srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
Objavljeni listići:
Prosinac 2024 (4)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (4)
Prosinac 2021 (17)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (16)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (14)
Studeni 2020 (3)
Moje fotografije
Moj vrtlarski blog
Copyright © Litterula.
Litterula
debeo kameni zid
- 21:52 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
u neprobojnu i čvrstu tanku i nevidljivu zavjesu što nas razdvaja utkali smo sve gorke riječi koje smo jedno drugom kazali sve ružne stvari koje smo jedno drugom učinili sve gnjevne poglede koje smo jedno drugom uputili sve zajedljive primjedbe koje nismo prešutjeli u neprobojnu i čvrstu tanku i nevidljivu zavjesu što nas razdvaja utkali smo sve slatke riječi koje jedno drugom nismo kazali sve lijepe stvari koje nismo zajedno učinili sve mile poglede što ih jedno drugom nismo uputili sve dobronamjerne primjedbe koje smo prešutjeli hoćemo li razderati tu zavjesu i iz dubine srca pokušati izvući skrivenu ljubav ili ćemo dopustiti da se taj tanki veo što nas razdvaja pretvori u debeo kameni zid kojega nikad više nećemo moći probiti |
Stara vrtlarica
- 12:14 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
 Dobar daan! Ja stiglaa! Gdje steee? Aa, na vrtu ste! Pa gdje bi drugdje stara vrtlarica bila nego na vrtu! Oćete doć gore? Oke, čekam vaas! Dosta je bilo šetnje po dvorištu po toj zimi. Kako ste, jel’ sve u redu? Šta ćemo danas? Jel’ ima veša? Hoću l’ najprije peglat pa onda čistit? Šta? Najprije kavica? Doobro, može, ajmo popit kavicu, pa onda na posao. Hoću ja skuhat? Ne? Vi ćete? Dobro onda, ajde da sjednem pet minuta. Već sam se jutros nahodala, ajd u dućan po mlijeko, ajd u pekarnicu po friški kruh i pecivo, ajd u apoteku, pa čekaj tamo u redu po toj zimi pola sata, pa ajd natrag kući.. Joooj, morate ovo čut. Kad sam se vraćala iz dućana sretnem ja onu novu mladu susjedu, pune ruke vrećica, reko dajte da ja to ponesem, to vam je preteško. Fala, kaže ona, lijepo od vas, evo uzmite ove dvije, a ja ću ovu. I tako idemo mi polako kući, i priča ona kako ne voli ovo povrće iz šoping centara, da ima ona dosta velik komad zemlje iza kuće, pa napravila ona bašču, oće uzgajat svoje povrće u svom vrtu. Posadila živicu, po jednu jabuku, krušku, marelicu i breskvu, dodala i jednu magnoliju – kakav ti je to vrt bez magnolije - nekoliko ukrasnih grmova: pajasmin, japansku dunju, sljezoliku, ruže stablašice, napravila gredice za povrće, uredila cvjetnjake, posadila cvijeće: svega pomalo od tulipana i narcisa do hosta i krizantema, tako da od proljeća do jeseni uvijek nešto cvate. Kad dođem kući, veli, moram smislit plan sjetve za novu vrtlarsku sezonu, moram isplanirat šta ću sve uzgajat ove godine, da vidim šta sve treba kupit’. Flance, lučice, sjemenje, i koliko toga treba, da ne uzmem previše. Da mi ne ostane viška. Pogotovo sjemenja. Ne valja kad sjeme predugo stoji, izgubi klijavost. Tako kaže Stara vrtlarica, znate, ona vam piše to na internetu, ima svoju web stranicu, to se zove blog. Prije nego što idem na vrt bilo što radit’ ja vam uvijek najprije pogledam što je ona napisala. Ako kod nje ne nađem, tek onda tražim dalje. Znate, ona vam sve tako lijepo objasni, šta treba radit’ u vrtu, kada i kako, i ima lijepe fotografije, sve slikano u njenom vrtu, sve sama fotografira pa te slike objavi na blogu. Jako lijepo, poučno i korisno!! Tako priča susjeda o Staroj vrtlarici, a ja se čudim: Šta? Stara vrtlarica? Pa to je moja gazdarica!! Da??!! Ozbiljno?!?! Čudi se susjeda, a ja kažem, ko bi reko, jel da, da je to naša susjeda, stara vrtlarica iz naše ulice, aa? Popodne idem k njoj pa ću joj reć da vi redovito čitate njenu web stranicu. Puno ju pozdravite, veli nova mlada susjeda, i nek joj je sretna i uspješna nova vrtlarska sezona! |
