srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
Objavljeni listići:
Prosinac 2024 (4)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (4)
Prosinac 2021 (17)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (16)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (14)
Studeni 2020 (3)
Moje fotografije
Moj vrtlarski blog
Copyright © Litterula.
Litterula
Samuel Clemens (1835 - 1910)
- 09:39 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
U trećem razredu osnovne škole, na kraju školske godine, 30.VI 1968., za odlično učenje i vladanje Nastavničko vijeće naše škole nagradilo me knjigom Doživljaji Haklberi Fina. Kad sam pročitala to štivo bila sam oduševljena - odmah sam i ja željela proživjeti slične pustolovine pa sam s društvom iz susjedstva - bilo nas je desetak - često odlazila na bajere kao i na izlete u obližnje šume i na brijege. Nisu to bile baš tako opasne dogodovštine kao one koje su doživjeli Tom i Hak, ali bile su zabavne. I najvažnije je bilo da ne sjedimo svatko sam kod kuće nego da boravimo vani, u prirodi, u igri, u druženju, pa makar se koji put i posvađali.  Pronašla sam neki dan tu knjižicu u mojoj maloj biblioteci dok sam tražila Zlatnu knjigu o vinu. Malo sam je prolistala i počela čitati i odmah shvatila da to uopće nije knjiga za djecu. To je satiričan i poprilično sarkastičan roman, što se vjerojatno odmah može zaključiti kad se čita original napisan na lokalnom govoru tih američkih krajeva na obali rijeke Mississippi. Adventures of Huckleberry Finn svojevrsni je nastavak romana The Adventures of Tom Sawyer i općenito se smatra Twainovim najboljim djelom. U tom pustolovnom romanu riječ je o dječaku zvanom Huck koji bježi od svoga oca na splavi rijekom Mississippi s odbjeglim robom Jimom. Ovo djelo, između ostalog, daje čitatelju sliku života na rijeci Mississippi prije građanskog rata, a glavni lik romana, ujedno i pripovjedač jer je roman napisan u prvom licu, osmišljen je po uzoru na dječaka iz Samuelovog susjedstva Toma Blankenshipa, četiri godine starijeg dječaka od Samuela, kojega je upoznao za vrijeme odrastanja u Hannibalu. Njegova obitelj je bila siromašna, a njegov otac, radnik, bio je poznat kao gradski pijanac. Twain je u svojoj autobiografiji naveo da je u liku Huckleberryja Finna opisao Toma Blankenshipa točno onako kakav je doista i bio: neuk, zapušten, prljav i neishranjen, ali je imao dobro srce kao i svaki drugi dječak. Nakon izdavanja toga romana bilo je primjedbi da je napisan grubim i prostačkim jezikom - Twain ga je napisao na lokalnom narječju američkog Missourija gdje se odvija i radnja romana - a sredinom 20. st. bilo je i optužbi za rasizam pa je u nekim američkim državama bio izbačen iz školske lektire. No većina prosvjetnih djelatnika ipak je smatrala da roman zapravo kritizira rasizam, mentalitet ondašnjega američkog društva te alkoholizam, kao i način odgoja djece, poučavanja religije i školovanja. Doživljaje Huckleberryja Finna Twain je počeo pisati odmah nakon objavljivanja Pustolovina Toma Sawyera 1876. godine. No bilo mu je potrebno desetak godina da ga konceptualizira i napiše, često ga je ostavljao po strani i pisao nešto drugo. Početkom 1990. pronađen je izvorni rukopis Huckleberryja Finna. Nakon duže sudske borbe za pravo vlasništva, taj je rukopis kao i drugi do tada neobjavljeni materijali dodijeljen javnoj knjižnici Buffalo i Erie County, a 1996. god. objavljeno je revidirano izdanje Huckleberryja Finna uključujući i neobjavljene materijale. E to izdanje bi Litterula voljela pročitati jer u mojoj knjižici koju sam spomenula na početku ovoga listića piše da je to skraćeno izdanje. Raspitat ću se u našoj knjižnici je li netko preveo to originalno izdanje na hrvatski, pa ću posuditi tu knjigu ako je imaju i pročitati - bilo bi idealno pročitati original napisan na tom lokalnom američkom govoru - da se malo prisjetim Hakovih pustolovina, Twainovog djetinjstva i njegovog Mississippija, i da vidim što je sve bilo iz tog najpoznatijeg Clemensovog romana izbačeno i o čemu je doista Mark Twain u tom satiričnom romanu pisao. A zašto Litterula baš danas spominje Doživljaje Huckleberryja Finna? Zato što je 30. XI. 1835. godine u gradiću Florida u američkoj državi Missouri rođen Samuel Langhorne Clemens, jedan od najvećih humorista u svjetskoj književnosti, poznatiji pod imenom Mark Twain. Djetinjstvo je proveo na obali rijeke Mississippi, gdje tijekom ljetnih mjeseci na stričevoj farmi sluša crnačke priče i legende. Nakon očeve smrti napušta školu, uči tipografski zanat i radi kao naučnik u lokalnoj tiskari. Slagao je tiskarska slova za novinske članke, a pritom je uvijek pročitao i sve novosti. U dobi od 18 godina odlazi na istok te radi u novinama u New York Cityju i Philadelphiji, gdje piše i svoje prve novinske članke. Kući se vraća 1857. god. i neko vrijeme radi kao peljar na brodu na rijeci Mississippi. No ubrzo počinje američki građanski rat i plovidba rijekom se prekida. Pridružuje se dragovoljcima Konfederacije no nakon dva tjedna odustaje i u potrazi za novim poslom u srpnju 1861. odlazi na Zapad k bratu Orionu. U nadi da će se obogatiti – zahvatila ga je "srebrna groznica" - u potrazi za srebrom putuje od Missourija do Nevade. Tu prvi put susreće američka urođenička plemena, a te doživljaje kasnije opisuje u kratkim pričama i knjigama. Nakon neuspjele potrage za srebrnim rudama Samuel Clemens piše za novine Virginia City Territorial Enterprise, gdje prvi put rabi pseudonim Mark Twain. To je poznat poklič na rijeci Mississippi koji se izvikuje na brodu kad se mjeri dubina rijeke i procjenjuje njena plovnost. Taj izraz označava dubinu od 2 hvata, što je minimalna dubina za plovidbu rijekom. Godine 1864., željan promjene, Clemens odlazi u San Francisco, gdje radi kao novinar u lokalnim novinama. Godine 1865. objavljuje u novinama kratku priču "Jim Smiley and His Jumping Frog" i postaje veoma popularan. Zapošljava se kao novinski izvjestitelj i drži predavanja širom zemlje. U New York City stiže 1867., ukrcava se na parobrod za Europu i pet mjeseci obilazi Francusku, Italiju, Palestinu i druge zemlje. Twainovi putopisi, puni živopisnih opisa i sarkastičnih primjedbi "bez dlake na jeziku", naišli su na tako veliko odobravanje da su 1869. objavljeni u njegovoj prvoj knjizi The Innocents Abroad. Po povratku u Ameriku 1870. god. oženio se s Oliviom Langdon - s njom živi u Buffalu i radi kao izdavač i pisac u dnevnim novinama Buffalo Express. Godine 1871. obitelj se seli u Hartford u državi Connecticut. U idućih 17 godina Mark Twain je napisao svoja najpoznatija djela: The Adventures of Tom Sawyer (1876) i Life on the Mississippi (1883). Potom objavljuje i roman The Prince and the Pauper (1881) i A Connecticut Yankee in King Arthur's Court (1889) te vjerojatno najpoznatije djelo Adventures of Huckleberry Finn (1884). Godine 1884. osniva vlastitu izdavačku kompaniju te objavljuje Osobne memoare američkog ratnog generala i predsjednika Granta, što mu donosi veliku dobit. Nakon toga je loše investirao te na koncu i bankrotirao. Stoga ponovno odlazi u Europu, održava brojna predavanja i otplaćuje dugove. Od 1891. do 1900. putuje s obitelji po cijelom svijetu i uočava kako europski moćnici izrabljuju slabije razvijene zemlje, što 1897. god.opisuje u knjizi Following the Equator. Po povratku u Ameriku proglašava se antiimperijalistom i do kraja života obnaša dužnost podpredsjednika Antiimperijalističke lige. Njegova djela iz toga vremena, filozofski, socijalni i politički eseji, ispunjena su sve većim pesimizmom i gorčinom, a on sam je zaokupljen ljudskom okrutnošću, lakomošću i pohlepom, propituje ljudsku humanost i kritizira rasizam. U posljednjim godinama života je pisao manje, ali je često javno govorio o mnogim temama. Preminuo je u mjestu Stormfieldu 21. travnja 1910. god. u dobi od 74 godine. Clemens je prije smrti pisao autobiografiju, no nije ju uspio dovršiti; no ona je 1924. godine ipak objavljena. Već za života Samuel Langhorne Clemens je svojim satiričnim romanima, predavanjima i živahnim duhom stekao svjetsku slavu; smatra se ocem američke književnosti. Pisao je o životu i ljudima s kraja 19. stoljeća te iznosio realističnu i romantičnu sliku društva koje se brzo mijenja, društva u kojem žive snažni i hrabri ljudi, ali i društva s mnogo mana i slabosti. On je prvi američki romanopisac izrastao neovisno o europskoj tradiciji, istaknuti je humorist svjetske književnosti, a 1907. godine primio je počasni doktorat Oxfordskog sveučilišta. Kretao se u najvišim krugovima pisaca, industrijalaca i europske aristokracije svoga vremena, bio je jedan od rijetkih prijatelja Nikole Tesle, a Ernest Hemingway i William Faulkner spominjali su ga kao nadahnuće za svoja književna djela. Samuel Clemens, kao svaki dobar novinar, život je proveo promatrajući i opisujući svoju okolinu, a jednom zgodom je kazao: "Dobro je pretpostavljati, no mnogo je bolje saznati." |
