Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/litterula

Marketing

Beskućnici



Prije nekoliko godina neko vrijeme sam pomagala sortirati odjeću u skladištu Caritasa koje je smješteno u podrumu ispod naše pučke kuhinje. Dok sam pregledavala i slagala odjeću došla je jedna žena da se istušira i presvuče. Tamo je naime uz vešeraj bila smještena kupaonica pa su povremeno, kad bi došli u pučku kuhinju na ručak, ljudi sišli dolje k nama u podrum da se malo operu i osvježe. Żena koja je došla toga dana bila je srednjih godina i vidjelo se da joj je neugodno. Ja nisam ništa pitala, a ona nije bila voljna govoriti o svojoj situaciji, tako da nisam ništa o njoj saznala. Ali vidjela sam u njenim očima veliku žalost, jad i sram. U tišini je na policama skladišta izabrala čistu odjeću, istuširala se, presvukla i otišla gore na ručak.
A kad sam u Zagreb putovala autobusom, najčešće sam kod autobusnog kolodvora pričekala tramvaj pa se malo provozala do Trga. Jednom zgodom za vrijeme te vožnje zapazila sam čovjeka srednjih godina koji je drijemao naslonjen na prozor tramvaja. Svi putnici su se od njega odmicali jer se oko njega širio poprilično neugodan ustajali miris. Bila je zima, siječanj ili veljača, bilo je poprilično hladno toga dana, temperatura je bila nekoliko stupnjeva ispod nule i on je bio odjeven u debeli sivi krombi, na glavi je imao kapu, bio je neobrijan i djelovao je jako zapušteno. Vidjelo se da je beskućnik koji je sjeo u tramvaj da se malo ugrije, da se odmori od lutanja po gradu i da si malo odrijema na toplom. Bio mi je odnekud poznat - možda sam ga već prije vidjela među beskućnicima koji najčešće borave, griju se i drijemaju u čekaonici na Glavnom kolodvoru. Viđala sam ih i u Varaždinu, u parkovima i na kolodvoru, dok sam tamo boravila destak dana s VelkomBebom u domu za osobe s invaliditetom. Gledajući te ljude na ulici, na klupama u parkovima i na kolodvorima, uvijek sam se pitala, a i sad se pitam, zašto i kako netko postane beskućnik, što im se dogodilo i što je pošlo po zlu da su završili na ulici. Jesu li ostali bez posla, imali dugove, možda nisu mogli plaćati rate kredita, možda su nekome bili jamci pa su ostali bez stana ili kuće, možda su posuđivali novac od lihvara, možda su se posvađali s roditeljima ili sa supružnicima, možda su pobjegli od kuće i napustili obitelj jer vole slobodan skitalački život, život lutalice itd itd itd. Koji god bio razlog tome, postali su beskućnici.
O beskućnicima najčešće slušamo oko 10. listopada kad se obilježava Svjetski dan beskućništva i zimi, posebice za vrijeme Božićnih blagdana, kad zahladi i kad je na ulicama jako teško živjeti. Ali, beskućnici su tu kraj nas stalno i jednako im je teško i u proljeće i na jesen, i ljeti i zimi, a njhov broj stalno raste.
Koliko ih je trenutno u Hrvatskoj ne može se točno utvrditi – službeno se govori o brojci od 350 do 500 ljudi - jer nisu svi evidentirani. Neslužbeno se pretpostavlja da ih je u Zagrebu 700 do 1000, možda čak i 2000. Samo na Glavnom kolodvoru boravi stotinjak ljudi koji su preko dana na ulici, a preko noći se sklanjaju u vagone, napuštene zgrade, kuće, šupe i slična mjesta.
Hrvatski Zakon o socijalnoj skrbi beskućnika definira kao osobu koja nema mjesto stanovanja, niti sredstava kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja te je privremeno smještena u prihvatilište ili prenoćište ili boravi na javnim ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. Beskućništvo je kao socijalna kategorija u Zakon o socijalnoj skrbi uvršteno tek 2011. godine kad je donesen novi Zakon o socijalnoj skrbi koji je po prvi put utvrdio beskućnike kao kategoriju korisnika socijalne skrbi kojima se osigurava privremeni smještaj na temelju uputnice centra za socijalnu skrb. Ako si beskućnik i nemaš stalnu adresu, ne možeš dobiti osobnu iskaznicu. A ako nemaš osobnu iskaznicu ne možeš ostvariti pravo na zdravstveno osiguranje, ne možeš se prijaviti na Zavod za zapošljavanje, ne možeš se legalno zaposliti itd itd. Ako želi dobiti osobnu iskaznicu beskućnik se mora prijaviti nadležnom Centru za socijalnu skrb. No mnogi beskućnici se ne prijavljuju u Centre za socijalnu skrb nadležnim socijalnim radnicima i ne žele ići u prihvatilišta, nego se snalaze na razne načine, skupljaju plastične boce, ilegalno se zapošljavaju, obavljaju sitne posliće, a neki čak i prose.