ona je preživjela
- 13:51 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
ona je preživjela anafilaktički šok pluća su joj se ukočila i njeno srce je stalo ostala je bez kisika dulje od pet minuta i njezin je mozak pretrpio teške ozljede bila je u dobokoj komi nekoliko dana a onda se probudila i otvorila oči mjesecima je boravila u bolnici i na oporavku u toplicama a onda se vratila kući svojim ljudima sada leži na bolničkom krevetu ili sjedi u specijalnim invalidskim kolicima ne može samostalno sjediti ni stajati ne služi se rukama ona ne vidi, otežano guta i ne može žvakati hranu sve što jede mora biti miksano ili zgnječeno na bočicu pije čaj i vodu ona je uzorno njegovana redovito ju kupaju pomoću dizalice ju premještaju s kreveta na kolica i u kadu izvode ju na balkon, na dvorište ili u park u šetnju svaki tjedan nekoliko puta vježba s fizioterapeutom da joj se ne ukoče ruke i noge svaki dan ju nekoliko puta okreću i redovito masiraju da joj na tijelu ne nastanu natisci i žuljevi preko noći leži na trbuhu da ne dođe do upale pluća pritom se odgurava desnom nogom i odiže glavu ona ima dnevni raspored koji se ne smije mijenjati i uvijek točno zna što slijedi od jutarnje njege, doručka, vježbanja i ručka do poslijepodnevnog voća, kupanja, večere i pranja zuba ona ne govori, ali jako dobro čuje pažljivo prati sve što se oko nje zbiva svoje ljude prepoznaje po hodu i po govoru a hranu po okusu i mirisu ona osjeća bol i blagi dodir godi joj kad ju netko drži za ruku i kad češlja njenu crnu dugu kosu ona voli slušati omiljenu glazbu na radiju no trgne se kad iznenada začuje nepoznate zvukove ona je osoba s najtežim invaliditetom njezin Barthelov indeks je nula no ona nije mala beba nije nepokretna lutka ona je odrasla djevojka koja ne želi biti smještena u neku ustanovu gdje će joj staviti kanilu i hraniti ju na sondu gdje će ležati u nekom sobičku napuštena, sama i zaboravljena ona želi živjeti u svome gradu ona želi živjeti u svojoj kući ona želi živjeti sa svojim ljudima |
Mogel mi je hmrijeti!!!
- 18:46 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
|
Klara, jesi to ti? Booog. Jooooj, kak te dugo nisam vidla. Ideš malo k svojima? Jel slobodno? Ne čuvaš mesto za nekoga? Ne? Dobro, onda bum si ja tu sela. Baš mi je drago kaj sam te srela, da se moremo malo ispripovedati. A kak si mi ti? Jel su ti dobri nalazi? Jel ideš redovito na kontrole? Pazi, pazi na to. Ne smeš zakašnjavati ni odgađati. Da se ne bi ne daj Bože kaj dogodilo!? A kak sam ja? Aaaa, tak, tak, znaš da nisam baš dobroga zdravlja. Tak sam ti umorna da je to čudo jedno. Stalno mi je nos zaštopan i grebe me f grlu. Nemrem normalno disati, a ne osetim ni mirise baš najbolje, stalno sam promukla i govorim nekak čudno kroz nos. Čuješ i sama. Čim ti počnem neke delati počnem disati kroz usta pa me peče f grlu i teško gutam. Nemrem spati i hrčem pa sam ti skroz neispavana. Veli moja doktorica da bi mogle dojti do upale grkljana i mandula, angine i kaj ti ga ja znam, a mogla bi veli i oglušiti. Poslala me k otorincu na pregled, pogledal mi je nos i glasnice s onom nekakvom žnoricom kaj na vrhu ima lampicu, pa veli da imam devijaciju septuma i da mi se zato nos zaštopava