Kočija
- 08:34 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
|
Kad smo se jednom prilikom vraćali s Pokuplja kući, svratili smo na kavu kod prijatelja u selu da čujemo novosti. A toga je dana najzanimljivija novost bila kočija. Naime, u kući preko puta naših prijatelja, u koju, nakon što su njeni vlasnici preminuli, godinama nitko nije ulazio, pronađena je tih dana jedna starinska crna kočija. Nasljednici, koji žive u inozemstvu, kuću su bili prodali, a kupac je htio, prije nego što preuzme kuću, da prodavatelj sve isprazni i raščisti. Nasljednici su unajmili jednog obrtnika koji se bavi raščišćavanjem tavana i podruma pa se s njim dogovorili da raščisti kuću i uzme sve što u njoj nađe. A našlo se tu lijepoga starinskog namještaja - vlasnici kuće bili su trgovci i vodili su u toj kući dugi niz godina seosku trgovinu - kućanske opreme i ostalih stvari. No najveće iznenađenje je bila ta lijepa crna kočija jer nitko od najbližih susjeda kao ni ostali stanovnici toga sela pojma nisu imali da u toj kući već godinama leži zaboravljeno blago. Kad su izvukli kočiju van i pregledali je, ustanovili su da je izvrsno očuvana, da su svi dijelovi ispravni i da je kočija u voznom stanju. Naši prijatelji su čuli da ju je nalaznik nekome prodao, no nismo uspjeli saznati gdje je završila. Tko zna, možda vozi turiste po Zagrebu. Čula sam naime, da se u Zagrebu može unajmiti kočija za vjenčanja, za razne svečanosti i za razgledavanje kulturnih znamenosti grada.  I Litterula bi se jako rado malo provozala u jednoj takvoj lijepoj kočiji po Gornjem gradu. Al' trenutno je situacija kod mene poprilično komplicirana pa ne mogu ić' u Zagreb. No sjećam se svog zadnjeg boravka u Sarajevu, osamdeset i neke, kad sam se sa svojim učenicama - bilo je to njihovo maturalno putovanje - vozila u kočiji kroz aleju platana na Ilidži do Vrela Bosne. Vrelo Bosne se nalazi u jugozapadnom dijelu Sarajevskog polja, u podnožju planine Igman. Ovaj spomenik prirode najljepši je dio Sarajeva, ponos Sarajlija koji su oduvijek slobodne trenutke provodili u prekrasnom ambijentu uz žubor rijeke Bosne. Bujna vegetacija, očuvana netaknuta priroda, svjež povjetarac sa Igmana, slapovi, otočići, rijeka koja krivuda - to je doživljaj koji se ne zaboravlja. Park na Ilidži je projektiran i uređen od 1888. do 1892. godine; tada je posađen i najljepši drvored u Bosni i Hercegovini, poznata aleja divljeg kestena i javorolisnih platana dugačka 3,5 km koja vodi od banje na Ilidži do Vrela Bosne.  Bio je divan sunčan dan, i nas je ta lijepa aleja očarala, unijela u nas mir i radost pa smo za vrijeme ugodne vožnje u kočiji otpjevale i ovu lijepu pjesmicu! U nedjelju sa svojim ocem poći ću u grad A kočija će sasvim nova čekati na nas A gore pokraj kočijaša sjedit ću i ja Kad kočiju povuku konji veselo u kas Tuki-taki, tuki-taki Veselo u kas! |
vrijeme došašća
- 21:09 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
vrijeme došašća nije vrijeme za blještavilo i ukrase nije vrijeme za galamu i zvončiće vrijeme došašća nije vrijeme za zabavu i sajmove nije vrijeme za skupe darove vrijeme došašća nije vrijeme za lampice i kuglice nije vrijeme za vesele pjesmice došašće je vrijeme za razmatranje i preispitivanje vrijeme za usredotočenje i udubljivanje došašće je vrijeme za budnost i nadu vrijeme za otvorenost srca i očiju došašće je vrijeme za duboku svjesnost vrijeme za nutarnju sabranost došašće je vrijeme bdijenja došašće je vrijeme iščekivanja |
Suza kapne na dlan
- 17:51 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
Ona je u mirovini I ne zna što bi sa sobom Muž joj je umro Djeca su otišla za poslom Veliki stan u kom je živjela Nedavno je prodala Htjela je u dom otići Al se predomislila Sad živi u garsonijeri Koju je unajmila Al u njoj ne može disati I nema dovoljno prostora Kamo god krene Glavom u zid udari Pa zato odlazi van Na raznorazne aktivnosti Ne može kod kuće sama biti S penzionerima se voli družiti Ide na pjevanje i na kartanje Na ples, na pikado i na izlete Uvijek je vesela i stalno se smije Nitko joj u družbi ravan nije Al kad se vrati u svoj mali stan Nestane osmjeh i suza kapne na dlan |
Šiklja
- 17:24 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
|
Dok sam na Pokuplju uz voćke uzgajala i povrće, ostajala sam tamo po nekoliko dana da obavim sve radove u vrtu i poberem sve što je dozrelo. A kad sam već bila na obali Kupe morala sam naći malo vremena i za vožnju čamcem, za kupanje u plićaku i sunčanje na pješčanim sprudovima. Kupa je tu čista i bistra, nema naselja ni kućica uz obalu, prava divljina. Možeš se u čamcu vozit satima a da nikoga ne sretneš.  A taj čamac u kojem plovimo na Kupi - to je šiklja tj. čiklja, tradicijski otvoreni čamac za prijevoz i ribolov na Savi, Dravi, Kupi i Dunavu. Na stranici Hrvatske tehničke enciklopedije čitam da je to čamac duljine 5 do 8 m, širine 1,5 do 2 m, visine 0,4 do 0,6 m, najvećega gaza oko 0,3 m, a namijenjen je prijevozu četiri, šest ili osam osoba. Trup joj je sastavljen od dna, dviju zrcalno simetričnih bočnih ploha, te ploha krmenoga i pramčanoga zrcala nagnutih prema van. Duž čamca se najčešće nalaze: krmena palubica ispod koje je uzgonski prostor i sprema, krmeni kokpit, nepomična klupa ispod koje je uzgonski prostor, pramčani kokpit, drvena klupa koja se može pomicati u središnjem dijelu pramčanoga kokpita, pramčana palubica ispod koje je uzgonski prostor.  Uokolo čiklje, nastavljajući se na oplatu zrcala i boka, može se izvesti jak kutijasti nosač (razma). Poriv joj je tradicionalno bio veslima, a danas je izvanbrodskim motorom postavljenim na krmenome zrcalu, snage 5 do 10 kW, iznimno do 25 kW, koji razvija brzinu 15 do 25 km/h. Čiklja je stabilna, lako se pokreće, ne zahtijeva mnogo materijala za gradnju i jednostavna je za izradbu. Nekad se rabilo isključivo drvo: jelove, borove ili hrastove daske, dok se danas najčešće koristi stakloplastika, aluminij ili čelik. Najviše se šikljom koriste ribolovci jer je pogodna za nasukavanje i udaranje u obalu.  Riječni čamci tradicionalnoga oblika od davnina su proizvod lokalnoga obrta. Od 1980. stakloplastične riječne čamce proizvodilo je poduzeće Privreda iz Petrinje, a proizvodnja takvih manjih plovila do danas se nastavila u više obrtničkih radionica.  Prema hrvatskom zakonodavstvu, čamac je plovilo namijenjeno za plovidbu unutarnjim plovnim putovima kojemu je duljina 2,5 do 20 m uz ukupnu snagu poriva veću od 5 kW, odn. plovilo kojemu je umnožak duljine, širine i gaza manji od 100 m3, odn. plovilo koje, uz posadu, prevozi manje od 12 putnika. Čamcem se ne smatraju plovila koja pripadaju drugomu plovilu u svrhu prikupljanja, spašavanja ili obavljanja radova, kanui, kajaci, gondole i pedaline, te plovila namijenjena isključivo za natjecanje.  Dok sam tražila pouzdane informacije o riječnim čamcima, naišla sam i na vijest da je u Letovaniću potkraj kolovoza ove godine, točnije u nedjelju 29. 08. 2021. g., po petnaesti put bila održana Tradicionalna Utrka kupskih čamaca Stari Brod – Letovanić. Utrka je duga 5,5 km, a odvija se u sklopu kulturno – turističke manifestaciji „Letovanić, selo pokraj Kupe“. U utrci kupskih čamaca sudjelovalo je 26 četveročlanih posada iz cijele Hrvatske, od Bjelovara do Ploča. Pobijedila je posada Stablina I., ovogodišnji pobjednici Maratona lađa na Neretvi - a ekipa Udruge Lađara Sisak na cilj je stigla treća. U kategoriji ženskih posada slavile su sisačke lađarice sa osvojenim 1. i 2. mjestom, dok su 3. mjesto osvojile Sparte iz Bjelovara. A kad smo već u Letovaniću, selu pokraj Kupe, onda bi bilo lijepo od nas da poslušamo i jednu pjesmu. A otpjevat će nam je najbolji Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske - Lado! Šajda rajda oči plave selo pokraj Kup! PS. Ako želite pogledati još pokoju fotografiju šiklji i čamaca koje sam kroz godine prikupila potražite ih na mom fotoblogu Moje fotografije. |
