Litterula

Litterula
moji stihovi, kratke priče, osvrti i crtice iz svakodnevnog života

lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.

srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji čitaju moje listiće

tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu

verba volant, scripta manent lat. izgovoreno odleti, zapisano ostaje

objavljene fotografije moje su djelo,
osim ako nije drukčije označeno

Objavljeni listići
Crtice
Ajd stišaj to
Bakina kuhinja
Bakine škare
Biovreća
Boss od Čakovca
Digitalizacija
Domaći putar
Jabuke iz trnaca StarogTate
Kamenčići
Klaustrofobija
Korisne životinjice
Majstor
Mlijeko u prahu
Mogla mi je kuća izgorit
Muzikologija
Ne bu mi više nigdo komandijeral
Recikliram, kompostiram...
Salštange ili kajzerice?
Segestika i Siscia
Stara vrtlarica
Šlauf
Voćni jogurt
Zaštitne maske

Kratke priče
Ana i Željko
Crvene jabuke
Drugi rujna
Marija i Damir
Pjevačica
Roan je slomio nogu

Moji stihovi
debeo kameni zid
dok je još mogla hodati
dok ju je držao u naručju
doma, doma se vrnuti hoču
duge si gruntam
gdo bu te splievil
gdo je te bil
gle kak je divan dan
kad se razljuti
kao kapljica vode
kao nerazumno dijete
komadić sam leda
ne boj se životinja
ne, nije novac ono
nož mu je u srce zabola
njegov brod ga čeka
on je stvorio svoj svijet
on je umoran
on još uvijek čeka
on stoji na rubu
on trazi svoj izgubljeni život
ona gleda taj divan svijet
ona je neozbiljna
ona je nezgrapna i nespretna
ona je potpuno iscrpljena
ona je preživjela
ona može brbljati
ona nikad nije imala vremena
ona svako jutro ustaje u tri
reci mi
sad kad je odlučio
smisao života
sve ću zaboraviti
tražim svoj izgubljeni planet
tu je tvoj dom
u dubokoj šumi
u snažnoj erupciji
u suton
Vincent
zagrli me
znam da me više ne voliš
znam da negdje daleko
žive pod istim krovom

Osvrti
Akrobacije na motociklima
Alzheimerova demencija
Andromeda
Beskućnici
Capraške skulpture
Čuvari djetinjstva
Dezinfekcija ruku
Europski dani arheologije
Glazba na radiju
Godina željeznice
Gradski muzej Sisak
Lastavica - ptica godine
Lea Deutsch
Lišće Frana Mažuranića
Mali ličilac
Matoš na klupi
Mendo i Slavica
Njihove riječi odnosi vjetar
Oranžerija
Pjevanje na misi
Pokupski drmeš
Pranje povrća i voća
Svjetski dan radija
Veni Creator Spiritus
Vu to vreme godišča
Vuk samotnjak













< studeni, 2020 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Poveznice
Moje fotografije
Stara vrtlarica
Alzheimerova demencija
Andromeda HRT
Agronomski fakultet
Biom
Biovrt
Državni hidrometeorološki zavod
Digitalne knjige
Glazbena škola Frana Lhotke Sisak
Gradski muzej Sisak
Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode
Hrvatski geološki institut
Hrvatski jezični portal
Hrvatsko narodno kazalište
Hrvatska radiotelevizija
HUAB
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Hrvatske željeznice
Inkluzivna farma
Institut za crkvenu glazbu Zagreb
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Nacionalna i sveučilišna knjižnica
OZANA
Plantea
Rudarsko - geološko - naftni fakultet
UNICEF
UOSI SMŽ
Živjeti zdravo

Blogovi
Agava
AnnaBonni
Athropa
Bergaz
Blogokviz
Borut
Delicatus
Demetra
Dinaja
Emir
EuM
Euro
Gogoo
IzgubljenaUGalaksiji
Karenjina
Klik
Kockavica
Konobarica
Kupus
Lastavica
Leif Erikson
LivLiv
Luki
Mecabg
Mehagina kći
Modrina neba
Morska iz dubina
Moslavac
Nachtfresser
NeBitno
Nema garancije
Nissnisa
Nisan
Planeta Zemlja
Potok
Pozitivka
Razmišljanja
Rossovka
Rudarka
Shadow
Sjećanja i osvrti
Stara duša
Stara teta
Taango
Teatralni
TPutovanja
Tišina postojanja
U trenutku
U zvijezdama
Viatrix
Vjetar
Vlad