i glava me boli. Veli on da bi mogla iti na nekakvu operaciju da se to malo popravi, ta devijacija. Pitam ja njega a kaj je to taj septum, veli on to vam je pregrada između nosnica, građena od hrskavice i kosti, i da f idealnom slučaju prolazi kroz okomito središte nosa i ravnomjerno dijeli nosnice. A kod nekih ljudi taj septum more biti iskrivljen, asimetričan, tak ti je kod mene, a to ti je ta devijacija septuma. I veli ti on meni nek si to malo detaljnije pogledam na internetu. A niš, proguglam ti ja malo tu devijaciju septuma. Piše da iskrivljenje septuma more biti urođeno, a more se dogoditi tijekom rasta i razvoja u djetinjstvu ili zbog ozljede nosa. Možda sam razbila nos kad sam bila mala, ne znam, ne sečam se. Piše da to stanje može izazvati zdravstvene komplikacije i negativno utjecati na kvalitetu života, a more biti i popratnih komplikacija koje s godinama moreju biti sve teže. I piše da čak 80% ljudi nema idealno centriran septum, ali je iskrivljenje tak malo da opće nema nikakvih simptoma i da tu devijaciju ne treba ni liječiti. I kaj da ti ja sad delam s tim? Ne znam. Nisam baš sigurna da bu ta operacija bilo kaj popravila. A niš, sve bum te nalaze odnesla svojoj doktorici da vidim kaj bu ona rekla. Joooj kak sam gladna. Tak sam se žurila da ne zakasnim na ovaj vlak. Nisam stigla ni sendvič pojesti, još mi je f torbi. Idem si ga sad pojesti na miru. Imam i dva soka, oćeš jedan? Nećeš? Nisi žedna? A de smo sad, na kojoj smo stanici? Čim dojdem doma moram iti f bolnicu. Ko zna kak je Moj Štijef. Joooj, same da čuješ kaj se dogodile. Išel ti je prošla dva tjedna f šumu sa susedom seči drva. Zadnji dan dojde ti on doma i prejde odma gore f spavaču. Mislim si ja, valjda je umoran, nek si male leži. Zovem ti ja njega na večeru, več je bile pol osam, dojdi dole, spekla sam jajca na špeku, odi jest, de si tak duge, kaj si zaspal? Nema ti njega, ne javlja se. Idem ti ja gore pogledati kaj se događa, i imam kaj videti: Moj Štijef ti leži i ne miče se. Zovem ti ja njega i drmam, on se ne javlja, nemreš ga zbuditi, valjda je f nesvest opal. Zovem ti ja brže susedu f pomoč, ona ti je odmah zvala hitnu, dojurili oni za deset minut, brže ga pregledali, kisik na nos i kaj ti ga ja znam i odpeljali ga brže f bolnicu. A mene je suseda odpeljala za njima. Kad su ga napokon zbudili dojde doktor k meni i veli to vam je vjerojatno krpeljni meningo, kak je ono rekel, meningoence, vrag ga skelil, nekakvi ancefelitis, ne, encefelitis, ma nekakva virusna upala mozga, vrag bi ga znal. Fgrizel ga je krpelj f šumi i prenesel mu nekakve vražje viruse. Kaj ti misliš??!! Grozota jedna!! Isuse Bože!!! Mogel mi je hmrijeti!! |
ona svakog jutra ustaje u tri
- 15:13 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
ona svakog jutra ustaje u tri sata na brzinu popije kavicu pojede komadić kruha i meda jednu žličicu oblači kaput i trči na autobus u autobusu dremucka do grada u gradu prelazi na vlak u vlaku dremucka do metropole u metropoli radi kao čistačica u velikom šoping centru s ogromnim staklima briše ta stakla satima i već su joj se na vrh glave popela za vrijeme pauze odjuri u dućan u prizemlju dok čeka da dođe na red na blagajni već joj istekne vrijeme za pauzu vraća se liftom do petog kata i usput na brzinu žvače sendvič popije vodu iz bočice i kapućino iz aparata žurno se vraća na posao briše prašinu i podove do kraja radnog vremena pa navlači kaput i trči na vlak u vlaku dremucka ili čavrlja s prijateljicama koje kao i ona u metropoli rade kao čistačice u raznim