Scott Joplin (1868–1917)
- 17:34 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
U Lindenu pokraj Texarkane u Teksasu 24. studenoga 1868. god. u glazbeno nadarenoj obitelji željezničkih radnika rođen je afroamerički skladatelj i pijanist Scott Joplin, poznat kao King of Ragtime. U dobi od samo sedam godina Joplin je već pokazivao iznimnu glazbenu nadarenost - vješto je svirao bendžo, a uz podršku roditelja počinje učiti svirati i glasovir, mandolinu te gitaru. Kao mladić za život zarađuje svirajući po krčmama i bordelima diljem američkog Srednjeg zapada. No usto se i glazbeno školuje kako bi usavršio svoje skladateljsko umijeće.  Nadimak King of Ragtime Joplin je dobio zahvaljujući tome što je razvio poseban sinkopirani glazbeni stil - ragtime – jedinstvenu mješavinu europskih klasičnih glazbenih stilova i afroameričkih harmonija i ritmova. U svojoj kratkoj, ali intenzivnoj karijeri od svega petnaestak godina, Joplin je skladao dvije opere, jedan regtime balet i stotinjak originalnih regtime skladbi; jedna od najpopularnijih i najpoznatijih je Maple Leaf Rag. Poslušajmo kako ga izvodi Dario Ronchi! Scot Joplin je postao poznat širom SAD-a kad je 1859. god. počeo objavljivati note svojih popularnih skladbi, no to nije riješilo njegove financijske poteškoće koje su ga cijeloga života pratile. Tijekom 1901. god. doselio se u St. Louis gdje i dalje sklada, objavljuje note i redovito nastupa u klubovima. Tu je skladao i svoju prvu operu A Guest of Honor, čija partitura je nažalost 1903. god. bila zaplijenjena zajedno s njegovim stvarima zbog neplaćanja računa i nikad nije pronađena. Tijekom 1907. god. Joplin se seli u New York City sa željom da pronađe producenta za svoju novu regtime operu Treemonisha, koju je u međuvremenu skladao; bila je to prva opera koju je skladao jedan afroamerički skladatelj. No za njegova života nije bila postavljena na scenu; praizvedena je tek 1972. godine u Atlanti, 55 godina nakon njegove smrti. Tijekom 1916. god. znatno se pogoršalo Joplinovo zdravlje - godinama je bolovao od sifilisa – pa je smješten u bolnicu, a potom i u duševnu instituciju, gdje je i umro 1. travnja 1917. god. u dobi od 49 godina. Premda je Joplin bio prilično omiljen među publikom, ipak nije za života bio priznat kao ozbiljan glazbenik. Njegovom smrću završeno je doba regtime-a kao vodeće glazbene forme u SAD-u pa je njegova glazba u sljedećih nekoliko godina bila potisnuta i zaboravljena. Kasnije se pomiješala s ostalim glazbenim stilovima i preobrazila u stride piano jazz i na koncu u big band swing. Ranih sedamdesetih Joplinova glazba je ponovno otkrivena i postala je popularna kad je Joshua Rifkin snimio album koji je prodan u milijunskoj nakladi. A 1973. godine nekoliko je Joplinovih skladbi - najpoznatija je The Entertainer - u izvedbi pijanista Marvina Hamlischa bilo izabrano kao soundtrack za film The Sting s Robertom Redfordom i Paulom Newmanom u glavnim ulogama. Film je režirao George Roy Hill, a 1974. godine je osvojio 7 Oscara: za najbolji film, za najboljeg redatelja, za najbolju montažu, za najbolju scenografiju, za najbolji originalni scenarij, za najbolje kostime i za najbolju originalnu glazbu. Scott Joplin je time napokon bio priznat kao ozbiljan skladatelj što je za života stalno priželjkivao. Nekoliko godina kasnije, 1976. god. posthumno mu je dodjeljena i specijalna Pulitzerova nagrada za značajan doprinos američkoj glazbi. Pronašla sam na internetu mnogo videosnimki zanimljive Joplinove regtime glazbe i često ih slušam, a za kraj sam izabrala skladbu iz filma Žaoka: The Entertainer. Poslušajmo zajedno! |
Njegove su oči izgubile boju
- 18:40 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
Njegove su oči izgubile boju I njegovo je srce puno žalosti Sve su se nevolje ovoga svijeta Baš na njega morale sručiti Pred očima mu se smračilo I on ne vidi ništa više Mnogo se jada u njemu nakupilo A to ga guši i pritišće Kako riješiti nagomilane probleme To je ono što njega muči Kako skupiti snagu Pa iz nevolja se izvući. |
nitko ne zna o čemu je riječ
- 19:41 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
sve kreće ništa više ne započinje sve se događa iza nečega a ne nakon ili poslije svi nešto brane nitko više ništa ne zabranjuje svi nešto pale nitko više ništa ne uključuje svi nekud šetaju nitko se više ne šeće svi nešto uzimaju nitko više ništa ne osvaja svi nešto spravljaju nitko više ništa ne priprema svi sve shvaćaju a nitko više ništa ne razumije sve se održalo ništa više nije održano sve je krivo ništa više nije pogrešno sve se otvorilo ništa više nije otvoreno sve je za pet ništa više nije izvrsno svi su se prepali a nitko se nije prestrašio svi pitaju gdje ideš nitko ne pita kamo ćeš svi pitaju o čemu se radi a nitko ne zna o čemu je riječ |
Zagrebačka uspinjača
- 19:50 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
Kad sam išla u Zagreb - neko vrijeme je to bilo najmanje jednom na mjesec - uvijek bih se malo prošetala, ili po Donjem ili po Gornjem gradu. A kad sam išla u šetnju na Gornji grad, često sam se vozila zagrebačkom uspinjačom, pa sam jednom prilikom snimila i nekoliko fotografija.  Na gradskim mrežnim stranicama čitam da zagrebačka uspinjača povezuje Donji sa Gornjim gradom svakim radnim danom, subotom, nedjeljom i praznikom od 6 i 30 do 22 sata. Polazi svakih deset minuta, a cijena jedne vožnje je 5 kuna. U slučaju potrebe putnici mogu naručiti i hitnu vožnju koja košta 25 kuna. Za vožnju zagrebačkom uspinjačom valjane su i mjesečne, godišnje, kao i pojedinačne karte ZET-a. Uspinjača ima dva vagona, svaki kapaciteta 28 putnika; to je 16 sjedećih i 12 stajaćih mjesta. Dužina kola preko odbojnika je 5640 mm, osnovni razmak 3700 mm, a težina praznih kola je 5,05 tona. Nosivost im je 2240 kg. Električni pogonski motor nalazi se u gornjoj postaji, ima snagu od 28,5 kW, napajan istosmjernom strujom napona 400 V, a radi 720 okretaja u minuti. Najveća dopuštena brzina uspinjače je 1,5 m/s, a vožnja traje 64 sekunde. Uspinjača svladava visinsku razliku od 30,5 metara na usponu od 52 posto; gornja stanica je na 156,5 m nadmorske visine, a donja na 126 m. Uspinjača je sagrađena kao kosi vijadukt od osam polukružnih otvora duljine 2,5 metra, od opeke s vapnenim mortom.  Usprkos kontinuiranom mehaničkom opterećenju, ta stara konstrukcija do današnjih dana nije pokazala znakove bilo kakvih tehničkih deformacija. Na betonskoj površini vijadukta nalaze se dva kolosjeka - na svakom se nalazi po jedan vagon - s tračnicama duljine 66 metara i širine 1200 mm. Vučno uže je promjera 22 mm. Donja stanica zagrebačke uspinjače je smještena u Tomićevoj ulici, koja izlazi na Ilicu, a gornja je stanica na Strossmayerovom šetalištu, u blizini kule Lotrščak. A tko je došao na ideju da se prihvati gradnje zagrebačke uspinjače? Bio je to osječki građevinski poduzetnik D.W. Klein koji se u Zagreb doselio sredinom osamdesetih godina 19. stoljeća. On je pod stubama u Bregovitoj, danas Tomićevoj ulici koja vodi na Gornji grad, 1888. godine počeo pratiti učestalost pješačkog prometa. Učinilo mu se da se upravo tom ulicom najviše ljudi uspinje prema Gornjem gradu, a ne primjerice Mesničkom ili Dugom, danas Radićevom ulicom. Počeo je brojiti i zapisivati broj prolaznika te je ocijenio da je pješački promet dovoljno živ da bi se na mjestu javnog stubišta mogla izraditi uspinjača po uzoru na Budimpeštu, Zürich i druge europske gradove.  