| < | listopad, 2021 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Litterula
lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
Objavljeni listići
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (4)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (5)
Prosinac 2021 (18)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (17)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (6)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (13)
Studeni 2020 (3)
Ako vas zanima vrtlarstvo i fotografija posjetite blogove:
Stara vrtlarica
Moje fotografije
Copyright © Litterula.
 Dok sam bila aktivna mlada planinarka s jednom malom grupom planinara iz našeg zagorskog planinarskog društva obišla sam jednoga ljeta sjeverni Velebit. Iako sam prije toga redovito hodala, trčala, vozila bicikl, plivala i popentrala se na sve zagorske vrhove, od Medvednice do Ivanščice, na Velebitu mi nije bilo baš lako; posebno teško mi je bilo hodati po Premužićevoj stazi. Ne sjećam se više svih detalja toga planinarskog pohoda, no sjećam se da smo se prvi dan od Oltara popentrali do planinarskog doma na Zavižanu i tamo prenoćili. Sljedeći dan razgledali smo meteorološku postaju i popeli se na Veliku tj. Zavižansku kosu na visini od 1620 m n.v. pa odozgo gledali naše lijepo plavo more i kvarnerske otoke. Nakon toga prošetali smo se - biljke su me oduvijek zanimale - do 15-ak minuta udaljenog Velebitskog botaničkog vrta koji je osnovan 1967. godine na inicijativu dr. Frana Kušana, profesora na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu.  A na mrežnoj stranici Nacionalnog parka Sjeverni Velebit čitam da se taj botanički vrt nalazi na nadmorskoj visini od 1480 metara. U njemu raste oko 300 biljnih vrsta; neke su samonikle, a neke su donesene s ostalih dijelova Velebita. Najpoznatija je dakako velebitska degenija (Degenia velebitica) kojoj ćemo nekom drugom zgodom posvetiti cijeli listić, no zanimljive su i ostale biljke koje tamo rastu: hrvatska sibireja (Sibirea altaiensis ssp. croatica), krški runolist (Leontopodium alpinum ssp. krasense), velebitski klinčić (Dianthus velebiticus), Kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana), Kitajbelov pakujac (Aquilegia kitaibelii), hrvatska gušarka (Cardaminopsis croatica). Biljne vrste u vrtu označene su pločicama - šetnja i razgledavanje traje oko 60 minuta - a posebno je upečatljiva velika kamenjara bogata biljkama. Velebitski botanički vrt najbolje je posjetiti u lipnju ili srpnju – i mi smo bili tamo u to doba - kad većina biljaka cvate. U vrtu se nalazi botanička stanica, odmorište i klupe za posjetitelje, a na postavljenim poučnim panoima mogu se pročitati podaci o prirodnoj vrijednosti botaničkog vrta. Kad smo razgledavanje sjevernog Velebita priveli kraju, grupa s kojom sam bila na tom planinarskom pohodu nastavila je obilaziti i srednji Velebit. No ja na moju veliku žalost nisam mogla s njima ići dalje jer sam morala otići u Motovun gdje sam sudjelovala u programu Mladih istraživača s našeg fakulteta koji se provodio u motovunskim vinogradima. No budući da još nemam namjeru zauvijek otploviti u daleka svemirska prostranstva, nadam se da ću naći neki način da u dogledno vrijeme odem na izlet - ne mogu se više pentrati po planinama, al mogu se uz pomoć svog rasklopivog štapa malo prošetati i gledati kak se penjači pentraju po stijenama – i na srednji i južni dio našeg prelijepog Velebita. |