poduzećima i ustanovama kad stigne u grad opet prelazi na autobus i vraća se kući u svoje selo kod kuće ju djeca već čekaju za stolom ona podgrijava jelo pa svi zajedno ručaju sluša kako je bilo u školi poslije ručka brzo pere suđe i kuha ručak za sljedeći dan navečer za djecu priprema odjeću do deset pere veš i pegla ili čisti kuću kad djeca odu na spavanje izađe na dvorište, udahne malo zraka zažmiri i nasloni se na vrata kad ima slobodan dan opet se iz navike probudi u tri sata ustane i na brzinu popije kavicu pojede komadić kruha i meda jednu žličicu pa dremucka i gleda televiziju kad djeca ustanu otprati ih u školu pa obavlja sve zaostale poslove u vrtu, u kući, na njivi, u štali mora se požuriti jer će slobodan dan brzo proletjeti i ona će sutra opet morati ustati u tri |
Ana i Željko
- 09:28 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
|
Premda je bila prilično umorna, žutosmeđi topao ranojesenski dan ponukao ju je da ipak s djecom ode na groblje. Inače je svaki dan poslije posla odlazila na groblje sama. Zna Ana da ništa ne može vratiti njenog Ivu, pokopanog u obiteljsku grobnicu prije nešto više od dvije godine, no ne može na putu kući proći kraj groblja, a da ne skrene kako bi zapalila svijeću, promijenila vodu u vazi, opljevila minijaturne četinjače koje je posadila na dio groba uređen kao minijaturni vrt i "porazgovarala" sa svojim Ivom na miru nekoliko minuta. Taj odlazak na groblje bio je ugrađen u njezin dnevni raspored i pretvorio se već u svojevrstan ritual, kojeg jednostavno nije više mogla propustiti. Ako bi se slučajno nešto neplanirano događalo na poslu ili u vrtiću, pa ne bi stigla otići na groblje – to je bilo doista rijetko ali se znalo dogoditi – bila bi cijelu noć nemirna. Nedostajao bi joj taj kratak "razgovor" s Ivom jer se na groblju njemu uvijek mogla potiho izjadati, objasniti mu što je muči, ispričati mu nove dogodovštine s djecom, nasmijati se ili zaplakati ovisno o raspoloženju. Poslije toga bi imala osjećaj da ju je njen Ivo razumio, sve bi joj se u tom časku razbistrilo, kao da joj je on iz tog višeg prostranstva u kojem obitavaju duše sve razjasnio. Potom je mogla mirno otići u vrtić po djecu, prošetati do kuće i obaviti sve poslijepodnevne i večernje poslove. Uvečer bi nježno ušuškala djecu na spavanje, a potom i sama legla na počinak. Televiziju nije rado gledala; radije bi u miru "prolistala" vijesti i zanimljivosti na internetu. Redovito je pisala i svoj weblog, internetski dnevnik u kojem je opisivala svoju svakodnevicu. Nabavila je i digitalni fotoaparat, a naučila je i ubacivati fotografije na blog. S vremenom je naučila finese fotografiranja i fotografije su joj bile već prilično dobre, sudeći po mnogobrojnim komentarima koje su ljudi upisivali ispod njenih postova hvaleći ih. Čitala je i blogove drugih ljudi, upućivala im svoje komentare, ponekad šaljive, ponekad ozbiljne. Primjetila je da su i mnogi drugi ljudi koji pišu blogove preživjeli različite traume. I to ju je tješilo, a djeca su joj davala snagu da živi, da radi, da ih odgoji, školuje... Budući da je to poslijepodne – sunce je provirivalo kroz veliko žarkocrveno lišće javora i davalo mu neobičan sjaj – bilo poprilično toplo, skinula je jaknicu i hodala samo u majici kratkih rukava, a sunce joj je ugodno milovalo nježne ruke boje slonovače. Neće ići danas na groblje sama, odlučila je, najprije će otići po djecu u vrtić, pa potom s njima prošetati do groblja. Uzet će i kolica kako bi malenu Snješku, premda već dugo sama hoda, vozila kući