srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
Objavljeni listići:
Prosinac 2024 (4)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (4)
Prosinac 2021 (17)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (16)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (14)
Studeni 2020 (3)
Moje fotografije
Moj vrtlarski blog
Copyright © Litterula.
Litterula
Svjetski dan štednje
- 17:46 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
Čim sam shvatila koliko je novac vrijedan i važan, još kao djevojčica, počela sam štedjeti. Svaku ljubičastu dvadesetaču, plavu pedesetaču ili crvenu stotku koju bih dobila od dede, tete ili nekog drugog člana šire obitelji - VelkaSeka bi odmah odjurila u dućan i kupila čokoladu ili bombone, tada još nije bila štedljiva kao danas - spremila bih, ne u kasicu prasicu nego u svoj mali novčanik. Tek kad bi se skupilo dovoljno novca za kupit nešto što sam željela, neku lijepu bilježnicu, blokić, penkalu, drvene bojice, flomastere i slično, taj novac bih potrošila. I kad sam počela raditi, a i sada, uvijek čuvam nešto novca u posebnom novčaniku i u banci, zlu ne trebalo, za izvanredne situacije. I mislim da bi svatko trebao tako postupati, uvijek čuvati malo novca za crne dane, za dane nevolje, bolesti, gladi, neimaštine.... Priznajem: štedljiva sam, ne volim razbacivati novac na svakakve nepotrebne tričarije i gluparije. Netko će reći da sam škrta; dobro, ako je tako, neka sam. No možda se podsvjesno bojim da će doći do sveopćeg rasula, pa mislim: ajd nek imam bar malo novca da mogu negdje kupit koricu kruha ako nastupi sveopći kaos, ako ne bude bilo struje, ako ne budu funkcionirale ustanove, ako ne budu radili dućani.... A zašto se Litterula danas raspričala o štednji? E pa zato što se danas, 31. listopada, obilježava Svjetski dan štednje, kao podsjetnik na Prvi međunarodni kongres štedioničara, eng. First International Thrift Congress, održan u Milanu od 26. do 31. listopada 1924. godine. Tada su se, kako čitam na mrežnim stranicama financijskih institucija, "sastali predstavnici svjetskih štednih ustanova želeći pronaći izlaz iz krize koju je prouzročio Prvi svjetski rat. Sudionici toga kongresa usuglasili su se da je štednja prijeko potrebna za oživljavanje borbe protiv rasipništva. Tu je odluku donijelo 350 delegata iz 27 zemalja svijeta koji su predstavljali oko 100 milijuna štediša. Time je započela era promišljanja o očuvanju postojećih resursa i promjena u njihovom korištenju. Zbog nestabilnosti u tom razdoblju trebalo je vratiti povjerenje štediša u sustave i dodatno poučavati ljude kako bi shvatili važnost štednje." Svjetski dan štednje najpopularniji je bio u razdoblju od 1955. do 1970. godine; tada se obilježavao diljem svijeta. Danas je to u nekim dijelovima svijeta gotovo posve zamrlo, posebice tamo gdje se sve veća pozornost pridaje Noći vještica. U zemljama koje i dalje obilježavaju Svjetski dan štednje, kreditne institucije najčešće nagrađuju najvjernije štediše, doniraju određena sredstva u dobrotvorne svrhe ili otvaraju svoja vrata najmlađima koji imaju priliku posjetiti banke i saznati nešto o štednji. A kod nas se bankari hvale da su hrvatski građani ove godine povećali štednju u bankama za 8,4 posto, što ne iznenađuje jer je poznato da za vrijeme svake krize ljudi uvijek više štede. A dok neki štediše povećavaju saldo na planiranoj i sličnim štednjama, neke ankete pokazuju da u Hrvatskoj životne troškove u potpunosti uspijeva podmiriti tek 32% ispitanika, dok ostali ističu kako moraju ići u minus, uzeti kredit ili na razne druge načine posuđivati novac. A to znači da su stalno u minusu - kad im plaća legne na račun