srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
Objavljeni listići:
Prosinac 2024 (4)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (4)
Prosinac 2021 (17)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (16)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (14)
Studeni 2020 (3)
Moje fotografije
Moj vrtlarski blog
Copyright © Litterula.
Litterula
Ana i Željko
- 09:28 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
|
Premda je bila prilično umorna, žutosmeđi topao ranojesenski dan ponukao ju je da ipak s djecom ode na groblje. Inače je svaki dan poslije posla odlazila na groblje sama. Zna Ana da ništa ne može vratiti njenog Ivu, pokopanog u obiteljsku grobnicu prije nešto više od dvije godine, no ne može na putu kući proći kraj groblja, a da ne skrene kako bi zapalila svijeću, promijenila vodu u vazi, opljevila minijaturne četinjače koje je posadila na dio groba uređen kao minijaturni vrt i "porazgovarala" sa svojim Ivom na miru nekoliko minuta. Taj odlazak na groblje bio je ugrađen u njezin dnevni raspored i pretvorio se već u svojevrstan ritual, kojeg jednostavno nije više mogla propustiti. Ako bi se slučajno nešto neplanirano događalo na poslu ili u vrtiću, pa ne bi stigla otići na groblje – to je bilo doista rijetko ali se znalo dogoditi – bila bi cijelu noć nemirna. Nedostajao bi joj taj kratak "razgovor" s Ivom jer se na groblju njemu uvijek mogla potiho izjadati, objasniti mu što je muči, ispričati mu nove dogodovštine s djecom, nasmijati se ili zaplakati ovisno o raspoloženju. Poslije toga bi imala osjećaj da ju je njen Ivo razumio, sve bi joj se u tom časku razbistrilo, kao da joj je on iz tog višeg prostranstva u kojem obitavaju duše sve razjasnio. Potom je mogla mirno otići u vrtić po djecu, prošetati do kuće i obaviti sve poslijepodnevne i večernje poslove. Uvečer bi nježno ušuškala djecu na spavanje, a potom i sama legla na počinak. Televiziju nije rado gledala; radije bi u miru "prolistala" vijesti i zanimljivosti na internetu. Redovito je pisala i svoj weblog, internetski dnevnik u kojem je opisivala svoju svakodnevicu. Nabavila je i digitalni fotoaparat, a naučila je i ubacivati fotografije na blog. S vremenom je naučila finese fotografiranja i fotografije su joj bile već prilično dobre, sudeći po mnogobrojnim komentarima koje su ljudi upisivali ispod njenih postova hvaleći ih. Čitala je i blogove drugih ljudi, upućivala im svoje komentare, ponekad šaljive, ponekad ozbiljne. Primjetila je da su i mnogi drugi ljudi koji pišu blogove preživjeli različite traume. I to ju je tješilo, a djeca su joj davala snagu da živi, da radi, da ih odgoji, školuje... Budući da je to poslijepodne – sunce je provirivalo kroz veliko žarkocrveno lišće javora i davalo mu neobičan sjaj – bilo poprilično toplo, skinula je jaknicu i hodala samo u majici kratkih rukava, a sunce joj je ugodno milovalo nježne ruke boje slonovače. Neće ići danas na groblje sama, odlučila je, najprije će otići po djecu u vrtić, pa potom s njima prošetati do groblja. Uzet će i kolica kako bi malenu Snješku, premda već dugo sama hoda, vozila kući bude li umorna i pospana. Njen sin Davor bio je već "velik", kako je često sam govorio; ta sljedeće će jeseni krenuti u prvi razred. On sigurno nije umoran. Oran je za igru i šetnju u svako doba dana. U vrtiću su je djeca čekala u hodniku. Svi su već otišli, samo njena djeca su tu. Da, tako je to uvijek dan prije blagdana, masovno se skraćuje radno vrijeme i većina roditelja dolazi po djecu već poslije ručka. Samo djeca čiji roditelji rade kod privatnika moraju ostati na spavanju jer mame i tate ne mogu zbrisati s posla ranije. Djeca su uznemirena, jer su svi iz njihovih grupa otišli, a samo njih dvoje još sjedi i čeka. Ana tješi svoju malu Snješku dok joj navlači cipelice i jaknicu i brzo vodi djecu van iz vrtića. Na sunce. Najprije idu kući, pojest će svak po jednu jabuku - ručali su u vrtiću pa nisu gladni – pa uzeti kolica i odmah krenuti na groblje. U cvjećarnici je Ana kupila kiticu cvijeća koju će staviti u vazu i jednu malu svijeću koju će zapaliti za svog Ivu. Polako su hodali do groba; djeca su zaboravila na čekanje u vrtiću i sada veselo čavrljaju. Mali su i ne shvaćaju što je bol, znaju da tate više nema, vide da mama povremeno navečer plače, ali to ubrzo zaborave. I Ana nastoji da ne plače pred njima, ne valja djecu s tim opeterećivati. Još će mnogo jada vidjeti i doživjeti u životu. Zašto im već sada oduzimati onu