Litterula

Litterula
moji stihovi, kratke priče, osvrti i crtice iz svakodnevnog života

lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.

srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji čitaju moje listiće

tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu

verba volant, scripta manent lat. izgovoreno odleti, zapisano ostaje

objavljene fotografije moje su djelo,
osim ako nije drukčije označeno

Objavljeni listići
Crtice
Ajd stišaj to
Bakina kuhinja
Bakine škare
Biovreća
Boss od Čakovca
Digitalizacija
Domaći putar
Jabuke iz trnaca StarogTate
Kamenčići
Klaustrofobija
Korisne životinjice
Majstor
Mlijeko u prahu
Mogla mi je kuća izgorit
Muzikologija
Ne bu mi više nigdo komandijeral
Recikliram, kompostiram...
Salštange ili kajzerice?
Segestika i Siscia
Stara vrtlarica
Šlauf
Voćni jogurt
Zaštitne maske

Kratke priče
Ana i Željko
Crvene jabuke
Drugi rujna
Marija i Damir
Pjevačica
Roan je slomio nogu

Moji stihovi
debeo kameni zid
dok je još mogla hodati
dok ju je držao u naručju
doma, doma se vrnuti hoču
duge si gruntam
gdo bu te splievil
gdo je te bil
gle kak je divan dan
kad se razljuti
kao kapljica vode
kao nerazumno dijete
komadić sam leda
ne boj se životinja
ne, nije novac ono
nož mu je u srce zabola
njegov brod ga čeka
on je stvorio svoj svijet
on je umoran
on još uvijek čeka
on stoji na rubu
on trazi svoj izgubljeni život
ona gleda taj divan svijet
ona je neozbiljna
ona je nezgrapna i nespretna
ona je potpuno iscrpljena
ona je preživjela
ona može brbljati
ona nikad nije imala vremena
ona svako jutro ustaje u tri
reci mi
sad kad je odlučio
smisao života
sve ću zaboraviti
tražim svoj izgubljeni planet
tu je tvoj dom
u dubokoj šumi
u snažnoj erupciji
u suton
Vincent
zagrli me
znam da me više ne voliš
znam da negdje daleko
žive pod istim krovom

Osvrti
Akrobacije na motociklima
Alzheimerova demencija
Andromeda
Beskućnici
Capraške skulpture
Čuvari djetinjstva
Dezinfekcija ruku
Europski dani arheologije
Glazba na radiju
Godina željeznice
Gradski muzej Sisak
Lastavica - ptica godine
Lea Deutsch
Lišće Frana Mažuranića
Mali ličilac
Matoš na klupi
Mendo i Slavica
Njihove riječi odnosi vjetar
Oranžerija
Pjevanje na misi
Pokupski drmeš
Pranje povrća i voća
Svjetski dan radija
Veni Creator Spiritus
Vu to vreme godišča
Vuk samotnjak













< siječanj, 2021 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Poveznice
Moje fotografije
Stara vrtlarica
Alzheimerova demencija
Andromeda HRT
Agronomski fakultet
Biom
Biovrt
Državni hidrometeorološki zavod
Digitalne knjige
Glazbena škola Frana Lhotke Sisak
Gradski muzej Sisak
Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode
Hrvatski geološki institut
Hrvatski jezični portal
Hrvatsko narodno kazalište
Hrvatska radiotelevizija
HUAB
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Hrvatske željeznice
Inkluzivna farma
Institut za crkvenu glazbu Zagreb
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Nacionalna i sveučilišna knjižnica
OZANA
Plantea
Rudarsko - geološko - naftni fakultet
UNICEF
UOSI SMŽ
Živjeti zdravo

Blogovi
Agava
AnnaBonni
Athropa
Bergaz
Blogokviz
Borut
Delicatus
Demetra
Dinaja
Emir
EuM
Euro
Gogoo
IzgubljenaUGalaksiji
Karenjina
Klik
Kockavica
Konobarica
Kupus
Lastavica
Leif Erikson
LivLiv
Luki
Ljubav
Mecabg
Mehagina kći
Modrina neba
Morska iz dubina
Moslavac
Mehagina kći
Nachtfresser
NeBitno
Nema garancije
Nissnisa
Nisan
Planeta Zemlja
Potok
Pozitivka
Razmišljanja
Rossovka
Rudarka
Shadow
Sjećanja i osvrti
Stara duša
Stara teta
Taango
Teatralni
TPutovanja
Tišina postojanja
U prolazu
U zvijezdama
Viatrix
Vjetar
Vlad