pokriju minus i odmah se ponovo zadužuju. Oni o nekoj planiranoj štednji i o popunjavanju fonda za crne dane mogu samo sanjati. A Litterula nastoji da ne upada više u minus, taman sam sad negdje na nuli, ne planiram ni posuđivat novac ni dizat nikakav kredit. A onih par kuna ušteđevine čuvam za nove zube - stare krunice, plombe i mostovi opasno mi se klimaju i pucaju. Samo moram još malo pričekat da korona mutira u oblik koji više neće biti tako opasan za ljude, da ne moram ići k zubaru sa zaštitnom pelerinom na leđima, zaštitnom maskom na nosu, zaštitnim rukavicama na rukama, zaštitnim nazuvcima na nogama, zaštitnim naočalama... No ako se ovako nastavi bojim se da će mi dok čekam popucat i ispast ne samo sve plombe, krunice i mostovi nego i svi moji zubi koji su mi još preostali. A onda mi štednja neće ni trebati jer ću bit već u godinama kad će mi troškove gebisa tj. totalne zubne proteze pokriti zdravstveno osiguranje. Usput rečeno plaćam i dopunsko što je također svojevrstan oblik štednje. |
Moje fotografije
- 13:44 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
 Svoj prvi fotoaparat - još čuvam tu malu berettu - dobila sam za rođendan dok sam pohađala sedmi razred osnovne škole. Htjela sam se uključiti u školski fotoklub kako bih naučila nešto više o fotografiji, ali već sam bila članica literarne grupe i pjevačkog zbora, a pohađala sam i glazbenu školu pa mi je to bilo malo previše.  No kamo god sam išla svoju bereticu sam uvijek nosila sa sobom pa je nastalo mnogo mnogo fotografija. Čuvam ih u kutijicama te u malim i velikim albumima.  A kad sam počela pisati vrtlarske podsjetnike za novine kupila sam si digitalac kako bih mogla sama fotografirati biljke u svom vrtu; da ne moram stalno zivkati njihovog fotografa.  U tih dvadesetak godina otkad imam camediu nakupilo se još nekoliko stotina, da ne velim tisuća, fotografija. I njih sve čuvam, na laptopu, na cd-ima, na usb-ima i u albumima kod stričeka Gugla. Koristim ih kao ilustracije na blogu Stara vrtlarica, a i ovdje ubacim pokoju fotku kad zatreba.  A prije nekoliko mjeseci počela sam ih objavljivati i na posebnom fotoblogu Moje fotografije; ja više na njima neću zarađivat svoju plaću, a žao mi bilo pobacat sve te fotke niz vjetar...  Nek stoje tamo na tom fotoblogu pa ko voli gledat fotke neka gleda: cvijeće, voće, povrće, drveće, grmlje, alat i pribor, parkove, prirodu, ulice, vedute, detalje, crkve, mostove, brodove, drvene čamce, našu prelijepu zelenu rijeku, naše plavo more....          |
Krizanteme
- 08:57 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
|
Na sunčanim ili polusjenovitim dijelovima cvjetnjaka, ali ne ispod drveća, na plodnim glinasto-pjeskovitim, propusnim, vlažnim tlima s mnogo hraniva i humusa, najbolje uspijevaju krizanteme, lat. Chrysanthemum, zeljaste trajnice iz porodice glavočika, lat. Asteraceae. Volimo ih jer posljednje u jesen uljepšavaju naše vrtove, kad je cvatnja ostaloga ukrasna bilja, i jednoljetnica i trajnica i cvatućega grmlja, već pri kraju. To je, uz njihovu ljepotu i bogatstvo boja i oblika, i glavni razlog što ih koristimo za uljepšavanje grobova naših pokojnika na blagdan Svih svetih.  