jednostavnu, neiskvarenu iskonsku dječju radost? I paljenje svjećice, i bacanje staroga uvenulog cvijeća, i stavljanje nove kitice u vazu, i mijenjanje vode u vazi, i pljevljenje minijaturnog vrtića za njih je igra. I dobro je da je tako, mislila je Ana. Još su premali da shvate sve što se dogodilo. A bilo je tako iznenadno i tako strašno, da ne zna kako je to sve uopće preživjela. Tog kobnog dana Ivo je čim je ustao krenuo u garažu; htio je na brzinu nešto izbušiti jer je obećao jednom prijatelju. Bilo je ljeto i nije navukao natikače. U trenutku kad je uključio bušilicu prostrijelio ga je strujni udar. Pao je na pod kao pokošen i spasa nije bilo. Pokopali su ga nakon nekoliko dana. U Aninu srcu ostala je pustoš. I otada se neprestano pita: zašto, zašto, zašto, zašto, zašto? No odgovora nema, utjehe nema. Samo jad, bol, čemer i tuga. Ne zna što bi učinila da nema to dvoje djece. Samo zbog njih živi, samo zbog njih diše, samo zbog njih je još na nogama. U mislima je obavila svoj kratak razgovor s Ivom i spremala se krenuti kući, smještajući Snješku, koja je počela cendrati, u kolica. Udubljena u misli nije ni primjetila da joj je ispala mala torbica s potrepštinama za Snješku i fotoaparat. - Nije li to vaše? – začula je nepoznat glas. - Što, molim? Ah, da, hvala vam što ste me upozorili – odgovorila je zbunjeno primajući torbicu i digitalac iz ruku nepoznatog muškarca. - Nisam ni primjetila da mi je ispalo. Mogla sam otići kući bez svog najdragocjenijeg blaga. – Što, zar ste fotografkinja? – upita Željko, gledajući je blagim sivoplavim očima, koje su se nježno smješile. Za ruku je držao dječaka iste dobi kao što je bio i njen Davor. - Ma ne, to mi je više za igru. I za dušu. - Zanimljiv hobi. I ja se pomalo bavim fotografijom. Nedavno sam se čak i učlanio u fotoklub. Sastajemo se jednom tjedno u gradu. Hoćete li doći? - Hm, ne znam, voljela bih naučiti fotografirati i s "pravim" fotoaparatom, a ne samo s digitalcem. Možda i hoću. Hoćete li mi dati adresu? Željko joj je napisao adresu i telefonski broj gradskog fotokluba na malu žutu ceduljicu, a ona ju je spremila u malu crnu torbicu za fotoaparat. Potom je smjestila Snješku u kolica, pokrila joj nogice njenom narančastom dekicom i polako krenula. Davor je hodao uz nju, a isto tako i novi poznanik Željko te njegov sin. - Viđam vas često na groblju, to vam je muž? – upita Željko. - Da, nastradao je od strujnog udara. - Žao mi je, mislio sam da je možda poginuo u ratu. I moja žena je tu blizu pokopana no ona je nastradala kad je išla po djecu u vrtić za vrijeme uzbune. Nije htjela da djeca pod uzbunom ostanu u vrtiću. Jedan geler ju je pogodio ravno u srce i ostala je na mjestu mrtva. - Oh, žao mi je. Za nesreću je dovoljan djelić sekunde, a sreća je tako rijetka – reče Ana - neću ni pitati kako ste se snašli bez nje. - Pomogla je punica, ali dječacima nedostaje majka. Imam naime još dva starija sina, no oni su sad u školi, a ja sam s Ivanom izašao malo u šetnju. A kud bi mi nego na groblje. Stigoše polako i do mrtvačnice i glavnog ulaza. Dječaci su čavrljali, a Snješka je u kolicima zaspala. - Mama, idemo na sladoled? – upita Davor. - Paaa, ne znam hoće li Snješka izdržati – reče Ana, polako gurajući kolica. - Tata, idemo i mi? – javi se i Željkov Ivan. - Pa mogli bismo – odgovori Željko hvatajući ga za ruku jer su prelazili cestu – još imamo malo vremena. Krenuli su prema najbližoj slastičarnici i sjeli za slobodan stol. Djeci su naručili sladoled, a njih su dvoje popili kavu sa šlagom. Dječaci su brbljali kao da se već dugo poznaju, a i Ana je u razgovoru sa Željkom - uglavnom o fotografiji – lako nalazila riječi. Nisu dugo sjedili jer se Snješka probudila i postala nemirna. I njoj su naručili sok koji je ona u trenu iskapila. Dječaci su polizali sladoled, pa je valjalo polako krenuti kući. - Moramo ići Ivane – reče Željko – do kuće imamo još priličan komad puta. A uskoro će i Domagoj i Krešo doći iz škole. Morat ćemo vas pozdraviti, bilo mi je drago što smo vas upoznali – obrati se Ani. - I meni također, dječaci su nam se već sprijateljili. I mi moramo krenuti, Snješka je već preumorna. - I dođite nam u klub ako ste zainteresirani, do viđenja – uz pozdrav je dodao Željko i s Ivanom krenuo prema drugom kraju grada. - Do viđenja - reče Ana – hvala na pozivu. Možda bih se i mogla učlaniti u taj klub – pomisli, dok je lijevom rukom hvatala Davora za ruku, a desnom polako gurala kolica u kojima je Snješka opet čvrsto zaspala. |