bude li umorna i pospana. Njen sin Davor bio je već "velik", kako je često sam govorio; ta sljedeće će jeseni krenuti u prvi razred. On sigurno nije umoran. Oran je za igru i šetnju u svako doba dana. U vrtiću su je djeca čekala u hodniku. Svi su već otišli, samo njena djeca su tu. Da, tako je to uvijek dan prije blagdana, masovno se skraćuje radno vrijeme i većina roditelja dolazi po djecu već poslije ručka. Samo djeca čiji roditelji rade kod privatnika moraju ostati na spavanju jer mame i tate ne mogu zbrisati s posla ranije. Djeca su uznemirena, jer su svi iz njihovih grupa otišli, a samo njih dvoje još sjedi i čeka. Ana tješi svoju malu Snješku dok joj navlači cipelice i jaknicu i brzo vodi djecu van iz vrtića. Na sunce. Najprije idu kući, pojest će svak po jednu jabuku - ručali su u vrtiću pa nisu gladni – pa uzeti kolica i odmah krenuti na groblje. U cvjećarnici je Ana kupila kiticu cvijeća koju će staviti u vazu i jednu malu svijeću koju će zapaliti za svog Ivu. Polako su hodali do groba; djeca su zaboravila na čekanje u vrtiću i sada veselo čavrljaju. Mali su i ne shvaćaju što je bol, znaju da tate više nema, vide da mama povremeno navečer plače, ali to ubrzo zaborave. I Ana nastoji da ne plače pred njima, ne valja djecu s tim opeterećivati. Još će mnogo jada vidjeti i doživjeti u životu. Zašto im već sada oduzimati onu jednostavnu, neiskvarenu iskonsku dječju radost? I paljenje svjećice, i bacanje staroga uvenulog cvijeća, i stavljanje nove kitice u vazu, i mijenjanje vode u vazi, i pljevljenje minijaturnog vrtića za njih je igra. I dobro je da je tako, mislila je Ana. Još su premali da shvate sve što se dogodilo. A bilo je tako iznenadno i tako strašno, da ne zna kako je to sve uopće preživjela. Tog kobnog dana Ivo je čim je ustao krenuo u garažu; htio je na brzinu nešto izbušiti jer je obećao jednom prijatelju. Bilo je ljeto i nije navukao natikače. U trenutku kad je uključio bušilicu prostrijelio ga je strujni udar. Pao je na pod kao pokošen i spasa nije bilo. Pokopali su ga nakon nekoliko dana. U Aninu srcu ostala je pustoš. I otada se neprestano pita: zašto, zašto, zašto, zašto, zašto? No odgovora nema, utjehe nema. Samo jad, bol, čemer i tuga. Ne zna što bi učinila da nema to dvoje djece. Samo zbog njih živi, samo zbog njih diše, samo zbog njih je još na nogama. U mislima je obavila svoj kratak razgovor s Ivom i spremala se krenuti kući, smještajući Snješku, koja je počela cendrati, u kolica. Udubljena u misli nije ni primjetila da joj je ispala mala torbica s potrepštinama za Snješku i fotoaparat. - Nije li to vaše? – začula je nepoznat glas. - Što, molim? Ah, da, hvala vam što ste me upozorili – odgovorila je zbunjeno primajući torbicu i digitalac iz ruku nepoznatog muškarca. - Nisam ni primjetila da mi je ispalo. Mogla sam otići kući bez svog najdragocjenijeg blaga. – Što, zar ste fotografkinja? – upita Željko, gledajući je blagim sivoplavim očima, koje su se nježno smješile. Za ruku je držao dječaka iste dobi kao što je bio i njen Davor. - Ma ne, to mi je više za igru. I za dušu. - Zanimljiv hobi. I ja se pomalo bavim fotografijom. Nedavno sam se čak i učlanio u fotoklub. Sastajemo se jednom tjedno u gradu. Hoćete li doći? - Hm, ne znam, voljela bih naučiti fotografirati i s "pravim" fotoaparatom, a ne samo s digitalcem. Možda i hoću. Hoćete li mi dati adresu? Željko joj je napisao adresu i telefonski broj gradskog fotokluba na malu žutu ceduljicu, a ona ju je spremila u malu crnu torbicu za fotoaparat. Potom je smjestila Snješku u