Litterula

27.02.2021., subota

zagrli me


zagrli me
i reci da sam još uvijek tvoja
i da tvoje srce samo za mene kuca
zagrli me
i reci da još si uvijek moj
i da tvoje usne samo mene ljube
zagrli me
i reci da sam još uvijek lijepa
i da tvoje oči samo mene gledaju
zagrli me
i reci da još uvijek čezneš za mnom
i da tvoje misli samo k meni lete
zagrli me
i reci da me još uvijek želiš
i da tvoje ruke samo mene miluju
zagrli me
i reci da me još uvijek voliš
i da bez mene živjeti ne možeš


- 22:06 - Komentari (24) - Isprintaj - #

26.02.2021., petak

Ne bu mi više nigdo komandijeral!

Dobre jutree, gospođa Klaraa! Gde stee? Niste valjda na dvorišču, zima je! Aa, tu ste, ideme f kuhnju da vidim kaj bum denes dijelala. E je trijeba posteljinu presleči? Ili bi oprala štijenge denes? Dobre, ideme po redu.
A kak ste vi? Jel vam se i denes vrti? A, dobre, dobre, glavne da ste vi zdravi.
A jaa? Kak sem ja? I ja sem dobre, same me male sinusi pečeju pak sem si denes kapu dijela na glavu. H jutre je bile zima. Da vam napravim kapučino? Ajde, pa onda idem čistit. A ja? Ja neču. Za fruštuk sem si spekla dva jajca i spila veliku šalicu kave i te mi je dosta za cijeli dan.
Jooj, da znate kak sem se ščera z prijateljicom iz škole spominala prek mobitela. Brbljale sme skore dvije vure. Kak ne bi kad se nemreme zestati užive!!?? Vrag ti stvoril tu koronu! Kak nas je zanital jeden običan virus! Pitam ja nju, moju prijateljicu, kak je - nisem ju več jake duge vidla – da čujem ke dijela, š čim se zabavlja zdej gda je f penzije. A tak, tak, veli ona, mogle bi i bolše biti. Pa veli da joj je muž došel male doma - on još nije f penziji, mora delati još tri godine. Zdej dijela f Zagrebu pa tam stanuje kod vujčeka, on ima hižu f Dubravi. Te mu je blizu posla, pa mu je zgodneše tam biti neg iti saku večer doma pa hjutre nazaj f Zagreb. A gda dojde doma, tak otprilike saka tri tjedne, same zanovijeta i prigovara, nič mu više ne paše kaj god ona skuha. Stalne se neke zmišljava. On bi ove, on bi one, on bi ovak, on bi onak, oče ove, oče one, pa jel buš spekla palačinke, pa jel buš spekla bučnicu, pa ja bi makovnjaču, pa ja bi orehnjaču, pa ja bi buftle z pekmezom, pa ja bi rijezance z orehima. Pa onda ručak! Ne bi on povrće jel, on bi saki božji dan htel pohane mese. Pa kaj je tebi čovek božji, veli ona njemu, pa nemrem ja saki dan šnicle ili čučeke pohati. Pa nisem ti ja onaj, kak se one veli, makdanalds, ne, makdonalds. Gda se vrneš f Zagreb onda jedi pohance ak očeš i tri put na dan.
A ona vam se otkad joj muž dijela f Zagrebu več tak lijepe nafčila sama živeti; prejde si saki dan na bazen f toplice male plivat, pa onda f park na šetnju, pa na vrt kad je dobre volje male plijevit i okopavat, onda si nabere male povrča za obed i skuha si čušpajzek, opere suđe pa si leži i čita. Popoldan si popije kavicu i pojede jabuku, navečer jogurt i gotove. Kakve palačinke, kakva bučnica, kakve gibanice, kakvi buftli, kakvi rijezanci, kakvi pohanci, veli ona, nemrem ti ja više po cijele dane nekoga vraga nakuhavati i napecavati. I ne bu mi više nigdo komandijeral, daj ove, daj one, daj ovak, daj onak!
Praf imaš, velim ja, kak je dosaden, nek si sam poha!! Zate sem se ja i rastala, tak da mogu delati kaj ja hoču i nigdo mi više nemre komandijerati.
Jeste popili kapučino? Da operem šalicu. I ideme zdej na posel, dost je brbljanja!!
- 22:28 - Komentari (16) - Isprintaj - #

25.02.2021., četvrtak

ne tuguj

ne tuguj
i ne žali za mnom
jer ja nisam zavrijedila tvoju tugu
ja nisam zavrijedila tvoju žalost
ja nisam zavrijedila tvoju patnju
ja nisam zavrijedila tvoju ljubav
ne tuguj
i ne žali za mnom
jer ja nisam ona koju si godinama sanjao
ja nisam ona koju si oduvijek čekao
ja nisam ona za kojom si godinama čeznuo
ja nisam ona koju si oduvijek volio
ne tuguj
i ne žali za mnom
jer ja hodam po oštrom kamenju
ja hodam po užarenom ugljevlju
ja hodam po tankom ledu
ja hodam po vrelom pijesku
ne tuguj
i ne žali za mnom
jer ja hodam po staklenim krhotinama
ja težim za nepreglednim daljinama
a ti to ne možeš shvatiti
i ti me ne možeš pratiti
- 20:53 - Komentari (25) - Isprintaj - #