Većina od 140 kultivara krizantema iz roda Chrysanthemum s oko 40 biljnih vrsta, koji se uzgajaju u staklenicima i vrtovima diljem svijeta, potječe od ishodišne azijske vrste Chrysanthemum indicum. Naziv chrysanthemum potječe od grčkih riječi chrysos, što znači zlatan, i anthemon što znači cvijet. U Kini krizanteme najčešće daruju prigodom krštenja i na proslavama rođendana, a smatraju ih cvijećem sreće i boljitka. Cvijet krizanteme u Japanu je simbol carske obitelji, a u obje zemlje se svake godine održavaju brojne izložbe i festivali krizantema, te natjecanja u uzgoju najljepših cvjetova i bonsai uzgoja. Stari kineski vrtlari krizanteme su kao ukrasne, jestive i ljekovite biljke uzgajali prije 3500 godina, vjerujući u njihovu životnu moć, upotrebljavajući kuhano korijenje kao lijek za glavobolju, mladice i latice kao dodatak salatama, a lišće za pripremu posebna pića. I danas se neke vrste krizantema koriste za pripremu čaja, te u kulinarstvu kao začin juhama i rižinom vinu. U kineskoj kuhinji lišće nekih vrsta krizantema kuha se kao zeleno povrće, a sitnim cvjetićima krizantema u Japanu ukrašavaju sashimi. Otkad su krizanteme potkraj 17. st. donesene u Europu, oplemenjivanjem je stvoreno mnogo sorti, koje se cijele godine u zaštićenim prostorima uzgajaju za rez i kao lončanice, a vrlo su česte i u našim vrtovima. Više od 500 sorti bilo je poznato već u 17. st, a danas postoji oko 20000 sorti, od toga oko 7000 u Kini. Ako želite pročitati cijeli tekst o krizantemama potražite ga na mom vrtlarskom blogu. A pri kraju tog teksta piše: Koje god krizanteme budete izabrali za ukrašavanje grobova onih koji više nisu među vama, prisjetite se lijepih trenutaka što ste ih zajedno proveli, žaleći za onim što im niste stigli reći dok su bili uz vas, a željeli ste, kao i za onim što ste htjeli učinili za njih, a niste uspjeli za to izdvojiti malo svoga vremena. |
Podgarić i Garić
- 20:38 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
Na obroncima Moslavačke gore, 15 km od Garešnice i 25 km od Kutine u brežuljkastom području općine Berek u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji na nadmorskoj visini od 160 do 489 metara smješten je Podgarić, malo naselje u kojem živi sedamdesetak stanovnika u tridesetak kućanstava. No to ne znači da nije zanimljivo za izletnike i za planinare. Pa sam tako i ja - neću više spominjat štap i svoja traljava koljena - prije nekoliko godina bila tamo na izletu da vidim njihove velike šume bukve i hrasta kitnjaka, graba, lipe, divlje trešnje i kestena. Ima tamo i mnogo lijepih gorskih kosa i grebena, zanimljivih izvora vode i potoka kao što je npr. potok Garešnica. U šumama žive jeleni, divlje svinje, mufloni, jeleni lopatari, srne, vjeverice, sivi puhovi i brojne druge životinje, a nađe se i pokoja gljiva poput vrganja, lisičarki i drugih.  Kraj hotela sam vidjela čamce, a bili su tamo i neki sportski tereni te moto-kros staza. Ne znam u kakvom su stanju su ti tereni sada i može li se voziti u čamcima po jezeru. No ako ništa drugo, izletnici se mogu šetati, planinariti ili voziti na biciklima.   Garić grad stoji na jezičastom platou položenom na osi sjever-jug, znatno izdignutom od opkopa koji ga okružuje, a prostor grada podijeljen je na tri platoa: sjeverni, na kojem se nalazi manja kula povezana s unutarnjim obrambenim zidom, središnji s većom kulom i cisternom te južni na kojem se nalazio stambeno-gospodarski dio. Gradu opasanom dvostrukom linijom obrambenih zidova pristupalo se preko drvenog mosta s južne strane. Unatoč povećanom zanimanju tijekom druge polovice 19. stoljeća, tek je sredinom 20. stoljeća započelo istraživanje i obnova toga vrijednog nepokretnog kulturnog dobra. Muzej Moslavine je, kako čitam na mrežnim stranicama Hrvatskog restauratorskog zavoda, 1960. godine pokrenuo arheološka istraživanja središnje kule. U sloju urušenog materijala pronađeni su elementi arhitekture, dijelovi oružja i uporabni predmeti. Prema nalazima su stručnjaci Zavoda izradili grafičku rekonstrukciju mogućega izgleda kule no radovi prema izrađenoj dokumentaciji tada nisu izvedeni. Sanacija zidova uslijedila je tek 1972. i ponovo 1981. godine, a do prekida radova izvedene su armiranobetonske međukatne konstrukcije. Radovi su ponovo pokrenuti 2010. godine revizijskim istraživanjem središnjeg i sjevernog platoa grada. Uslijedila je gradnja novog pristupnog mosta i rampe te postupna građevinska sanacija zidova središnje kule do visine očuvane krune. Sanirani zidovi zaštićeni su šatorastim krovom koji je tijekom 2019. i 2020. godine pokriven ariševom šindrom. Planirana je i izrada projektne dokumentacije za rekonstrukciju kamenih okvira otvora palasa.  