Prije nego što sam krenula u prvi razred osnovne škole, u dobi od pet godina, ljetovali smo u Filip Jakovu, u kampu. Tata je te godine bio kupio bijeloga fićeka, jednoga od prvih automobila u našem selu, pa smo spakirali šatore, luftmadrace, plinsko kuhalo i sličnu opremu za kampiranje te crvenobijeli šlauf za mene jer tada još uvijek nisam baš najbolje znala plivati, i otputovali na more. Ulogorili smo se u gornjem dijelu kampa na poprilično strmom terenu u borovoj šumi. Naša dva šatora smo smjestili jednoga uz drugoga tako da su im dulje strane bile paralelne s padom terena, a dugački konopci pomoću kojih su šatori bili učvršćeni bili su veoma blizu. Kad bi prolazili između šatora mogli bi se lako spotaknuti na te konopce i nizbrdo pasti naglavačke. Mama me na to stalno upozoravala i govorila mi da ne smijem tuda porolaziti nego neka uvijek idem okolo. Uglavnom sam postupala tako iako sam bila poprilično svojeglava, brzopleta i neposlušna djevojčica. Jednog jutra krenule smo VelkaSeka i ja na kupanje i u žurbi zaboravile uzeti moj lijepi novi šlauf. Vratila sam se po njega i u žurbi, u želji da što prije sustignem VelkuSeku koja je polako išla nizbrdo na plažu, protrčala sam između šatora, zaplela se nogama o konopce i poletjela naglavačke nizbrdo. Na moju nesreću, uz rub lijevog žutog šatora netko je dan prije ostavio usku visoku konzervu od gulaša koji smo pojeli za ručak, s oštrim poklopcem okrenutim prema gore. Budući da sam šlauf držala čvrsto u desnoj ruci, lijeva je ruka, koju u brzini, pazeći da mi šlauf ne padne i probuši se, poletjela preko tog oštrog poklopca. Bila je razrezana od palca prema dolje dvanaestak centimetara i krv je sukljala na sve strane. Mama je, kad me ugedala, zaplakala i samo govorila joooj, joooj, i nije znala što bi. Budući da sam ja vrištala, ne toliko od boli koliko od straha, moja teta, koja je odmah dotrčala, zgrabila me za ruku i počela voditi po kampu tražeći pomoć. A ja sam cijelo vrijeme u desnoj ruci čvrsto držala svoj crvenobijeli šlauf. Čuo nas je jedan doktor iz Beograda koji je sa svojom obitelji kampirao u blizini, polegnuo me na platnenu ležaljku ispred šatora, čvrsto mi je zamotao ruku zavojem, smjestio mene i tetu u svoj auto i odmah nas odvezao u ortopedsku bolnicu u Biogradu na moru. Tamo su me odmah operirali i stavili mi gips, pa sam ostatak ljetovanja provela s lijevom rukom u vrećici ležeći na luftmadracu dok su me VelkaSeka i tata vukli hodajući po plićaku. Kako mi je bilo dosadno jer nisam smjela plivati i namakati gips, našla sam si drugu zabavu: na brdu iznad šatora gradila sam kule od blata. Gips je bio sav zamrljan od dalmatinske crvenice pa se kirurg slatko nasmijao kad me tata odveo na skidanje gipsa i vađenje konaca. Nakon nekoliko tjedana rana je potpuno zarasla, no ostalo je dvanaestak šavova koji i danas malo zatežu kožu. Plivati sam naučila sljedeće godine, a četiri godine nakon toga upisala sam se u glazbenu školu i počela učiti svirati klavir. Tata je kupio pianino i ja sam uspješno završila osnovnu glazbenu školu.
No u svoj toj strci i zbrci oko moje razrezane ruke u tom lijepom kampu u Filip Jakovu, zaboravili smo pitati tog liječnika iz Beograda, koji mi je zapravo spasio život, kako mu je ime. A on je nekoliko dana nakon moga ranjavanja otputovao kući jer je ljetovanje njegove obitelji bilo pri kraju. A baš bih mu voljela sada reći da mi je jako drago što je tada bio u blizini i priskočio mi u pomoć. Kao što i svi srčani ljudi od akcije pomažu kad se u njihovoj blizini dogodi neka nesreća.
Post je objavljen 05.02.2021. u 08:22 sati.