A kako naše društvo pomaže beskućnicima?
U Hrvatskoj, kolko ja znam, postoji petnaestak prihvatilišta i prenoćišta za beskućnike, a postoje i pučke kuhinje te brojne udruge koje im pomažu; kod njih se ljudi mogu otuširati, popiti kavu ili pojesti nešto, koristiti kompjuter ili nabaviti odjeću, sredstva za higijenu, a sada u doba korone i dezinficijense i maske.
Prihvatilišta pružaju uslugu privremenog smještaja beskućnicima s područja cijele Republike Hrvatske koji zatraže smještaj posredovanjem nadležnog Centra za socijalnu skrb, a može trajati najdulje do šest mjeseci, iznimno do godinu dana. Uslugu smještaja koriste beskućnici koji trenutno nemaju gdje stanovati, borave na javnim i drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje i nemaju sredstava kojima bi mogli podmiriti potrebe stanovanja, a u prihvatilište se mogu smjestiti s uputnicom nadležnog Centra za socijalnu skrb. Prihvatilišta najčešće pružaju sljedeće usluge:
- 24-satni smještaj koji uključuje tri obroka
- pomoć u odjeći i obući
- higijenske potrepštine za održavanje osobne higijene, odjeće i životnog prostora
- posredovanje pri ishodovanju dokumenata (osobne i zdravstvene iskaznice)
- pomoć pri ostvarivanju prava na mirovinu ili vojnu opskrbninu
- pomoć pri smještaju u dom za stare i nemoćne osobe i udomiteljske obitelji
- suradnja s CZSS-ima radi ostvarivanja drugih prava iz socijalne skrbi
- karijerno savjetovanje - mogućnost nastavka školovanja ili prekvalifikacije za radno sposobne korisnike
- besplatna pravna pomoć
- pomoć medicinske sestre
- psihološka pomoć i savjetovanje
- psihijatrijska pomoć i savjetovanje
- cjelovita psihosocijalna podrška i pomoć pri resocijalizacija
Osim što moraju voditi brigu o sebi, od korisnika se očekuje i da održavaju red i čistoću te da sudjeluju u pripremaju i posluživanju obroka. Korisnici koji preko dana borave u prihvatilištima uključuju se u sportske aktivnosti, u informatičke, likovne i slične radionice ili vrijeme provode u čitanju, kartanju, igranju šaha, i gledanju TV programa. Mnogi korisnici prihvatilišta su osobe s izraženim zdravstvenim poteškoćama, koji primaju propisanu terapiju, npr. psihički bolesne osobe, starije osobe i slično pa im je potrebna i dodatna pomoć. Osim toga, u cilju zaštite drugih korisnika i radnika od zaraznih bolesti, korisnici moraju imati liječničku potvrdu o zdravstvenom stanju.
E sad, sve je to divno i krasno, al' u prihvatilištima je zbrinuto samo oko 400 ljudi, a čini mi se da su neka prenoćišta zbog korone i zatvorena. A kad pogledate ukupne brojke, to je jako žalosno.
No kad se sjetim beskućnika koje sam prije dvadesetak godina vidjela na ulici u crnačkoj četvrti u Philadelphiji, onda je kod nas još i dobro.


Post je objavljen 10.10.2020. u 12:24 sati.