Za vrijeme našeg izleta u Podgarić nismo stigli obići sve ove lokalitete, no možda će nam se u budućnosti ukazati prilika da ponovo odemo na obronke Moslavačke gore da vidimo i te zanimljive ostatke starih utvrda. A kad smo izlazili iz Garić grada ugledala sam na zidu ovoga pužića pa nisam mogla odoljeti, morala sam i njega snimiti.  A dok smo se vraćali kući kroz lijepu Moslavinu, zapazila sam i ove njive, nebo i oblake.  |
Afričke ljubice
- 20:40 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
 Na prozorskoj klupčici u Bebinoj sobi živjele su dugi niz godina dvije afričke ljubice. Izgleda da im je tu bilo ugodno jer su svake godine bile pune cvjetova. A onda nas je zatresao novi pokupski drmeš, mi smo se na brzinu spakirali i otišli na zagorske brijege, a ljubice su ostale same. Kako pet mjeseci nije bilo nikoga da im šapće i da ih zalijeva, osušile su se i na koncu završile na kompostištu. Nisam kupila nove. Mislila sam: neću više na tu klupčicu ništa stavljati, samo smetaju ti lončići kad brišemo prašinu. A onda mi je moja najstarija asistentica, koja je prva čuvala VelkuBebu dok sam ja još radila, nedavno donijela dvije nove ukorijenjene afričke ljubice. Presadila sam ih u nove lončiće, dodala im malo supstrata za cvatuće bilje, pažljivo ih zalijala i stavila u hlad na stol na balkonu. Nakon tjedan dana unijela sam ih u sobu i stavila na prozorsku klupčicu, one su se začas udomaćile i neki dan počele cvasti: pune su cvjetova i cvjetnih pupova. Ta mala nježna biljčica s lijepim srcolikim baršunastim listovima i privlačnim plavkastim cvjetovima pristigla je u Europu potkraj 19. stoljeća. Dobila je ime afrička ljubica, lat. Saintpaulia ionantha, jer ju je u sjenovitim, humusom bogatim pukotinama stijena na padinama planine Usambare, a kasnije i u ostalim planinskim područjima Tanzanije, otkrio Walter von Saint Paul-Illaire, guverner u nekadašnjoj koloniji Njemačkoj Istočnoj Africi. U narednih je stotinjak godina postala jedna od najomiljenijih biljaka za uzgoj u kući širom svijeta. Glavni je razlog tome njena dugotrajna, gotovo neprekidna cvatnja, velik broj kultivara i lakoća uzgoja.  Afrička ljubica dobro raste uz mnoge druge kućne biljke, pa s njom do mile volje možete eksperimentirati i slagati najrazličitije kombinacije. Njeni cvjetovi, plavi, ružičasti, plavoljubičasti, jednostruki, polupuni ili puni, kovrčasti ili naborani, jednobojni, dvobojni, prugasti, obojeni s bijelim rubom ili bijeli s obojenim rubom, tako su nježni i lijepi da joj nitko ne može odoljeti. Ako ste ih nedavno dobili na dar ili sami kupili i želite znati kako ih valja njegovati i razmnožiti, nešto više o uzgoju ovih nježnih biljčica možete pročitati na mom vrtlarskom blogu.. |
Dragutin Gorjanović - Kramberger (1856 - 1939)
- 14:58 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