Radovi na izgradnji uspinjače započeli su 6. svibnja 1889. godine, no tijekom gradnje javljale su se nepredviđene poteškoće. Prilikom prve pokusne vožnje s praznim kolima, 22. veljače 1890., glavni ležaj stroja istrgnuo se zajedno s temeljem pri čemu se kompletan stroj polomio. Dvadesetak dana kasnije, 14. ožujka 1890. obavljena je prva uspješna vožnja, uspinjača je službeno puštena u pogon 8. listopada 1890. godine, a s radom za građanstvo je počela 23. travnja 1893. godine. Kad je zagrebačka uspinjača počela s radom - bilo je to godinu dana prije konjskog tramvaja - izazvala je veliko zanimanje građana. Bila je to uspinjača na parni pogon sa strojarnicom na gornjoj postaji. Prve putničke kabine bile su razdijeljene u tri dijela. Čeoni dijelovi kabina, s pogledom na Grič ili Ilicu, bili su prvi razred, dok je sredina zbog lošijeg vidika bila drugi razred. Osim u udobnosti, bilo je razlike i u cijeni: vožnja u jednom smjeru prvim razredom stajala je tri, a drugim dva novčića.  Tijekom sljedećih godina zbog čestih kvarova na pogonskom dijelu, kada su ponekad putnici morali izaći da je poguraju, Zagrepčani su uspinjaču od milja prozvali "zapinjačom". Prema ugovoru, nakon četrdesetogodišnjega razdoblja koncesije, 1929. godine uspinjača je prešla u vlasništvo Grada Zagreba. Tehničko vodstvo i financijska uprava povjerene su Zagrebačkom električnom tramvaju, čiji djelatnici od tada brinu o njoj i moderniziraju je, a1934. godine neracionalni je parni pogon zamijenjen električnim. Sve do danas zagrebačka uspinjača je u potpunosti zadržala prvobitni vanjski izgled i građevnu konstrukciju te većinu tehničkih svojstava pa je zakonom zaštićena kao spomenik kulture. U usporedbi s ostalim žičanim željeznicama koje su namijenjene organiziranom javnom prijevozu putnika, zagrebačka uspinjača je najkraća na svijetu. Osim što je najkraća, jedna je i od najsigurnijih na svijetu: u posljednjih 130 godina nije zabilježena niti jedna nesreća ili ozljeda putnika, kojih godišnje bude oko 750 000. |
Tamo bi i ona biti htjela
- 17:19 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
|
Kad se iz Zagorja vratila kući Donijela je neupitnu odluku Ako se tlo opet jako zatrese Ona će sve ostaviti i otići Ako se tlo opet jako zatrese Ona će otići i sve će ostaviti I vrt i kuću i voćnjak i cvijeće I nikad se više neće vratiti Ona će zauvijek na brijegima ostati Iako zna da i tamo potresa može biti Da se i tamo sve može zaljuljati I sa zemljom sravniti Ali u Zagorju neće bit' sama Tamo je društvo iz mladih dana Tamo je njena obitelj cijela Tamo bi i ona biti htjela |
Ladva
- 10:16 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
Na nekoliko lokacija u koritu rijeke Kupe između Mosta Gromova i Starog mosta u Sisku obavljen je početkom rujna ove godine podvodni neinvazivni arheološki pregled kako bi se utvrdile, dokumentirale i kulturno-povijesno odredile potencijalne arheološke lokacije. Rijeka Kupa je naime oduvijek bila važan plovni put, a rimska kolonija Siscija bila je važna luka smještena na tri rijeke: Kupi, Savi i Odri. Arheološki pregled organizirao je Gradski muzej Sisak u suradnji s Grupom za podvodnu arheologiju Argo, uz podršku francuskog istraživačkog instituta Centre Camille Jullian, dok je logističku podršku pružao Ronilački klub Sisak. Na mrežnoj stranici muzeja čitam da je Istraživanje vodio podvodni arheolog Anton Divić, doktorand na sveučilištu Aix-Marseille, a sudjelovali su arheolog Ivan Drnić iz Arheološkog muzeja Zagreb, Govind Puri iz DPS Zagreb, student arheologije Mislav Popović, fotograf Jerko Macura te djelatnici Gradskog muzeja. Sve lokacije vizualno je pregledala arheološka ekipa, zatečeno stanje je dokumentirano, a geografske koordinate zanimljivih lokacija zabilježili su za stvaranje kartografske podloge. Na svim pregledanim lokacijama u koritu Kupe stručnjaci su uočili mnogo zanimljivog arheološkog materijala: fragmentirano keramičko posude, građevinski materijal i kosti, no dva značajna i jedinstvena nalaza posebno su izdvojili. Uz lijevu obalu Kupe pronašli su i dokumentirali dobro očuvan čamac izrađen iz jednog drvenog trupca – monoksil, ladva ili korab.  Veći dio čamca pokriven je riječnim sedimentom, no na temelju jednog vidljivog dijela može se zaključiti da je riječ o prilično velikom plovilu širine oko 1 metar, izdubljenom iz hrastovog trupca. Takvi čamci u relativno nepromijenjenom obliku poznati su od prapovijesti pa sve do 20. stoljeća. Najstariji monoksil u rijeci Kupi, datiran u kasno željezno doba, pronađen je prije nekoliko godina upravo u Sisku. Kako bi se precizno utvrdila starost ovog novootkrivenog monoksila, mali uzorak drva poslan je u jedan američki laboratorij radi apsolutnog datiranja C14 AMS metodom. Nakon dokumentacije, monoksil je prekriven sedimentom radi daljnje konzervacije. Sisački arheolozi pretpostavljaju da se na dnu Kupe nalaze još tri monoksila no njihove lokacije još nisu utvrđene; vjerojatno su prekriveni riječnim sedimentom. Drugi nalaz uočili su na sredini riječnog korita na području posljednjeg meandra Kupe, slijedeći pravilnu orijentaciju u smjeru sjever – jug. To su ostaci nekoliko zidanih struktura sastavljenih od cigle i kamenja povezanih vezivnim materijalom, a arheolozi smatraju da bi to mogli biti dijelovi gradskih bedema ili građevinskih objekata koji su se djelovanjem erozije rijeke našli na sredini korita i plovnog puta. Za preciznije određivanje njihove funkcije bit će potrebno provesti daljnja istraživanja. I na kraju, kažu naši muzealci da se "nadaju da će zanimljivi rezultati ovog kratkog, ali uspješnog pregleda stvoriti podlogu i poslužiti kao poticaj za daljnja arheološka istraživanja rijeke Kupe kao bitnog i veoma zanimljivog plovnog puta, premda nedovoljno istraženog arheološkog krajolika, kao i za upoznavanje i senzibilizaciju lokalne zajednice sa vrlo bogatom kulturno-povijesnom baštinom rijeke Kupe."  To mi je drago čuti, jer volim našu prelijepu zelenu rijeku Kupu; mnogo puta sam se prošetala uz njene obale i svaki put snimila pokoju fotku. I čuvam ih za uspomenu! No te moje brodice, brodove i čamce pokazat ću vam nekom drugom zgodom. Sad idem zgotovit ručak. |
kad bi mogao
- 07:19 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
kad bi mogao on bi otišao u grad Otsuchi u prefekturi Iwate u Japanu i potražio telefonsku govornicu koja stoji u vrtu na brdašcu s pogledom na mirno more u njoj je stari crni telefonski aparat koji nije priključen na telefonsku mrežu sa svih strana svijeta u Otsuchi dolaze ljudi kako bi nazvali svoje voljene koje su zauvijek izgubili a prije toga nisu uspjeli s njima porazgovarati i rasčistiti nesporazume u telefonskoj govornici na brdašcu oni razgovaraju sa svojim voljenima oni govore na glas a njihove riječi odnosi vjetar kad bi mogao i on bi ušao u tu govornicu uzeo bi u ruke tu staru telefonsku slušalicu i nazvao oca koji je 91. nestao rekao bi mu da nije doista mislio ono što mu je rekao na rastanku i da bi danas i on jednako postupio kad bi bilo potrebno braniti svoj narod i domovinu rekao bi mu da mu je žao što oca nije bilo tu dok je odrastao da mu je žao što njegov otac nije bio na njegovom vjenčanju da mu je žao što djed nije upoznao svoju unučad i gledao ih kako stasaju u krasne momke i djevojke kad bi mogao on bi otišao u grad Otsuchi u prefekturi Iwate u Japanu ušao bi u telefonsku govornicu koja stoji u vrtu na brdašcu s pogledom na mirno more uzeo bi u ruke telefonsku slušalicu s tog starog crnog telefonskog aparata koji nije priključen na telefonsku mrežu i pustio da i njegove riječi odnese vjetar |
Mato Celestin Medović (1857 - 1920)
