Litterula

Litterula
moji stihovi, kratke priče, osvrti i crtice iz svakodnevnog života

lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.

tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu

verba volant, scripta manent lat. izgovoreno odleti, zapisano ostaje

Objavljeni listići
Crtice
Ajd stišaj to
Bakina kuhinja
Boss od Čakovca
Digitalizacija
Domaći putar
Jabuke iz trnaca StarogTate
Korisne životinjice
Mlijeko u prahu
Mogel mi je hmrijeti
Ne bu mi više nigdo
Segestika i Siscia
Stara mama
Stara vrtlarica
Šlauf
Voćni jogurt

Kratke priče
Ana i Željko
Drugi rujna
Pjevačica

Moji stihovi
debeo kameni zid
dok je još mogla hodati
dok ju je držao u naručju
doma, doma se vrnuti hoču
gle kak je divan dan
komadić sam leda
ne boj se životinja
ne, nije novac ono
nož mu je u srce zabola
njegov brod ga čeka
on stoji na rubu
ona je nezgrapna i nespretna
ona je preživjela
ona može brbljati
ona svako jutro ustaje u tri sata
on još uvijek čeka
reci mi
sad kad je odlučio
smisao života
sve ću zaboraviti
tražim svoj izgubljeni planet
tu je tvoj dom
u snažnoj erupciji
zagrli me
znam da me više ne voliš
znam da negdje daleko

Osvrti
Alzheimerova demencija
Andromeda
Capraške skulpture
Čuvari djetinjstva
Dezinfekcija ruku
Godina željeznice
Lastavica - ptica godine
Lea Deutsch
Matoš na klupi
Mendo i Slavica
Pokupski drmeš
Svjetski dan radija
Vu to vreme godišča
Vuk samotnjak






< veljača, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Poveznice
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Hrvatski jezični portal
Digitalne knjige

Blogovi
Agava
AnnaBonni
Athropa
Builderica
Borut
Carica
Delicatus
Dinaja
EuM
Euro
Flekserica
Gogoo
Irena
Isabel
IzgubljenaUGalaksiji
Kockavica
Konobarica
Kupus
Lastavica
Leif Erikson
LivLiv
Luki
Ljubav
Mayday
Mecabg
Metric
Mikitarije
Moda
Modrina neba
Moje fotografije
More ljubavi
Morska iz dubina
Mehagina kći
Nachtfresser
Nema garancije
Nissnisa
Nisan
Planeta Zemlja
Pozitivka
Prag-Češka
Razmišljanja
Regina
Rossovka
Rudarka
Shadow
Sjećanja i osvrti
Stara duša
Stara vrtlarica
Stara teta
Teuta
Tignarius
Tišina postojanja
Violenta
Vjetar
Vlad
Vrtlog

27.02.2021., subota

zagrli me


zagrli me
i reci da sam još uvijek tvoja
i da tvoje srce samo za mene kuca
zagrli me
i reci da još si uvijek moj
i da tvoje usne samo mene ljube
zagrli me
i reci da sam još uvijek lijepa
i da tvoje oči samo mene gledaju
zagrli me
i reci da još uvijek čezneš za mnom
i da tvoje misli samo k meni lete
zagrli me
i reci da me još uvijek želiš
i da tvoje ruke samo mene miluju
zagrli me
i reci da me još uvijek voliš
i da bez mene živjeti ne možeš