 foto:internet Na istočnoj padini Hušnjakova brijega, u zapadnom dijelu grada Krapine u Hrvatskom zagorju, u nataloženom rahlom trošnom pijesku kojega su stanovnici Krapine i okolnih sela iskapali i koristili za različite građevinske namjene: npr. za zidanje kuća i šljunčanje pješačkih staza, krapinski učitelj Josip Rehorić, šetajući se kroz šumu jednog lijepog dana 1895. godine, uočio je čudne okamenjene kosti koje su ispadale ispod krampova i lopata ljudi koji su iskapali pijesak. Nekoliko kostiju ponio je sa sobom i o svemu obavijestio krapinskog gradonačelnika Vilibalda Slugu. On je pak zamolio svog prijatelja Kazimira Semenića da na tom mjestu prikupi još kostiju. O tom su nalazu obavijestili Dragutina Gorjanović-Krambergera, ravnatelja Geološko-paleontološkog odjela Narodnog muzeja u Zagrebu. Učitelj Josip Rehorić poslao mu je paket “čudnih kostiju”: ostatke životinja, nosoroga i bivola, za koje je smatrao da su od velike važnosti. Kramberger je pogledao poslane kosti i pretpostavio da je nalazište na Hušnjakovu brijegu još jedno nalazište diluvijalnih sisavaca te mu nije pridavao osobitu pozornost. No, dvije godine kasnije gvardijan franjevačkog samostana u Krapini Dominik Antolković također je u šetnji pronašao ljudske i životinjske kosti koje su virile iz pijeska te opet alarmirao Vilibalda Slugu i samog Krambergera. Konačno, 23. kolovoza 1899. Gorjanović Kramberger, onako usput, jer je tada istraživao u Štajerskoj, dolazi u Krapinu, i dalje uvjeren da je to tek lokalitet ostataka sisavaca. No čim je stigao na Hušnjakov brijeg primjetio je čitav niz ognjišta, krhotine kremena, komadiće životinjskih kostiju te ljudski kutnjak. Shvaćajući iznimnu važnost nalaza - odmah je znao da je to prapovijesno nalazište ljudskih i životinjskih kostiju, pepela te kamenog oruđa - uz pomoć utjecajnih građana obustavio je svako buduće pustošenje lokaliteta. No zbog intenzivnog rada na geološkom kartiranju Hrvatske nije bio u mogućnosti u Krapini odmah započeti radove. Sa svojim asistentom Stjepanom Ostermanom vraća se na Hušnjakov brijeg 2. rujna s nacrtom prema kojemu su započeli iskopavanja. Istraživanja su trajala od 1899. do 1905. godine, no kako je Kramberger obolio od tuberkuloze, na terenu su radili njegovi asistenti Stjepan Osterman, Vilim Ivanke i drugi. Tijekom cijelog iskopavanja prikupljeno je više od pet tisuća predmeta, od čega je 874 ljudskih ostataka - lubanja C, najočuvanija kost ženske lubanje, simbol je čitave zbirke - i 1191 kamenih rukotvorina, što je najveća i najbogatija zbirka te vrste u svijetu. Svi pronađeni originali danas se čuvaju na Geološko-paleontološkom odjelu Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu i nisu dostupni javnosti. Većina nalaza pronađena je uz stijene špilje, a iskopavanje je Kramberger organizirao prema prirodnom slijedu slojeva čime je bio ispred tada uobičajenih načina iskopavanja. Već na samom početku Gorjanović-Kramberger smatrao je da fosilni ostaci ljudskih kostiju pripadaju vrsti Homo sapiens. Kasnije nalaze imenuje Homo primigenius, kojim su se njemački prapovjesničari koristili za sve ostatke pleistocenskih ljudi, a početkom dvadesetih godina prihvaćen je naziv Homo neanderthalensis. Nalaz iz Krapine predstavlja najbrojnije nalazište skeletnih ostataka neandertalaca jer su pronađeni ostaci najmanje 24 osobe, a dentalne analize upućuju na prisutnost čak 80-ak osoba. Pronađene su i brojne životinjske kosti te su mnoge od njih, najvjerojatnije, ostaci lovine čovjeka. Na temelju tih kostiju mogu se iščitavati navike neandertalaca te stanja prirodnog okoliša. Velika zbirka zubiju pračovjeka, koju čine 193 pojedinačna nalaza te 86 nalaza koji su vezani za gornju ili donju čeljust, također je bitna jer se na osnovi morfologije i stanja zubi mogu iščitati bitne informacije o okolišu i prehrani neandertalaca. No priča o “čudnim kostima” pronađenim na području Krapine u narodu je bila poznata i mnogo prije Krambergera. Tako