30.01.2021., subota

debeo kameni zid


u neprobojnu i čvrstu
tanku i nevidljivu zavjesu što nas razdvaja
utkali smo
sve gorke riječi
koje smo jedno drugom kazali
sve ružne stvari
koje smo jedno drugom učinili
sve gnjevne poglede
koje smo jedno drugom uputili
sve zajedljive primjedbe
koje nismo prešutjeli
u neprobojnu i čvrstu
tanku i nevidljivu zavjesu
što nas razdvaja
utkali smo
sve slatke riječi
koje jedno drugom nismo kazali
sve lijepe stvari
koje nismo zajedno učinili
sve mile poglede
što ih jedno drugom nismo uputili
sve dobronamjerne primjedbe
koje smo prešutjeli
hoćemo li razderati tu zavjesu
i iz dubine srca pokušati
izvući skrivenu ljubav
ili ćemo dopustiti
da se taj tanki veo što nas razdvaja
pretvori u debeo kameni zid
kojega nikad više nećemo moći probiti

Oznake: poezija - moji stihovi


- 21:52 - Komentari (18) - Isprintaj - #

26.01.2021., utorak

Čuvari djetinjstva


Svake godine potkraj siječnja UNICEF mi pošalje izvješće o provedenim aktivnostima u protekloj godini. Ove godine u Izvješću o provedenim aktivnostima u 2020. godini Regina M. Castillo, predstojnica Ureda UNICEF-a za Hrvatsku kaže: "U novu, 2021. godinu svi polažemo mnogo nade, stoga vas pozivam da i u ovoj godini nastavimo zajedno stvarati svijet po mjeri djeteta. Hvala vam što ste tu za djevojčice i dječake u Hrvatskoj i svijetu!" U nastavku je navedeno na što je utrošen novac što ga Čuvari djetinjstva svaki mjesec izvajaju od svog dohotka i daruju za provođenje UNICEF-ovih programa. Tako je primjerice Banci humanog mlijeka kupljeno vozilo vrijedno 207.000 kuna, osigurana je asistivna tehnologija, računalna oprema i 100 tablet računala kao podrška djeci s teškoćama i njihovim obiteljima u vrijednosti od oko 600.000 kuna, a kao odgovor na krizu uzrokovanu pandemijom i potresom nabavljena je medicinska i zaštitna oprema te medicinske potrepštine vrijedne 3.687.000 kuna. Od niza ostalih aktivnosti što ih UNICEF provodi ja bih izdvojila još program Solidarnost s djecom svijeta. U program Škole za Afriku, koji promiče solidarnost i poštivanje prava djece, uključeno je 55222 djece i mladih iz 202 grada i mjesta iz cijele Hrvatske, a program se provodi uz velik angažman 3398 koordinatora koji taj važan posao obavljaju volonterski. Za djevojčice i dječake Madagaskara osigurano je 306.906 kn kao pomoć za ostvarivanje prava na obrazovanje, a djeci Jemena, zemlje u kojoj gotovo svako dijete treba humanitarnu pomoć kako bi preživjelo i ostvarilo svoja prava, upućeno je 77.364 kune.
A na internetskim stranicama Ureda UNICEF-a za Hrvatsku čitam:
"Brojna djeca žive u teškim i nesigurnim uvjetima, bez prave podrške i okruženja gdje mogu razviti svoje potencijale. Čuvari djetinjstva pomažu izgraditi bolji svijet za najugroženije djevojčice i dječake! UNICEF-ovi redoviti donatori svojim mjesečnim donacijama osiguravaju kontinuiranu provedbu programa i aktivnosti za najranjiviju djecu Hrvatske: prijevremeno rođenu djecu, djecu s teškoćama u razvoju, djecu bez odgovarajuće obiteljske skrbi, djecu koja odrastaju u teškim uvjetima i druge ranjive skupine djece. Kao Čuvar/ica djetinjstva omogućit ćete bolje životne prilike za djecu u Hrvatskoj te pomoći osigurati hitnu humanitarnu pomoć koja spašava živote djevojčica i dječaka u kriznim situacijama diljem svijeta. Svi bi trebali raditi na tome da više nikada ne vidimo gladno dijete, dijete koje pati ili je ostavljeno.”
U zajedništvu je naša snaga, kažu UNICEF-ovci, pridružite nam se i omogućite bolji svijet za najranjiviju djecu Hrvatske i svijeta! Uz Vašu redovitu podršku možemo doprijeti do još većeg broja ranjivih djevojčica i dječaka. Postanite dio zajednice plemenitih ljudi koji mijenjaju svijet na bolje!
A kako se netko može pridružiti Čuvarima djetinjstva? Ako vam pristupe volonteri UNICEF-a i pitaju želite li donirati svaki mesec mali iznos za aktivnosti koje UNICEF provodi u sklopu svojih programa, možete ispuniti pristupnicu i postati čuvari djetinjstva. Otvorite trajni nalog u banci i izdvajate od svoje plaće svaki mjesec nešto novca za programe i akcije koje UNICEF provodi diljem svijeta.
A kad bi svi ljudi koji puše prestali pušiti i taj novac koji troše na cigarete donirali humanitarnim udrugama ili na neki sličan način uložili novac za poboljšanje uvjeta za život brojne djece širom svijeta, možda bi malo manje djece i danas, u 21. stoljeću, umiralo od gladi.

