Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/litterula

Marketing

Drugi rujna 91.


Izlazim iz autobusa. Grad je nekako čudno tih. Idem na posao, treba sve pripremiti za početak nove školske godine. Hodam kroz park. Prolazim kraj crkve. Baš bih mogla, prije nego što budem išla kući, ući i pogledati je, svi kažu da su zidovi krasno oslikani. Sve ove godine, otkad radim u Gradu, prolazim kraj crkve gotovo svaki dan, a još nisam ušla, uvijek se žurim. U školi obavim sve što sam naumila i odlazim na poštu. Na povratku u Glavnoj ulici ugledam veliki tenk kako s topovskom cijevi ukošenom prema gore polako mili prema parku. Gledam u čudu i vraćam se u školu. U zbornici pijemo kavicu. Nekih kolegica, koje inače svaki dan piju kavu s nama, danas nema. "Jesi li vidjela tenkove u Glavnoj ulici?" pitam prijateljicu Anu. "Jesam, nešto se sprema", rece, "svi se nekako čudno drže danas. Idemo mi doma, ideš sa mnom? Imam auto." "Dobro", kažem,"idem još samo po formulare" Ulazim u pedagoginjinu sobu. "Bok", kažem, a ona sjedi i šuti. Na zidu ugledam špenadlima prikopčane papirnate jugoslavenske zastavice. "Što ti je to?" pitam smijući se. "Šta to?" reče ona i oštro me pogleda. "Ništa, ništa", velim ja i uzimam papire. Vraćam se u zbornicu i brzo trpam stvari u torbu. Htjela bih uzeti i neke knjige iz ormarića. "Pusti to, uzet ćeš si knjige sljedeći tjedan" kaže Ana, "idemo sad." Pitam Jasminu ide li i ona s nama. "Ne", reče, "idem još u dućan, ja ću ići s onim autobusom u 12." Hodamo kroz park kraj crkve prema autu. "Idemo na čas u crkvu?", pitam Anu, "nisam je nikad vidjela iznutra". "Ma ići ćemo drugi put, idemo sad brzo doma", odgovara Ana. "Dobro, idem si samo još na kiosku kupiti onaj veliki kišobran. "Hajde! I požuri se, ja idem po auto." Kupujem kišobran i krećemo. Na zavoju još jednom sretnemo Jasminu. "Ideš doma?" zove je Ana još jednom. "Ma ne idem, moram još nešto kupiti. Samo vi idite!" kaže ona. "Dobro, nek' ti bude", odgovara Ana. "Mi idemo, bok!" Putem susrećemo još nekoliko tenkova i zabrinuto žurimo kući. Stižemo pred moju zgradu. "Ideš gore na kavicu?" pitam Anu. "Ne, idem odmah doma, dečki su sami. Moram se požuriti i nešto im skuhati za ručak jer popodne idu u školu. "Dobro, bok, čujemo se, hvala na vožnji", kažem i penjem se u stan. Kuham ručak, slušam vijesti. Oko podne zvoni telefon. Jasmina. Kroz plač pita jesam li slušala vijesti. "Što se to dogada? Pa ja sam jedva došla kući, ušla sam u zadnji autobus" govori drhtavim glasom. "Pucaju po Gradu! Razbili su crkvu!"
Kad smo se nakon deset godina vratili u Grad najprije sam otišla u obnovljenu crkvu; zidovi su bili bijeli i praznii. Knjige koje su mi ostale u školskom ormariću nikad nisam pronašla. I sad mi se zna dogoditi da želim pročitati nešto iz jedne od tih knjiga. A kad ju ne mogu pronaći, sjetim se da su ostale u školskom ormariću i uhvati me neki grozan jad i nemoć.
Ček kojim sam platila veliki šareni kišobran koji i danas visi na radijatoru u predsoblju, nikad nije stigao na naplatu.
A svake godine drugoga rujna suze samo teku...


Post je objavljen 02.09.2020. u 18:12 sati.