je grof Julije Keglević, čija je obitelj upravljala kamenolomima i proizvodnjom vapna oko Krapine, već u 18. stoljeću na tim lokacijama pronalazio i skupljao očuvane okamenjene ljudske ostatke. U jednom od krakova krapinskog rudnika Strahinje inžinjer Franz Verderber i mnogi drugi stanovnici toga kraja također su godinama pronalazili fosilizirane ostatke praljudi. Svi su znali da imaju nešto značajno, no nisu znali što je to sve dok na Hušnjakov brijeg nije došao Dragutin Gorjanović-Kramberger. A Litterula se baš danas o njemu raspričala zato što je taj svjetski poznati hrvatski geolog, paleontolog i antropolog rođen u Zagrebu baš na današnji dan, 25. listopada 1856. godine, iste godine kada je otkriven prvi neandertalski čovjek u Njemačkoj. Kramberger je bio znanstvenik ispred svoga vremena, radio je sistematično i detaljno; svaki je nalaz precizno označio, nacrtao i skicirao. Hušnjakov brijeg je jedno od rijetkih tako detaljno obrađenih svjetskih nalazišta; iz njegovih se nalaza može rekonstruirati cijela kronologija događaja. Otkriće krapinskog neandertalca bilo je revolucionarno, ne samo zato što je upisalo Krapinu na svjetsku kartu prapovijesnih nalazišta, nego i stoga što je među prvima uopće dokazalo postojanje fosilnog čovjeka. No Kramberger se nije bavio samo istraživanjem krapinskog neandertalca. Bavio se i proučavanjem fosilnih riba, velikih sisavaca i mekušaca, snimanjem geoloških karata, mineralogijom i praktičnom geologijom. Svojim predanim radom u geologiji uspio se izboriti za nastavak kartiranja područja Hrvatske, za koje su bili zaduženi mađarski geolozi, te time dokazao da su hrvatski geolozi sposobni izvoditi takve važne zadatke. Na Mineraloško – geološkom odjelu Narodnog muzeja počinje raditi 1880. godine te već u tom razdbolju objavljuje mnogo znanstvenih članaka u poznatim europskim časopisima. Docent paleontologije kralješnjaka postaje 1884. godine, a 1886. proširuje docenturu na cijelu paleontologiju. Za svoje zasluge dobio je Kolajnu cara Franje Josipa I, a prepoznao je i potencijal Hušnjakova, imao je viziju da će to postati važno turističko središte. Tako je 1948. Hušnjakovo zaštićeno kao prvi paleontološki spomenik u Hrvatskoj, a 1969. na prostorima nekadašnjih mrzlica, Kneippova lječilišta, osnovan je Muzej evolucije, čiji je postav osmislio akademik Mirko Males. Nekoliko godina kasnije uređeno je i samo nalazište, napravljene su rekonstrukcije obitelji pračovjeka te uređen tematski park prema Krambergerovim nalazima. I na koncu, 27. veljače 2010. u gradu Krapini, središtu Krapinsko-zagorske županije, udaljenom oko 50 km od Zagreba, otvoren je KRANEAMUS, novi Muzej krapinskih neandertalaca, koji je šumskom šetnicom povezan s nalazištem na Hušnjakovom brijegu. No za danas bi bilo dosta. Idem sad na balkon popit s mojom glavnom asistenticom kavicu, a rekla je da će ispeć i malo kestena. A o krapinskom pračovjeku i o tom zanimljivom muzeju pričat ću vam nekom drugom zgodom. |
Prelijepi Velebit
- 23:02 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
 Dok sam bila aktivna mlada planinarka s jednom malom grupom planinara iz našeg zagorskog planinarskog društva obišla sam jednoga ljeta sjeverni Velebit. Iako sam prije toga redovito hodala, trčala, vozila bicikl, plivala i popentrala se na sve zagorske vrhove, od Medvednice do Ivanščice, na Velebitu mi nije bilo baš lako; posebno teško mi je bilo hodati po Premužićevoj stazi. Ne sjećam se više svih detalja toga planinarskog pohoda, no sjećam se da smo se prvi dan od Oltara popentrali do planinarskog doma na Zavižanu i tamo prenoćili. Sljedeći dan razgledali smo meteorološku postaju i popeli se na Veliku tj. Zavižansku kosu na visini od 1620 m n.v. pa odozgo gledali naše lijepo plavo more i kvarnerske otoke. Nakon toga prošetali smo se - biljke su me oduvijek zanimale - do 15-ak minuta udaljenog Velebitskog botaničkog vrta koji je osnovan 1967. godine na inicijativu dr. Frana Kušana, profesora na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu.  