Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/litterula

Marketing

Slavko Kolar (1891 – 1963)

Na početku prosinca svake godine u Gradskoj knjižnici Slavka Kolara u Čazmi održava se kulturna manifestacija Dani Slavka Kolara: slave njegov rođendan i Dan knjižnice. A ove godine Dani Slavka Kolara protekli su u obilježavanju 130.-te obljetnice njegova rođenja - rođen je naime 01.12.1891. godine. Osim toga proveden je i deseti Natječaj za kratku priču – satiru Slavko Kolar. Na natječaj je tijekom tih deset godina pristiglo više od 800 priča, a na ovogodišnjem ih je bilo 92. Najbolju priču je poslao te 1. nagradu osvojio Dalibor Šimpraga za priču „Sretan čovjek“, 2. nagrada dodijeljena je Mirku Božiću za priču „Prajd“, a treća Nikici Baniću za priču „Dvije babe“. Na dodjeli nagrada pročitane su nagrađene priče, a dobitnik 1. nagrade Dalibor Šimpraga rekao je kako se na Natječaj prijavio zato što mu je Slavko Kolar jedan od najdražih pisaca kojeg je čitao od malena.
U čazmanskom gradskom parku 1969. god. bilo je postavljeno spomen-poprsje Slavka Kolara, rad akademskog kipara Stipe Sikirice, koje je prije desetak godina bilo ukradeno i nikad nije pronađeno. U sklopu ovogodišnjih dana Slavka Kolara, u organizaciji Grada Čazme, postavljeno je u dvorište Knjižnice novo spomen poprsje, izliveno po originalnom kalupu.

foto:internet

Vjekoslav Slavko Kolar djetinjstvo je proveo u rodnome mjestu Palešniku kraj Hercegovca gdje mu je otac bio učitelj. Pohađao je gimnaziju u Požegi i Zagrebu, a potom Više gospodarsko učilište u Križevcima. Kao agronom je radio u Hruševcu Gornjem, Petrinji, Karlovcu i Požegi, a mirovinu je dočekao kao upravitelj poljoprivrednoga dobra u Božjakovini. Kolar je jedan od malobrojnih pisaca koji je, završivši studij, radio u svojoj struci sve do mirovine, a umro je u Zagrebu 15. rujna 1963.
Književnost mu je bila dodatni posao, a kao satiričar i humoristik pisao je novele, pripovijetke i drame, povremeno koristeći pseudonime Mladen Kolarec i Janko Sused. Njegovih junaci su seljaci, seoska sirotinja, gazde, malograđani, politikanti, fiškali, sitni činovnici skitnice i puntari, a u svojim djelima Kolar opisuje laktaštvo, političko nazdravičarstvo, megalomaniju i kameleonstvo svoga doba. Važne događaje i glavne probleme svoga vremena opisivao je jednostavnim svakodnevnim jezikom. Radio je malo, sporo i nenametljivo, ali je ipak dao osebujan doprinos hrvatskoj književnosti. Najpoznatija su mu djela: Nasmijane pripovijesti, Ili jesmo ili nismo, Mi smo za pravicu, Perom i deljačom, Natrag u naftalin, Glavno da je kapa na glavi te drama Sedmorica u podrumu.
Prema pripovjetkama Breza i Ženidba Imbre Futača napisao je scenarij za film, a pripovijetku Svoga tijela gospodar, koju je originalno napisao u štokavskom narječju, prepravio je na kajkavsko narječje, pa potom po njoj sam napisao i scenarij za film Svoga tela gospodar.
Pisao je i pripovjetke za djecu - najpoznatije su mu Neobičan zec, Strpljivi Fabijan, Škakljiv konjić, U vučjoj jami, Na leđima delfina i Jurnjava na motoru - u kojima je oslikavao odnos čovjeka i životinja te oblikovao junake koji žive u izravnoj vezi s prirodom. I pipovijetke za djecu je pisao na humorističan način, a u njih je ugrađivao i nenametljive odgojne poruke.
Djela Slavka Kolara prevedena su na francuski, njemački, talijanski, mađarski, češki, slovački, ruski, makedonski i slovenski jezik. Književna ostavština nalazi se u memorijalnoj zbirci Gradskoga muzeja u Čazmi te u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU u Zagrebu.
A Litteruli je Slavko Kolar zanimljiv ne samo kao pisac nego i kao agronom. Radio je naime 1914. god. te od 1929. – 1939. kao agronom učitelj i ravnatelj Vinogradarsko - voćarske škole u Petrinji. Dok je živio u Petrinji objavio je i svoja najpoznatija i najbolja književna djela: novelu Svoga tijela gospodar (1931.), zbirke pripovijedaka Ili jesmo ili nismo (1933.) i Mi smo za pravicu ( 1936.) te Perom i drljačom (1938.).

foto:internet

Vinogradarsko - voćarska škola u Petrinji, u to vrijeme veoma značajna za cijelu Hrvatsku, osnovana je 12. studenoga 1893. god na inicijativu petrinjske Gospodarstvene bratovštine. Bratovština je za potrebe škole ustupila tadašnjoj vladi u Zagrebu zemljište, na kojem je izgrađena zgrada škole s internatom za učenike, te organiziran uzoran školski posjed s vinogradima, voćnjacima voćnim rasadnikom, vrtom i livadama.
U školu su se mogli upisati učenici sa završenom pučkom školom s navršenih 16 godina, a morali su biti potpuno tjelesno zdravi. Uglavnom su bili stipendisti pojedinih općina, a u programu škole najviše je bilo zastupljeno gospodarstvo, pa se poučavalo vinogradarstvo, pivničarstvo tj. vinarstvo, voćarstvo, pčelarstvo, opće gospodarstvo, obrtništvo i drugi slični predmeti. Nastava je trajala dvije godine, a praktična nastava odvijala se na 25 rali tj. katastarskih jutara, vlastite zemlje na obroncima i poljima uz rijeku Petrinjčicu sa svim potrebnim alatom i priborom toga vremena. Značajno je da se u to doba, zbog pojave filoksere na vinorodnim područjima današnje Hrvatske počela saditi vinova loza cijepljena na američke podloge otporne na tog nametnika baš u vinogradima tadašnje petrinjske škole.

Dok sam ja, desetak godina, radila u Srednjoj školi u Petrinji, išla sam s učenicima na praksu u te voćnjake i vinograde koji okružuju zgradu u kojoj je nakad djelovala ta škola, a u fundusu školske knjižnice pronašli smo i stare udžbenike i stručnu litaraturu iz toga razdoblja.


Post je objavljen 01.12.2021. u 12:54 sati.