kolica, pokrila joj nogice njenom narančastom dekicom i polako krenula. Davor je hodao uz nju, a isto tako i novi poznanik Željko te njegov sin. - Viđam vas često na groblju, to vam je muž? – upita Željko. - Da, nastradao je od strujnog udara. - Žao mi je, mislio sam da je možda poginuo u ratu. I moja žena je tu blizu pokopana no ona je nastradala kad je išla po djecu u vrtić za vrijeme uzbune. Nije htjela da djeca pod uzbunom ostanu u vrtiću. Jedan geler ju je pogodio ravno u srce i ostala je na mjestu mrtva. - Oh, žao mi je. Za nesreću je dovoljan djelić sekunde, a sreća je tako rijetka – reče Ana - neću ni pitati kako ste se snašli bez nje. - Pomogla je punica, ali dječacima nedostaje majka. Imam naime još dva starija sina, no oni su sad u školi, a ja sam s Ivanom izašao malo u šetnju. A kud bi mi nego na groblje. Stigoše polako i do mrtvačnice i glavnog ulaza. Dječaci su čavrljali, a Snješka je u kolicima zaspala. - Mama, idemo na sladoled? – upita Davor. - Paaa, ne znam hoće li Snješka izdržati – reče Ana, polako gurajući kolica. - Tata, idemo i mi? – javi se i Željkov Ivan. - Pa mogli bismo – odgovori Željko hvatajući ga za ruku jer su prelazili cestu – još imamo malo vremena. Krenuli su prema najbližoj slastičarnici i sjeli za slobodan stol. Djeci su naručili sladoled, a njih su dvoje popili kavu sa šlagom. Dječaci su brbljali kao da se već dugo poznaju, a i Ana je u razgovoru sa Željkom - uglavnom o fotografiji – lako nalazila riječi. Nisu dugo sjedili jer se Snješka probudila i postala nemirna. I njoj su naručili sok koji je ona u trenu iskapila. Dječaci su polizali sladoled, pa je valjalo polako krenuti kući. - Moramo ići Ivane – reče Željko – do kuće imamo još priličan komad puta. A uskoro će i Domagoj i Krešo doći iz škole. Morat ćemo vas pozdraviti, bilo mi je drago što smo vas upoznali – obrati se Ani. - I meni također, dječaci su nam se već sprijateljili. I mi moramo krenuti, Snješka je već preumorna. - I dođite nam u klub ako ste zainteresirani, do viđenja – uz pozdrav je dodao Željko i s Ivanom krenuo prema drugom kraju grada. - Do viđenja - reče Ana – hvala na pozivu. Možda bih se i mogla učlaniti u taj klub – pomisli, dok je lijevom rukom hvatala Davora za ruku, a desnom polako gurala kolica u kojima je Snješka opet čvrsto zaspala. |
ona je nezgrapna i nespretna
- 09:47 -
Komentari (34) -
Isprintaj -
#
|
ona je nezgrapna i nespretna nije vješta ni u kuhinji ni u vrtu kad pere suđe sve joj ispada iz ruku na desetine je već tanjurića i čaša porazbijala kad kuha ručak uvijek joj nešto zagori kad peče kolače il' joj se prepeku il' ostanu sirovi kad okopava povrće često i ono što ne treba motičicom zasiječe počupa i ono što bi trebalo ostati kad u vrtu plijevi cvijeće ni u društvu se ne snalazi baš najbolje sramežljiva je i zamuckuje kad bi trebala nešto kazati ne može naći prave riječi pa samo šuti i smješka se jer ne zna što reći ona je tiha i povučena ona je skromna i samozatajna ona je djevojka malo starija i svi je zovu drvena Marija ali kad sjedne pred televizor u svoju foteljicu i u ruke uzme svoje pletivo ona se pretvara u čarobnicu koja tako vješto barata iglama da ih pogledom ne možeš pratiti dok prebacuje očice svojima malim prstima ona ne plete po uputama iz časopisa nego sama bira uzorke i boje mjeri duljinu i širinu preračunava broj očica i redova prepliće raznobojne pletenice i stvara prekrasne jedinstvene pulovere koji se prodaju u poznatim gradskim buticima gdje ih kupuju oni koji misle da je ona drvena Marija |
Ajd stišaj to!
- 14:39 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
|
Oooo draga Klara, jes to ti? Kako se dugo nismo vidjele! Sto godna je prošlo otkad smo ono zadnji put bile na kafici. Jes dobro? Kako je Onaj Tvoj, kako djeca? Ajde, fala Bogu, nek su mi svi živi i zdravi. Baš mi je drago šta sam te srela, bar ćemo se malo ispričat. Eeee, noge me bole za poludit, hodam po gradu cijelo jutro. Kupi ovo, kupi ono, obavi ovo, obavi ono, i sve tako. Svašta nešta. Ajd da uzmem broj. 16? A joooj, bome ću se načekat. A kako sam ja? Ma jooj. Bilo ti svakakvih peripetija sa mnom. Napravilo mi se neko čudo u glavi, neki švanom, šta ti ga ja znam. A počelo ti tako da sam stalno poglašnjavala radio; muziku sam čula, al’ čim počnu govorit’ ja ti niš ne čujem. Dođe jedno jutro Onaj Moj u kuh’nju i kaže kakva j' to galama, šta se taj radio tol’ko dere, jes' ti gluha, ajd stišaj to. Mislim si ja, nešto ne štima, ajmo mi k doktorici pitat šta je to s tim uhom. Odem ti ja u ambulantu, kažem ja mojoj doktorici tako i tako, ne čujem dobro na lijevo uho. Ponekad se malo i popiknem i vata me neka vrtoglavica, mučnina i glavobolja. A kad malo dulje stojim za šporetom učini mi se ko da odjednom letim u nebo ili u zemlju propadam. Pogleda doktorica uho s onim nekim aparatićem. Ajmo kaže, mi to malo detaljnije prekontrolirat’. Naručit’ ću vas kod onog oto, oto, ma kako se ono zove, otorinolaringaloga. Ne, otorinolaringeloga. Ode ti ja kod tog otorinolaringeloga, kaže on: trebalo bi malo detaljnije prekontrolirat’ taj sluh. Vratim se k doktorici, kaže ona: pa ništa nije napiso šta da radimo. Ništa, ajte vi gospođo u Zagreb na Šalatu, ja ću vas naručit’, tamo će vam obavit’ pretrage. Ode ti ja na tu Šalatu, vozio me Dudo - dođe po tebe, lijepo te odveze do bolnice, pričeka te i vrati te kući - jer ne znam ti ja sama po Zagrebu ‘odat. Obavili oni neku audio, ma kako se ono zove, aha, audiomotriju. Ne, audiomatriju. Pa još neku pretragu za ravnotežu, lijevalo mi neku vodu u uho i ljuljalo me na nekoj stolici. Obavila ja sve to, kažu oni ajte vi gospođo malo pričekajte, još će doktorica sve pregledati pa ćemo vam napisat’ nalaze. Čekam ja oko pola sata, zovne mene sestra, ajmo k doktorici. Kaže doktorica da joj je nešto sumnjivo u nekom, kako se ono zove, pontocere, ma kako ono, aha, pontocerebulernom, ne, pontocerebalernom kutu, na ulazu u slušni kanal. Trebalo bi obavit ce de. Ajde dobro, mislim si ja, i to ćemo obavit’. Odem ja natrag sa svim tim nalazima k mojoj doktorici, kaže ona dobro, idemo na ce de. To ima i ovdje kod nas pa nije trebalo ić u Zagreb. Ode ja na taj ce de, lez dolje i stavi glavu u neku mašinu. Pregledalo mi glavu, kaže pričekajte malo, odma ćete dobit nalaz. Čekam ja, kad eto doktora za čas, evo, veli, nalaza. Ne vidi se baš dobro, možda imate neku sitnu tvorbu na lijevoj strani na ulazu u slušni kanal. Trebali bi obaviti i magnetnu rezo, rezo, ma kako se ono zove, rezomanciju, ne, rezonenciju. Za svaki slučaj, da slučajno nije nešto ozbiljnije. Dobro, velim ja. Ajmo dalje. Sad me već pomalo i strah ufatio. Kakva tvorba, šta ti je sad to? Ode ja opet sa svim tim nalazima k mojoj doktorici. Kaže ona, šta ćemo sad, to se dugo čeka, nekoliko mjeseci, odmah