A na mrežnoj stranici Nacionalnog parka Sjeverni Velebit čitam da se taj botanički vrt nalazi na nadmorskoj visini od 1480 metara. U njemu raste oko 300 biljnih vrsta; neke su samonikle, a neke su donesene s ostalih dijelova Velebita. Najpoznatija je dakako velebitska degenija (Degenia velebitica) kojoj ćemo nekom drugom zgodom posvetiti cijeli listić, no zanimljive su i ostale biljke koje tamo rastu: hrvatska sibireja (Sibirea altaiensis ssp. croatica), krški runolist (Leontopodium alpinum ssp. krasense), velebitski klinčić (Dianthus velebiticus), Kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana), Kitajbelov pakujac (Aquilegia kitaibelii), hrvatska gušarka (Cardaminopsis croatica). Biljne vrste u vrtu označene su pločicama - šetnja i razgledavanje traje oko 60 minuta - a posebno je upečatljiva velika kamenjara bogata biljkama. Velebitski botanički vrt najbolje je posjetiti u lipnju ili srpnju – i mi smo bili tamo u to doba - kad većina biljaka cvate. U vrtu se nalazi botanička stanica, odmorište i klupe za posjetitelje, a na postavljenim poučnim panoima mogu se pročitati podaci o prirodnoj vrijednosti botaničkog vrta. Kad smo razgledavanje sjevernog Velebita priveli kraju, grupa s kojom sam bila na tom planinarskom pohodu nastavila je obilaziti i srednji Velebit. No ja na moju veliku žalost nisam mogla s njima ići dalje jer sam morala otići u Motovun gdje sam sudjelovala u programu Mladih istraživača s našeg fakulteta koji se provodio u motovunskim vinogradima. No budući da još nemam namjeru zauvijek otploviti u daleka svemirska prostranstva, nadam se da ću naći neki način da u dogledno vrijeme odem na izlet - ne mogu se više pentrati po planinama, al mogu se uz pomoć svog rasklopivog štapa malo prošetati i gledati kak se penjači pentraju po stijenama – i na srednji i južni dio našeg prelijepog Velebita. |
Slavimo slavno
- 14:28 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
Iako sam u dobi od pet godina razrezala lijevu ruku na poklopcu od konzerve i palac mi na toj ruci nikad nije funkcionirao kako treba, ipak sam uspjela završiti osnovnu glazbenu školu - svirala sam klavir. Sve note koje sam u tih 6 godina glazbenog školovanja prikupila spremila sam prije odlaska na svoje prvo radno mjesto u ormar na terasi naše zgrade i tamo su mirovale dugi niz godina. A kad je moj nećak pohađao srednju glazbenu školu iščeprkao ih je iz ormara i donio u stan pa su se vratile na naš pianino na kojem je vježbao. Među tim notama bile su i Etide Franza Liszta koje se uče svirati tek u šestom završnom razredu osnovne glazbene škole jer su poprilično teške. Ja ih nikad nisam naučila svirati bez greške, pogotovo ne u tempu navedenom u notama. A zašto Litterula baš danas spominje Franza Liszta? E pa zato što je Ferenz Liszt, svima znan austrijsko-mađarski skladatelj, pijanist i dirigent, rođen baš na današnji dan, 22. listopada 1811. godine u Doborjanu, u mađarskome dijelu Gradišća, od oca Mađara i majke Austrijanke, čitam na mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, “uz F. Chopina bio je najveći pijanist svojega doba i vjerojatno najveći glasovirski virtuoz uopće. A njegove izvanredne pijanističke sposobnosti u mnogočemu su odredile i njegov način skladanja za glasovir. Lisztov glasovirski opus dijeli se na