Marketing
Zagrebačka uspinjača
Kad sam išla u Zagreb - neko vrijeme je to bilo najmanje jednom na mjesec - uvijek bih se malo prošetala, ili po Donjem ili po Gornjem gradu. A kad sam išla u šetnju na Gornji grad, često sam se vozila zagrebačkom uspinjačom, pa sam jednom prilikom snimila i nekoliko fotografija.
Na gradskim mrežnim stranicama čitam da zagrebačka uspinjača povezuje Donji sa Gornjim gradom svakim radnim danom, subotom, nedjeljom i praznikom od 6 i 30 do 22 sata. Polazi svakih deset minuta, a cijena jedne vožnje je 5 kuna. U slučaju potrebe putnici mogu naručiti i hitnu vožnju koja košta 25 kuna. Za vožnju zagrebačkom uspinjačom valjane su i mjesečne, godišnje, kao i pojedinačne karte ZET-a. Uspinjača ima dva vagona, svaki kapaciteta 28 putnika; to je 16 sjedećih i 12 stajaćih mjesta.
Dužina kola preko odbojnika je 5640 mm, osnovni razmak 3700 mm, a težina praznih kola je 5,05 tona. Nosivost im je 2240 kg. Električni pogonski motor nalazi se u gornjoj postaji, ima snagu od 28,5 kW, napajan istosmjernom strujom napona 400 V, a radi 720 okretaja u minuti.
Najveća dopuštena brzina uspinjače je 1,5 m/s, a vožnja traje 64 sekunde. Uspinjača svladava visinsku razliku od 30,5 metara na usponu od 52 posto; gornja stanica je na 156,5 m nadmorske visine, a donja na 126 m. Uspinjača je sagrađena kao kosi vijadukt od osam polukružnih otvora duljine 2,5 metra, od opeke s vapnenim mortom.
Usprkos kontinuiranom mehaničkom opterećenju, ta stara konstrukcija do današnjih dana nije pokazala znakove bilo kakvih tehničkih deformacija. Na betonskoj površini vijadukta nalaze se dva kolosjeka - na svakom se nalazi po jedan vagon - s tračnicama duljine 66 metara i širine 1200 mm. Vučno uže je promjera 22 mm. Donja stanica zagrebačke uspinjače je smještena u Tomićevoj ulici, koja izlazi na Ilicu, a gornja je stanica na Strossmayerovom šetalištu, u blizini kule Lotrščak.
A tko je došao na ideju da se prihvati gradnje zagrebačke uspinjače?
Bio je to osječki građevinski poduzetnik D.W. Klein koji se u Zagreb doselio sredinom osamdesetih godina 19. stoljeća. On je pod stubama u Bregovitoj, danas Tomićevoj ulici koja vodi na Gornji grad, 1888. godine počeo pratiti učestalost pješačkog prometa. Učinilo mu se da se upravo tom ulicom najviše ljudi uspinje prema Gornjem gradu, a ne primjerice Mesničkom ili Dugom, danas Radićevom ulicom. Počeo je brojiti i zapisivati broj prolaznika te je ocijenio da je pješački promet dovoljno živ da bi se na mjestu javnog stubišta mogla izraditi uspinjača po uzoru na Budimpeštu, Zürich i druge europske gradove.
Radovi na izgradnji uspinjače započeli su 6. svibnja 1889. godine, no tijekom gradnje javljale su se nepredviđene poteškoće. Prilikom prve pokusne vožnje s praznim kolima, 22. veljače 1890., glavni ležaj stroja istrgnuo se zajedno s temeljem pri čemu se kompletan stroj polomio. Dvadesetak dana kasnije, 14. ožujka 1890. obavljena je prva uspješna vožnja, uspinjača je službeno puštena u pogon 8. listopada 1890. godine, a s radom za građanstvo je počela 23. travnja 1893. godine.
Kad je zagrebačka uspinjača počela s radom - bilo je to godinu dana prije konjskog tramvaja - izazvala je veliko zanimanje građana. Bila je to uspinjača na parni pogon sa strojarnicom na gornjoj postaji. Prve putničke kabine bile su razdijeljene u tri dijela. Čeoni dijelovi kabina, s pogledom na Grič ili Ilicu, bili su prvi razred, dok je sredina zbog lošijeg vidika bila drugi razred. Osim u udobnosti, bilo je razlike i u cijeni: vožnja u jednom smjeru prvim razredom stajala je tri, a drugim dva novčića.
Tijekom sljedećih godina zbog čestih kvarova na pogonskom dijelu, kada su ponekad putnici morali izaći da je poguraju, Zagrepčani su uspinjaču od milja prozvali "zapinjačom".
Prema ugovoru, nakon četrdesetogodišnjega razdoblja koncesije, 1929. godine uspinjača je prešla u vlasništvo Grada Zagreba. Tehničko vodstvo i financijska uprava povjerene su Zagrebačkom električnom tramvaju, čiji djelatnici od tada brinu o njoj i moderniziraju je, a1934. godine neracionalni je parni pogon zamijenjen električnim.
Sve do danas zagrebačka uspinjača je u potpunosti zadržala prvobitni vanjski izgled i građevnu konstrukciju te većinu tehničkih svojstava pa je zakonom zaštićena kao spomenik kulture.
U usporedbi s ostalim žičanim željeznicama koje su namijenjene organiziranom javnom prijevozu putnika, zagrebačka uspinjača je najkraća na svijetu. Osim što je najkraća, jedna je i od najsigurnijih na svijetu: u posljednjih 130 godina nije zabilježena niti jedna nesreća ili ozljeda putnika, kojih godišnje bude oko 750 000.
Post je objavljen 21.11.2021. u 19:50 sati.