ću vas naručiti. Vrti po onom kompju, kako se ono kaže, kompjunoru, ne, kompjudoru. Evo, veli, dobili ste termin na Rebru u travnju, nije strašno, 6 mjeseci. Ode ja kući, kažem Onom Mom tako i tako, treba čekat šest mjeseci. Ma kakvo čekanje, pitat ću ja imal to negdje privatno, da se obavi odma, platit ćemo ako nije preskupo. Pito ti on odma drugi dan svog šefa, našo mu on to u Zagrebu, naručili me odmah na to snimanje, tu magnetsku rezo, rezo, ma jebaga rezo, ne mogu više sve te nazive pamtit. Nema veze, ode ja opet s Dudom u Zagreb. Opet lezi u mašinu, dali mi neku enekciju i stavili mi na glavu neki šljem i u ruku neki prekidač, kaže stisni ako te strah ufati, i ne micat glavom. Zujalo i pištilo dobrih čerspet minuta, nema micanja, trpi i šuti. Napokon me izvuklo van, kaže pričekajte vani, začas će vam doktorica napisati nalaz. Dobro ajde, pričekam ja oko pola sata, odvedu oni mene k doktorici gleda ona u neki ekran, sve puno slika moje glave sa svih strana, razrezan mozak uzduž i poprijeko, hiljadu tih sličica ko rengen. Čekam ja šta će sad bit, veli doktorica, fina neka doktorica, sjednite gospođo. Imate na ulazu u slušni kanal jedan mali tumor, nije jako opasno, ali trebali bi otići k neurokirurgu. On će vam reći što i kako dalje. Ništa, platim ja to dve hiljade kuna pa ajd kući. Odvezo mene Dudo kući, veli Onaj Moj ajmo mi s tim odmah doktorici. Veli doktorica nije dobro, ipak je to tumor na mozgu, ajte vi s tim svim ponovo na Šalatu da vidimo šta će oni predložit. Ništa, ajmo natrag na k onoj doktorici na Šalati; odvezo mene Dudo opet u Zagreb, pogledala doktorica nalaze, kaže ajte vi odmah na Rebro da oni pogledaju, sad ću ja njih nazvat i sve dogovorit. Odveze Dudo mene na Rebro, pogleda neurokirurg nalaze, kaže on ja bi to najradije izrezucko, al' nećemo to operirat' nego ćete vi ići na gama najf. Šta ti je sad to? Gama šta?? Ode ti ja u taj neki novi gama centar – to ti izgleda ko svemirski brod u Zvezdanim stazama - tamo u staroj zgradi u podrumu. Čeka mene drugi neurokirurg, neki fini doktor, specijalista za takve tumore, bio u Amerci i u Švedskoj na specijalizaciji. Kaže on meni, gospođo, to je školski primjer švanoma, ja bi preporučio gama najf. Možete dobiti termin za mjesec dana. Zovem ja Onog Mog, kažem tako i tako, to ti je nekaki švanom, moram ić na neki gama najf. A štaš sad, moraš ić ak doktor tako kaže. Ajde dobro, velim ja doktoru, a doći ću. Šta sad mogu. I tako ti ja nakon mjesec dana obavila i taj gama najf. Prišarafilo mi na glavu neki metalni okvir, ajd opet u mašinu, lez mirno, ne okreći glavu, pištalo i zujalo opet oko 45 minuta, izvadilo me van, veli gotovo. Mošte ić kući. Odvezo Dudo nas kući - išo ti i Onaj Moj sa mnom u Zagreb - vrtoglavica i mučnina odma prestala, al' sluh mi se nije vratio. Ali veli neurokururg da je važno da spriječimo tumor, taj švanom, da dalje raste. Ajde dobro, nek smo mi njega spriječili. Eto me zato u ambulanti. Moram doktorici pokazat otpusno pismo i sve te nalaze, a za šest mjeseci moram ić na kontrolu da vidimo kakva je sitvacija s tim vražjim švanomom. Eeee, tako ti je to mila moja. A ko zna šta bi bilo da nije Onaj Moj primijetio da sam poglasnila radio i viknuo: ajd stišaj to! |