničar je brzo podigao Klaru na pokretna nosila, pogurao nosila u vozilo i odmah su odjurili u obližnju bolnicu. Bolničar je prije toga na brzinu potražio ime i adresu stanovanja u Klarinoj osobnoj iskaznici i pokazao je Šaptaču. On je zapamtio adresu i polako poveo Džonija kući, istim putem kojim su Klara i on došli do autobusne stanice.
Kod kuće ih je čekao Ribič, Klarin muž kojega su u međuvremenu pozvali iz bolnice - pronašli su broj u mobitelu - i obavijestili da je Klara doživjela moždani udar. Zahvalio je Šaptaču na pomoći, odveo Džonija u stražnji dio dvorišta i dao mu vode. Otpratio je šaptača do kapije pa se požurio u bolnicu da vidi kako je Klara. Kad je stigao na intenzivnu, dežurni liječnik mu je kazao da srećom nije doživjela hemoragijski nego ishemijski udar, da joj stanje nije loše i da će se uz dobru rehabilitaciju vjerojatno brzo oporaviti. Budući da su Klaru dovezli u bolnicu unutar prva tri sata od nastanka moždanog udara, nakon učinjene potrebne dijagnostičke obrade primjenili su lijekove koji mogu otopiti ugrušak koji je blokirao krvnu žilu. Neurolog je rekao da to omogućuje da se ponovno uspostavi krvotok i spriječi odumiranje živčanih stanica. Ribiču je laknulo; dopustili su mu da se javi Klari na nekoliko minuta, pozdravio ju je i pitao što bi joj trebalo donijeti, a onda je požurio kući da vidi što je s Džonijem. No kad se vratio kući Džonija u dvorištu nije bilo.
Kad je Ribič otišao u bolnicu, Džoni se zatrčao, preskočio kapiju i također pojurio ravno u bolnicu. Pronašao je zgradu neurologije i sjeo na travu točno pod prozorom Klarine sobe. Sjedio je tako jedan sat i nekoliko puta zalajao da je pozdravi kako bi ona znala da on pazi na nju. Nakon toga je kroz šumicu odjurio kući. I činio je tako svaki dan, cijelo vrijeme dok je Klara boravila u bolnici; dolazio je u bolničko dvorište točno u ono vrijeme kad je Klara pala kod autobusne stanice. I javljao se svaki dan svojoj prijateljici. Jer je znao da joj je potrebna njegova podrška. I strpljivo je čekao da se ona oporavi, tako da opet mogu svako poslijepodne zajedno ići u šetnju: kroz park do bolnice pa kroz šumicu do njihove lijepe rijeke.



- 15:53 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< studeni, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Litterula

Blogovi