Litterula

23. siječnja 1952. god. u Bijou Theatre u New York City-ju premijerno je prikazan britanski film Cry the Beloved Country tj. Plači, voljena zemljo, snimljen prema istoimenom romanu Alana Patona. Producent i redatelj filma bio je Zoltán Korda, britansko-američki redatelj madžarsko-židovskog podrijetla, a glavne uloge tumačili su Sidney Poitier, Charles Carson i Canada Lee.
Taj zanimljiv crno-bijeli film gledala sam već nekoliko puta, a prije nekoliko dana ponovo je bio prikazan na HRT 3.
Slučajno sam uključila televizor baš kad je film započeo pa sam desnim uhom – u trenutku kad je svećenik Stephen Kumalo vlakom doputovao u Joburg kako bi pomogao svojoj sestri i potražio svog sina – usred buke koja vlada na kolodvoru čula zanimljivo pjevanje neke skupine momaka.
Ta pjesma koju su izvodili bila je jako slična poznatoj pjesmi The Lion Sleeps Tonight iz Disneyeva filma Kralj lavova iz 1994. godine - ja sam ju naučila pjevati dok sam bila članica gradskog pjevačkog zbora.
A kad sam čula te momke u filmu kako pjevaju, krenula sam u potragu za informacijama o pjesmi The Lion Sleeps Tonight; već znate da Litterula nema mira dok ne sazna ono što je zanima.
Pa sam tako čeprkajući po internetu saznala da je južnoafrički zulu pjevač Solomon Linda, čovjek iz Natala, u Johannesburgu osmislio jednu od najpoznatijih afričkih pjesama - pjesmu Mbube. Solomon Linda je 1933. god. s grupom prijatelja osnovao momačku grupu Evening Birds, a izvodili su tradicionalnu južnoafričku vokalnu a cappella glazbu, koja se pjeva na način poziva i odgovora.
Naime, na početku 20. st. mladi južnoafrički Zulu muškarci iz obližnjih gradova i sela doseljavali su se u Johannesburg kako bi pronašli posao u rudnicima i tvornicima. Oni su sa sobom donosili i svoje običaje, a kako bi očuvali osjećaj zajedništva, osnivali su i pjevačke skupine.
Tijekom vikenda razvijali su društveni život koji se uglavnom sastojao od pjevanja i plesa. Organizirali su i natjecanja u kojima su najbolje grupe pokazivale svoje talente.
Tako je i mladi Solomon Linda, koji je tada radio za Gallo Record Company u Johannesburgu kao čistač i paker gramofonskih ploča, vikende provodio nastupajući sa svojom klapom The Evening Birds na tim okupljanjima i natjecanjima, kao i na zabavama, proslavama, vjenčanjima i sličnim događanjima.
A u toj izdavačkoj kući u kojoj je radio, Linda i njegovi kolege glazbenici snimili su 1939. god. i nekoliko pjesama. Jedna od tih pjesama bila je i pjesma Mbube, što na jeziku naroda Zulu znači lav. Pronašla sam snimku na internetu pa je možemo poslušati:



Izdana kao gramofonska ploča od 78 okretaja u minuti i reklamirana crnačkoj publici, Mbube je ubrzo postala hit, a Linda je bio zvijezda diljem Južne Afrike. Do 1948. pjesma je prodana u više od 100 000 primjeraka u Africi i među crnim južnoafričkim imigrantima u Velikoj Britaniji.
Po toj pjesmi, glasno i moćno afričko klapsko četveroglasno a cappella pjevanje popraćeno plesom nazvano je Mbube, a bilo je preteča kasnijih afričkih zborskih žanrova mbaqanga i iscathamiya.
U Južnoj Africi u to doba je vladao apartheid i autorska prava crnaca nisu bila zaštićena zakonom. Gallo Studios platio je Solomonu Linda deset šilinga - oko 87 centi - za autorska prava na Mbube.
Jesu li ostali članovi klape primili bilo kakvu naknadu nije poznato.
Kako su godine prolazile bilo je sve više novih verzija pjesme, a glazba je korištena i u filmovima - najpoznatiji je dakako Disneyev Kralj lavova što sam već spomenula – i zarada izdavačkih kuća, američkih autora i izvođača pjesme na osnovi autorskih prava bila je sve veća. Negdje sam pronašla podatak da je samo za korištenje pjesme u filmu Kralj lavova naknada iznosila oko 15 milijuna dolara.
A Solomon Linda, koji je trebao dobiti bar dio toga novca, živio je u krajnjem siromaštvu sa ženom i osmero djece u Sowetu, ozloglašenoj crnačkoj sirotinjskoj četvrti Johannesburga u zemljanoj kolibi gdje su preživljavali hraneći se kukuruznom kašom i kokošjim nogicama; dvoje njihove djece umrlo je u ranom djetinjstvu od pothranjenosti. Sam Solomon Linda umro je od zatajenja bubrega u 53. godini života.
Tek 45 godina nakon njegove smrti njegovi su potomci dobili dio honorara na koji je Solomon Linda kao autor izvornoga napjeva imao pravo.
A što se u idućim desetljećima zbivalo s pjesmom Mbube, jednom od najpoznatijih melodija na svijetu?
Najprije je 1949. god. Alan Lomax, direktor folk glazbe za Decca Records, svom prijatelju Peteu Seegeru, vođi folk grupe The Weavers, spomenuo snimku Solomona Linda. Seegeru je pjesma bila zanimljiva pa su u studenom 1951., nakon što su pjesmu izvodili najmanje godinu dana na svojim koncertima, The Weavers snimili prilagođenu verziju s puhačima, gudačkim orkestrom i zborom i objavili je kao singl od 78 okretaja u minuti pod nazivom Wimoweh. Taj naslov pjesma je dobila zbog pogrešno protumačenog refrena izvorne pjesme koji je glasio: Uyimbube što na zulu jeziku znači: Ti si lav.
Ta snimka je postala veliki hit, dospjela je među deset najboljih na Billboardovoj listi te postala sastavni dio repertoara The Weaversa na njihovim koncertima; a kad je Pete Seeger pjevao Wimoweh uživo na koncertima, govorio je da je to pjesma iz Južne Afrike. Možda je mislio da je to neki južnoafrički narodni napjev, a ne djelo nekog autora. Evo snimke:



Nakon toga pjesmu su prilagodili i obradili mnogi pop i folk izvođači, npr. Jimmy Dorsey, Yma Sumac, Miriam Makeba, Kingston Trio i mnogi drugi, neki pod nazivom Mbube, neki pod nazivom Wimoweh, a neki pod nazivom The Lion Sleeps Tonight. Godine 1961. verzija pod nazivom The Lion Sleeps Tonight koju je doo-wop grupa Tokens prilagodila na engleski postala je hit broj jedan u Sjedinjenim Državama. Evo je:



Jedna od najpopularnijih obrada pjesme Mbube je snimka Roberta Johna, koja je dosegla 3. mjesto na američkim ljestvicama i prodana je u više od milijun primjeraka za što je Robert John nagrađen zlatnim diskom od strane Udruge diskografske industrije Amerike. Evo i te snimke, poslušajmo:



A pri kraju mog cijelodnevnog istraživanja dobila sam potvrdu da sam bila u pravu kad sam primijetila da je napjev koji sam čula u filmu jako sličan pjesmi The Lion Sleeps Tonight koju sam pjevala u Danici.
Jer dok sam tražila informacije o filmu naišla sam na podatak da je snimka pjesme Mbube Solomona Linda i njegovih The Evening Birds-a doista bila korištena u filmu Cry, the Beloved Country.
Pronašla sam na internetu i kratki film o Solomonu Linda, pa ako vas zanima kralj lavova tj. mbube pogledajmo i Priču o Solomonu Linda:



I na kraju još samo jedno pitanje: kako se Solomon Linda osjećao kad bi čuo svoju pjesmu na radiju, pjesmu koju je on smislio i prvi otpjevao, a za koju nije dobio ni autorsko pravo ni naknadu? Je li ga to mučilo kao što bi mučilo mene da sam skladala neku pjesmu ili napisala neki roman, pa da je onda moj rad ukraden i da je netko drugi na tome zaradio milijune dolara?