- 17:14 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Mato Medović, rođen u Kuni Pelješkoj 17. studenoga 1857. godine, bio je uz Vlahu Bukovca najvažniji predstavnik prvoga naraštaja slikara hrvatske moderne iz druge polovice 19. i početka 20. stoljeća. Slikao je prizore s povijesnom i religijskom tematikom, mrtve prirode i portrete, a prvi je uočio vrijednost primorskoga krajolika i njegovao ga kao samostalnu slikarsku vrstu te njime otvorio put modernomu hrvatskom pejzažnom slikarstvu. Još kao dječak, nakon smrti oca, bio je upućen u samostan Gospe od Loreta u blizini Kune u kojem se pripremao za ulazak u franjevačku gimnaziju. Potom se dvanaest godina školovao za redovnika u samostanu Male braće u Dubrovniku, a pri polaganju zavjeta uzeo je ime Celestin. U samostanu je počeo crtati i slikati u ulju, a 1880. godine ga upućuju na studij slikarstva u Italiju. Prima privatne poduke u Rimu od 1880. do 1882., a zatim od 1883. do 1884. u Firenci.  U Dubrovnik se vraća 1886. godine, ali uskoro uviđa nedostatke svojeg nepotpunog školovanja pa 1888. godine odlazi na Akademiju likovnih umjetnosti u München. Nakon toga od 1893. do 1894. boravi u Dubrovniku i u Kuni na Pelješcu. Iso Kršnjavi i Franjo Rački pozivaju ga 1895. godine u Zagreb pa Medović napušta franjevački red i odlazi iz Dubrovnika. U Zagrebu boravi do 1907. godine i pod utjecajem Vlahe Bukovca, koji je u to doba bio središnja ličnost zagrebačkog likovnog života, mijenja izričaj i intenzivira boje, paleta mu postaje svjetlija i šarenija, a tehnika slobodnija. S neobičnom lakoćom i vještinom Mato Medović komponira platna s povijesnim prizorima i religioznim temama. U tom razdoblju radio je mnogobrojne slike u crkvama sjeverne Hrvatske: u Križevcima, Požegi, Bjelovaru te oltarske slike na Pašmanu i u Baškoj. Cijeli njegov povijesni ciklus vezan je uz dekoraciju svečane Zlatne dvorane u Opatičkoj 10 u Zagrebu, za koju je prema narudžbi Ise Kršnjavoga, naslikao Splitski sabor, Dolazak Hrvata, Krunjenje Ladislava Napuljskog i Zaruke kralja Zvonimira. Nakon odlaska Bukovca, vrsnog portretista, iz domovine, i Medović počinje portretirati Zagrepčane pa tako nastaju portreti natprosječne vrijednosti, meka obrisa, usitnjena poteza i živih boja. U rodnu Kunu vratio se 1908. god. kada započinje novo razdoblje u njegovu slikarstvu koje s kraćim prekidom, od 1912. do 1914. god. kad boravi u Beču, čini njegovu poznatu "pelješku fazu". Tada nastaju pelješki pejzaži: mrtve prirode, more i marine - najveći njegov doprinos hrvatskom slikarstvu - u kojima dolazi do izražaja Medovićeva povezanost za rodni kraj i zanimanje za intimnije motive. Potkraj prosinca 1919. godine Medović se razbolio te otputovao u bolnicu u Sarajevo gdje je i preminuo 20. siječnja 1920. Pokopan je na groblju u Kuni na Pelješcu, među čempresima koje je sam posadio.  Predivne slike Mate Celestina Medovića - i sad su mi često pred očima - Litterula je imala priliku pogledati 2012. godine u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, kad je bila organizirana velika retrospektivna izložba. A na mrežnoj stranici Galerije Klovićevi dvori čitam da je to "bio cjeloviti prikaz njegova umjetničkog stvaralaštva u koji je bilo uvršteno i tridesetak djela koja dotad nikada nisu bila izlagana. Nakon više od dvadeset godina - prethodna Medovićeva retrospektiva bila je 1990. u Muzeju za umjetnost i obrt, a prije toga u Umjetničkom paviljonu 1958. - bilo je predstavljeno dvjestotinjak Medovićevih djela koja predstavljaju sve njegove faze i tematske slojeve kojima se bavio, od najranijih radova nastalih u Italiji i Njemačkoj do posljednjih slika nastalih u osami sela Kuna na rodnome mu Pelješcu. Za tu retrospektivu slike su bile posuđene iz dvadesetak muzeja i galerija, šest crkvenih institucija i više od četrdeset privatnih zbirki iz cijele Hrvatske. Neke od slika su zahvaljujući izložbi restaurirane, neke su bile izgubljene i tada su pronađene, a trideset ih je tada bilo prvi put izloženo. Za potrebe izložbe iz Moderne galerije bila je izmještena i višestruko nagrađivana historijska kompozicija "Bakanal", a iz Muzeja lijepih umjetnosti u Budimpešti kompozicija monumentalnih dimenzija "Srijemski mučenici", jedan od najljepših primjera hrvatskoga slikarstva 19. stoljeća. Tim dotad najopsežnijim prikazom Medovićeva stvaralaštva Galerija Klovićevi dvori konačno je definirala i čvrsto usidrila njegovo mjesto u hrvatskoj povijesti umjetnosti." |
što vidiš
- 18:24 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
što vidiš kad pogledaš u noćno nebo vidiš li sjajne zvijezde il' su to samo bijele točkice u tami što vidiš kad pogledaš u sunce vidiš li čistu svjetlost il' je to samo blještava užarena kugla što vidiš kad pogledaš u more vidiš li duboko plavetnilo il' je to samo ogromna masa vode što vidiš kad pogledaš planinu vidiš li silnu snagu il' je to samo nataloženo sivo kamenje što vidiš kad pogledaš prašumu vidiš li bujan život il' je to samo hrpa lišća, drvlja i granja što vidiš kad pogledaš u zrcalo vidiš li čovjeka il je to samo ljudsko tijelo sastavljeno od raznovrsnih stanica, tkiva i organa |
ona se boji
- 16:39 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
ona se boji da će oboljeti od neke opake bolesti bolesti koja bi mogla nagrditi njeno lijepo lice koja bi mogla prorijediti njenu gustu kosu koja bi mogla isušiti njenu elastičnu kožu koja bi mogla oslabiti njene gipke zglobove koja bi mogla prošupljiti njene čvrste kosti koja bi mogla oštetiti njezin srčani mišić bolesti koja bi mogla uništiti njezin organizam ona se boji da će oboljeti od neke užasne bolesti bolesti koja bi mogla narušiti njezin dar govora koja bi mogla oslabiti njezin oštar vid koja bi mogla oštetiti njezin dobar sluh koja bi mogla izblijediti njenu maštovitost koja bi mogla smanjiti njenu moć razmišljanja koja bi mogla pogoršati njenu sposobnost pamćenja bolesti koja bi mogla uništiti njezin bistar um ona se boji da će oboljeti od neke grozne bolesti bolesti koja bi mogla sve baš sve uništiti |
On je jako neozbiljan momak
- 17:39 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
On je jako neozbiljan momak Ni o čemu on ne vodi brigu Igra mu je samo na pameti volio bi stalno se zabavljat’ Nikakvog se posla on ne hvata Niti pita treba l' išta pomoć Nego sjeda na onaj svoj motor I odjuri nekud poput vjetra Ne znam dal je ošo curu tražit Il s momcima negdje ludovati Igra l' biljar u birtiji novoj Ili pije u parku na klupi Smirit će se momak jednog dana Kad ga zovnu da u vojsku pođe Prestat će sa ludovanjem svakim I svoj motor ostavit kod kuće A kad se iz vojske kući vrati Čekat će ga njegova djevojka Na vjenčanje on će nju odvesti I zauvijek joj se obećati Kad iz crkve izađu njih dvoje Svatove će pozdravit i pobjeć Na motor će njegov oni sjesti I odjurit nekud poput vjetra |
nigdo nae zna
- 08:55 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
|
nigdo nae zna tak fini kruh zamijesiti kak ona zna nigdo nae zna tak finu gibanicu speči kak ona zna nigdo nae zna tak fine štruklje sfrkati kak ona zna nigdo ne zna tak finu zlijefku zmiješati kak ona zna nigdo nae zna tak finu sarmu složiti kak ona zna nigdo nae zna tak fini bažulj skuhati kak ona zna nigdo nae zna tak finu juhicu zgotoviti kak ona zna nigdo nae zna tak fine rijezance napraviti kak ona zna nigdo nae zna da ju vrat i glava boli te same ona zna nigdo nae zna da su joj se prsti pokočili te same ona zna nigdo nae zna da ju h koljenima štreca te same ona zna nigdo nae zna da ju h križima probada te same ona zna nigdo nae zna da joj jake zuji h vuhima te same ona zna nigdo nae zna da joj se saki čas zamanta te same ona zna nigdo nae zna da joj je žmehko za šparetom stajati te same ona zna nigdo nae zna da ona više nemre kuhati te same ona zna |
Klara i Džoni
- 15:53 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