24.02.2021., srijeda

Vuk samotnjak


Još nisam u penziji pa se ne mogu izležavati i gledati televiziju onda kad bih ja to htjela. No slučajno sam neki dan uključila televizor baš kad je započelo prikazivanje filma Obrada Gluščevića Vuk samotnjak i nekim čudom uspjela odgledati cijeli film. Drag mi je taj film o prijateljstvu dječaka i njemačkog ovčara - ne moram ni spominjati da je pas koji u filmu glumi Hunda isti moj Boss - jer nam Gluščević tim filmom ukazuje na to da ne bismo smjeli nikoga unaprijed osuđivati i mrziti, ni ljude ni životinje.
Ako netko slučajno nije gledao taj film i ne zna o čemu je riječ, eto kratkog podsjetnika: njemački ovčar, zaostao iz drugog svjetskog rata, živi sam u planini u Lici, a to je područje u kojem vukovi povremeno napadaju ovce. Dječak Ranko sprijatelji se s njim i po natpisu na medaljici na ogrlici, naziva ga Hund. Seljaci misle da je Hund vuk koji napada ovce te organiziraju na njega hajku... Ukratko, to je najčuveniji, najpopularniji i po mnogima najbolji hrvatski i jugoslavenski dječji film ikad snimljen, to je znameniti Vuk samotnjak. Debitantskim nastupom u filmu proslavio se mali Slavko Štimac, najveća dječja zvijezda jugoslavenskog filma uopće, koji je i kasnije, u mladenačkoj dobi, ostvario još nekoliko značajnih uloga. Ovaj popularni film osvojio je Srebrnu arenu i Jelena na pulskom festivalu 1972., a iste godine osvojio je i nagrade na više međunarodnih festivala: nagradu kinematografskih pisaca u Gijonu, prvu nagradu dječjeg žirija u Teheranu, nagradu španjolskog dječjeg centra Jovellanos '72, nagradu za najbolji igrani film u Damasku i nagradu Chauette u Bruxellesu.
Do sad, kad god sam gledala taj film obično sam se usredotočila na psa i dječaka. No ovoga puta moju pozornost nije privukao samo pas, njemački ovčar nalik na moga Bossa, nego i vuk. Vuk kojega su seljaci ulovili u zamku, ubili i za to još dobili i novčanu nagradu. Danas bi to bilo malo drugačije. Danas bi mnogima zasmetalo što su ulovili i ubili vuka jer je vuk od 1995. godine u Republici Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta sukladno Zakonu o zaštiti prirode odnosno Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama. Zakonom su zabranjeni svi oblici namjernog hvatanja ili ubijanja, namjerno uznemiravanje, posebno u vrijeme razmnožavanja i podizanja mladih te oštećivanje ili uništavanje područja za razmnožavanje ili odmaranje vuka kao strogo zaštićene vrste.
A kakva je to zapravo životinja? Što mi o tom vuku zapravo znamo? Osim onoga što nam govori Crvenkapica??
Pa da vidimo što kažu internetske stranice: kažu da je do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Europi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Europi, na Balkanu, u Kanadi, Sibiru, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacije vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim, međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.
Sivi vuk, lat. Canis lupus, sisavac je iz porodice pasa, lat. Canidae, unutar reda zvijeri, lat. Carnivora. Osim sivoga vuka, poznate su još dvije slobodnoživuće vrste vukova - crveni vuk i abesinski vuk. Crveni vuk nastanjivao je jugoistočni dio SAD-a, a njegove su prirodne populacije vjerojatno istrijebljene do 1980-ih godina. Abesinski vuk, donedavno smatran čagljem, broji oko 550 jedinka koje većinom nastanjuju nacionalni park Bale u planinskim predjelima jugoistočne Etiopije. Sve pasmine pasa nastale su udomaćivanjem od vuka, u procesu koji je započeo prije nekih 100 000 godina, s tim da je povremenih miješanja s vukom bilo i kasnije. Tako se danas smatra da su pas, lat Canis lupus familiaris i vuk ista vrsta. Rod Canis uključuje još kojota i dvije vrste čagljeva i svi se međusobno mogu križati.
Uza sivog vuka vezana su mnoga vjerovanja, a priče i bajke za djecu gotovo uvijek ga opisuju kao glavnog negativca u životinjskom svijetu. Od davnina je, radi izražene kompeticije s ljudima, ova životinja sustavno uništavana svim raspoloživim sredstvima, lovom, zatrovanim mekama ili klopkama namjenjenim isključivo za lov na vuka, od kojih je dobro poznata tzv. „ruska klopka“. Za svakog uklonjenog vuka isplaćivane su i novčane nagrade, kao poticaj za njegovo zatiranje. Na sreću, vuk se ipak održao na životu, a njegova ekološka uloga, kao vršnog predatora, ima značajan utjecaj na plijenske životinjske vrste jer vukovi love vrlo često upravo jedinke koje su najslabije, bolesne ili na neki način najlakše dostupne, omogućavaju time opstanak najboljih jedinki za daljnju reprodukciju. Od „vučje gozbe“ često korist imaju i druge životinjske vrste, koje se hrane ostatcima plijena: medvjed, lisica, kuna, gavran, suri orao i ostale životinje u ekosustavu.
A jučer sam pogledala i zanimljiv dokumentarni film Grabežljivci Karpata: Carstvo vuka. U dokumentarcu kažu da su krševiti Karpati postojbina grabežljivca koji od pamtivijeka izaziva strah i divljenje - vuka. Prije su ga proganjali, ali sada ljudi shvaćaju da vukovi imaju ključnu ulogu u karpatskom ekosustavu, štite zdravlje šume i pozitivno utječu na cijeli prehrambeni lanac. Ova predivna stvorenja žive u čoporima koji surađuju i pomažu predvodničkom paru da uzgoje novu generaciju štenadi. Njihova hijerarhija i obiteljske veze učvršćuju se složenim nizom gesta i glasovne komunikacije.
A Karpati su planinsko-šumska oaza na napučenom kontinentu, gdje bi neke od europskih životinjskih vrsta mogle uzgajati mlade još naraštajima. U filmu spominju i risa, vepra, europskog bizona, jelena i druge životinje koje obitavaju u rumunjskom dijelu karpatskih šuma. Gledajući taj dokumentarac zapazila sam da vučica brižno pazi da joj mladunci, koji su u početku slijepi i gluhi, slučajno ne odlutaju i tako nastradaju. Jer najčešće ih iz zasjede napada i ubija grabežljiva ženka risa.
Zanimljivi su mi i europski bizoni. Oni se hrane biljem koje nitko u šumi ne želi, a važni su za šumski ekosustav jer na papcima i krznu po šumi raznose sjemenje raznovrsnog bilja. No o njima ćemo nekom drugom zgodom, ipak je ovo priča o vuku.

