srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima

lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.



Objavljeni listići:

Prosinac 2024 (4)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (4)
Prosinac 2021 (17)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (16)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (14)
Studeni 2020 (3)


Moje fotografije
Moj vrtlarski blog

Copyright © Litterula.












































Litterula
09.02.2021., utorak
Pokupski drmeš

Kad je 1918. god. završio učiteljsku školu u Petrinji, moj deda je po direktivi, kako je to tada bilo normalno, dobio mjesto učitelja u jednom zagorskom selu. Preselio se u Zagorje, upoznao moju baku, mladu poštaricu koja je također došla u Zagorje u službu iz Liburnije. Vjenčali su se, dobili troje djece i zauvijek ostali u svom novom zavičaju. Baka je povremeno odlazila u svoj rodni kraj, jer je od roditelja naslijedila kuću na rivi, a i mi smo svake godine išli u Liburniju na ljetovanje. Deda se odrekao svoga nasljedstva na Pokuplju u korist svoga brata - tata je jednom spomenuo da je to tada bio običaj ako se dijete školovalo - i kolko se ja sjećam, nikad više nije išao u svoj rodni kraj i nikad ga više nije spominjao. Naučio me pjevati sve petrinjske pjesme, od Hranila djevojka do Oj petrinjske uske staze, ali nikad nije ništa pričao o djetinjstvu ni o mladosti provedenoj u Petrinji, kao da taj dio života za njega više ne postoji, kao da je to sve bilo izbrisano. Ja sam uvijek mislila da se možda posvađao s roditeljima i s bratom i da je to bio razlog njegovog sveopćeg ignoriranja rodnoga grada. No možda ipak nije bilo tako, možda je potres bio glavni razlog što se deda nikad nije vratio u svoj rodni kraj.
Naime, prije nekoliko dana, dok sam pratila izvješća o razornom potresu koji je u utorak 29. prosinca 2020. godine u 12 sati i 19 minuta pogodio Pokuplje - epicentar ovog razornog potresa magnitude 6.2 prema Richteru bio je 5 kilometara jugozapadno od Petrinje sa žarištem na dubini od 11.5 km, a ocijenjen je intenzitetom VIII – IX stupnja EMS ljestvice - doznala sam da se u dolini Kupe isti takav snažan potres dogodio i 8. listopada 1909. godine. Poznat pod nazivom pokupski drmeš, bio je to jedan od najvažnijih i najpoznatijih svjetskih potresa jer je na temelju zapisa o tome čuveni hrvatski geofizičar, meteorolog i seizmolog Andrija Mohorovičić 1910. godine došao do svojeg najvećeg znanstvenog postignuća: Otkrio je da Zemlja nije homogene građe već slojevite, te je definirao granicu između dva takva sloja, Zemljine kore i Zemljina plašta. Na toj granici dolazi do velikih promjena u brzini potresnih valova, a kasnije je ta granica nazvana Mohorovičićev diskontinuitet ili Moho.
Epicentar tog potresa bio je nedaleko Kravarskog, a intenzitet mu je prema procjeni bio VIII stupnjeva Mercallijeve ljestvice. Richterova ljestvica tada još nije postojala no kasnijim istraživanjima njegova je magnituda procijenjena na 6 stupnjeva. U izveštajima u tadašnjim novinama pisalo je da je ciglovlje i kamenje padalo sa zidanih kuća, dok su one tradicionalne kuće od hrastovih greda ostale neoštećene. Potres se snažno osjetio i u Zagrebu, gdje su dimnjaci padali sa zgrada. U sljedećim mjesecima bilo je zabilježeno još pet snažnih podrhtavanja tla.
U lokalnom tjedniku Banovac, tada jedinim novinama na području bivše Banske Krajine, u broju od 9. listopada 1909. godine opisan je taj potres koji je udario Banovinu dan ranije, 8. listopada. Novinari Banovca donose tada prve izvještaje o atmosferi u Petrinji, o šteti, ljudskim sudbinama i stradanju i kažu ovako: “Začula se tutnjava s užasnom trešnjom, koja je mogla trajati 5-10 sekundi. No za to kratko vrijeme je malo ostalo kuća, koje nijesu bile oštećene. Narod je cio dan živio u uzrujanosti i u nekom nepojatnom strahu. Takvog potresa Petrinja još nije doživjela, što stariji ljudi pamtiti mogu”…