Oznake: poezija - moji stihovi


- 22:06 - Komentari (25) - Isprintaj - #

23.02.2021., utorak

Vuk samotnjak


Još nisam u penziji pa se ne mogu izležavati i gledati televiziju onda kad bih ja to htjela. No slučajno sam nedavno uključila televizor baš kad je započelo prikazivanje filma Obrada Gluščevića Vuk samotnjak i nekim čudom uspjela odgledati cijeli film. Drag mi je taj film o prijateljstvu dječaka i njemačkog ovčara - ne moram ni spominjati da je pas koji u filmu glumi Hunda isti moj Boss - jer nam Gluščević tim filmom ukazuje na to da ne bismo smjeli nikoga unaprijed osuđivati i mrziti, ni ljude ni životinje.
Ako netko slučajno nije gledao taj film i ne zna o čemu je riječ, eto kratkog podsjetnika: njemački ovčar, zaostao iz drugog svjetskog rata, živi sam u planini u Lici, a to je područje u kojem vukovi povremeno napadaju ovce. Dječak Ranko sprijatelji se s njim i po natpisu na medaljici na ogrlici, naziva ga Hund. Seljaci misle da je Hund vuk koji napada ovce te organiziraju na njega hajku... Ukratko, to je najčuveniji, najpopularniji i po mnogima najbolji hrvatski i jugoslavenski dječji film ikad snimljen, to je znameniti Vuk samotnjak. Debitantskim nastupom u filmu proslavio se mali Slavko Štimac, najveća dječja zvijezda jugoslavenskog filma uopće, koji je i kasnije, u mladenačkoj dobi, ostvario još nekoliko značajnih uloga. Ovaj popularni film osvojio je Srebrnu arenu i Jelena na pulskom festivalu 1972., a iste godine osvojio je i nagrade na više međunarodnih festivala: nagradu kinematografskih pisaca u Gijonu, prvu nagradu dječjeg žirija u Teheranu, nagradu španjolskog dječjeg centra Jovellanos '72, nagradu za najbolji igrani film u Damasku i nagradu Chauette u Bruxellesu.
Do sad, kad god sam gledala taj film obično sam se usredotočila na psa i dječaka. No ovoga puta moju pozornost nije privukao samo pas, njemački ovčar nalik na moga Bossa, nego i vuk. Vuk kojega su seljaci ulovili u zamku, ubili i za to još dobili i novčanu nagradu. Danas bi to bilo malo drugačije. Danas bi mnogima zasmetalo što su ulovili i ubili vuka jer je vuk od 1995. godine u Republici Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta sukladno Zakonu o zaštiti prirode odnosno Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama. Zakonom su zabranjeni svi oblici namjernog hvatanja ili ubijanja, namjerno uznemiravanje, posebno u vrijeme razmnožavanja i podizanja mladih te oštećivanje ili uništavanje područja za razmnožavanje ili odmaranje vuka kao strogo zaštićene vrste.
A kakva je to zapravo životinja? Što mi o tom vuku zapravo znamo? Osim onoga što nam govori Crvenkapica??
Pa da vidimo što kažu internetske stranice: kažu da je do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Europi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Europi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim, međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.
Sivi vuk, lat. Canis lupus, sisavac je iz porodice pasa, lat. Canidae, unutar reda zvijeri, lat. Carnivora. Osim sivoga vuka, poznate su još dvije slobodnoživuće vrste vukova - crveni vuk i abesinski vuk. Crveni vuk nastanjivao je jugoistočni dio SAD-a, a njegove su prirodne populacije vjerojatno istrijebljene do 1980-ih godina. Abesinski vuk, donedavno smatran čagljem, broji oko 550 jedinka koje većinom nastanjuju nacionalni park Bale u planinskim predjelima jugoistočne Etiopije. Sve pasmine pasa nastale su udomaćivanjem od vuka, u procesu koji je započeo prije nekih 100 000 godina, s tim da je povremenih miješanja s vukom bilo i kasnije. Tako se danas smatra da su pas, lat Canis lupus familiaris i vuk ista vrsta. Rod Canis uključuje još kojota i dvije vrste čagljeva i svi se međusobno mogu križati.
Uza sivog vuka vezana su mnoga vjerovanja, a priče i bajke za djecu gotovo uvijek ga opisuju kao glavnog negativca u životinjskom svijetu. Od davnina je, radi izražene kompeticije s ljudima, ova životinja sustavno uništavana svim raspoloživim sredstvima, lovom, zatrovanim mekama ili klopkama namjenjenim isključivo za lov na vuka, od kojih je dobro poznata tzv. „ruska klopka“. Za svakog uklonjenog vuka isplaćivane su i novčane nagrade, kao poticaj za njegovo zatiranje. Na sreću, vuk se ipak održao na životu, a njegova ekološka uloga, kao vršnog predatora, ima značajan utjecaj na plijenske životinjske vrste jer vukovi love vrlo često upravo jedinke koje su najslabije, bolesne ili na neki način najlakše dostupne, omogućavaju time opstanak najboljih jedinki za daljnju reprodukciju. Od „vučje gozbe“ često korist imaju i druge životinjske vrste, koje se hrane ostatcima plijena: medvjed, lisica, kuna, gavran, suri orao i ostale životinje u ekosustavu.
A jučer sam pogledala i zanimljiv dokumentarni film Grabežljivci Karpata: Carstvo vuka. U dokumentarcu kažu da su krševiti Karpati postojbina grabežljivca koji od pamtivijeka izaziva strah i divljenje - vuka. Prije su ga proganjali, ali sada ljudi shvaćaju da vukovi imaju ključnu ulogu u karpatskom ekosustavu, štite zdravlje šume i pozitivno utječu na cijeli prehrambeni lanac. Ova predivna stvorenja žive u čoporima koji surađuju i pomažu predvodničkom paru da uzgoje novu generaciju štenadi. Njihova hijerarhija i obiteljske veze učvršćuju se složenim nizom gesta i glasovne komunikacije.
A Karpati su planinsko-šumska oaza na napučenom kontinentu, gdje bi neke od europskih životinjskih vrsta mogle uzgajati mlade još naraštajima. U filmu spominju i risa, vepra, europskog bizona, jelena i druge životinje koje obitavaju u rumunjskom dijelu karpatskih šuma. Gledajući taj dokumentarac zapazila sam da vučica brižno pazi da joj mladunci, koji su u početku slijepi i gluhi, slučajno ne odlutaju i tako nastradaju. Jer najčešće ih iz zasjede napada i ubija grabežljiva ženka risa.
Zanimljivi su mi i europski bizoni. Oni se hrane biljem koje nitko u šumi ne želi, a važni su za šumski ekosustav jer na papcima i krznu po šumi raznose sjemenje raznovrsnog bilja. No o njima ćemo nekom drugom zgodom, ipak je ovo priča o vuku.

Oznake: osvrti


- 06:26 - Komentari (25) - Isprintaj - #

20.02.2021., subota

tražim svoj izgubljeni planet


u dubini oceana
tražim svoju kap vode
u nepreglednoj pustinji
tražim svoje zrnce pijeska
u zemljinom omotaču
tražim svoju česticu zraka
u sunčevoj svjetlosti
tražim svoj djelić topline
u svemirskim prostranstvima
tražim svoj izgubljeni planet

Oznake: poezija - moji stihovi


- 15:01 - Komentari (29) - Isprintaj - #

16.02.2021., utorak

Capraške skulpture


Neko vrijeme, prije nego što me počelo zafrkavati koljeno, tri do četiri puta tjedno popodne sam išla u šetnju. Ili preko Viktorovca do Svete Marije pa preko željezničkog mosta do tvrđave ili Strossmayerovom do zidanoga mosta pa na novu šetnicu. A kad sam počela pjevati u župnom zboru, kad sam jednom tjedno išla na probu, prošetala bih se i kroz Caprag. Spustila bih se u Podjarak, prošla kroz parkić pokraj dječjeg igrališta, pa nastavila Školskom do Društvenog doma. Prođem kraj velikog novog dućana, glavne porte od rafinerije i centra za razminiranje, pa mala šetnja do benzinske. Iza benzinske je postavljena mjerna postaja za kakvoću zraka, pa pogledam usput kakav zrak udišemo. Kad sam se ja nastanila u Panoniji, znalo je povremeno jako smrdit po trulim jajima - to je sumporovodik, plin smrdljivac tj. H2S - no to je bilo nekad. Sad je zrak čist, više ne smrdi otkad je zatvorena željezara, a bojim se da će uskoro likvidirati i rafineriju. Ako produžim dalje ravno, stigla bih do nove pasarele koja vodi do željezničkog kolodvora u Capragu. No ja ne idem preko pasarele nego skrećem desno u Caprag, radničko naselje koje je nakon osnivanja sisačke Željezare niknulo u njenoj neposrednoj blizini, a obiluje parkovima i šumom. A u tim zelenim dijelovima Capraga i u industrijskim pogonima smješteno je tridesetak skulptura. Kad sam se prvi put, prije petnaestak godina, tuda šetala, bilo mi je to malo čudno, jer te skulpture nisu baš naročito lijepe a ni oku ugodne, nego izgledaju kao staro željezo za otpad. Nisam znala kakva su to metalna čuda, jer nisam imala pojma da se u Capragu u organizaciji Željezare od 1971. do 1990. godine održavala umjetnička kolonija. Kroz tu koloniju je ukupno prošlo dvjestotinjak umjetnika, među kojima su bili Ivan Kožarić, Dušan Džamonja, Ratko Petrić, Peruško Bogdanić, Milena Lah i mnogi drugi. Realizirano je više od dvije tisuće umjetničkih radova u raznim medijima. Jedan od najpoznatijih radova te kolonije je Kožarićev Antipod, smješten na samom ulazu u Željezaru. Stručna komisija bi dvaput godišnje birala umjetnike koji su dolazili u Caprag i oni bi dvadesetak dana pravili svoja umjetnička djela. Bila je to socijalistička varijanta današnjih umjetničkih radionica i sličnih programa. U Capragu su umjetnici surađivali sa željezarcima, odnosno radnici u kulturi s radnicima u proizvodnji, i to tako da željezarci ne budu objekti, nego subjekti kulturne politike, kako je to definirao tadašnji Odjel za kulturu u Željezari. Umjetnici su surađivali s grupama radnika zaduženima za tehničku realizaciju njihovih kreacija, a jedan od ciljeva kolonije bilo je ukazivanje pažnje radnicima na proizvodni proces kao potencijalni kreativni čin. Željezara je od umjetnika otkupljivala realizirane radove i potom skulpture postavljala u javne prostore. Neki su radovi bili darovani radnicima kao nagrade za postignuća u radu.
A kad se u Capragu odvozi glomazni otpad, i nekad i sada, u smeću se mogu naći i vrijedne metalne umjetnine. Jer stanovnici Capraga nisu uopće bili oduševljeni tim umjetničkim djelima što su nastajala u sklopu kolonije. Mnogi su prigovarali da su skulpture previše nalik na strojeve i proizvode metalurške industrije, odnosno da nema značajne razlike između te umjetnosti i onog što proizvode radnici Željezare. Jedna od velikih skulptura smještenih u capraškim parkovima je poznata Kardeljeva zvijezda Dušana Džamonje, zapuštena kao i sve ostale skulpture u Capragu. Neke skulpture koje su bile postavljene u capraškim parkovima netragom su nestale; možda su kao metalni otpad dospjele onamo gdje su i nastale - natrag u talionicu.
Ne znam u kakvom su stanju te skulpture danas - nisam već mjesecima bila u Capragu, a ne planiram tako skoro tamo ni ići - ali znam da je sisački umjetnik Marijan Crtalić Crta 2007. godine pokrenuo projekt Nevidljivi Sisak i organizirao izložbu kojom je dokumentirao skulpture u Capragu te potaknuo konzervatorski zavod RH da ih uvede u popis hrvatske kulturne baštine. Čula sam i da je 2013. godine pokrenut Idejni projekt revitalizacije radničkog naselja Caprag koji uključuje sanaciju i obnovu napuštenih objekata i prenamjenu u interpretacijsko – kulturni centar, čime bi se povećala svjesnost o vrijednosti tih objekata te potaknulo građane na njihovo očuvanje. Ne znam je li išta od toga dosad ostvareno; bojim se da nije, a neće uskoro ni biti, jer je Crta prošle jeseni iznenada preminuo, a 29. prosinca Caprag je zdrmao "pokupski drmeš".
A ja ću se, kad već ne mogu uživo, barem u mislima još malo kroz Caprag prošetati. Proći ću pokraj knjižnice i velikih stambenih zgrada i onda prečicom između bašči polako idem do Taleta. Na terasi ću popit kavicu sa šlagom, onda ću svratit u dućan po čokoladicu, pa potom na pjevanje s mojim kolegicama i kolegama pjevačicama i pjevačima u crkvenom zboru.
Kući se uz brijeg neću vraćati pješice jer će biti kasno i mračno, a ja po mraku dobro ne vidim. I nadam se da neću morati ići na autobus nego da će se jedna od pjevačica ponuditi da me, kao i obično, odveze kući autom.

Oznake: osvrti


- 17:22 - Komentari (26) - Isprintaj - #

15.02.2021., ponedjeljak

ne tuguj


ne tuguj
i ne žali za mnom
jer ja nisam zavrijedila tvoju tugu
ja nisam zavrijedila tvoju žalost
ja nisam zavrijedila tvoju patnju
ja nisam zavrijedila tvoju ljubav
ne tuguj
i ne žali za mnom
jer ja nisam ona koju si godinama sanjao
ja nisam ona koju si oduvijek čekao
ja nisam ona za kojom si godinama čeznuo
ja nisam ona koju si oduvijek volio
ne tuguj
i ne žali za mnom
jer ja hodam po oštrom kamenju
ja hodam po užarenom ugljevlju
ja hodam po tankom ledu
ja hodam po vrelom pijesku
ne tuguj
i ne žali za mnom
jer ja hodam po staklenim krhotinama
ja težim za nepreglednim daljinama
a ti to ne možeš shvatiti
i ti me ne možeš pratiti

Oznake: poezija - moji stihovi


- 20:53 - Komentari (25) - Isprintaj - #

13.02.2021., subota

Svjetski dan radija


Imam klizno radno vrijeme i radim kod kuće, ne od kuće nego kod kuće. A dok obavljam jutarnje poslove što ih po mom dnevnom rasporedu valja obaviti, slušam radio. Budilica zvoni u 6.45, pristavim vodu za čaj i kavu, pripremam doručak te usput slušam jutarnju kroniku da čujem što ima novoga. U pretkoronsko doba poslije kronike sam slušala malo jutarnje politike pa nakon toga različite informativne emisije i obrazovni program. Sada je malo drukčije jer su zbog invazije sarcov2-a promijenili vrijeme emitiranja nekih emisija tako da moje emisije koje sam prije slušala u kuhinji dok sam kuhala ručak, sada emitiraju poslije podne. A to mi baš nije zgodno jer se ne uklapa u moj raspored i ne mogu ih slušati. Ljuti me to i žalosti jer propuštam emisije koje sam godinama redovito slušala i tako pratila sva događanja i novosti u društvu, kulturi, umjetnosti, ekologiji, poljodjelstvu i zdravstvu. Budući da sada boravim u Zagorju, dok kuham ručak umjesto svojih emisija slušam zagorske radio stanice. Od oko 150 radio postaja koje djeluju na području Republike Hrvatske 6 ih je na području Krapinsko - zagorske županije: Radio Hrvatsko zagorje Krapina, Radio Kaj, Radio Marija Bistrica, Radio Zlatar, Zagorski radio i Radio Stubica koji ove godine slavi 50 godina postojanja. Sve zagorske radio postaje kažu da promiču pluralizam toleranciju i demokraciju u društvu, a neumorno rade i na promicanju “domače” zagorske riječi, što mi je jako drago čuti. Osim toga puštaju i lijepu domaću glazbu.
A zašto Litterula danas spominje radio? E pa zato što se danas, 13. veljače, diljem svijeta obilježava Svjetski dan radija kojim se velike i male radijske postaje potiče na promicanje pristupa informacijama i slobode izražavanja preko radiovalova. Svjetski dan radija proglasio je UNESCO 2012. godine na inicijativu Španjolske radijske akademije, a datum obilježavanja odabran je prema danu kad je 1946. god počelo emitiranja UN-ova radija porukom "Ovo su Ujedinjeni narodi. Obraćamo se ljudima svijeta". Inicijativa se temeljila na popularnosti i uspjehu radija koji i danas, usprkos novim digitalnim medijima, ima nezamjenjivo mjesto u ljudskoj svakodnevici. UNESCO, UN-ova organizacija za obrazovanje, znanost i kulturu, obilježavanjem svjetskog dana radija štiti sigurnost radijskih novinara širom svijeta te potiče slobodu, nezavisnost i pluralizam medija. "Radio je promijenio našu prošlost i omogućio oblikovanje mirnije budućnosti za sve", poručuju dužnosnici UNESCO-a, i dodaju da je radio najdostupniji medij koji ljude u svim dijelovima svijeta informira, obrazuje i zabavlja, a dopire do 94% svjetskog stanovništva. Svijet se mijenja, a radio se uklapa, napreduje i stvara nove sadržaje. Osim toga morao se i prilagoditi novim tehnologijama kako bi ostao medij mobilnosti, pristupačan svima posvuda. Svijet se mijenja, a radio ga povezuje, kažu u UNESCO-u i ukazuju na važnost radijskog pokrivanja tema važnih za društvo u cjelini poput prirodnih katastrofa, društveno-gospodarskih kriza, epidemija i slično. UNESCO potiče države članice da obilježe ovaj dan, kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini, različitim aktivnostima nacionalnih komisija, nevladinih organizacija, javnosti i različitih institucija: škola, sveučilišta, općina, gradova, medija, novinara, strukovnih udruga, muzeja...

Oznake: osvrti


- 20:14 - Komentari (39) - Isprintaj - #

11.02.2021., četvrtak

znam da me više ne voliš


znam
da više ne želiš
gledati moje uplakane oči
znam
da više ne želiš
slušati moje gorke riječi
znam
da više ne želiš
milovati moje umorno tijelo
znam
da više ne želiš
ljubiti moje uvenule usne
znam
da sada gledaš
neke druge zaljubljene oči
znam
da tvoje ruke
sada nježno grle neku drugu ženu
znam
da tvoje srce više nije moje
i znam
da me više ne voliš


Oznake: poezija - moji stihovi


- 14:54 - Komentari (18) - Isprintaj - #

09.02.2021., utorak

Pokupski drmeš


Kad je 1918. god. završio učiteljsku školu u Petrinji, moj deda je po direktivi, kako je to tada bilo normalno, dobio mjesto učitelja u jednom zagorskom selu. Preselio se u Zagorje, upoznao moju baku, mladu poštaricu koja je također došla u Zagorje u službu iz Liburnije. Vjenčali su se, dobili troje djece i zauvijek ostali u svom novom zavičaju. Baka je povremeno odlazila u svoj rodni kraj, jer je od roditelja naslijedila kuću na rivi, a i mi smo svake godine išli u Liburniju na ljetovanje. Deda se odrekao svoga nasljedstva na Pokuplju u korist svoga brata - tata je jednom spomenuo da je to tada bio običaj ako se dijete školovalo - i kolko se ja sjećam, nikad više nije išao u svoj rodni kraj i nikad ga više nije spominjao. Naučio me pjevati sve petrinjske pjesme, od Hranila djevojka do Oj petrinjske uske staze, ali nikad nije ništa pričao o djetinjstvu ni o mladosti provedenoj u Petrinji, kao da taj dio života za njega više ne postoji, kao da je to sve bilo izbrisano. Ja sam uvijek mislila da se možda posvađao s roditeljima i s bratom i da je to bio razlog njegovog sveopćeg ignoriranja rodnoga grada. No možda ipak nije bilo tako, možda je potres bio glavni razlog što se deda nikad nije vratio u svoj rodni kraj.
Naime, prije nekoliko dana, dok sam pratila izvješća o razornom potresu koji je u utorak 29. prosinca 2020. godine u 12 sati i 19 minuta pogodio Pokuplje - epicentar ovog razornog potresa magnitude 6.2 prema Richteru bio je 5 kilometara jugozapadno od Petrinje sa žarištem na dubini od 11.5 km, a ocijenjen je intenzitetom VIII – IX stupnja EMS ljestvice - doznala sam da se u dolini Kupe isti takav snažan potres dogodio i 8. listopada 1909. godine. Poznat pod nazivom pokupski drmeš, bio je to jedan od najvažnijih i najpoznatijih svjetskih potresa jer je na temelju zapisa o tome čuveni hrvatski geofizičar, meteorolog i seizmolog Andrija Mohorovičić 1910. godine došao do svojeg najvećeg znanstvenog postignuća: Otkrio je da Zemlja nije homogene građe već slojevite, te je definirao granicu između dva takva sloja, Zemljine kore i Zemljina plašta. Na toj granici dolazi do velikih promjena u brzini potresnih valova, a kasnije je ta granica nazvana Mohorovičićev diskontinuitet ili Moho.
Epicentar tog potresa bio je nedaleko Kravarskog, a intenzitet mu je prema procjeni bio VIII stupnjeva Mercallijeve ljestvice. Richterova ljestvica tada još nije postojala no kasnijim istraživanjima njegova je magnituda procijenjena na 6 stupnjeva. U izveštajima u tadašnjim novinama pisalo je da je ciglovlje i kamenje padalo sa zidanih kuća, dok su one tradicionalne kuće od hrastovih greda ostale neoštećene. Potres se snažno osjetio i u Zagrebu, gdje su dimnjaci padali sa zgrada. U sljedećim mjesecima bilo je zabilježeno još pet snažnih podrhtavanja tla.
U lokalnom tjedniku Banovac, tada jedinim novinama na području bivše Banske Krajine, u broju od 9. listopada 1909. godine opisan je taj potres koji je udario Banovinu dan ranije, 8. listopada. Novinari Banovca donose tada prve izvještaje o atmosferi u Petrinji, o šteti, ljudskim sudbinama i stradanju i kažu ovako: “Začula se tutnjava s užasnom trešnjom, koja je mogla trajati 5-10 sekundi. No za to kratko vrijeme je malo ostalo kuća, koje nijesu bile oštećene. Narod je cio dan živio u uzrujanosti i u nekom nepojatnom strahu. Takvog potresa Petrinja još nije doživjela, što stariji ljudi pamtiti mogu”…
Mohorovičić je potrese počeo proučavati nakon snažnog potresa koji je pogodio Zagreb 1880. god. Napisao je rad Djelovanje potresa na zgrade, u kojem je upozorio na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u potresnom području. U članku objavljenom također u tjedniku Banovac 23. listopada 1909. godine Mohorovičić navodi kako je potres bio u dolini Kupe, da je epicentar do Zagreba iznosio 36 kilometara, do Petrinje 21 kilometar, do Gline 15 kilometara do Pisarovine 15 kilometara. Navodi i kako je potres bio u 10 sati 59 minuta i 9 sekundi ujutro te kako se prvi udarac osjetio u Zagrebu nakon pet sekundi, u Ljubljani udaljenoj 114 kilometara nakon 20 sekundi, a u Münchenu se osjetio nakon 3 minute i 16 sekundi. Mohorovičić dalje piše da je u znatnoj udaljenosti od epicentra bio potres jak, a štete se protežu do udaljenosti od 20 do 30 kilometara od epicentra. I na kraju tog teksta Mohorovičić zaključuje: “Ovom zgodom moram upozoriti sve nadležne faktore na zastarjele građevinske propise, koji ne uzimaju nikakav obzir na to kako potres djeluje na građevine. Imao sam o tome predavanje društvu inženjera i arhitekata u Zagrebu. Moje su riječi ostale do sad glasom onoga, koji vapi u pustinje, te i iza ovog dana je nada, da se jaki potres neće ponoviti, budući da se u historiji potresa nalazi dosta malo primjera, gdje bi iza velikog potresa za kratko vrijeme došao drugi jednako jak ili još gori”.
Tako je dakle bilo prije 110 godina, a ovoga puta, kako čitam u preliminarnom izvještaju Hrvatskog geološkog instituta, sve je počelo u ponedjeljak 28. prosinca 2020. godine u 6 sati i 28 minuta kad je potres magnitude 5.0 prema Richteru s epicentrom nedaleko Petrinje snažno zatresao područje središnje Hrvatske intenzitetom VII stupnja EMS ljestvice, a osjetio se i u susjednim državama. Istog jutra na istom epicentralnom području uslijedila su još dva jača potresa. Prvi u 7 sati i 49 minuta magnitude 4.7 prema Richteru intenziteta VII stupnja, a drugi dvije minute kasnije magnitude 4.1 prema Richteru intenziteta VI stupnja EMS ljestvice. U narednih 24 sata na istom epicentralnom području dogodilo se još desetak slabijih potresa. Na žalost, svi navedeni potresi bili su samo niz predudara prije glavnog koji se dogodio dan kasnije, u utorak 29. prosinca 2020. godine u 12 sati i 19 minuta. Potres se snažno osjetio u Hrvatskoj i susjednim državama, ali i u dijelovima udaljenijih država kao što su Njemačka, Austrija, Češka, Slovačka, Rumunjska, Kosovo, Crna Gora i Italija. U potresu je život izgubilo sedam osoba, a materijalna šteta u epicentralnom području je velika, naročito u starim jezgrama Siska, Petrinje i Gline kao i u okolnim selima. Nakon glavnog potresa uslijedilo je nekoliko desetaka slabijih potresa, od kojih se izdvajaju četiri jača, svi na istom epicentralnom području. Prvi svega četiri minute kasnije, magnitude 4.6, drugi magnitude 4.1 u 13 sati i 34 minute. U jutro 30. prosinca još dva jača potresa, prvi magnitude 4.7 u 6 sati i 15 minuta te jedanaest minuta kasnije još jedan jači potres magnitude 4.8 prema Richteru.
Potresi na području Republike Hrvatske nisu rijetkost, čitam dalje u izvješću, a najčešće su posljedica gibanja Afričke tektonske ploče prema relativno stabilnoj Euroazijskoj ploči koje je započelo još prije oko 160 milijuna godina. Između njih se nalazi Jadranska mikro ploča koja se pod utjecajem Afričke također translatira i rotira u smjeru sjevera što uzrokuje naprezanja u Zemljinoj kori. Tijekom proteklih 80 do 40 milijuna godina, Jadranska mikro ploča (sensu lato), ofiolitna zona (Centralna dinaridska, Banovina, Medvednica i Kalnik), te gornjokredna-paleogenska tzv. Sava zona, konačno se sudarila s Euroazijskom pločom. Zona glavnih tektonskih kontakata tzv. šavova između tih tektonskih ploča proteže se od Mirdita zone na jugoistoku do Banovine na sjeverozapadu, gdje naglo povija prema sjeveroistoku prema zapadnim Karpatima. Epicentralno područje ovog potresa koji se nedavno dogodio na Pokuplju nalazi se upravo u zoni spomenutih tektonskih šavova. S obzirom na to da se epicentri oba potresa, i onog iz 1909. i ovog sadašnjeg nalaze na istom pravcu pružanja, moguće je da su oba potresa nastala na istom rasjedu odnosno sustavu rasjeda.
I dok se god Jadranska mikro ploča bude kretala prema Euroazijskoj, čitam kraj izvješća, i dalje će biti potresa u našem području. Potrese nije moguće prognozirati niti predvidjeti! Moguće je samo statistički odrediti povratni period za potres određene magnitude. Ono što možemo jest slušati nadležne službe i voditi se njihovim uputama te biti svjesni da živimo na tektonski aktivnom području i u skladu s time djelovati u svim segmentima naših života.