Klara je poslije ručka oprala suđe pa onda malo prilegla da predahne i skupi snagu za poslijepodne. Nakon polusatnog odmora popila je na balkonu kapućino, dok je Džoni sjedio ispod balkona strpljivo čekajući poziv da krenu u njihovu uobičajenu šetnju. Čim je popila svoj omiljeni napitak pozvala je psa, a on je odmah dojurio u prednji dio dvorišta, popeo se na podest ispred ulaznih vrata, sjeo i strpljivo čekao da se ona spremi. Klara je odjenula jaknu, stavila osobnu i zdravstvenu iskaznicu te malo novca u postrani mali džepić, a mobitel u veliki džep, ovila oko vrata šal, obula tenisice pa uzela kratki povodac i brnjicu za psa. Izašla je na podest pred kućom, zaključala vrata i Džoniju prikopčala povodac na ogrlicu. Brnjica joj je ostala u džepu jer je znala da Džoni baš nije oduševljen kad mu je navuče na nos, no navući će je dok se budu šetali ako baš bude potrebno. - Kamo ćemo danas, idemo danas kroz park do bolnice pa kroz šumicu do naše lijepe rijeke? - pitala je Džonija, a on je odmah uz dva av-ava krenuo prema kapiji. Vrijeme je bilo ugodno, ni prevruće ni prehladno, baš je bio lijep dan kasnoga ljeta, idealan za dugu šetnju. Kroz park su hodali polako tako da Džoni stigne sve prekontrolirati, ponjuškati i spriječiti svaku ugrozu koja bi mogla zaprijetiti njegovoj prijateljici vrtlarici. Klara je udisala svjež zrak i zadivljeno gledala šareno raznobojno lišće u krošnjama velikih javora, platana, breza i hrastova u parku kroz kojega su prolazili. Kad su stigli do autobusne stanice pred bolnicom Klaru je iznenada jako zaboljela glava, zamaglio joj se vid, utrnula joj je lijeva noga, jako joj se zavrtjelo i ona je pala poleđice na travu pored pločnika. Džoni se isprva uznemireno ustrčao oko nje - povodac je čvrsto držala šakom koja se ukočila - a onda sjeo uz nju i stavio obje šape na njene grudi. Ljudi koji su čekali autobus vidjeli su što se dogodilo, ali nisu se usudili prići jer pas, veliki njemački ovčar, nije na nosu imao brnjicu. Prodavačica kruha i peciva u obližnjem kiosku pogledala je baš tada slučajno kroz prozor, shvatila što se događa te odmah pozvala hitnu pomoć. Budući da se služba za hitnu pomoć nalazi u sklopu bolnice, dežurni tim je dojurio u roku od nekoliko minuta. No i oni su se bojali psa pa se nisu usudili Klari izravno prići. Liječnik ju je upitao može li se nasmijati, može li nešto reći, može li podići ruku i isplaziti jezik. No Klara nije reagirala pa je liječnik pretpostavio da ju je pogodio moždani udar. - Nadam se samo da nije hemoragijski - kazao je bolničaru - moramo brzo riješiti problem sa psom, da ne bude prekasno. Daj zovi onoga dečka iz udruge za zaštitu životinja, on nam je već jednom pomogao u sličnom slučaju. Znaš, onda kad je ona bakica pala na dvorištu, jel' imaš njegov broj? - Sjećam se, spremio sam broj njegove udruge za zaštitu životinja, odmah ću ga pozvati - reče bolničar, brzo izvadi mobitel, nazove udrugu i zamoli ih da netko dođe u pomoć. Za desetak minuta stigao je Šaptač psima, sjeo pokraj Džonija na travu, nešto mu potiho govorio, pogladio ga po vratu, dao mu nekoliko keksića pa otkopčao Klarin povodac s njegove ogrlice. Brzo je umjesto njega prikopčao povodac kojega je donio sa sobom i pažljivo odmaknuo Džonija od Klare. Bolničar je brzo pretražio Klarine džepove, pronašao mobitel, osobnu i brnjicu. Dodao je brnjicu Šaptaču koji ju je brzo i spretno navukao Džoniju na nos. Bolničar je brzo podigao Klaru na pokretna nosila, pogurao nosila u vozilo i odmah su odjurili u obližnju bolnicu. Bolničar je prije toga na brzinu potražio ime i adresu stanovanja u Klarinoj osobnoj iskaznici i pokazao je Šaptaču. On je zapamtio adresu i polako poveo Džonija kući, istim putem kojim su Klara i on došli do autobusne stanice. Kod kuće ih je čekao Ribič, Klarin muž kojega su u međuvremenu pozvali iz bolnice - pronašli su broj u mobitelu - i obavijestili da je Klara doživjela moždani udar. Zahvalio je Šaptaču na pomoći, odveo Džonija u stražnji dio dvorišta i dao mu vode. Otpratio je šaptača do kapije pa se požurio u bolnicu da vidi kako je Klara. Kad je stigao na intenzivnu, dežurni liječnik mu je kazao da srećom nije doživjela hemoragijski nego ishemijski udar, da joj stanje nije loše i da će se uz dobru rehabilitaciju vjerojatno brzo oporaviti. Budući da su Klaru dovezli u bolnicu unutar prva tri sata od nastanka moždanog udara, nakon učinjene potrebne dijagnostičke obrade primjenili su lijekove koji mogu otopiti ugrušak koji je blokirao krvnu žilu. Neurolog je rekao da to omogućuje da se ponovno uspostavi krvotok i spriječi odumiranje živčanih stanica. Ribiču je laknulo; dopustili su mu da se javi Klari na nekoliko minuta, pozdravio ju je i pitao što bi joj trebalo donijeti, a onda je požurio kući da vidi što je s Džonijem. No kad se vratio kući Džonija u dvorištu nije bilo. Kad je Ribič otišao u bolnicu, Džoni se zatrčao, preskočio kapiju i također pojurio ravno u bolnicu. Pronašao je zgradu neurologije i sjeo na travu točno pod prozorom Klarine sobe. Sjedio je tako jedan sat i nekoliko puta zalajao da je pozdravi kako bi ona znala da on pazi na nju. Nakon toga je kroz šumicu odjurio kući. I činio je tako svaki dan, cijelo vrijeme dok je Klara boravila u bolnici; dolazio je u bolničko dvorište točno u ono vrijeme kad je Klara pala kod autobusne stanice. I javljao se svaki dan svojoj prijateljici. Jer je znao da joj je potrebna njegova podrška. I strpljivo je čekao da se ona oporavi, tako da opet mogu svako poslijepodne zajedno ići u šetnju: kroz park do bolnice pa kroz šumicu do njihove lijepe rijeke.  |
sve pod kontrolom
- 19:17 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
ona je napunila šezdesetpetu al još je uvijek zdrava, puna snage sve dane ona provodi u radu ne želi biti nikome na smetnju svaki dan si ručak kuha sama i suđe pere odmah poslije jela briše ga i sprema u ormarić jer radna ploha mora ostat prazna i rublje sama vadi iz mašine slaže ga i vješa na rešetku kad osuši se skuplja ga s rešetke pa odmah glača i u ormar sprema kuću ona čisti svaki tjedan prašinu ne želi nigdje vidjet sve mora biti uredno i lijepo na stolu uvijek vaza puna cvijeća kruh peče ona svaki tjedan kolač na stolu svake nedjelje je i rezance za juhu ona mijesi i zimnicu na jesen uvijek sprema kad neće više moć sve radit sama propast svijeta za nju to će biti jer sve pod kontrolom imat ona voli bez obzira na teret njenih ljeta |
Govor mojih predaka
- 11:52 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
Žao mi je što kao dijete nisam naučila govor svojih predaka - donjosutlansku kajkavsku ikavicu. Slušala sam tete, ujčeke, ujnicu, StaruMamu, sestrične i bratiće kako govore, malo drukčije nego ljudi u središnjim zagorskim krajevima, ali mama je, koja se školovala za učiteljicu u Zagrebu, samo povremeno tako govorila, najčešće kad smo po nekoliko dana boravile u njenom rodnom kraju. U doba kad je ona išla u školu poticala se uporaba štokavskog narječja, a nisu se kao sada u školama njegovala ostala narječja i domaći lokalni govori pojedinih hrvatskih krajeva. Pa je mama potisnula svoj domaći ikavski govor - pogotovo dok je kao djevojčica sa sela pohađala gimnaziju na Gornjem gradu, a potom učiteljsku školu u Medulićevoj. Ni mene ni VelkuSeku nije naučila svomu rodnom govoru, doma smo koristili mješavinu književnog štokavskog i kajkavskog zagorskog narječja. Stoga mi je bilo jako drago kad sam čula da je od 2010. do 2015. godine bilo provedeno terensko dijalektološko istraživanje kajkavske ikavice, kao zajednički projekt Osnovne škole Ivana Perkovca i Udruge Ivana Perkovca za očuvanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine iz Šenkovca i Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz Zagreba. Kao rezultat toga istraživanja objavljen je 2015.godine Rječnik kajkavske donjosutlanske ikavice. Autori Rječnika Štefica Hanzir, Jasna Horvat, Božica Jakolić, Željko Jozić i Mijo Lončarić radili su u suradnji s izvornim govornicima kajkavske ikavice na prikupljanju, dokumentaciji, opisu i sistematizaciji ikavskoga kajkavskoga leksika te na akcentuaciji i auditivnoj dokumentaciji toga govora. Rječnik sadrži 11.000 prikupljenih i obrađenih ikavskih kajkavskih riječi - to je leksičko blago donjosutlanskoga dijalekta potkrijepljeno rečenicama iz govora koje potvrđuju pojedino značenje - prikupljenih u tridesetak sela u kojima je kajkavska ikavica još uvijek vrlo živ govor.  Jasna Horvat, predsjednica Udruge Ivana Perkovca, pokretačica i jedna od autorica Rječnika, kaže da su "članovi udruge volonterskim radom, ustrajnošću i entuzijazmom pridonijeli da rad na Rječniku bude završen i Rječnik objavljen. Golem je to doprinos stoga što je izvornih govornika kajkavske ikavice sve manje pa je samim time i važnija potreba za njezinim dokumentiranjem i promicanjem. Zbog promjene načina života i sve veće pokretljivosti stanovništva, posebno prema gradovima te zbog doseljavanja govornika drugih, nekajkavskih idioma, kajkavska je ikavica posljednja dva desetljeća izrazito promijenjena. Sretni smo kaj nam zavičaj ima svoju rič zapisanu za sva vrimena!