- 06:26 - Komentari (25) - Isprintaj - #

20.02.2021., subota

tražim svoj izgubljeni planet


u dubini oceana
tražim svoju kap vode
u nepreglednoj pustinji
tražim svoje zrnce pijeska
u zemljinom omotaču
tražim svoju česticu zraka
u sunčevoj svjetlosti
tražim svoj djelić topline
u svemirskim prostranstvima
tražim svoj izgubljeni planet

- 15:01 - Komentari (28) - Isprintaj - #

17.02.2021., srijeda

Čuvari djetinjstva

Svake godine potkraj siječnja UNICEF mi pošalje izvješće o provedenim aktivnostima u protekloj godini. Ove godine u Izvješću o provedenim aktivnostima u 2020. godini Regina M. Castillo, predstojnica Ureda UNICEF-a za Hrvatsku kaže: "U novu, 2021. godinu svi polažemo mnogo nade, stoga vas pozivam da i u ovoj godini nastavimo zajedno stvarati svijet po mjeri djeteta. Hvala vam što ste tu za djevojčice i dječake u Hrvatskoj i svijetu!" U nastavku je navedeno na što je utrošen novac što ga Čuvari djetinjstva svaki mjesec izvajaju od svog dohotka i daruju za provođenje UNICEF-ovih programa. Tako je primjerice Banci humanog mlijeka kupljeno vozilo vrijedno 207.000 kuna, osigurana je asistivna tehnologija, računalna oprema i 100 tablet računala kao podrška djeci s teškoćama i njihovim obiteljima u vrijednosti od oko 600.000 kuna, a kao odgovor na krizu uzrokovanu pandemijom i potresom nabavljena je medicinska i zaštitna oprema te medicinske potrepštine vrijedne 3.687.000 kuna. Od niza ostalih aktivnosti što ih UNICEF provodi ja bih izdvojila još program Solidarnost s djecom svijeta. U program Škole za Afriku, koji promiče solidarnost i poštivanje prava djece, uključeno je 55222 djece i mladih iz 202 grada i mjesta iz cijele Hrvatske, a program se provodi uz velik angažman 3398 koordinatora koji taj važan posao obavljaju volonterski. Za djevojčice i dječake Madagaskara osigurano je 306.906 kn kao pomoć za ostvarivanje prava na obrazovanje, a djeci Jemena, zemlje u kojoj gotovo svako dijete treba humanitarnu pomoć kako bi preživjelo i ostvarilo svoja prava, upućeno je 77.364 kune.
A na internetskim stranicama Ureda UNICEF-a za Hrvatsku čitam:
"Brojna djeca žive u teškim i nesigurnim uvjetima, bez prave podrške i okruženja gdje mogu razviti svoje potencijale. Čuvari djetinjstva pomažu izgraditi bolji svijet za najugroženije djevojčice i dječake! UNICEF-ovi redoviti donatori svojim mjesečnim donacijama osiguravaju kontinuiranu provedbu programa i aktivnosti za najranjiviju djecu Hrvatske: prijevremeno rođenu djecu, djecu s teškoćama u razvoju, djecu bez odgovarajuće obiteljske skrbi, djecu koja odrastaju u teškim uvjetima i druge ranjive skupine djece. Kao Čuvar/ica djetinjstva omogućit ćete bolje životne prilike za djecu u Hrvatskoj te pomoći osigurati hitnu humanitarnu pomoć koja spašava živote djevojčica i dječaka u kriznim situacijama diljem svijeta. Svi bi trebali raditi na tome da više nikada ne vidimo gladno dijete, dijete koje pati ili je ostavljeno.”
U zajedništvu je naša snaga, kažu UNICEF-ovci, pridružite nam se i omogućite bolji svijet za najranjiviju djecu Hrvatske i svijeta! Uz Vašu redovitu podršku možemo doprijeti do još većeg broja ranjivih djevojčica i dječaka. Postanite dio zajednice plemenitih ljudi koji mijenjaju svijet na bolje!
A kako se netko može pridružiti Čuvarima djetinjstva? Ako vam pristupe volonteri UNICEF-a i pitaju želite li donirati svaki mesec mali iznos za aktivnosti koje UNICEF provodi u sklopu svojih programa, možete ispuniti pristupnicu i postati čuvari djetinjstva. Otvorite trajni nalog u banci i izdvajate od svoje plaće svaki mjesec nešto novca za programe i akcije koje UNICEF provodi diljem svijeta.
A kad bi svi ljudi koji puše prestali pušiti i taj novac koji troše na cigarete donirali humanitarnim udrugama ili na neki sličan način uložili novac za poboljšanje uvjeta za život brojne djece širom svijeta, možda bi malo manje djece i danas, u 21. stoljeću, umiralo od gladi.

- 14:55 - Komentari (21) - Isprintaj - #

16.02.2021., utorak

znam da me više ne voliš

znam
da više ne želiš
gledati moje uplakane oči
znam
da više ne želiš
slušati moje gorke riječi
znam
da više ne želiš
milovati moje umorno tijelo
znam
da više ne želiš
ljubiti moje uvenule usne
znam
da sada gledaš
neke druge zaljubljene oči
znam
da tvoje ruke
sada nježno grle neku drugu ženu
znam
da tvoje srce više nije moje
i znam
da me više ne voliš