Mohorovičić je potrese počeo proučavati nakon snažnog potresa koji je pogodio Zagreb 1880. god. Napisao je rad Djelovanje potresa na zgrade, u kojem je upozorio na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u potresnom području. U članku objavljenom također u tjedniku Banovac 23. listopada 1909. godine Mohorovičić navodi kako je potres bio u dolini Kupe, da je epicentar do Zagreba iznosio 36 kilometara, do Petrinje 21 kilometar, do Gline 15 kilometara do Pisarovine 15 kilometara. Navodi i kako je potres bio u 10 sati 59 minuta i 9 sekundi ujutro te kako se prvi udarac osjetio u Zagrebu nakon pet sekundi, u Ljubljani udaljenoj 114 kilometara nakon 20 sekundi, a u Münchenu se osjetio nakon 3 minute i 16 sekundi. Mohorovičić dalje piše da je u znatnoj udaljenosti od epicentra bio potres jak, a štete se protežu do udaljenosti od 20 do 30 kilometara od epicentra. I na kraju tog teksta Mohorovičić zaključuje: “Ovom zgodom moram upozoriti sve nadležne faktore na zastarjele građevinske propise, koji ne uzimaju nikakav obzir na to kako potres djeluje na građevine. Imao sam o tome predavanje društvu inženjera i arhitekata u Zagrebu. Moje su riječi ostale do sad glasom onoga, koji vapi u pustinje, te i iza ovog dana je nada, da se jaki potres neće ponoviti, budući da se u historiji potresa nalazi dosta malo primjera, gdje bi iza velikog potresa za kratko vrijeme došao drugi jednako jak ili još gori”.
Tako je dakle bilo prije 110 godina, a ovoga puta, kako čitam u preliminarnom izvještaju Hrvatskog geološkog instituta, sve je počelo u ponedjeljak 28. prosinca 2020. godine u 6 sati i 28 minuta kad je potres magnitude 5.0 prema Richteru s epicentrom nedaleko Petrinje snažno zatresao područje središnje Hrvatske intenzitetom VII stupnja EMS ljestvice, a osjetio se i u susjednim državama. Istog jutra na istom epicentralnom području uslijedila su još dva jača potresa. Prvi u 7 sati i 49 minuta magnitude 4.7 prema Richteru intenziteta VII stupnja, a drugi dvije minute kasnije magnitude 4.1 prema Richteru intenziteta VI stupnja EMS ljestvice. U narednih 24 sata na istom epicentralnom području dogodilo se još desetak slabijih potresa. Na žalost, svi navedeni potresi bili su samo niz predudara prije glavnog koji se dogodio dan kasnije, u utorak 29. prosinca 2020. godine u 12 sati i 19 minuta. Potres se snažno osjetio u Hrvatskoj i susjednim državama, ali i u dijelovima udaljenijih država kao što su Njemačka, Austrija, Češka, Slovačka, Rumunjska, Kosovo, Crna Gora i Italija. U potresu je život izgubilo sedam osoba, a materijalna šteta u epicentralnom području je velika, naročito u starim jezgrama Siska, Petrinje i Gline kao i u okolnim selima. Nakon glavnog potresa uslijedilo je nekoliko desetaka slabijih potresa, od kojih se izdvajaju četiri jača, svi na istom epicentralnom području. Prvi svega četiri minute kasnije, magnitude 4.6, drugi magnitude 4.1 u 13 sati i 34 minute. U jutro 30. prosinca još dva jača potresa, prvi magnitude 4.7 u 6 sati i 15 minuta te jedanaest minuta kasnije još jedan jači potres magnitude 4.8 prema Richteru.