A sad kad smo pročitali izvješća o potresima na Pokuplju vratimo se na čas mom dedi. U javljanjima novinara na televiziji nakon potresa iz Petrinje jedna je žena kazala da njezin sin, dječak u dobi od nekih 8 ili 9 godina, ne želi ući u svoju sobu, da se jako boji u kući spavati i da ona ne zna kako će ga nagovoriti da uđe u kuću. Možda se baš to dogodilo mom dedi. Jer sjećam se da se nije volio voziti u autobusu i autu, nikad nije naučio voziti auto i nikad nije kupio auto. Kad se jednom vozio s nama u fićeku na more bilo mu je jako zlo, povraćao je i svaki čas smo morali zbog njega stati. Nakon toga se nikad više nije vozio u autu, ako je baš morao nekud putovati putovao je vlakom. Očito je da je patio od bolesti vožnje i klaustrofobije, a to je možda bila posljedica toga što je doživio tada, 8. listopada 1909., u 10 sati 59 minuta i 9 sekundi ujutro, kad mu se zaljuljalo tlo pod nogama. Imao je tada 9 godina, vjerojatno je bio u školi na nastavi; pohađao je naime pučku školu, a sve su školske zgrade bile u tom potresu jako oštećene. Nakon toga je pohađao preparandiju tj. učiteljsku školu, i to opet u zgradi koja je u potresu bila jako oštećena pa nakon potresa obnovljena. Sigurna sam da je sve to što je proživio: potres, pa prvi svjetski rat, pa drugi svjetski rat, jako utjecalo na njegov život i odluke koje je donosio.
Sjećam se da je novcem koji je uštedio tijekom života - to je bila njegova i bakina životna ušteđevina - kad je otišao u penziju htio kupiti drvenu kuću u Zagorju, ali baka nije bila oduševljena tom idejom - ona je naime odrasla u kamenoj kući na Liburniji i željela se tamo vratiti - pa je taj novac uložen u gradnju nove kuće na moru na gradilištu što ga je baka dobila u zamjenu za polovicu kuće koju je naslijedila a bila je srušena zbog novog samoposluživanja i trga ispred njega. A deda je htio kupiti tu drvenu kuću stoga što je sigurno još kao dijete zapamtio da tradicionalne drvene kuće na Pokuplju nisu stradale u potresu i da su sigurnije i ugodnije za život od kamenih i zidanih.
A ja sam sada, kad se i meni zaljuljalo tlo pod nogama, u sličnom položaju kao što je bio moj deda kad je trebalo odlučiti hoće li se vratiti domu svom na Pokuplju ili ostati u Zagorju. On je ostao u Zagorju, nije se vratio na svoje rodno Pokuplje, a i ja ozbiljno razmišljam o tome da se više nikad ne vratim u Sisciju, gdje sam živjela posljednjih tridesetak godina, i da ostanem doma u Zagorju.

Oznake: potres, osvrti


- 14:15 - Komentari (22) - Isprintaj - #

06.02.2021., subota

on još uvijek čeka


on još uvijek čeka
da mu se ona smiluje
i da zaboravi
svaku njegovu ružnu riječ
svaki njegov neprimjeren potez
i svaku njegovu uvredljivu primjedbu
on još uvijek čeka
da ona napokon shvati
da ništa od toga nije bilo namjerno
i da ju on još uvijek jednako voli
ona još uvijek čeka
da joj se on smiluje
i da zaboravi
svaku njenu tvrdoglavu šutnju
svako njeno okretanje leđa
i svaki njezin podrugljiv odgovor
ona još uvijek čeka
da on napokon shvati
da ništa od toga nije bilo namjerno
i da ga ona još uvijek jednako voli