- 14:54 - Komentari (18) - Isprintaj - #

13.02.2021., subota

Svjetski dan radija



Imam klizno radno vrijeme i radim kod kuće, ne od kuće nego kod kuće. A dok obavljam jutarnje poslove što ih po mom dnevnom rasporedu valja obaviti, slušam radio. Budilica zvoni u 6.45, pristavim vodu za čaj i kavu, pripremam doručak te usput slušam jutarnju kroniku da čujem što ima novoga. U pretkoronsko doba poslije kronike sam slušala malo jutarnje politike pa nakon toga različite informativne emisije i obrazovni program. Sada je malo drukčije jer su zbog invazije sarcov2-a promijenili vrijeme emitiranja nekih emisija tako da moje emisije koje sam prije slušala u kuhinji dok sam kuhala ručak, sada emitiraju poslije podne. A to mi baš nije zgodno jer se ne uklapa u moj raspored i ne mogu ih slušati. Ljuti me to i žalosti jer propuštam emisije koje sam godinama redovito slušala i tako pratila sva događanja i novosti u društvu, kulturi, umjetnosti, ekologiji, poljodjelstvu i zdravstvu. Budući da sada boravim u Zagorju, dok kuham ručak umjesto svojih emisija slušam zagorske radio stanice. Od oko 150 radio postaja koje djeluju na području Republike Hrvatske 6 ih je na području Krapinsko - zagorske županije: Radio Hrvatsko zagorje Krapina, Radio Kaj, Radio Marija Bistrica, Radio Zlatar, Zagorski radio i Radio Stubica koji ove godine slavi 50 godina postojanja. Sve zagorske radio postaje kažu da promiču pluralizam toleranciju i demokraciju u društvu, a neumorno rade i na promicanju “domače” zagorske riječi, što mi je jako drago čuti. Osim toga puštaju i lijepu domaću glazbu.
A zašto Litterula danas spominje radio? E pa zato što se danas, 13. veljače, diljem svijeta obilježava Svjetski dan radija kojim se velike i male radijske postaje potiče na promicanje pristupa informacijama i slobode izražavanja preko radiovalova. Svjetski dan radija proglasio je UNESCO 2012. godine na inicijativu Španjolske radijske akademije, a datum obilježavanja odabran je prema danu kad je 1946. god počelo emitiranja UN-ova radija porukom "Ovo su Ujedinjeni narodi. Obraćamo se ljudima svijeta". Inicijativa se temeljila na popularnosti i uspjehu radija koji i danas, usprkos novim digitalnim medijima, ima nezamjenjivo mjesto u ljudskoj svakodnevici. UNESCO, UN-ova organizacija za obrazovanje, znanost i kulturu, obilježavanjem svjetskog dana radija štiti sigurnost radijskih novinara širom svijeta te potiče slobodu, nezavisnost i pluralizam medija. "Radio je promijenio našu prošlost i omogućio oblikovanje mirnije budućnosti za sve", poručuju dužnosnici UNESCO-a, i dodaju da je radio najdostupniji medij koji ljude u svim dijelovima svijeta informira, obrazuje i zabavlja, a dopire do 94% svjetskog stanovništva. Svijet se mijenja, a radio se uklapa, napreduje i stvara nove sadržaje. Osim toga morao se i prilagoditi novim tehnologijama kako bi ostao medij mobilnosti, pristupačan svima posvuda. Svijet se mijenja, a radio ga povezuje, kažu u UNESCO-u i ukazuju na važnost radijskog pokrivanja tema važnih za društvo u cjelini poput prirodnih katastrofa, društveno-gospodarskih kriza, epidemija i slično. UNESCO potiče države članice da obilježe ovaj dan, kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini, različitim aktivnostima nacionalnih komisija, nevladinih organizacija, javnosti i različitih institucija: škola, sveučilišta, općina, gradova, medija, novinara, strukovnih udruga, muzeja...

- 20:14 - Komentari (38) - Isprintaj - #

11.02.2021., četvrtak

Boss od Čakovca

Kad smo se uselili u našu novu kuću pomislila sam da bi bilo zgodno da se po dvorištu šeće i da mi pri radu u vrtu društvo pravi jedan lijep i pametan pas. Pa sam nabavila jednog takvog lijepog i pametnog čistokrvnog psa. Bio je to Boss od Čakovca, veoma lijep i pametan njemački ovčar.


Pronašla sam upute za odgoj jednog takvog psa i pokušavala ga dresirati ali on je bio tako pametan i svojeglav da to uopće nije dolazilo u obzir. Dok je bio mlad još nas je nešto malo i slušao, ali kasnije je radio samo ono što je on smatrao pametnim i potrebnim. Očito je ustanovio da je on u našoj skupini najpametniji i da je on glavni, vođa čopora. Nije htio spavati vani u svojoj kućici nego s nama u kući. Dobro, nek mu bude, spavao je u kući. Preko dana je boravio vani i čuvao svoje stado ovaca te budnim okom i uhom pratio sve što se u kući zbiva. Dok sam ja bila u kuhinji on je sjedio pod kuhinjskim prozorom i budno pazio da netko ne ugrozi njegovu gazdaricu, kad bih otišla u sobu on bi odmah dojurio i sjeo pod prozor sobe. Poslije podne mi je pomagao u vrtu. Kad ja počnem kopati, on odmah dojuri upomoć - mora i on kopati. Kad ja počnem saditi flance, odmah dojuri, hoće i on saditi. Kad mu dosadi kopanje uzme svoju žutu lopticu i igra se s njom, ali ne tako da je donosi meni, nego da je nosi po dvorištu i pronađe najbolje mjesto da ju spremi ili zakopa na sigurno, u živicu, u grmlje ili na gredicu s cvijećem. Ako se ja koji put i uspijem dočepati njegove loptice i bacim mu je, on ju odmah zgrabi i odjuri u grmlje da ju što prije sakrije.
Kupila sam za Bossa kratki lajn pa smo išli u šetnju u obližnju šumicu, sve do obale naše lijepe rijeke. No i tu je bilo problema. Čim bi ugledao auto, motor, bicikl ili slično neko vozilo s kotačima, postao bi nervozan i nemiran. Jednom zgodom smo naišli na momka koji je kosio tratinu pred školom malom rotacionom kosilicom. Boss je pojurio prema kosilici, ljutito lajao i htio je izgristi kotače. Stoga smo posumnjali da je doživio nešto neugodno dok je bio štene - možda mu je, dok je kod uzgajivača čekao da dođe na red za prodaju, kotač neke takve slične kosilice prešao preko nogice. Kad je bio star šest mjeseci počeli su problemi s nogama. Odveli smo ga k veterinaru na pregled, obavili RTG i on je rekao da naš Boss ima panostitis. A to je jedna od najčešćih bolesti lokomotorna sustava štenaca koja se pojavljuje kod pasa u rastu i razvoju. Uzrok može biti virus, alergija ili autoimuna reakcija organizma. Eozinofilni panostitis je bolest mladih pasa u kojih se kostur još uvijek razvija. Najčešće pogađa velike pasmine kao što je njemački ovčar i njegovi križanci, labrador, retriver, doberman i slične. To je zapravo upalni proces na pokosnici cjevastih kostiju, što je za psa veoma bolno pa ne želi hodati, šepa i štedi nogu. Bolest se nakon nekog vremena povuče, ali se może naknadno ponovo pojaviti. Najčešće spontano nestaje do završetka rasta kostura, kad pas navrši 15 - 18 mjeseci i ne ostavlja trajne posljedice. Za liječenje se koriste analgetici i protu-upalni lijekovi kako bi se smanjila bolnost i psu olakšalo kretanje. Samo ako se panostitis pojavi u ranoj mladosti te dođe do atrofije muskulature, kostur psa može zaostajati u rastu i razvoju. Ako bolest nije jačeg intenziteta, najbolje je pustiti da simptomi sami iščeznu.
Boss je dobio neke injekcije i tablete i to se smirilo. Ali nikad nije bio oduševljen kad smo išli u dulje šetnje. Najviše je volio biti na svom dvorištu i paziti na svoju Staru vrtlaricu. Kad je navršio pet godina moje se zdravstveno stanje malo pogoršalo pa ga nisam više mogla redovito voditi u šetnju. Srećom se našla jedna obitelj u Zagorju koja ga je udomila, a gazdarica je bila jako slična meni pa su se njih dvoje na prvi pogled sprijateljili. Svi su govorili da on misli da sam to ja. Kod njih je poživio još šest lijepih godina i njoj pravio društvo dok je radila u vrtu i u vinogradu, sve dok mu se zdravstveno stanje nije opet pogoršalo pa nije više mogao hodati. Tada je naš dragi Boss od Čakovca zaspao, napokon su ga prestale boljeti nogice pa je veselo otrčao na vječne pašnjake gdje i danas brižno čuva svoje ovce.

