| < | prosinac, 2021 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Litterula
lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
Objavljeni listići
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (4)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (5)
Prosinac 2021 (18)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (17)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (6)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (13)
Studeni 2020 (3)
Ako vas zanima vrtlarstvo i fotografija posjetite blogove:
Stara vrtlarica
Moje fotografije
Copyright © Litterula.
Litterula
Slavko Kolar (1891 – 1963)
- 12:54 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
|
Na početku prosinca svake godine u Gradskoj knjižnici Slavka Kolara u Čazmi održava se kulturna manifestacija Dani Slavka Kolara: slave njegov rođendan i Dan knjižnice. A ove godine Dani Slavka Kolara protekli su u obilježavanju 130.-te obljetnice njegova rođenja - rođen je naime 01.12.1891. godine. Osim toga proveden je i deseti Natječaj za kratku priču – satiru Slavko Kolar. Na natječaj je tijekom tih deset godina pristiglo više od 800 priča, a na ovogodišnjem ih je bilo 92. Najbolju priču je poslao te 1. nagradu osvojio Dalibor Šimpraga za priču „Sretan čovjek“, 2. nagrada dodijeljena je Mirku Božiću za priču „Prajd“, a treća Nikici Baniću za priču „Dvije babe“. Na dodjeli nagrada pročitane su nagrađene priče, a dobitnik 1. nagrade Dalibor Šimpraga rekao je kako se na Natječaj prijavio zato što mu je Slavko Kolar jedan od najdražih pisaca kojeg je čitao od malena. U čazmanskom gradskom parku 1969. god. bilo je postavljeno spomen-poprsje Slavka Kolara, rad akademskog kipara Stipe Sikirice, koje je prije desetak godina bilo ukradeno i nikad nije pronađeno. U sklopu ovogodišnjih dana Slavka Kolara, u organizaciji Grada Čazme, postavljeno je u dvorište Knjižnice novo spomen poprsje, izliveno po originalnom kalupu.  Vjekoslav Slavko Kolar djetinjstvo je proveo u rodnome mjestu Palešniku kraj Hercegovca gdje mu je otac bio učitelj. Pohađao je gimnaziju u Požegi i Zagrebu, a potom Više gospodarsko učilište u Križevcima. Kao agronom je radio u Hruševcu Gornjem, Petrinji, Karlovcu i Požegi, a mirovinu je dočekao kao upravitelj poljoprivrednoga dobra u Božjakovini. Kolar je jedan od malobrojnih pisaca koji je, završivši studij, radio u svojoj struci sve do mirovine, a umro je u Zagrebu 15. rujna 1963. Književnost mu je bila dodatni posao, a kao satiričar i humoristik pisao je novele, pripovijetke i drame, povremeno koristeći pseudonime Mladen Kolarec i Janko Sused. Njegovih junaci su seljaci, seoska sirotinja, gazde, malograđani, politikanti, fiškali, sitni činovnici skitnice i puntari, a u svojim djelima Kolar opisuje laktaštvo, političko nazdravičarstvo, megalomaniju i kameleonstvo svoga doba. Važne događaje i glavne probleme svoga vremena opisivao je jednostavnim svakodnevnim jezikom. Radio je malo, sporo i nenametljivo, ali je ipak dao osebujan doprinos hrvatskoj književnosti. Najpoznatija su mu djela: Nasmijane pripovijesti, Ili jesmo ili nismo, Mi smo za pravicu, Perom i deljačom, Natrag u naftalin, Glavno da je kapa na glavi te drama Sedmorica u podrumu. Prema pripovjetkama Breza i Ženidba Imbre Futača napisao je scenarij za film, a pripovijetku Svoga tijela gospodar, koju je originalno napisao u štokavskom narječju, prepravio je na kajkavsko narječje, pa potom po njoj sam napisao i scenarij za film Svoga tela gospodar. Pisao je i pripovjetke za djecu - najpoznatije su mu Neobičan zec, Strpljivi Fabijan, Škakljiv konjić, U vučjoj jami, Na leđima delfina i Jurnjava na motoru - u kojima je oslikavao odnos čovjeka i životinja te oblikovao junake koji žive u izravnoj vezi s prirodom. I pipovijetke za djecu je pisao na humorističan način, a u njih je ugrađivao i nenametljive odgojne poruke. Djela Slavka Kolara prevedena su na francuski, njemački, talijanski, mađarski, češki, slovački, ruski, makedonski i slovenski jezik. Književna ostavština nalazi se u memorijalnoj zbirci Gradskoga muzeja u Čazmi te u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU u Zagrebu. A Litteruli je Slavko Kolar zanimljiv ne samo kao pisac nego i kao agronom. Radio je naime 1914. god. te od 1929. – 1939. kao agronom učitelj i ravnatelj Vinogradarsko - voćarske škole u Petrinji. Dok je živio u Petrinji objavio je i svoja najpoznatija i najbolja književna djela: novelu Svoga tijela gospodar (1931.), zbirke pripovijedaka Ili jesmo ili nismo (1933.) i Mi smo za pravicu ( 1936.) te Perom i drljačom (1938.).  Vinogradarsko - voćarska škola u Petrinji, u to vrijeme veoma značajna za cijelu Hrvatsku, osnovana je 12. studenoga 1893. god na inicijativu petrinjske Gospodarstvene bratovštine. Bratovština je za potrebe škole ustupila tadašnjoj vladi u Zagrebu zemljište, na kojem je izgrađena zgrada škole s internatom za učenike, te organiziran uzoran školski posjed s vinogradima, voćnjacima voćnim rasadnikom, vrtom i livadama. U školu su se mogli upisati učenici sa završenom pučkom školom s navršenih 16 godina, a morali su biti potpuno tjelesno zdravi. Uglavnom su bili stipendisti pojedinih općina, a u programu škole najviše je bilo zastupljeno gospodarstvo, pa se poučavalo vinogradarstvo, pivničarstvo tj. vinarstvo, voćarstvo, pčelarstvo, opće gospodarstvo, obrtništvo i drugi slični predmeti. Nastava je trajala dvije godine, a praktična nastava odvijala se na 25 rali tj. katastarskih jutara, vlastite zemlje na obroncima i poljima uz rijeku Petrinjčicu sa svim potrebnim alatom i priborom toga vremena. Značajno je da se u to doba, zbog pojave filoksere na vinorodnim područjima današnje Hrvatske počela saditi vinova loza cijepljena na američke podloge otporne na tog nametnika baš u vinogradima tadašnje petrinjske škole. Dok sam ja, desetak godina, radila u Srednjoj školi u Petrinji, išla sam s učenicima na praksu u te voćnjake i vinograde koji okružuju zgradu u kojoj je nakad djelovala ta škola, a u fundusu školske knjižnice pronašli smo i stare udžbenike i stručnu litaraturu iz toga razdoblja. |