Potresi na području Republike Hrvatske nisu rijetkost, čitam dalje u izvješću, a najčešće su posljedica gibanja Afričke tektonske ploče prema relativno stabilnoj Euroazijskoj ploči koje je započelo još prije oko 160 milijuna godina. Između njih se nalazi Jadranska mikro ploča koja se pod utjecajem Afričke također translatira i rotira u smjeru sjevera što uzrokuje naprezanja u Zemljinoj kori. Tijekom proteklih 80 do 40 milijuna godina, Jadranska mikro ploča (sensu lato), ofiolitna zona (Centralna dinaridska, Banovina, Medvednica i Kalnik), te gornjokredna-paleogenska tzv. Sava zona, konačno se sudarila s Euroazijskom pločom. Zona glavnih tektonskih kontakata tzv. šavova između tih tektonskih ploča proteže se od Mirdita zone na jugoistoku do Banovine na sjeverozapadu, gdje naglo povija prema sjeveroistoku prema zapadnim Karpatima. Epicentralno područje ovog potresa koji se nedavno dogodio na Pokuplju nalazi se upravo u zoni spomenutih tektonskih šavova. S obzirom na to da se epicentri oba potresa, i onog iz 1909. i ovog sadašnjeg nalaze na istom pravcu pružanja, moguće je da su oba potresa nastala na istom rasjedu odnosno sustavu rasjeda.
I dok se god Jadranska mikro ploča bude kretala prema Euroazijskoj, čitam kraj izvješća, i dalje će biti potresa u našem području. Potrese nije moguće prognozirati niti predvidjeti! Moguće je samo statistički odrediti povratni period za potres određene magnitude. Ono što možemo jest slušati nadležne službe i voditi se njihovim uputama te biti svjesni da živimo na tektonski aktivnom području i u skladu s time djelovati u svim segmentima naših života.
A sad kad smo pročitali izvješća o potresima na Pokuplju vratimo se na čas mom dedi. U javljanjima novinara na televiziji nakon potresa iz Petrinje jedna je žena kazala da njezin sin, dječak u dobi od nekih 8 ili 9 godina, ne želi ući u svoju sobu, da se jako boji u kući spavati i da ona ne zna kako će ga nagovoriti da uđe u kuću. Možda se baš to dogodilo mom dedi. Jer sjećam se da se nije volio voziti u autobusu i autu, nikad nije naučio voziti auto i nikad nije kupio auto. Kad se jednom vozio s nama u fićeku na more bilo mu je jako zlo, povraćao je i svaki čas smo morali zbog njega stati. Nakon toga se nikad više nije vozio u autu, ako je baš morao nekud putovati putovao je vlakom. Očito je da je patio od bolesti vožnje i klaustrofobije, a to je možda bila posljedica toga što je doživio tada, 8. listopada 1909., u 10 sati 59 minuta i 9 sekundi ujutro, kad mu se zaljuljalo tlo pod nogama. Imao je tada 9 godina, vjerojatno je bio u školi na nastavi; pohađao je naime pučku školu, a sve su školske zgrade bile u tom potresu jako oštećene. Nakon toga je pohađao preparandiju tj. učiteljsku školu, i to opet u zgradi koja je u potresu bila jako oštećena pa nakon potresa obnovljena. Sigurna sam da je sve to što je proživio: potres, pa prvi svjetski rat, pa drugi svjetski rat, jako utjecalo na njegov život i odluke koje je donosio.
Sjećam se da je novcem koji je uštedio tijekom života - to je bila njegova i bakina životna ušteđevina - kad je otišao u penziju htio kupiti drvenu kuću u Zagorju, ali baka nije bila oduševljena tom idejom - ona je naime odrasla u kamenoj kući na Liburniji i željela se tamo vratiti - pa je taj novac uložen u gradnju nove kuće na moru na gradilištu što ga je baka dobila u zamjenu za polovicu kuće koju je naslijedila a bila je srušena zbog novog samoposluživanja i trga ispred njega. A deda je htio kupiti tu drvenu kuću stoga što je sigurno još kao dijete zapamtio da tradicionalne drvene kuće na Pokuplju nisu stradale u potresu i da su sigurnije i ugodnije za život od kamenih i zidanih.
A ja sam sada, kad se i meni zaljuljalo tlo pod nogama, u sličnom položaju kao što je bio moj deda kad je trebalo odlučiti hoće li se vratiti domu svom na Pokuplju ili ostati u Zagorju. On je ostao u Zagorju, nije se vratio na svoje rodno Pokuplje, a i ja ozbiljno razmišljam o tome da se više nikad ne vratim u Sisciju, gdje sam živjela posljednjih tridesetak godina, i da ostanem doma u Zagorju.

- 14:15 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>