„Najbolja domaća kuharica“ Vlaste Mandekić, izdana u Zagrebu 1939. godine, Bakina stara kuharica, najstarija koju imamo, puna je uputa kako treba pripremati hranu i kuhati sva moguća jela. Na početku knjige nalaze se općenite upute: o mjeri, o priređivanju i kupovanju raznih vrsta mesa, o pečenju mesa, o nadjevanju peradi i prsa, o ribama, o kuhanju rakova, oštriga, školjki i gljiva, o priredbi i kuhanju povrća, o kuhanju krumpira, grahorica, jaja i tjestenina. Tu su i općenite upute za pečene tjestenine te detaljne upute za prostiranje stola i serviranje hrane.
Nakon toga slijede recepti za kuhanje juha i pridodataka za juhe, za pripremanje predjela, jela od mesa, peradi, divljači, divlje peradi i riba, a tu su i recepti za tople umake, hladne umake, salate, variva, gljive, pridodatke k mesu, razna hladna i topla jela, kuhana tijesta, tjestenine s kvasom, pite i druge tjestenine, prelive za tjestenine, torte, sitne kolače, kreme, sladolede i pića. U ovoj staroj kuharici mogu se naći i upute za ukuhavanje povrća, spremanje povrća za zimu, upute za pripremu specijaliteta, vegetarske hrane te raznih jela od jaja i sira.
Na zadnjih tridesetak stranica ove poprilično zanimljive knjige nalaze se i upute za pripremanje bolesničke hrane: za bolesnike na žučnom mjehuru i jetrima, kod želučanih bolesti, kod suviška kiseline i čirova te kod šećerne bolesti.
A u rubrici Pite i druge tjestenine nalazi se recept za najfiniji kolač koji sam ja ikad pekla i jela: Kapeler pitu. U receptu Vlasta Mandekić kaže ovako: od 30 dkg brašna, 25 dkg maslaca, 1 jajeta, 1 žlice šećera i malo soli zamijesi se tijesto. Tijesto se razvalja, polovica se stavi na tepsiju i nadjene slijedećim nadjevom: 1/2 kg samljevenih oraha, 10 dkg smekšane čokolade, 1/4 kg šećera, 12 žutanjka i snijeg od 12 bjelanjka. Ozgor se pokrije drugom polovinom tijesta i lagano se peče. Pečeno razreže se u četvorine i posipa šećerom.


E sad; recepti u ovoj kuharici nisu baš detaljni i precizni kao u nekim novijim kuharicama; gospođa Vlasta je očito smatrala da svaka kuharica dobro zna kak treba zamijesiti tijesto, kak sa šnešlagerom pripremiti taj nadjev i kolko dugo to treba peći, na donjoj ili srednjoj rešetki u starom tiš-šparetu na drva.
Finu Kapeler pitu trebalo je lijepo polako napraviti svojim rukama; tada nije bilo nikakvih miksera, robota i procesora; nije bilo takvih električnih kuhinjskih pomagala koja uništavaju prirodnu energiju hrane.
Moja Baka je pekla tu pitu točno tako: sve je pripremala svojim rukama, i zato je to bilo tak fino i slatko.
Ak se netko odluči isprobati ovaj recept, bilo svojim rukama bilo uz pomoć kuhinjskoga robota, nadam se da će fina Kapeler pita dobro uspjeti - ovo je recept za veliki protvan dimenzija 38 x 22 cm, a u nadjev možete dodati i malo cveba i nekog finog voćnog likera - pazite samo dok se peče da fila ne ostane mokra ili da vam tijesto odozdola ne zagori.
Dobar tek!