“ Zbog svih posebnosti kajkavski donjosutlanski ikavski dijalekt upisan je 14.svibnja 2008. godine na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske te kao nematerijalno kulturno dobro zahtijeva dodatnu brigu i skrb. Zaštiti kajkavske ikavice prethodile su gotovo pet desetljeća duge brojne aktivnosti učenika i učitelja u Osnovnoj školi Ivana Perkovca u Šenkovcu: uspješno dječje kajkavsko stvaralaštvo, uvođenje izborne nastave kajkavske ikavice i objavljivanje Zbornika kajkavske ikavice. Kajkavska ikavica specifičan je govor unutar kajkavskog narječja, vrlo rijedak, a razvija se doseljavanjem čakavaca i štokavaca na prostor uz rijeku Sutlu i marijagoričko pobrđe u 16. stoljeću. Prema dostupnim podacima i do sada provedenim istraživanjima, smatra se da je nastala pokajkavljenjem doseljenih čakavaca u područje Sutle i Save u tzv. sutlansko–savski kut.  Prema analizi obiteljskih prezimena pretpostavlja se da se to stanovništvo, vjerojatno pod vodstvom bosanskih franjevaca, doselilo sa šireg područja Une, iz istočne Like, a možda i sa jadranskog područja, za vrijeme velikih migracija pokrenutih osmanskim osvajanjima na Balkanskom poluotoku. U govor kajkavskih ikavaca ugrađene su neke osobine kajkavskih govora, no u njima su očuvani i mnogi tragovi njegova prvotnog obličja, a čuva se i stara čakavska akcentuacija. Iako su sutlanski ikavci nastanjeni sjeverno od Save, njihov govor ima još uvijek više starijih, autohtonih, donesenih čakavsko-štokavskih karakteristika nego kajkavskih, i mogao bi se smatrati prije čakavskim govorom nego kajkavskim. U kajkavsko-ikavskom govoru pojavljuje se i velik broj romanizama i manji broj turcizama, dok su u kajkavskim narječjima češći germanizmi. Udruga Ivana Perkovca i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, uz financijsku potporu Ministarstva kulture, nastavili su rad na očuvanju i dokumentiranju jezične ikavske baštine kroz projekt digitalizacije Rječnika kajkavske donjosutlanske ikavice pa je jezikoslovna javnost 2016. godine dobila i prvi digitalizirani mrežni dijalektalni Rječnik u Republici Hrvatskoj koji omogućuje nadopunjivanje novim riječima, frazeološkom i kolokacijskom građom te zvučnim zapisima.  A ja se sjećam da je Mama uvijek, kad bismo na putu za Šenkovec k StarojMami prošli pokraj njegove rodne kuće, spominjala pjesnika i književnika Stjepana Jakševca (Sveti Križ,1916.- Zagreb,1994.). I njemu je kajkavska ikavica bila materinski govor - rođen je u istom selu kao i mama - pa je često sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća tadašnjim učenicima i učiteljima šenkovečke škole govorio o ljepoti kajkavskog narječja i melodioznosti kajkavske ikavice. Zahvaljujući njemu, kajkavska ikavica nije se samo zadržala u svakodnevnom govoru sutlanskih ikavaca, već je ušla i u hrvatsku književnost. Članovi Udruge Ivana Perkovca posadili su u spomen na pjesnika Stjepana Jakševca u njegovom rodnom Svetom Križu 2011. g. jedno stablo jablana. Kad stanete ispod toga jablana "poplina" možete čuti lijepe stihove Stjepana Jakševca: I ni te sile, kaštige te ni, da ime i rič nam zeme il spremeni!“ Vrijeme je da i Litterula uz pomoć Rječnika donjosutlanske kajkavske ikavice konačno nauči govor svojih predaka tako da može skladati bar nekoliko pjesama i ispisati nekoliko listića na tom svom lijepom i zanimljivom rodnom dijalektu! |
njen brod stiže
- 13:32 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
|
njen brod stiže i ona je spremna za odlazak no ne raščišćava kuću i ne pakira stvari jer joj ni ova kuća ni ove stvari više ništa ne znače samo lijepe uspomene nosi sa sobom i sprema ih u duboka skladišta pamćenja skrivena negdje daleko u šarenim cvjetnim vrtovima njen brod stiže i ona je spremna za odlazak no ne oprašta se ni s biljkama ni s ljudima jer joj ni te biljke ni ti ljudi više ništa ne znače samo lijepa sjećanja nosi sa sobom i sprema ih u duboka skladišta pamćenja skrivena negdje daleko u šarenim cvjetnim vrtovima njen brod stiže i ona je spremna za odlazak u šarene cvjetne vrtove u kojima nije bitno što ona više ništa ne vidi što ona više ništa ne čuje što ona više ništa ne osjeća što ona više ništa ne razumije njen brod stiže i ona je spremna za odlazak |
ona ne želi biti vječno mlada
- 18:08 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
ona ne želi biti vječno mlada ne želi biti tako lijepa ne želi biti strašno vitka ne želi biti uvijek vesela ne želi biti vrlo sposobna ne želi biti jako spretna ne želi biti uvijek brižna ne želi biti stalno dostupna ona želi biti malo sama želi biti ponekad nehajna želi biti malo i nespretna želi biti za nešto i nesposobna želi biti ponekad žalosna želi biti ugodno popunjena želi biti pomalo i ružna želi već jednom biti stara |
Da sam ja bogataš
- 19:11 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
Kad mi je jučer navečer dojadilo prepisivanje vrtlarskih podsjetnika iz starih novina zaklopila sam lapotop i uključila televizor točno u 22 h, u trenutku kad je započelo emitiranje američkog filma Guslač na krovu. Taj film redatelja Normana Jewisona, dobitnik triju Oscara i pet Zlatnih globusa, premijerno je naime u USA-u prikazan 3. studenoga 1971. godine pa je jučerašnje emitiranje na Trećem programu HTV-a bilo obilježavanje 50. obljetnice te premijere. A Fiddler on the Roof, mjuzikl prema kojem je snimljen ovaj širom svijeta poznat i slavan film, nastao je i bio postavljen na Broadwayu1964. godine nakon čega je bio na repertoaru punih deset godina. Praizvedbu mjuzikla je režirao Jerome Robbins prema scenariju Josepha Steina, Jerry Bock je skladao glazbu, a Sheldon Harnick je napisao libreto. A taj širom svijeta poznat i slavan mjuzikl temelji se na romanu Tewje der Milchiger tj. Tevje, raznosač mlijeka, kojega je na jidišu napisao Scholem Jankew Rabinowitsch (1859-1916), jedan od začetnika literature na jidišu, poznat kao židovski Mark Twain, i objavio 1894. godine pod pseudonimom Šolem Alejhem, što znači mir s tobom. U Hrvatskoj smo mjuzikl gledali u kazallištu Komedija u Zagrebu: hrvatska praizvedba i premijera produkcije bila je 1970., a posljednja izvedba 1985.god. Produkcija je obnovljena 1990.god, a posljednja izvedba obnovljene produkcije bila je 1993. god. Guslač na krovu je u Komediji bio izveden 361 puta a odgledalo ga je 166.297 gledatelja. I ja sam bila među njima; sjećam se odlične glazbe, prelijepog doživljala, Damira Mejovšeka, Sande Langerholz, Lele Margitić, Nevenke Petković Sobjeslavski i ostalih tadašnjih Komedijinih slavnih pjevača-glumaca. A zašto se Litterula danas raspričala o tom mjuziklu i filmu? E pa zato što sam na kraju filma zapazila sljedeću zahvalu: "Our thanks to the people of the villages of Lekenik and Mala Gorica and the city of Zagreb, Croatia." To me potaknulo na guglanje pa sam tako na mrežnoj stranici Hrvatske udruge filmskih snimatelja saznala da je velik dio filma snimljen u Hrvatskoj: u Lekeniku, Maloj Gorici, Krašiću, šumi u blizini Daruvara i u Zagrebu. Snimanje Guslača na krovu predstavljalo je početak tzv. zlatne koprodukcijske ere koja se razvila 70-ih i posebno 80-ih godina. Zagrebački filmski djelatnici koji su radili na snimanju ovog filma sjećaju se da je kod Male Gorice bilo izgrađeno cijelo jedno selo za potrebe snimanja te da je tada po prvi puta u Hrvatskoj bio podignut šator nalik “balonu” za logističke potrebe pripreme snimanja. U Zagrebu se snimalo na Gornjem gradu: na Katarinskom trgu, osobito ispred VI. Gimnazije i crkve sv. Katarine - lokacije koja je "glumila" St. Petersburg. Zanimljivo je i da je glavne solo dionice u filmu odsvirao čuveni violinist Isaak Stern, a na projektu je surađivao i Branko Lustig, jedan od najuglednijih producenata u Hollywoodu, dobitnik dva Oscara, dvije BAFTA-e, dva Globusa, dva Emmyja. Drago mi je što sam jučer odgledala Guslača i još jednom poslušala zanimljivu glazbu. Pjesme iz ovog mjuzikla pripadaju naime klezmer glazbi, glazbenoj tradiciji istočnoeuropskih Židova Aškenaza. Klezmer izvode profesionalni glazbenici zvani klezmorim, a sastoji se velikim dijelom od plesnih melodija i zabavnih instrumentalnih skladbi za vjenčanja i druge proslave. Iako potječe iz Istočne Europe, oblik danas poznat kao "klezmer" razvio se u Sjedinjenim Državama u zajednicama židovskih doseljenika, govornika jidiša koji su se tamo doselili između 1880. i 1924.. Klezmer glazba je nastala iz spoja različitih kultura i tradicionalne židovske glazbe koja uz ritmove jazza stvara ugodan plesni ritam i dobru atmosferu, a prepoznatljiva je po karakterističnim, izražajnim melodijama nalik na ljudski glas, zajedno sa smijanjem i plakanjem. Sve melodije iz filma tj. mjuzikla Guslač na krovu lijepe su, no meni je najdraža If I were a rich man odnosno Da sam ja bogataš. Pogledajmo i poslušajmo izraelskog glumca Chaima Topola kojemu je to bila najuspješnija uloga u karijeri! |
