srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
Objavljeni listići
Božićno drvce
Božićno vrijeme
Briga o uhu i sluhu
Frkovićev most
Isus mi je svagda radost
Izlet u Krapinu
Kapeler pita
Kartica
Kućni prag
Kupalište na Zibelu
Kupom uzvodno
Mali Kaptol
Maria Mitchell
Mužar
Oton Kučera
Plivanjem do zdravlja
Rad od kuće kod kuće
Robex i Medo
Rawhide
Serpico
Skroviti vrt
Stigla nam je jesen
Tko se oženio
U Mariji Bistrici, a ne na Bistri
Ue o muite arukou
Uyimbube
Vruće selo na Madagaskaru
Zagorje ja tvoj sem sin
Zeko i potočić
Željeznički most
Copyright © Litterula.
Zanimljivi blogovi
Agava
Aneta
AnnaBonni
Aurora
AP-Plaćenici
Bellarte
Blumi
Borut
Demetra
Dinaja
drugadva
Dvitririchi
Eh saznala
Emma
Euro
Galaksija
Geomir
Goddess Vesna
gogoo
Konobarica
Lastavica
lijemudro
Livio D.
luki
More ljubavi
Morska
mecabg
Meister Huc
modrinaneba
Nachtfresser
nema garancije
Rose
samolagano
Samosvoja
Sewen
Sjećanja
Starry Night
Taango
Teuta
U zvijezdama
Viatrix
Vjetar
Vlad
white lilith
Zemlja
|
StariTata je preminuo devet godina prije nego što sam ja došla na svijet pa nisam imala priliku s njim razgovarati, upoznati ga i družiti se kao unuka sa svojim djedom. Najviše od svega mi je žao što mi nije mogao prenijeti svoje znanje o voćarstvu. A znam, iz maminih povremenih prisjećanja, da se bavio uzgojem voćaka i da je bio vješt cjepljar. Kamo god bi išao uvijek bi našao malo vremena da se raspita i da potraži plemke različitih sorti voćaka, najčešće jabuka, koje još nije imao. Tako je prikupio brojne stare sorte jabuka i krušaka te ostalih voćaka koje su pomalo popunjavale njegov veliki trnac, voćnjak koji se prostirao na padini brijega iza gospodarskih zgrada uz rub dvorišta. Kad sam ja bila mala djevojčica, taj trnac još uvijek je davao dobar i velik urod. Svake jeseni, na poziv Starijeg ujčeka, koji je naslijedio gospodarstvo kao najstariji sin, dolazili smo brati jabuke, primjerice mcIntosh, sjajne tamnocrvene u kojima su zveckale sjemenke, pa bjeličnik, zlatnu zimsku parmenku, kanadu, boskop, kalvil, božićnicu i druge sorte. Mama ih je pažljivo slagala u drvene štajglece, smjestila ih u spremište na terasi pa od njih kuhala kompot, pekla štrudl ili pitu, a sve su bile fine za jesti i svježe. Nisu se mogle tako dugo čuvati kao ove današnje, najčešće američke sorte, ali to nije ni bilo potrebno; sve smo mi to pojeli i potrošili prije nego što bi se jabuke smežurale ili pokvarile.  Ne velim ja da današnje jabuke nisu fine, fine su one, sočne i slatke, ali jabuke moga Starogtate bile su posebno fine, sočne i slatke jer ih je on prikupljao, cijepio, sadio i uzgajao s puno ljubavi. S puno ljubavi prema voćkama, stablima koja su davala fine plodove i s puno ljubavi prema svojoj obitelji: ženi, djeci i unucima, jer je znao da ćemo svi mi fine jabuke i ostalo voće iz njegova trnaca još godinama s radošću brati i jesti i onda kad njega više ne bude. |