Moja Baka je uvijek ukrašavala kuću na Badnjak prije večere i onda smo išle na polnoćku. Tako i ja činim svake godine; bor više ne kitim jer se bojim da ne porazbijam sve stare lijepe bakine kuglice, ali jaslice i figurice složim na vitrinu kako bi dok traje božićno vijeme uljepšavale našu dnevnu sobu.



A kad bi trebalo raskititi naše domove i spremiti božićne ukrase u kutije i koliko traje to božićno vrijeme?
Dakle, na vjerskim katoličkim portalima čitam da se božićni ciklus dijeli na dva dijela: Došašće ili advent – traje od prve nedjelje došašća do Badnjeg dana i božićno vrijeme: traje od Badnje večeri, dakle od 24. prosinca uvečer do uključivo nedjelje nakon Bogojavljenja, na koju se slavi Blagdan krštenja Gospodinova. Nakon toga započinje liturgijsko Vrijeme kroz godinu.
Ovisno o tome u koji dan se slavi Božić, božićno vrijeme može trajati od 14 do 20 dana. Ove godine tako traje od 24. prosinca 2024. god. do 12. siječnja 2025. godine. U prošlosti se Božić slavio sve do 2. veljače, do blagdana Gospodinova prikazanja u Hramu tj. Svijećnice. Tada se prisjećamo trenutka kad su Isusa njegovi roditelji po židovskim propisima prikazali u Hramu. Taj je blagdan, koji pada na 40. dan nakon Božića, također zadnji blagdan koji se tiče maloga Isusa.
Prema tome, ne bi trebalo raspremati božićne ukrase odmah nakon samog Božića ili nakon Sveta tri kralja; jaslice i božićna drvca trebala bi uljepšavati naše domove i podsjećati nas na rođenje Isusa Krista sve do zadnjeg dana božićnoga vremena. Budući da je danas Nedjelja krštenja Gospodinova, božićno vrijeme završava noćas u ponoć.
Dakle, sutra ujutro možemo raskititi božićna drvca i spremiti kuglice, jaslice, figurice i ostale ukrase u kutije, staviti ih na policu u podrum, na tavan ili u neko slično spremište neka spavaju na miru do sljedećeg Badnjaka. Plastična božićna drvca možemo staviti u neku veliku vreću i također odložiti u spremište. Božićna drvca s korijenom koja rastu u posudama valja postupno privikavati na vanjsku temperaturu pa onda iznijeti na balkon ili na terasu. Sječene prirodne jelke i slične četinjače koje se kao i pšenica i kukuruz i druge poljoprivredne kulture uzgajaju za prodaju na poljoprivrednim površinama - ne sijeku se u šumama u divljini - možemo sami usitniti i kompostirati ili poslati u neku kompostanu gdje će nastati fini hranjivi kompost za naše vrtove.

U nedjelju, 5. siječnja, mogli smo na Trećem programu pogledati američki film Serpico, jedan od najpoznatijih filmova redatelja Sidneya Lumeta. Taj zanimljivi film snimljen je prema istinitim događajima, odnosno prema knjizi američkog novinara i pisca Petera Maasa. Riječ je o njujorškom policajcu Franku Serpicu koji je bio na tajnom zadatku kako bi razotkrio korupciju među kolegama policajcima, a u glavnim ulogama u filmu pojavljuju se Al Pacino, John Randolph i Tony Roberts. Mnogi kažu da je Al Pacino u tom filmu dao jednu od svojih najpoznatijih i najboljih uloga; pročitala sam negdje da je i sam Frank Serpico sudjelovao u snimanju filma, Al Pacino družio se s njim i slušao njegove savjete o mnogim važnim pojedinostima i dijalozima.
Nisam mogla u nedelju navečer pogledati cijeli fim, ali uspjela sam pri kraju emitiranja čuti ono što je meni u tom filmu najzanimljivije: glavnu glazbenu temu koju je skladao slavni grčki skladatelj i tekstopisac Mikis Theodorakis koji je napisao više od 1000 nezaboravnih melodija koje su postale trajno nasljedstvo grčke glazbe.
Pronašla sam jutros snimku te glavne teme iz filma Serpico na internetu, pa ću to sad još jednom poslušati: