srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
Objavljeni listići:
Prosinac 2024 (4)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (4)
Prosinac 2021 (17)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (16)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (14)
Studeni 2020 (3)
Moje fotografije
Moj vrtlarski blog
Copyright © Litterula.
Litterula
Govor mojih predaka
- 11:52 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
Žao mi je što kao dijete nisam naučila govor svojih predaka - donjosutlansku kajkavsku ikavicu. Slušala sam tete, ujčeke, ujnicu, StaruMamu, sestrične i bratiće kako govore, malo drukčije nego ljudi u središnjim zagorskim krajevima, ali mama je, koja se školovala za učiteljicu u Zagrebu, samo povremeno tako govorila, najčešće kad smo po nekoliko dana boravile u njenom rodnom kraju. U doba kad je ona išla u školu poticala se uporaba štokavskog narječja, a nisu se kao sada u školama njegovala ostala narječja i domaći lokalni govori pojedinih hrvatskih krajeva. Pa je mama potisnula svoj domaći ikavski govor - pogotovo dok je kao djevojčica sa sela pohađala gimnaziju na Gornjem gradu, a potom učiteljsku školu u Medulićevoj. Ni mene ni VelkuSeku nije naučila svomu rodnom govoru, doma smo koristili mješavinu književnog štokavskog i kajkavskog zagorskog narječja. Stoga mi je bilo jako drago kad sam čula da je od 2010. do 2015. godine bilo provedeno terensko dijalektološko istraživanje kajkavske ikavice, kao zajednički projekt Osnovne škole Ivana Perkovca i Udruge Ivana Perkovca za očuvanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine iz Šenkovca i Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz Zagreba. Kao rezultat toga istraživanja objavljen je 2015.godine Rječnik kajkavske donjosutlanske ikavice. Autori Rječnika Štefica Hanzir, Jasna Horvat, Božica Jakolić, Željko Jozić i Mijo Lončarić radili su u suradnji s izvornim govornicima kajkavske ikavice na prikupljanju, dokumentaciji, opisu i sistematizaciji ikavskoga kajkavskoga leksika te na akcentuaciji i auditivnoj dokumentaciji toga govora. Rječnik sadrži 11.000 prikupljenih i obrađenih ikavskih kajkavskih riječi - to je leksičko blago donjosutlanskoga dijalekta potkrijepljeno rečenicama iz govora koje potvrđuju pojedino značenje - prikupljenih u tridesetak sela u kojima je kajkavska ikavica još uvijek vrlo živ govor.  Jasna Horvat, predsjednica Udruge Ivana Perkovca, pokretačica i jedna od autorica Rječnika, kaže da su "članovi udruge volonterskim radom, ustrajnošću i entuzijazmom pridonijeli da rad na Rječniku bude završen i Rječnik objavljen. Golem je to doprinos stoga što je izvornih govornika kajkavske ikavice sve manje pa je samim time i važnija potreba za njezinim dokumentiranjem i promicanjem. Zbog promjene načina života i sve veće pokretljivosti stanovništva, posebno prema gradovima te zbog doseljavanja govornika drugih, nekajkavskih idioma, kajkavska je ikavica posljednja dva desetljeća izrazito promijenjena. Sretni smo kaj nam zavičaj ima svoju rič zapisanu za sva vrimena!“ Zbog svih posebnosti kajkavski donjosutlanski ikavski dijalekt upisan je 14.svibnja 2008. godine na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske te kao nematerijalno kulturno dobro zahtijeva dodatnu brigu i skrb. Zaštiti kajkavske ikavice prethodile su gotovo pet desetljeća duge brojne aktivnosti učenika i učitelja u Osnovnoj školi Ivana Perkovca u Šenkovcu: uspješno dječje kajkavsko stvaralaštvo, uvođenje izborne nastave kajkavske ikavice i objavljivanje Zbornika kajkavske ikavice. Kajkavska ikavica specifičan je govor unutar kajkavskog narječja, vrlo rijedak, a razvija se doseljavanjem čakavaca i štokavaca na prostor uz rijeku Sutlu i marijagoričko pobrđe u 16. stoljeću. Prema dostupnim podacima i do sada provedenim istraživanjima, smatra se da je nastala pokajkavljenjem doseljenih čakavaca u područje Sutle i Save u tzv. sutlansko–savski kut.  Prema analizi obiteljskih prezimena pretpostavlja se da se to stanovništvo, vjerojatno pod vodstvom bosanskih franjevaca, doselilo sa šireg područja Une, iz istočne Like, a možda i sa jadranskog područja, za vrijeme velikih migracija pokrenutih osmanskim osvajanjima na Balkanskom poluotoku. U govor kajkavskih ikavaca ugrađene su neke osobine kajkavskih govora, no u njima su očuvani i mnogi tragovi njegova prvotnog obličja, a čuva se i stara čakavska akcentuacija. Iako su sutlanski ikavci nastanjeni sjeverno od Save, njihov govor ima još uvijek više starijih, autohtonih, donesenih čakavsko-štokavskih karakteristika nego kajkavskih, i mogao bi se smatrati prije čakavskim govorom nego kajkavskim. U kajkavsko-ikavskom govoru pojavljuje se i velik broj romanizama i manji broj turcizama, dok su u kajkavskim narječjima češći germanizmi. Udruga Ivana Perkovca i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, uz financijsku potporu Ministarstva kulture, nastavili su rad na očuvanju i dokumentiranju jezične ikavske baštine kroz projekt digitalizacije Rječnika kajkavske donjosutlanske ikavice pa je jezikoslovna javnost 2016. godine dobila i prvi digitalizirani mrežni dijalektalni Rječnik u Republici Hrvatskoj koji omogućuje nadopunjivanje novim riječima, frazeološkom i kolokacijskom građom te zvučnim zapisima.  A ja se sjećam da je Mama uvijek, kad bismo na putu za Šenkovec k StarojMami prošli pokraj njegove rodne kuće, spominjala pjesnika i književnika Stjepana Jakševca (Sveti Križ,1916.- Zagreb,1994.). I njemu je kajkavska ikavica bila materinski govor - rođen je u istom selu kao i mama - pa je često sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća tadašnjim učenicima i učiteljima šenkovečke škole govorio o ljepoti kajkavskog narječja i melodioznosti kajkavske ikavice. Zahvaljujući njemu, kajkavska ikavica nije se samo zadržala u svakodnevnom govoru sutlanskih ikavaca, već je ušla i u hrvatsku književnost. Članovi Udruge Ivana Perkovca posadili su u spomen na pjesnika Stjepana Jakševca u njegovom rodnom Svetom Križu 2011. g. jedno stablo jablana. Kad stanete ispod toga jablana "poplina" možete čuti lijepe stihove Stjepana Jakševca: I ni te sile, kaštige te ni, da ime i rič nam zeme il spremeni!“ Vrijeme je da i Litterula uz pomoć Rječnika donjosutlanske kajkavske ikavice konačno nauči govor svojih predaka tako da može skladati bar nekoliko pjesama i ispisati nekoliko listića na tom svom lijepom i zanimljivom rodnom dijalektu! |