Marketing
Klaustrofobija
U malom selu u kojem smo živjeli do 1963. godine, roditelji su nas, mene i VelkuSeku kao i svu ostalu djecu u susjedstvu, bez mnogo brige puštali da se slobodno igramo ispred kuće i na okolnim livadama, da se šećemo po cesti – tijekom dana prošao bi kroz naše selo malo tek pokoji auto - i po šumi na brijegu iznad zgrade u kojoj smo stanovali. Imali smo iza kuće i veliki vrt u kojem su uz potok rasle maline, a gredice su bile pune jagoda i raznovrsna povrća. Između zgrade i vrta bio je smješten i veliki bunar, pa smo se vani na dvorištu, po ljetu kad je bilo vruće, kupale u velikom vajnglecu koji bi mama i dadilja napunile vodom iz bunara. Bio je to za mene idealan život, uživancija, sloboda, život na selu, u prirodi, na friškom zraku.
Stoga mi je bilo jako teško priviknuti se na novi život kad smo se preselili u drugo, malo veće selo. I mama i tata su radili, VelkaSeka je već išla u školu, Baka i Staramama su živjele u udaljenim selima pa me nisu mogle čuvati, a moja dadilja je otišla u Zagreb učit za frizerku. Stoga su me upisali u vrtić. A taj vrtić bio je za mene pravi zatvor. Bila je to jedna prostorija, doduše poprilično velika, ali u njoj je bilo puno stvari i puno djece, što je bilo dovoljno da kod mene izazove klaustrofobiju. Nisam nakon one slobode, sunca i friškog zraka nikako mogla biti među djecom u jednoj zagušljivoj, za mene puno puno premaloj prostoriji. Pa sam ja lijepo čim me Tata tamo odveo i ostavio, brže bolje pobjegla i odjurila u đački dom u kojem je Tata tada radio. Stigla ja tamo prije Tate i sjela na gelender, spustila glavu prema dolje i ljuljam se na koljenima. Dođe Tata, i što će sa mnom, ne može me vodit natrag u vrtić, nema svrhe, zna da ću ja opet pobjeć. I tako sam neko vrijeme umjesto u vrtiću boravila s Tatom u đačkom domu, crtala u njegovoj kancelariji, igrala se tamo na velikom domskom dvorištu, a često sam bila sa domaćicama i u vešeraju gdje su za đake prale veš. Tata je odustao od vrtića jer je shvatio da je to za mene nepodnošljivo, da ne mogu bit zatvorena u sobi s puno djece.
A bližio se i polazak u prvi razred tako da to nije dugo trajalo. Do početka sljedeće školske godine već sam se privikla na novu sredinu, uskoro sam upoznala i novo društvo, djecu koja su stanovala u susjedstvu i djevojčice s kojima sam išla u prvi razred. Jedna od njih je i danas moja najbolja prijateljica - doći će popodne k meni na kavu.
Privikla sam se ja na novu sredinu, ali klaustrofobija nije nestala - ni sada ne mogu boraviti u malim prostorijama, ne mogu se vozit u liftu, zavrti mi se u glavi kad dulje gledam u zid i slično. Moram gledati plavo nebo i bijele oblake, moram gledati zagorske brijege, voćnjake i šumarke ispred kuće, moram gledati zelene livade, moram gledati u daljinu...
Post je objavljen 28.04.2021. u 08:02 sati.