- 15:25 - Komentari (24) - Isprintaj - #

09.02.2021., utorak

Pokupski drmeš


Kad je 1918. god. završio učiteljsku školu u Petrinji, moj deda je po direktivi, kako je to tada bilo normalno, dobio mjesto učitelja u jednom zagorskom selu. Preselio se u Zagorje, upoznao moju baku, mladu poštaricu koja je također došla u Zagorje u službu iz Liburnije. Vjenčali su se, dobili troje djece i zauvijek ostali u svom novom zavičaju. Baka je povremeno odlazila u svoj rodni kraj, jer je od roditelja naslijedila kuću na rivi, a i mi smo svake godine išli u Liburniju na ljetovanje. Deda se odrekao svoga nasljedstva na Pokuplju u korist svoga brata - tata je jednom spomenuo da je to tada bio običaj ako se dijete školovalo - i kolko se ja sjećam, nikad više nije išao u svoj rodni kraj i nikad ga više nije spominjao. Naučio me pjevati sve petrinjske pjesme, od Hranila djevojka do Oj petrinjske uske staze, ali nikad nije ništa pričao o djetinjstvu ni o mladosti provedenoj u Petrinji, kao da taj dio života za njega više ne postoji, kao da je to sve bilo izbrisano. Ja sam uvijek mislila da se možda posvađao s roditeljima i s bratom i da je to bio razlog njegovog sveopćeg ignoriranja rodnoga grada. No možda ipak nije bilo tako, možda je potres bio glavni razlog što se deda nikad nije vratio u svoj rodni kraj.
Naime, prije nekoliko dana, dok sam pratila izvješća o razornom potresu koji je u utorak 29. prosinca 2020. godine u 12 sati i 19 minuta pogodio Pokuplje - epicentar ovog razornog potresa magnitude 6.2 prema Richteru bio je 5 kilometara jugozapadno od Petrinje sa žarištem na dubini od 11.5 km, a ocijenjen je intenzitetom VIII – IX stupnja EMS ljestvice - doznala sam da se u dolini Kupe isti takav snažan potres dogodio i 8. listopada 1909. godine. Poznat pod nazivom pokupski drmeš, bio je to jedan od najvažnijih i najpoznatijih svjetskih potresa jer je na temelju zapisa o tome čuveni hrvatski geofizičar, meteorolog i seizmolog Andrija Mohorovičić 1910. godine došao do svojeg najvećeg znanstvenog postignuća: Otkrio je da Zemlja nije homogene građe već slojevite, te je definirao granicu između dva takva sloja, Zemljine kore i Zemljina plašta. Na toj granici dolazi do velikih promjena u brzini potresnih valova, a kasnije je ta granica nazvana Mohorovičićev diskontinuitet ili Moho.
Epicentar tog potresa bio je nedaleko Kravarskog, a intenzitet mu je prema procjeni bio VIII stupnjeva Mercallijeve ljestvice. Richterova ljestvica tada još nije postojala no kasnijim istraživanjima njegova je magnituda procijenjena na 6 stupnjeva. U izveštajima u tadašnjim novinama pisalo je da je ciglovlje i kamenje padalo sa zidanih kuća, dok su one tradicionalne kuće od hrastovih greda ostale neoštećene. Potres se snažno osjetio i u Zagrebu, gdje su dimnjaci padali sa zgrada. U sljedećim mjesecima bilo je zabilježeno još pet snažnih podrhtavanja tla.
U lokalnom tjedniku Banovac, tada jedinim novinama na području bivše Banske Krajine, u broju od 9. listopada 1909. godine opisan je taj potres koji je udario Banovinu dan ranije, 8. listopada. Novinari Banovca donose tada prve izvještaje o atmosferi u Petrinji, o šteti, ljudskim sudbinama i stradanju i kažu ovako: “Začula se tutnjava s užasnom trešnjom, koja je mogla trajati 5-10 sekundi. No za to kratko vrijeme je malo ostalo kuća, koje nijesu bile oštećene. Narod je cio dan živio u uzrujanosti i u nekom nepojatnom strahu. Takvog potresa Petrinja još nije doživjela, što stariji ljudi pamtiti mogu”…
Mohorovičić je potrese počeo proučavati nakon snažnog potresa koji je pogodio Zagreb 1880. god. Napisao je rad Djelovanje potresa na zgrade, u kojem je upozorio na nužnost pridržavanja posebnih propisa pri gradnji zgrada u potresnom području. U članku objavljenom također u tjedniku Banovac 23. listopada 1909. godine Mohorovičić navodi kako je potres bio u dolini Kupe, da je epicentar do Zagreba iznosio 36 kilometara, do Petrinje 21 kilometar, do Gline 15 kilometara do Pisarovine 15 kilometara. Navodi i kako je potres bio u 10 sati 59 minuta i 9 sekundi ujutro te kako se prvi udarac osjetio u Zagrebu nakon pet sekundi, u Ljubljani udaljenoj 114 kilometara nakon 20 sekundi, a u Münchenu se osjetio nakon 3 minute i 16 sekundi. Mohorovičić dalje piše da je u znatnoj udaljenosti od epicentra bio potres jak, a štete se protežu do udaljenosti od 20 do 30 kilometara od epicentra. I na kraju tog teksta Mohorovičić zaključuje: “Ovom zgodom moram upozoriti sve nadležne faktore na zastarjele građevinske propise, koji ne uzimaju nikakav obzir na to kako potres djeluje na građevine. Imao sam o tome predavanje društvu inženjera i arhitekata u Zagrebu. Moje su riječi ostale do sad glasom onoga, koji vapi u pustinje, te i iza ovog dana je nada, da se jaki potres neće ponoviti, budući da se u historiji potresa nalazi dosta malo primjera, gdje bi iza velikog potresa za kratko vrijeme došao drugi jednako jak ili još gori”.
Tako je dakle bilo prije 110 godina, a ovoga puta, kako čitam u preliminarnom izvještaju Hrvatskog geološkog instituta, sve je počelo u ponedjeljak 28. prosinca 2020. godine u 6 sati i 28 minuta kad je potres magnitude 5.0 prema Richteru s epicentrom nedaleko Petrinje snažno zatresao područje središnje Hrvatske intenzitetom VII stupnja EMS ljestvice, a osjetio se i u susjednim državama. Istog jutra na istom epicentralnom području uslijedila su još dva jača potresa. Prvi u 7 sati i 49 minuta magnitude 4.7 prema Richteru intenziteta VII stupnja, a drugi dvije minute kasnije magnitude 4.1 prema Richteru intenziteta VI stupnja EMS ljestvice. U narednih 24 sata na istom epicentralnom području dogodilo se još desetak slabijih potresa. Na žalost, svi navedeni potresi bili su samo niz predudara prije glavnog koji se dogodio dan kasnije, u utorak 29. prosinca 2020. godine u 12 sati i 19 minuta. Potres se snažno osjetio u Hrvatskoj i susjednim državama, ali i u dijelovima udaljenijih država kao što su Njemačka, Austrija, Češka, Slovačka, Rumunjska, Kosovo, Crna Gora i Italija. U potresu je život izgubilo sedam osoba, a materijalna šteta u epicentralnom području je velika, naročito u starim jezgrama Siska, Petrinje i Gline kao i u okolnim selima. Nakon glavnog potresa uslijedilo je nekoliko desetaka slabijih potresa, od kojih se izdvajaju četiri jača, svi na istom epicentralnom području. Prvi svega četiri minute kasnije, magnitude 4.6, drugi magnitude 4.1 u 13 sati i 34 minute. U jutro 30. prosinca još dva jača potresa, prvi magnitude 4.7 u 6 sati i 15 minuta te jedanaest minuta kasnije još jedan jači potres magnitude 4.8 prema Richteru.
Potresi na području Republike Hrvatske nisu rijetkost, čitam dalje u izvješću, a najčešće su posljedica gibanja Afričke tektonske ploče prema relativno stabilnoj Euroazijskoj ploči koje je započelo još prije oko 160 milijuna godina. Između njih se nalazi Jadranska mikro ploča koja se pod utjecajem Afričke također translatira i rotira u smjeru sjevera što uzrokuje naprezanja u Zemljinoj kori. Tijekom proteklih 80 do 40 milijuna godina, Jadranska mikro ploča (sensu lato), ofiolitna zona (Centralna dinaridska, Banovina, Medvednica i Kalnik), te gornjokredna-paleogenska tzv. Sava zona, konačno se sudarila s Euroazijskom pločom. Zona glavnih tektonskih kontakata tzv. šavova između tih tektonskih ploča proteže se od Mirdita zone na jugoistoku do Banovine na sjeverozapadu, gdje naglo povija prema sjeveroistoku prema zapadnim Karpatima. Epicentralno područje ovog potresa koji se nedavno dogodio na Pokuplju nalazi se upravo u zoni spomenutih tektonskih šavova. S obzirom na to da se epicentri oba potresa, i onog iz 1909. i ovog sadašnjeg nalaze na istom pravcu pružanja, moguće je da su oba potresa nastala na istom rasjedu odnosno sustavu rasjeda.
I dok se god Jadranska mikro ploča bude kretala prema Euroazijskoj, čitam kraj izvješća, i dalje će biti potresa u našem području. Potrese nije moguće prognozirati niti predvidjeti! Moguće je samo statistički odrediti povratni period za potres određene magnitude. Ono što možemo jest slušati nadležne službe i voditi se njihovim uputama te biti svjesni da živimo na tektonski aktivnom području i u skladu s time djelovati u svim segmentima naših života.

A sad kad smo pročitali izvješća o potresima na Pokuplju vratimo se na čas mom dedi. U javljanjima novinara na televiziji nakon potresa iz Petrinje jedna je žena kazala da njezin sin, dječak u dobi od nekih 8 ili 9 godina, ne želi ući u svoju sobu, da se jako boji u kući spavati i da ona ne zna kako će ga nagovoriti da uđe u kuću. Možda se baš to dogodilo mom dedi. Jer sjećam se da se nije volio voziti u autobusu i autu, nikad nije naučio voziti auto i nikad nije kupio auto. Kad se jednom vozio s nama u fićeku na more bilo mu je jako zlo, povraćao je i svaki čas smo morali zbog njega stati. Nakon toga se nikad više nije vozio u autu, ako je baš morao nekud putovati putovao je vlakom. Očito je da je patio od bolesti vožnje i klaustrofobije, a to je možda bila posljedica toga što je doživio tada, 8. listopada 1909., u 10 sati 59 minuta i 9 sekundi ujutro, kad mu se zaljuljalo tlo pod nogama. Imao je tada 9 godina, vjerojatno je bio u školi na nastavi; pohađao je naime pučku školu, a sve su školske zgrade bile u tom potresu jako oštećene. Nakon toga je pohađao preparandiju tj. učiteljsku školu, i to opet u zgradi koja je u potresu bila jako oštećena pa nakon potresa obnovljena. Sigurna sam da je sve to što je proživio: potres, pa prvi svjetski rat, pa drugi svjetski rat, jako utjecalo na njegov život i odluke koje je donosio.
Sjećam se da je novcem koji je uštedio tijekom života - to je bila njegova i bakina životna ušteđevina - kad je otišao u penziju htio kupiti drvenu kuću u Zagorju, ali baka nije bila oduševljena tom idejom - ona je naime odrasla u kamenoj kući na Liburniji i željela se tamo vratiti - pa je taj novac uložen u gradnju nove kuće na moru na gradilištu što ga je baka dobila u zamjenu za polovicu kuće koju je naslijedila a bila je srušena zbog novog samoposluživanja i trga ispred njega. A deda je htio kupiti tu drvenu kuću stoga što je sigurno još kao dijete zapamtio da tradicionalne drvene kuće na Pokuplju nisu stradale u potresu i da su sigurnije i ugodnije za život od kamenih i zidanih.
A ja sam sada, kad se i meni zaljuljalo tlo pod nogama, u sličnom položaju kao što je bio moj deda kad je trebalo odlučiti hoće li se vratiti domu svom na Pokuplju ili ostati u Zagorju. On je ostao u Zagorju, nije se vratio na svoje rodno Pokuplje, a i ja ozbiljno razmišljam o tome da se više nikad ne vratim u Sisciju, gdje sam živjela posljednjih tridesetak godina, i da ostanem doma u Zagorju.

- 14:15 - Komentari (22) - Isprintaj - #

06.02.2021., subota

on još uvijek čeka


on još uvijek čeka
da mu se ona smiluje
i da zaboravi
svaku njegovu ružnu riječ
svaki njegov neprimjeren potez
i svaku njegovu uvredljivu primjedbu
on još uvijek čeka
da ona napokon shvati
da ništa od toga nije bilo namjerno
i da ju on još uvijek jednako voli
ona još uvijek čeka
da joj se on smiluje
i da zaboravi
svaku njenu tvrdoglavu šutnju
svako njeno okretanje leđa
i svaki njezin podrugljiv odgovor
ona još uvijek čeka
da on napokon shvati
da ništa od toga nije bilo namjerno
i da ga ona još uvijek jednako voli

- 22:39 - Komentari (22) - Isprintaj - #

05.02.2021., petak

Šlauf

Prije nego što sam krenula u prvi razred osnovne škole, u dobi od pet godina, ljetovali smo u Filip Jakovu, u kampu. Tata je te godine bio kupio bijeloga fićeka, jednoga od prvih automobila u našem selu, pa smo spakirali šatore, luftmadrace, plinsko kuhalo i sličnu opremu za kampiranje te crvenobijeli šlauf za mene jer tada još uvijek nisam baš najbolje znala plivati, i otputovali na more. Ulogorili smo se u gornjem dijelu kampa na poprilično strmom terenu u borovoj šumi. Naša dva šatora smo smjestili jednoga uz drugoga tako da su im dulje strane bile paralelne s padom terena, a dugački konopci pomoću kojih su šatori bili učvršćeni bili su veoma blizu. Kad bi prolazili između šatora mogli bi se lako spotaknuti na te konopce i nizbrdo pasti naglavačke. Mama me na to stalno upozoravala i govorila mi da ne smijem tuda porolaziti nego neka uvijek idem okolo. Uglavnom sam postupala tako iako sam bila poprilično svojeglava, brzopleta i neposlušna djevojčica. Jednog jutra krenule smo Beba i ja na kupanje i u žurbi zaboravile uzeti moj lijepi novi šlauf. Vratila sam se po njega i u žurbi, u želji da što prije sustignem Bebu koja je polako išla nizbrdo na plažu, protrčala sam između šatora, zaplela se nogama o konopce i poletjela naglavačke nizbrdo. Na moju nesreću, uz rub lijevog žutog šatora netko je dan prije ostavio usku visoku konzervu od gulaša koji smo pojeli za ručak, s oštrim poklopcem okrenutim prema gore. Budući da sam šlauf držala čvrsto u desnoj ruci, lijeva je ruka, koju u brzini, pazeći da mi šlauf ne padne i probuši se, poletjela preko tog oštrog poklopca. Bila je razrezana od palca prema dolje dvanaestak centimetara i krv je sukljala na sve strane. Mama je, kad me ugedala, zaplakala i samo govorila joooj, joooj, i nije znala što bi. Budući da sam ja vrištala, ne toliko od boli koliko od straha, moja teta, koja je odmah dotrčala, zgrabila me za ruku i počela voditi po kampu tražeći pomoć. A ja sam cijelo vrijeme u desnoj ruci čvrsto držala svoj crvenobijeli šlauf. Čuo nas je jedan doktor iz Beograda koji je sa svojom obitelji kampirao u blizini, polegnuo me na platnenu ležaljku ispred šatora, čvrsto mi je zamotao ruku zavojem, smjestio mene i tetu u svoj auto i odmah nas odvezao u ortopedsku bolnicu u Biogradu na moru. Tamo su me odmah operirali i stavili mi gips, pa sam ostatak ljetovanja provela s lijevom rukom u vrećici ležeći na luftmadracu dok su me Beba i tata vukli hodajući po plićaku. Kako mi je bilo dosadno jer nisam smjela plivati i namakati gips, našla sam si drugu zabavu: na brdu iznad šatora gradila sam kule od blata. Gips je bio sav zamrljan od dalmatinske crvenice pa se kirurg slatko nasmijao kad me tata odveo na skidanje gipsa i vađenje konaca. Nakon nekoliko tjedana rana je potpuno zarasla, no ostalo je dvanaestak šavova koji i danas malo zatežu kožu. Plivati sam naučila sljedeće godine, a četiri godine nakon toga upisala sam se u glazbenu školu i počela učiti svirati klavir. Tata je kupio pianino i ja sam uspješno završila osnovnu glazbenu školu.
No u svoj toj strci i zbrci oko moje razrezane ruke u tom lijepom kampu u Filip Jakovu, zaboravili smo pitati tog liječnika iz Beograda, koji mi je zapravo spasio život, kako mu je ime. A on je nekoliko dana nakon moga ranjavanja otputovao kući jer je ljetovanje njegove obitelji bilo pri kraju. A baš bih mu voljela sada reći da mi je jako drago što je tada bio u blizini i priskočio mi u pomoć. Kao što i svi srčani ljudi od akcije pomažu kad se u njihovoj blizini dogodi neka nesreća.

- 08:22 - Komentari (24) - Isprintaj - #

02.02.2021., utorak

Andromeda


foto:internet

Svaki dan poslije večere operem suđe, pospremim kuhinju, sjednem na kauč, uzmem igle i štrikam i slušam radio, zanimljive emisije na prvom ili drugom programu. I na trećem ima lijepih emisija i lijepe glazbe pa i to ponekad slušam. Al' od svega najviše volim Andromedu, meni jako zanimljivu i poučnu, emisiju o svemiru. Emitira se svaki utorak navečer na drugom programu, od osam do deset. Pokrenula ju je 1997. godine i punih dvadeset godina uređivala i vodila Tanja Devčić. Otkako je ona umrla, emisiju vodi i uređuje Dubravka Družinec Ricijaš. Stručni suradnici, najčešće dugogodišnji suradnik Ante Radonić, odgovaraju u svakoj emisiji na pitanja slušatelja, a svaki tjedan komentiraju i vijesti iz astronomije, astrofizike i astronautike. Prošla emisija je bila baš zanimljiva, govorili su o magnetarima i pulsarima, o sudaru dva bijela patuljka i o Saturnovom mjesecu Titanu. Kao gost je sudjelovao i profesor doktor Tihomir Marjanac, koji je govorio o potresima. Objasnio je kako nakon potresa nastaju klizišta i vrtače ili ponikve. Kaže on da se u podzemlju nakuplja voda i glina i kad se dogodi potres to na nagnutom terenu počne kliziti. A rupe - slušam jutros na radiju da se kod Mečenčana otvorilo već sedamdesetak velikih rupa, čak i u blizini kuća - nastanu na mjestima gdje se ispod naslaga pijeska i gline nalazi okršeno podzemlje, to su blokovi stijena, špilje i šupljine. Zbog potresa se pomiču blokovi stijena i urušavaju se te špilje. Voda onda u podzemlju traži novi put pa mogu nastati na površini tla velike rupe, mogu presušiti postojeći izvori vode, voda se zamuti, nastaju novi izvori, i hladne i tople vode.
Spomenuo je i Andriju Mohorovičića, koji se ubraja među najznamenitije hrvatske znanstvenike. Po njemu je nazvan jedan krater na Mjesecu, a njegovo ime nosi Geofizički zavod Prirodoslovno - matematičkoga fakulteta u Zagrebu i gimnazija u Rijeci. Njemu u čast i jedan asteroid je dobio naziv 8422 Mohorovičić. Nakon snažnog potresa koji se dogodio 8. listopada 1909. godine u dolini Kupe - epicentar mu je bio 40-ak km jugoistočno od Zagreba blizu Pokupskoga - Mohorovičić je napisao detaljan izvještaj i prvi je u svijetu na osnovi analize seizmograma utvrdio plohu diskontinuiteta brzina potresnih valova koja odjeljuje koru od plašta Zemlje. Njemu u čast ta je ploha nazvana Mohorovičićevim diskontinuitetom, a njegovo je postojanje potvrđeno na čitavoj Zemlji i najveća je prirodna tvorba na našem planetu. Prosječna mu je dubina 33 km. Ispod oceana je najtanji, oko 5 -10 km, dok ispod najviših planina dosiže debljinu od 70-ak km. U Hrvatskoj je najdublji ispod Velebita i Dinare, oko 42 km, a najplići ispod južnog Jadrana i istočne Slavonije, tu mu je debljina oko 25 km. To Mohorovičićevo otkriće je najvažnija znanstvena spoznaja ikada objavljena u jednom hrvatskom časopisu. U postupku otkrivanja diskontinuiteta Mohorovičić je pretpostavio da brzina valova potresa u Zemljinoj kori postupno raste kako valovi zalaze u sve veću dubinu. Tu je pretpostavku izrazio eksponencijalnom funkcijom koja je nazvana Mohorovičićevim zakonom, a primjenjuje se i danas. Andrija Mohorovičić je zagrebačku seizmološku postaju početkom 20. stoljeća opremio najmodernijim seizmografima, čime ju je doveo na razinu najbolje opremljenih opservatorija u svijetu. Da, bio je doista pravi znanstvenik!
Na kraju emisije urednica je rekla da će profesor Marjanac biti gost i u sljedećoj Andromedi - a to je večeras, danas je utorak - a slušatelji će moći postavljati pitanja za vrijeme cijele emisije. Moram to slušati, i pokušat ću nazvat’ da ga pitam - on se bavi i proučavanjem geoloških učinaka asteroidnih impakata - što misli o asteroidu koji bi trebao 2029. godine proći veoma blizu našeg planeta. Negdje sam pročitala da mu je promjer 340 metara i da juri brzinom od 31 kilometar u sekundi i da će pored Zemlje projuriti na udaljenosti od samo 30.000 kilometara. Hm!!??
Nadam se da neće tresnut u Atlantski ocean i sve nas potopit!!!

- 16:38 - Komentari (30) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< veljača, 2021 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             

Litterula

Blogovi