Oznake: poezija - moji stihovi


- 22:39 - Komentari (22) - Isprintaj - #

02.02.2021., utorak

Andromeda


Svaki dan poslije večere operem suđe, pospremim kuhinju, sjednem na kauč, uzmem igle i štrikam i slušam radio, zanimljive emisije na prvom ili drugom programu. I na trećem ima lijepih emisija i lijepe glazbe pa i to ponekad slušam. Al' od svega najviše volim Andromedu, meni jako zanimljivu i poučnu, emisiju o svemiru. Emitira se svaki utorak navečer na drugom programu, od osam do deset. Pokrenula ju je 1997. godine i punih dvadeset godina uređivala i vodila Tanja Devčić. Otkako je ona umrla, emisiju vodi i uređuje Dubravka Družinec Ricijaš. Stručni suradnici, najčešće dugogodišnji suradnik Ante Radonić, odgovaraju u svakoj emisiji na pitanja slušatelja, a svaki tjedan komentiraju i vijesti iz astronomije, astrofizike i astronautike. Prošla emisija je bila baš zanimljiva, govorili su o magnetarima i pulsarima, o sudaru dva bijela patuljka i o Saturnovom mjesecu Titanu. Kao gost je sudjelovao i profesor doktor Tihomir Marjanac, koji je govorio o potresima. Objasnio je kako nakon potresa nastaju klizišta i vrtače ili ponikve. Kaže on da se u podzemlju nakuplja voda i glina i kad se dogodi potres to na nagnutom terenu počne kliziti. A rupe - slušam jutros na radiju da se kod Mečenčana otvorilo već sedamdesetak velikih rupa, čak i u blizini kuća - nastanu na mjestima gdje se ispod naslaga pijeska i gline nalazi okršeno podzemlje, to su blokovi stijena, špilje i šupljine. Zbog potresa se pomiču blokovi stijena i urušavaju se te špilje. Voda onda u podzemlju traži novi put pa mogu nastati na površini tla velike rupe, mogu presušiti postojeći izvori vode, voda se zamuti, nastaju novi izvori, i hladne i tople vode.
Spomenuo je i Andriju Mohorovičića, koji se ubraja među najznamenitije hrvatske znanstvenike. Po njemu je nazvan jedan krater na Mjesecu, a njegovo ime nosi Geofizički zavod Prirodoslovno - matematičkoga fakulteta u Zagrebu i gimnazija u Rijeci. Njemu u čast i jedan asteroid je dobio naziv 8422 Mohorovičić. Nakon snažnog potresa koji se dogodio 8. listopada 1909. godine u dolini Kupe - epicentar mu je bio 40-ak km jugoistočno od Zagreba blizu Pokupskoga - Mohorovičić je napisao detaljan izvještaj i prvi je u svijetu na osnovi analize seizmograma utvrdio plohu diskontinuiteta brzina potresnih valova koja odjeljuje koru od plašta Zemlje. Njemu u čast ta je ploha nazvana Mohorovičićevim diskontinuitetom, a njegovo je postojanje potvrđeno na čitavoj Zemlji i najveća je prirodna tvorba na našem planetu. Prosječna mu je dubina 33 km. Ispod oceana je najtanji, oko 5 -10 km, dok ispod najviših planina dosiže debljinu od 70-ak km. U Hrvatskoj je najdublji ispod Velebita i Dinare, oko 42 km, a najplići ispod južnog Jadrana i istočne Slavonije, tu mu je debljina oko 25 km. To Mohorovičićevo otkriće je najvažnija znanstvena spoznaja ikada objavljena u jednom hrvatskom časopisu. U postupku otkrivanja diskontinuiteta Mohorovičić je pretpostavio da brzina valova potresa u Zemljinoj kori postupno raste kako valovi zalaze u sve veću dubinu. Tu je pretpostavku izrazio eksponencijalnom funkcijom koja je nazvana Mohorovičićevim zakonom, a primjenjuje se i danas. Andrija Mohorovičić je zagrebačku seizmološku postaju početkom 20. stoljeća opremio najmodernijim seizmografima, čime ju je doveo na razinu najbolje opremljenih opservatorija u svijetu. Da, bio je doista pravi znanstvenik!
Na kraju emisije urednica je rekla da će profesor Marjanac biti gost i u sljedećoj Andromedi - a to je večeras, danas je utorak - a slušatelji će moći postavljati pitanja za vrijeme cijele emisije. Moram to slušati, i pokušat ću nazvat’ da ga pitam - on se bavi i proučavanjem geoloških učinaka asteroidnih impakata - što misli o asteroidu koji bi trebao 2029. godine proći veoma blizu našeg planeta. Negdje sam pročitala da mu je promjer 340 metara i da juri brzinom od 31 kilometar u sekundi i da će pored Zemlje projuriti na udaljenosti od samo 30.000 kilometara. Hm!!??
Nadam se da neće tresnut u Atlantski ocean i sve nas potopit!!!

Oznake: osvrti


- 16:38 - Komentari (30) - Isprintaj - #

Sva prava pridržana © Litterula