Cijepljenje
- 20:36 -
Komentari (41) -
Isprintaj -
#
|
Kad smo pohađali sedmi razred osnovne škole razrednica nam je jednog lijepog dana rekla da će sljedeći dan doći liječnička ekipa da nas cijepi. Nitko nije ni nas ni naše roditelje pitao želimo li se mi uopće cijepiti, bojimo li se nuspojava itd. Ni nama ni našim roditeljima uopće nije padalo na pamet da bilo kaj ispitujemo ili da se bunimo. Rečeno nam je: sutra je cijepljenje i mi smo svi stali u red, na lijevoj ruci podvrnuli rukave do ramena i doktor nas je sve cijepio na granici gornje i srednje trećine lijeve nadlaktice. I bili smo sretni kaj smo se cijepili da se ne moramo bojati tuberkuloze, bolesti od koje se prije umiralo. Jer to je bilo besežiranje, docjepljivanje protiv tuberkuloze koje se tada provodilo u sedmom razredu osnovne škole. Francuski bakteriolozi A. Calmette i C. Guérin uspjeli su naime 1908. god. uzgojiti goveđi soj bacila tuberkuloze: bacil Calmette-Guérin, kratica BCG (franc. be se že), pogodan za cijepljenje jer razvija otpornost prema ljudskoj tuberkulozi, a ne izaziva bolest u ljudi. Obavezno cijepljenje nakon pronalaska tog učinkovitog cjepiva uvele su mnoge države koje su u prošlosti imale veliki broj oboljelih od TBC-a. U Hrvatskoj je besežiranje obvezatno, provodi se od 1948. godine, a po važećem zakonu BCG cjepivo daje se djeci u rodilištu odmah nakon rođenja. Ako dijete nije rođeno u rodilištu nego kod kuće, roditelji su ga dužni odvesti na besežiranje u prva dva mjeseca njegova života. Najkasniji rok u Hrvatskoj za besežiranje djece je do kraja njihove prve godine života. Cijepljenje, osim liječnika u rodilištima, provode i odabrani obiteljski liječnici i pedijatri. Sve do nedavno besežiranje se po potrebi ponavljalo kod djece s negativnom tuberkulinskom reakcijom u 2. godini života, u II. i VII. razredu osnovne škole te u 19. godini života. A na medicinskim portalima čitam da cijepljenje novorođenčadi ne sprječava ni primarnu infekciju ni reaktivaciju bolesti. Ali vrijedno je zbog toga što sprječava teški oblik tuberkuloze, tuberkuloznog meningitisa i milijarne tuberkuloze. Budući da se broj oboljelih od tuberkuloze godinama smanjivao u Hrvatskoj je 2005 g. ukinuto docjepljivanje u drugoj godini života i drugom razredu, a čujem da se sada planira ukinuti i jedino preostalo docjepljivanje, to u sedmom razredu. No prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije cijepljenje novorođenčadi će se i dalje nastaviti s tim da se pokušaju razviti nova učinkovitija cjepiva. Države poput Italije, Amerike ili Nizozemske besežiranje nemaju u obaveznom programu cijepljenja, a baš je u tim zemljama smrtnost od korona virusa prilično velika. Prošle godine jedna američko-britanska znanstvena studija pratila je smrtnost od korone u 178 zemalja, a rezultati su pokazali da je pojavnost i smrtnost bolesti COVID19 u zemljama u kojima se besežiranje ne provodi bila deset puta veća nego u zemljama u kojima je besežiranje zakonska obveza svih roditelja.  Litterula nije liječnica pa ne može to komentirati ni pojašnjavati - ja samo prenosim podatke koje sam pročitala. I razmišljam hoću li se sutra javiti svojoj doktorici i pitati je da li da se cijepim protiv korone. Jer još se nisam cijepila. |
on sve mora sam
- 17:13 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
on sve mora sam planirati i sve mora sam učiniti o svemu mora sam odlučivati ništa se ne može s njom dogovoriti on nikad ne zna što ona misli nije mu jasno zašto se ljuti što želi od njega on ne razumije i nada se da će sve bit' k'o prije al ona više ništa ne čuje ništa više ona ne razumije ni djecu ni njega više ne prepoznaje samo ih gleda i čudi se |
Viktorovac
- 09:04 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
U malenoj udolini na najvišoj točki grada Siska, oko 25 m iznad centra grada, na Viktorovom brdu - taj dio grada dobio je ime po Viktoru Schröderu koji je 1901. godine, po uzoru na zagrebački Maksimir, odlučio za građanstvo urediti park-šumu – smješteno je glavno Gradsko groblje Viktorovac.  Prostire se na 12 ha površine, a položeno je na blago valovitom terenu pa su jasno vidljiva grobna polja sa pravilno oblikovanim pregradnim visokim živicama od zelenih tuja (Thuya occidentalis) koje stvaraju prividan labirint.  Na pojedinim dijelovima groblja visoki primjerci tuja stvaraju veličajne aleje, a na sjevernom dijelu najupečatljiviji je drvored kanadskog bora (Pinus strobus).  Na središnjem dijelu groblja nalazi se Križ poginulim hrvatskim braniteljima akademskog kipara Marijana Glavnika...  ... i spomenik Zastava Antuna Augustinčića. Osim toga na groblju se može vidjeti i mnogo manjih skulptura i lijepih nadgrobnih ploča koje također imaju umjetničku vrijednost.  Sisačko Gradsko groblje Viktorovac postalo je u listopadu 2019. članom Udruženja značajnih groblja u Europi (Association of Significant Cemeteries in Europe - ASCE), čime je ušlo u društvo najboljih europskih groblja uz bok velikim grobljima Pariza, Beča, Londona, Berlina i drugih europskih gradova. Da bi neko groblje postalo član tog udruženja mora biti starije od stotinu godina, mora imati značajne spomenike, na njemu moraju biti pokopane osobe značajne za lokalnu, nacionalnu ili europsku povijest, a važno je i krajobrazno uređenje.  ASCE je najveća i najznačajnija organizacija koja brine o grobljima povijesne i umjetničke vrijednosti. Njihov je zadatak promoviranje i podizanje svijesti o važnosti i vrijednosti značajnih europskih groblja kao jednog od temelja kulturne baštine, povijesti i umjetnosti. Gradsko groblje Viktorovac priznato je kao značajno groblje Europe, što pozitivno utječe na njegovu prepoznatljivost u Hrvatskoj i u Europi. A sljedeći cilj Gradskog groblja je pridružiti se projektu Put europskih groblja (European Cemetery Route), koji osim promoviranja važnosti i vrijednosti značajnih europskih groblja, za cilj ima i uključivanje groblja u turističke znamenitosti. Članstvo u ASCE važno je za grad Sisak i za Gradsko groblje Viktorovac jer pridonosi očuvanju i zaštiti baštine koja se nalazi na groblju, omogućuje istraživanja, restauraciju, uvođenje novih tehnologija i promociju groblja kao dijela kulturne baštine. I svi članovi ASCE- a dobivaju informacije u vezi s novim projektnim idejama i mogućim načinima financiranja iz EU-a te mogu stupiti u kontakt s velikom mrežom članova kako bi stekli nove partnere ili dobili drugu važnu podršku.  Budući da već tridesetak godina stanujem u blizini toga lijepoga sisačkoga groblja, često sam odlazila uredit obiteljsko grobno mjesto, pobacat suho cvijeće, pomest nadgrobnu ploču, stavit malo friškog cvijeća u vaze i zapalit lampaše, pročitat pokoji psalam i malo se prošetati kroz te lijepe grobljanske aleje. Tu vlada mir i tišina, groblje je udaljeno od centra grada pa do njega ne dopire gradska buka. A to je uvijek za mene bilo idealno mjesto za šetnju jer dok polako hodam misli mi slobodno vrludaju pa smišljam stihove, pričice, crtice, osvrte... |