28.11.2020., subota

ne, nije novac ono što ga čini sretnim


ne, nije novac ono što ga čini sretnim
lijepa riječ
pogled
osmjeh
to ga čini sretnim
ne, nije imovina ono što ga čini sretnim
suosjećanje
pomaganje
davanje
to ga čini sretnim
ne, nije moć ono što ga čini sretnim
radost
ljubav
prijateljstvo
to ga čini sretnim

Oznake: poezija - moji stihovi


- 07:45 - Komentari (14) - Isprintaj - #

24.11.2020., utorak

Mlijeko u prahu


Dok smo živjeli u malom zagorskom selu mama je kao učiteljica radila u dvije smjene, jedan razred ujutro, jedan popodne. Budući da tada u malim selima nije bilo vrtića, mene je čuvala dadilja. Točnije bi bilo reći da mi je pravila društvo i pazila da mi se na mojim putešestvijima po selu nešto ne dogodi. Ne sjećam se da smo boravile u stanu; sjećam se da smo se igrale na dvorištu ili bazale po bregima, livadama i šumarcima našega maloga sela. Nije bilo baš puno automobila ni drugih opasnih brzih prometala, pa se dadilja nije morala bojati da ću podletit pod auto. Morala je paziti da u jurnjavi po seoskim cestama ne podletim pod noge konjima koji su vukli kola ili kočiju, tada glavna seoska prevozna sredstva. I da, morala je paziti da ne upadnem u raznorazne nevolje; naprimjer da se bosa ne zaletim na netom pokošenu livadu i izbodem si tabane, da ne naletim na gusake koji bi me mogli ugrist za noge, da slučajno ne pojedem nešto otrovno i tome slično. I stalno me morala pratiti u mojim istraživanjima jer sam uvijek sve sama htjela vidjeti i isprobati. Tako smo jednom zgodom dok je mama radila s učenicima u staroj školi, mi istraživale čega sve ima u spremištu ispod učionica. Ne sjećam se točno što se sve nalazilo u tom spremištu, ali dobro se sjećam velikih bijelih kartonskih bačvi što su stajale u kutu toga školskoga spremišta. U njima su bile plastične vreće pune nekakvoga bjelkastožućkastog praha. A ja sam morala odgonetnuti kaj to je pa sam namakala prste u tom prahu da ja to kušam. Jer je to izgledalo kao štaubšećer ili fino mljeveno glat brašno.
I znate kaj je to bilo? Mlijeko u prahu. Američko mlijeko u prahu. Na bačvama je nešto pisalo, vjerojatno na engleskom, al' ja nisam tada još znala ni čitati ni pisati - naučila sam čitati i pisati tek kad sam krenula u prvi razred - a dadilja nije znala engleski, pa ni ona nije mogla pročitati kaj to na bačvama piše. Uglavnom, ja sam to kušala i nisam se otrovala nego sam otkrila Ameriku tj. američko mlijeko u prahu.
A mama mi je kasnije ispričala da je to bio dio američke pomoći - sjećam se i velikih komada narančastog sira s velikim rupama - koju su škole dobivale za djecu od UNRRA-e. A UNRRA, tj. United Nations Relief and Rehabilitation Administration, je bila međunarodna organizacija za pomoć i obnovu, osnovana 9. XI. 1943. na prijedlog američkog predsjednika F. D. Roosevelta uz potporu 44 drżave članice, radi pružanja pomoći civilima na područjima oslobođenima od okupacije sila Osovine. UNRRA je 1945. godine priključena Ujedinjenim narodima, a u Europi je prestala djelovati 1947. Tijekom svojega postojanja pomagala je žrtvama rata osiguravajući i šaljući hranu, gorivo, alat, lijekove i ostale medicinske i druge potrebštine neophodne za oporavak i život stanovništva u ratom zahvaćenim područjima. Osim toga UNRRA je 1945-46. god pomagala raseljenim osobama u Europi da se vrate svome domu. Nakon prestanka djelovanja UNRRA-e, njene zadaće je preuzela WHO tj. Svjetska zdravstvena organizacija, IRO tj. Međunarodna organizacija za izbjeglice te druge organizacije Ujedinjenih naroda. Aktivnosti koje je UNRRA provodila financiralo je četrdesetak zemalja, no najveći financijski donator bile su SAD. Najveću pomoć primila je Kina, Poljska, Čehoslovačka, Italija, Grčka te Austrija. I tadašnja Jugoslavija primila je veliku pomoć i to u vrijednosti od 416 mil. američkih dolara. Jedan dio te pomoći pristigao je nakon drugog svjetskog rata i u naša zagorska sela.
A ja sam to mlijeko u prahu kušala na početku šezdesetih godina 20. stoljeća, što bi značilo da je ta pomoć pristizala i desetak godina nakon prestanka rada UNRRA-e.

Oznake: crtice


- 22:12 - Komentari (22) - Isprintaj - #

21.11.2020., subota

sve ću zaboraviti


sve ću zaboraviti
svaki tvoj pogled
svaki tvoj osmjeh
svaki tvoj zagrljaj
svaki tvoj poljubac
sve, sve ću zaboraviti
ako mi kažeš
da više nisam tvoja
i da me više ne voliš
sve, baš sve ću zaboraviti
ako mi kažeš
da više nisi moj
i da si i ti
već odavno
sve zaboravio

Oznake: poezija - moji stihovi


- 16:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #

17.11.2020., utorak

Staramama



Kad god idem u Zagreb najprije se prošećem po Jelačić placu i po štengama se popnem na Dolac. A na Dolcu me dočeka veliki kip kumice s košarom na glavi, spomenik kojim Zagreb odaje počast svim ženama koje svoje poljoprivredne proizvode već desetljećima donose na zagrebački plac i hrane stanovnike našega bijeloga lijepoga glavnoga grada. Kad stignem do vrha tih štengi i podignem glavu, ugledam svoju Starumamu, jer je i ona bila jedna od tih kumica.
U dobi od šesnaest godina, što je u to doba - na početku dvadesetoga stoljeća - bilo normalno, udala se za Starogtatu, voljeli su se, izrodili i othranili devetero djece. No Staramama nije bila samo domaćica i odgajateljica - radila je s didom, i na njivi, i u trnacu, i u štali, a imala je i veliki vrt u kojem je uzgajala cvijeće i povrće. Osim toga, pravila je i sir, vrhnje i putar i sve svoje proizvode nosila na prodaju na zagrebačku tržnicu. Do 1930. godine to je bila stara tržnica Harmica koja je bila smještena na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića, a potom svima poznata tržnica Dolac. Rano u jutro napunila bi tri košare i krenula na vlak za Zagreb. Do željezničke stanice je pješačila nizbrdo oko tri kilometra, noseći jednu košaru na glavi, a dvije u rukama. A kad bi stigla na Glavni kolodvor još je trebalo odnijeti košare i do tržnice. Imala je svoje stalne mušterije i brzo bi sve prodala. Novac koji je prodajom zaslužila pripadao je njoj i trošila ga je za kupovinu šećera, ulja i sličnih proizvoda što ih nije mogla proizvesti na svom gospodarstvu, tkanine i platna za odjeću, a ostalo bi novca i za pokoju čokoladicu za djecu. U tom razdoblju kad je ona bila mlada gazdarica, između dva svjetska rata, ljudi su bili puni životne radosti, sretni što je taj nesretni prvi veliki rat bio završen i nadali su se novom boljem životu. Stoga joj ništa nije bilo teško, sve je radila s radošću i velikim elanom. Nikad nije imala ni zdravstveno ni mirovinsko osiguranje, nikad nije bila nigdje zaposlena osim na svom gospodarstvu. Kad je Staritata u pedesetoj godini života iznenada umro, ostala je udovica i nikad se nije ponovno udala. Sama se nastavila zajedno sa sinovima brinuti za gospodarstvo i za mlađu djecu. Kad više nije mogla raditi u vrtu, za nju se brinula Mlađa teta s kojom je živjela, a u dobi od sedamdeset godina zauvijek je zaspala u snu sa smješkom na usnama.
A ja i sada vidim Starumamu kako mi maše stojeći kraj svoga velikoga vrta u kojem cvatu uresnice, cinije i visoke bijele ivančice.

Oznake: crtice


- 14:34 - Komentari (19) - Isprintaj - #

14.11.2020., subota

reci mi


reci mi
da ćeš ostati sa mnom
i onda
kad budem bolesna i stara
i da me voliš
takvu kakva jesam
debela
ružna
dosadna
umorna
žalosna
nesretna
tvrdoglava
blesava
neozbiljna
reci mi
da ćeš sa mnom dočekati starost
i da ćemo zajedno
kad za to dođe vrijeme
otploviti
u daleka svemirska prostranstva

Oznake: poezija - moji stihovi


- 12:51 - Komentari (14) - Isprintaj - #

10.11.2020., utorak

Boss od Čakovca



Kad smo se uselili u našu novu kuću pomislila sam da bi bilo zgodno da se po dvorištu šeće i da mi pri radu u vrtu društvo pravi jedan lijep i pametan pas. Pa sam nabavila jednog takvog lijepog i pametnog čistokrvnog psa. Bio je to Boss od Čakovca, veoma lijep i pametan njemački ovčar. Pronašla sam upute za odgoj jednog takvog psa i pokušavala ga dresirati ali on je bio tako pametan i svojeglav da to uopće nije dolazilo u obzir. Dok je bio mlad još nas je nešto malo i slušao, ali kasnije je radio samo ono što je on smatrao pametnim i potrebnim. Očito je ustanovio da je on u našoj skupini najpametniji i da je on glavni, vođa čopora. Nije htio spavati vani u svojoj kućici nego s nama u kući. Dobro, nek mu bude, spavao je u kući. Preko dana je boravio vani i čuvao svoje stado ovaca te budnim okom i uhom pratio sve što se u kući zbiva. Dok sam ja bila u kuhinji on je sjedio pod kuhinjskim prozorom i budno pazio da netko ne ugrozi njegovu gazdaricu, kad bih otišla u sobu on bi odmah dojurio i sjeo pod prozor sobe. Poslije podne mi je pomagao u vrtu. Kad ja počnem kopati, on odmah dojuri upomoć - mora i on kopati. Kad ja počnem saditi flance, odmah dojuri, hoće i on saditi. Kad mu dosadi kopanje uzme svoju žutu lopticu i igra se s njom, ali ne tako da je donosi meni, nego da je nosi po dvorištu i pronađe najbolje mjesto da ju spremi ili zakopa na sigurno, u živicu, u grmlje ili na gredicu s cvijećem. Ako se ja koji put i uspijem dočepati njegove loptice i bacim mu je, on ju odmah zgrabi i odjuri u grmlje da ju što prije sakrije.
Kupila sam za Bossa kratki lajn pa smo išli u šetnju u obližnju šumicu, sve do obale naše lijepe rijeke. No i tu je bilo problema. Čim bi ugledao auto, motor, bicikl ili slično neko vozilo s kotačima, postao bi nervozan i nemiran. Jednom zgodom smo naišli na momka koji je kosio tratinu pred školom malom rotacionom kosilicom. Boss je pojurio prema kosilici, ljutito lajao i htio je izgristi kotače. Stoga smo posumnjali da je doživio nešto neugodno dok je bio štene - možda mu je, dok je kod uzgajivača čekao da dođe na red za prodaju, kotač neke takve slične kosilice prešao preko nogice. Kad je bio star šest mjeseci počeli su problemi s nogama. Odveli smo ga k veterinaru na pregled, obavili RTG i on je rekao da naš Boss ima panostitis. A to je jedna od najčešćih bolesti lokomotorna sustava štenaca koja se pojavljuje kod pasa u rastu i razvoju. Uzrok može biti virus, alergija ili autoimuna reakcija organizma. Eozinofilni panostitis je bolest mladih pasa u kojih se kostur još uvijek razvija. Najčešće pogađa velike pasmine kao što je njemački ovčar i njegovi križanci, labrador, retriver, doberman i slične. To je zapravo upalni proces na pokosnici cjevastih kostiju, što je za psa veoma bolno pa ne želi hodati, šepa i štedi nogu. Bolest se nakon nekog vremena povuče, ali se może naknadno ponovo pojaviti. Najčešće spontano nestaje do završetka rasta kostura, kad pas navrši 15 - 18 mjeseci i ne ostavlja trajne posljedice. Za liječenje se koriste analgetici i protu-upalni lijekovi kako bi se smanjila bolnost i psu olakšalo kretanje. Samo ako se panostitis pojavi u ranoj mladosti te dođe do atrofije muskulature, kostur psa može zaostajati u rastu i razvoju. Ako bolest nije jačeg intenziteta, najbolje je pustiti da simptomi sami iščeznu.
Boss je dobio neke injekcije i tablete i to se smirilo. Ali nikad nije bio oduševljen kad smo išli u dulje šetnje. Najviše je volio biti na svom dvorištu i paziti na svoju Staru vrtlaricu. Kad je navršio pet godina moje se zdravstveno stanje malo pogoršalo pa ga nisam više mogla redovito voditi u šetnju. Srećom se našla jedna obitelj u Zagorju koja ga je udomila, a gazdarica je bila jako slična meni pa su se njih dvoje na prvi pogled sprijateljili. Svi su govorili da on misli da sam to ja. Kod njih je poživio još šest lijepih godina i njoj pravio društvo dok je radila u vrtu i u vinogradu, sve dok mu se zdravstveno stanje nije opet pogoršalo pa nije više mogao hodati. Tada je naš dragi Boss od Čakovca zaspao, napokon su ga prestale boljeti nogice pa je veselo otrčao na vječne pašnjake gdje i danas brižno čuva svoje ovce.

Oznake: crtice


- 15:25 - Komentari (24) - Isprintaj - #

07.11.2020., subota

bit će opet slobodna


u veliki ljubičasti balon
ona stavlja
svu svoju bol
svu svoju žalost
svu svoju tugu
i sve svoje suze
pušta ga da odleti
u daleka svemirska prostranstva
i pretvori se
u veliki ljubičasti plamen
u kojem će nestati
sva njena bol
sva njena žalost
sva njena tuga
i sve njene suze
i bit će opet slobodna

Oznake: poezija - moji stihovi


- 22:10 - Komentari (16) - Isprintaj - #

03.11.2020., utorak

Mogla mi je kuća izgorit



Kad sam kupila svoj prvi kompjutor, otkrila sam da osim programa za pisanje, crtanje itd, dakle za ozbiljan rad, postoje i neki programčići za igru. Jedan od tih programa bio je i pasijans tj. solitaire, kako se to u digitalnom svijetu obično naziva - imam ga sad i na mobitelu pa dok ležim poslije ručka ponekad malo slažem karte. A kad sjediš za kompjuterom i igraš te igrice, vrijeme ti tak brzo proleti da ti se može dogoditi da ti grah koji se kuha na šparetu izgori dok ti razvrstavaš karte u te kolone. A tek kad počneš voditi internetski dnevnik! Mogla bi ti se i cijela kuhinja zapalit! Al krenimo otpočetka.
Jedna susjeda koja je znala doći povremeno k meni na kavicu da nam, meni i VelkojBebi, malo pravi društvo, rekla mi je da ona vodi neki blog za vjersku zajednicu u kojoj aktivno sudjeluje. To vam je jako zgodno, to se zove Bloghr, to vam je blog servis, kao da imate svoju web stranicu, možete objavljivati svoje tekstove i fotografije, i pisati o čemu god hoćete. Ma nemojte, velim ja, i toga ima na internetu! Pa dobro, mogu onda i ja to isprobati. I tako nađem ja navečer tu stranicu Blog.hr i otvorim ja svoj prvi internetski dnevnik. A o čemu ću pisati? Pa mogla bih pisati o gradu u kojem živim i raznoraznim događajima o kojima se smije javno govoriti, tako da cijeli svijet može čitati. Pa dobro, hajdemo onda pisat taj blog. Kad sam objavila prvih nekoliko postova vidjela sam da mi ispod postova drugi blogeri, koji bi posjetili moj blog, pišu komentare. Pa sam onda, uvidjevši da su nadimci koji su navedeni iznad komentara zapravo poveznice koje me vode na njihove blogove, i ja počela čitati njihove postove i ostavljati kod njih komentare. I tako sam postala blogerica. Javile su mi se u komentarima i neke blogerice iz moga grada pa smo se nakon nekog vremena upoznale i uživo te popile kavicu na našem šetalištu.
No vratimo se mi sad natrag u moju kuhinju. Kako sam postala blogerica tako sam sve češće sjedala za kompjutor i dok se kuhao ručak, samo da na brzinu provjerim ima li novih komentara. Tako sam jednom zgodom stavila ribu na vruće ulje u veliku tavu da se peče, a ja sam samo nakratko sjela za komp u susjednoj sobici. Samo na par minuta, samo da vidim ima li novih komentara. Al vrijeme mnogo brže leti kad sjediš za kompom nego kad stojiš za šparetom i paziš da ti ručak ne izgori. I tako, kad sam se ja sjetila da se riba peče i pojurila u kuhinju, kuhinja je već bila puna dima. Ulje se zapalilo, plamen zahvatio plastičnu napu i malo je falilo da se zapale i viseći ormarići pokraj nape. Tavu u plamenu izbacili smo kroz prozor i brzom intervencijom spriječili širenje požara. Ali kao vječna opomena ostali su mi mali ožiljci na rukama od komadića plastike koji su padali s goruće nape dok sam pokušavala ugasiti vatru. Kao dodatak onom velikom ožiljku kojega sam zadobila spašavajući šlauf od oštrog poklopca konzerve.
Dakle, otada, kad pržim ribu, nikad, ama baš nikad ne ostavljam tavu punu ulja na plinskom štednjaku bez nadzora i ne sjedam za kompjutor!! I što god kuhala, stojim kraj špareta i ne skrećem pogled s njega dok god gori plin.
Jer mogla mi je kuća izgorit kad sam otišla u sobicu i sjela za kompjutor samo na par minuta, samo da na brzinu pogledam dal ste mi napisali koji novi komentar.

Oznake: crtice


- 14:53 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Sva prava pridržana © Litterula