Oznake: osvrti


- 14:55 - Komentari (21) - Isprintaj - #

23.01.2021., subota

ona svako jutro ustaje u tri


ona svako jutro ustaje u tri sata
na brzinu popije kavicu
pojede komadić kruha i meda jednu žličicu
oblači kaput i trči na autobus
u autobusu dremucka do grada
u gradu prelazi na vlak
u vlaku dremucka do metropole
u metropoli radi kao čistačica
u velikom šoping centru s ogromnim staklima
briše ta stakla satima
i već su joj se na vrh glave popela
za vrijeme pauze odjuri u dućan u prizemlju
dok čeka da dođe na red na blagajni
već joj istekne vrijeme za pauzu
vraća se liftom do petog kata
i usput na brzinu žvače sendvič
popije vodu iz bočice i kapućino iz aparata
žurno se vraća na posao
briše prašinu i podove do kraja radnog vremena
pa navlači kaput i trči na vlak
u vlaku dremucka ili ćaska s prijateljicama
koje kao i ona u metropoli rade kao čistačice
u raznim poduzećima i ustanovama
kad stigne u grad opet prelazi na autobus
i vraća se kući u svoje selo
kod kuće ju djeca već čekaju za stolom
ona podgrijava jelo
pa svi zajedno ručaju
sluša kako je bilo u školi
poslije ručka brzo pere suđe
i kuha ručak za sljedeći dan
navečer za djecu priprema odjeću
do deset pere veš i pegla ili čisti kuću
kad djecu spremi na spavanje
izađe na dvorište, udahne malo zraka
zažmiri i nasloni se na vrata
kad ima slobodan dan
opet se iz navike probudi u tri sata
ustane i na brzinu popije kavicu
pojede komadić kruha i meda jednu žličicu
pa dremucka i gleda televiziju
kad djeca ustanu otprati ih u školu
pa obavlja sve zaostale poslove
u vrtu, u kući, na njivi, u štali
mora se požuriti
jer će slobodan dan brzo proletjeti
i ona će sutra opet morati ustati u tri

Oznake: poezija - moji stihovi


- 15:13 - Komentari (21) - Isprintaj - #

19.01.2021., utorak

Digitalizacija



Kad sam prije dvadesetak godina počela pisati za novine, odlazila sam u gradsku knjižnicu, prelistavala knjige i sve podatke koje bih pronašla zapisivala u jednu lijepu veliku bilježnicu. I to tako da sam zabilježila ime autora, naslov knjige, stranicu na kojoj je bila bilješka koja mi je trebala i u nastavku zapisivala natuknice o biljci. Sve sam pisala rukom - sve te bilježnice još uvijek čuvam - i točno sam znala gdje je što. Kad bi mi zatrebao neki podatak o nekoj biljci, za nekoliko minuta bih ga pronašla. To znači da su mozak, ruka i oko na neki način povezani: ono što je ruka zapisala i naše oko pogledalo, naš mozak je spremio na sigurno, u duboka skladišta pamćenja, i kad je potrebno, mozak brzo pretraži svoju bazu podataka i izvuče traženu informaciju. Tekstove za novine sam na osnovi tih informacija također pisala rukom, a tata bi ih onda prepisivao na mašinu na A4 i poštom poslao urednici priloga za koji sam pisala.
Kad su novine digitalizirali, i ja sam se morala digitalizirati, pa sam nabavila kompjutor, skener, printer i digitalac. Pa malo pomalo prešla na internet i umjesto u svoje velike lijepe bilježnice, podatke o biljkama počela spremati u datoteke, u foldere, na diskete, cd-e i usb-e. Kad bi mi zatrebao neki spremljeni podatak, koji sam prije u roku od nekoliko sekundi pronašla u svojim bilježnicama, znalo se dogoditi da baš taj podatak nikako ne mogu pronaći. Jer taj podatak moj mozak nije uopće evidentirao. Ruka nije pisala nego lupkala po tipkovnici, oko nije dobro vidjelo to što je bilo natipkano i moj mozak te informacije nije spremao. Te informacije je spremao moj kompjutor, a ja sam samo trebala te informacije prebacivati na diskete, cd-e itd. A ja sam to stalno zaboravljala pa je većina podataka i tekstova bila spremljena samo u folderima na kompjutoru. I onda je jednog lijepog dana nastupilo jako nevrijeme i grom je udario u blizini moje radne sobice što je uništilo sav moj trud jer je kompjutor krepao i sve moje bilješke i tekstovi su netragom nestali. Srećom, dio tekstova je bio objavljen na internetu pa sam ih ipak uspjela vratiti i spremiti u folder, na cd itd. No ostali izgubljeni tekstovi, sačuvani samo u papirnatom obliku, već godinama čekaju prepisivanje tj. ponovnu digitalizaciju. Prošle jeseni sam sve strpljivo pregledala, složila novine lijepo po redu i počela fotografirati i prepisivati pa objavljivati kod Stare vrtlarice.
I taman kad sam razradila strategiju i taktiku za taj dosadan posao, zdrmao me novi "pokupski drmeš", pa sam morala otići na lijepe brijege zelene. A sve moje novine ostale su uredno složene, razvrstane po godinama i po datumima, na stolu u radnoj sobi, čekajući moj povratak i nastavak predugo odgađane digitalizacije.

Oznake: crtice


- 23:02 - Komentari (12) - Isprintaj - #

16.01.2021., subota

sad kad je odlučio otići


sad kad je odlučio otići
on smireno vadi svoju odjeću iz ormara
i brižljivo je stavlja u kofer
uzima svoje knjige s polica
i slaže ih u čvrstu kartonsku kutiju
isključuje svoj kompjutor
i stavlja ga u malu torbu
sad, kad je odlučio otići
on uzima svoju četkicu i pastu za zube
svoj brijaći aparat
i svoje kompaktne ploče
uzima svoj fotoaparat
i svoju sportsku i ribičku opremu
on uzima svoje cipele i tenisice
i sve stavlja u veliku torbu
ona mirno sjedi na dvosjedu
gleda ga i ništa ne govori
ne moli ga da ostane
ne plače više i ne ljuti se
a kad bi rekla samo jednu riječ
on bi svu svoju odjeću stavio natrag u ormar
sve bi svoje knjige složio natrag na policu
uključio bi opet svoj kompjutor
četkicu, pastu i brijaći aparat
vratio bi u kupaonicu
kompaktne ploče, fotaparat
sportsku i ribičku opremu
cipele i tenisice
vratio bi na police i u ormariće
sjeo bi uz nju na dvosjed
zagrlio bi je
i nikad je ne bi ostavio

Oznake: poezija - moji stihovi


- 12:49 - Komentari (16) - Isprintaj - #

12.01.2021., utorak

Godina željeznice



Kad sam se u dobi od devet godina upisala u osnovnu glazbenu školu u susjednom gradiću, počela sam putovati vlakom, dva puta tjedno na solfeggio i na klavir. Kad sam krenula u gimnaziju u istom tom gradiću, a glazbena je škola koja traje 6 godina bila pri kraju, nastavila sam putovati vlakom i dalje, ali sada svaki dan. Željeznička stanica u našem selu smještena je preko puta zgrade u kojoj smo stanovali pa se često znalo dogoditi da zadnju sekundu preko dvorišta trčimo na vlak koji već dolazi na stanicu. A vlak kojim smo se tada vozili bio je stari vlak sa zelenim vagonima i drvenim klupama ili siva motorka u kojoj su sjedala s metalnim ručkama bila tapecirana zelenim skajem. Nasloni tih sjedala bili su pomični pa se moglo sjediti tako da budemo okrenuti jedni prema drugima licem u lice - idealno za kartanje. A uvijek smo kartali belu tj. belot. Budući da je ta zgodna kartaška igra veoma dinamična, mogli smo na povratku iz škole do naše stanice otkartati i po nekoliko dijeljenja, a dečki koji su putovali dalje, u udaljenija zagorska sela, stigli bi odigrati i cijelu partiju. Kad smo nastavu imali popodne, prije dolaska večernjeg vlaka bilo je malo vremena za kratku šetnju ili druženje u slastičarnici u blizini željezničkog kolodvora u našem gradiću. Najčešće smo jeli kremšnite i šampite, kolače koje naše mame kod kuće nikad nisu pripremale - to smo jeli samo u slastičarnici.
Kad sam studirala u metropoli i dalje sam putovala vlakom, ne više svaki dan, nego svaki petak popodne doma, a svake nedjelje navečer ili u ponedjeljak ujutro natrag u Zagreb.
Kad me život odveo u Panoniju, vlakom sam opet putovala svaki dan na posao, ali samo kratko vrijeme jer je ta linija ubrzo nakon mog dolaska ukinuta. Otada sam bila prisiljena na posao putovati autobusom. To mi je bio veliki problem jer me mučila kinetoza tj. morska bolest. Osim toga autobus je bio pun ljudi koji su putovali na posao u tvornicu za preradu mesa pa mi je znalo od raznoraznih mirisa biti poprilično mučno. Srećom nisam se nikad zrigala jer je vožnja trajala kratko.
Prilika da se ponovo vozim vlakom, sada jednom tjedno, ukazala mi se opet tek nakon nekoliko godina, kad sam neko vrijeme radila u Novskoj. Osim toga povremeno sam vlakom putovala i doma u Zagorje i češće u moj voljeni bijeli rodni grad, u muzeje, na izložbe, u kazalište, u katedralu, u Remete ili jednostavno na kratki jednodnevni izlet.


Zadnjih desetak godina sve manje putujem, bilo vlakom bilo autobusom. Kinetoza me više ne muči, ali me sad zafrkavaju koljena pa se teško penjem po stepenicama, a jednom kad sam se žurila na vlak pala sam na Glavnom kolodvoru na prvom peronu ispred dućana - možda sam se na nešto poskliznula, ne znam točno što se zapravo dogodilo - pa teško donosim odluku o bilo kakvom putovanju. No sad kad gledam unazad, mogu reći da sam se doista naputovala vlakom, i na kratkim i na duljim putovanjima, npr. od Zagorja do Zagreba, od Zagreba do Rijeke, od Zagreba do Splita, od Zagreba do Beograda, od Beograda do Bara itd.
Još bih jedino voljela, kad bi bilo ikako moguće, voziti se od Moskve do Vladivostoka 9288 kilometara dugom Transsibirskom željeznicom, najdužom željezničkom prugom na ovoj planeti. No o tom putovanju sanjarit ćemo nekom drugom zgodom.
A zašto se Litterula danas raspričala o żeljeznici?
E pa zato što sam nedavno, kad sam u potrazi za podacima o jednoj biljčici slučajno naletjela na stranicu Hrvatskih željeznica, saznala da je 2021. godina Europska godina željeznice. A željezničari kažu da "Europska komisija pokreće niz aktivnosti koje bi tijekom 2021. željeznicu trebale dovesti u središte pozornosti kako bi se građane i poduzeća potaknulo na korištenje željezničkog prijevoza. Obilježavanje Europske godine željeznice počelo je 1. siječnja 2021. godine, a povjerenica Europske komisije za promet Adina Vălean kaže da "Naša mobilnost mora biti održiva, sigurna, udobna i pristupačna, a sve to nudi baš željeznica. Europska godina željeznice daje nam priliku da ponovno otkrijemo ovaj način prijevoza. Kroz različite aktivnosti pomoći ćemo željeznici da ostvari svoj puni potencijal", rekla je povjerenica i dodala da nas sve poziva da budemo dio Europske godine željeznice."

Oznake: osvrti


- 14:32 - Komentari (24) - Isprintaj - #

09.01.2021., subota

zemlja i zrak


baš kad je djecu dozivao na ručak
zatresla mu se zemlja pod nogama
zaljuljao se kao brod na orkanskoj buri
i pao s trijema na travu pred kućom
sva sreća da su djeca bila na dvorištu
pa nitko od njih nije bio ozlijeđen
njihova je kuća sravnjena sa zemljom
i oni su ostali bez krova nad glavom
sve što su imali u dvadeset sekundi je nestalo
i odjednom su postali beskućnici
ostala im je samo zemlja i zrak

Oznake: poezija - moji stihovi


- 08:52 - Komentari (23) - Isprintaj - #

05.01.2021., utorak

Pjevačica


Čim se rodila, Nena je počela pjevati. Čak i kad je plakala, zvučalo je kao da pjeva. Prije nego što je počela govoriti već je znala pjevati sve dječje pjesmice. I kasnije, dok je pohađala osnovnu i srednju školu, sve popularne i narodne pjesme koje bi čula na radiju ili s gramofonskih ploča, Nena bi odmah zapamtila, i riječi i melodije. Nikad nije naučila čitati note, nikad nije išla u muzičku školu, bila je samouka, sve pjesme je pjevala po sluhu. I ne samo da je dobro pamtila pjesme, nego je imala i divan glas i izvrstan osjećaj za ritam. Mogla je otpjevati i visoke tonove kao sopran i duboke tonove kao alt. Kratko rečeno: Nena je bila rođena pjevačica.
A neki dan, kad sam išla k frizerki, sretnem ja Nenu nakon mnogo godina; nisam ju vidjela otkako smo završili srednju školu i razišli se svatko svojim putem. Odmah sam ju prepoznala jer se ni malo nije promijenila; ista štrkljasta, tanka i visoka Nena kakva je bila i u školi, samo na licu joj vidiš da je trideset godina starija. Pa kak si Nena, kaj ima novoga, pitam dok se grlimo samo na daljinu, pogledom. Jel pjevaš? Ili? Ma kakvo pjevanje, delam ko gerontodomaćica, baš se žurim k jednoj bakici, moram joj donesti drva, skuhati ručak i speglati veš, veli Nena. Jel imaš bar malo vremena da se prošećemo do frizerke da čujem kak si? Jel imaš dece? - pitam ja. Ma imam troje dece, ali s mužem sam se rastala, malo preveč me je zajebaval. A kaj je bilo s pjevanjem? - inzistiram ja. Neko mi je pričal da si bila na audiciji za kazališni zbor u metropoli, kaj ti nije to uspjelo? Ma je, veli Nena, prošla sam ti ja na audiciji, jedna mamina prijateljica me je prijavila i poslala tam, otpjevala ja tri pjesme i sve drugo kaj je trebalo, al na kraju, kad su mi rekli da sam primljena u zbor, vele oni nek donesem svjedodžbu od glazbene škole. Je, velim ja, al ja nisam opće išla u glazbenu školu. Pitaju oni dal bar znam note, u kazališnom zboru se pjeva po notama. Ne znam ja ni note čitati, ja sve pjevam po sluhu. Dobro, vele oni, kad ste tak talentirani, možemo vas primiti, ali morate ići na tečaj da naučite note i onda dođite k nama, mjesto pjevačice vas čeka. I dali su mi nekakav papir na kojem je pisalo kome se trebam javiti na tečaj solfeđa. Izađem ja van, gledam taj papir i mislim si, pa kam bi ja sad išla učiti note, imam već dvajstjednu godinu, kakav tečaj! Zgužvam ti ja taj papir i hitim ga u koš za smeće. Već sam tad bila zaposlena u jednom dućanu i upoznala sam budućega muža i mislila sam kakvo pjevanje, pa ne mrem ja biti prava pjevačica. A moram priznati da sam se zapravo bila jako prestrašila, kak bi ja išla pjevat u takav zbor, kak bi ja živela u metropoli. Kakva šteta, Nena moja, velim ja, mogla si pjevati u kazalištu i imati potpuno drukčiji život. A kaj se može, veli Nena, žal mi je i danas kaj nisam išla na taj tečaj. Mogla sam biti prava pjevačica i proputovati cijeli svijet. No imam svoje troje divne dece. Oni su moj cijeli svijet!

Oznake: kratke priče


- 22:16 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Sva prava pridržana © Litterula