izvorne skladbe te na transkripcije i parafraze djela drugih autora. Obje skupine sadrže skladbe najvećih tehničkih zahtjeva, do krajnjih granica mogućnosti izvođenja na glasoviru. Lisztov sveukupni opus sastoji se od više od 700 djela, od čega više od 400 za glasovir, 42 za orgulje/harmonij, 72 sakralna i 21 komorno djelo, 55 zborskih skladbi, 82 pjesme, jedna opera i drugo. Značajan je i njegov orkestralni opus od 40 djela. Liszt je izgradio i novi oblik orkestralne glazbe - jednostavačnu simfonijsku pjesmu, kao karakteristični uzorak programne glazbe romantizma, a skladao ih je 13. Usto sklada i brojne etide, balade, nokturna, poloneze i druge skladbe za klavir, dva klavirska koncerta, nekoliko djela za orgulje, oratorije i mise. Bio je inovator na području harmonije: njegovi harmonijski sklopovi nerijetko su nadilazili okvire klasičnih sustava i nagovijestili razvoj harmonijskoga mišljenja u XX. stoljeću." Ferenz Liszt je koncertirao od svoje devete godine, a u razdoblju od 1838 – 1847. god. održao je koncertne turneje po cijeloj Europi, a publiku je fascinirao svojom muzikalnošću, virtuozitetom i umjetničkim temperamentom. Kao kompozitor i pedagog bio je vodeća ličnost tzv. Novonjemačke škole, odn. neoromantičkog stila. Djelovao je kao kompozitor, virtuoz, dirigent i pedagog - odgojio je više od 400 učenika. Bio je zaštitnik i propagator mnogih glazbenika, a kao organizator glazbenog života značajno je utjecao na razvoj glazbe 19. stoljeća. Kao pijanist izgradio je modernu klavirsku tehniku te dao klaviru gotovo orkestralan volumen i sjaj iskorišćujući dotad neslućene mogućnosti klavirskoga zvuka. Život Ferenza Liszta je bio buran, nemiran i uzbudljiv, a sam je Liszt bio i veoma duhovit. Poznata je anegdota o tome kako je za vrijeme koncerta u Rusiji, kojem je prisustvovao i ruski car Nikolaj I, Ferenz Liszt iznenada prestao svirati. Car je naime u svojoj loži počeo prilično glasno razgovarati sa svojim dvorjanima. "Zašto ste prestali svirati?" upitao je monarh. "Kad imperatori govore, ostali moraju šutjeti" kratko je odgovorio Liszt. A na portalu Bitno.net doznajem da je ovaj veliki skladatelj uglazbio i jednu pjesmu na hrvatskom jeziku. Naime, 1863. godine dok je boravio u Rimu, u Europi se obilježavala 1000. obljetnica početka djelovanja svetih Ćirila i Metoda, apostola Slavena. Za tu je prigodu Liszt uglazbio pjesmu “Slavimo slavno, Slaveni” grofa Mede Pucića, dubrovačkog književnika i političara. Kako bi ju Liszt razumio, svećenik Stjepan Mlinarić preveo je tekst na njemački jezik (“Lasst uns rühmen felerich, wir Slawen”). A kako je došlo do nastanka ove skladbe još uvijek nije posve razjašnjeno. No poznato je da je Franz Liszt bio zainteresiran za folklornu glazbu: najpoznatiji primjer su njegove Mađarske rapsodije. Zanimala ga je i južnoslavenska glazba i kultura - poznato je da je 1846. godine posjetio Zagreb i Samobor te održao koncert - a prijateljevao je i s hrvatskim skladateljima, među kojima su bili Franjo Kuhač i Ferdo Livadić. Kratku skladbu “Slavimo slavno, Slaveni” Liszt je napisao u himničnom stilu za četveroglasni muški zbor uz pratnju orgulja, a uporabio je motive hrvatske folklorne glazbe kako bi dobila na autentičnosti. Originalni manuskript koji se sastoji od tri stranice čuva se u Weimaru, a djelo je prvi put izvedeno u crkvi sv. Jeronima u Rimu, 5. srpnja 1863. godine, na svetkovinu sv. Ćirila i Metoda. Iste je godine izvedeno i u Beču, Pragu i Brnu. Poslušajmo i mi na Lisztov rođendan njegovu lijepu skladbu Slavimo slavno Slaveni! |
kad je uhvati
- 08:46 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
kad je uhvati ljutnja ona bi najradije uzela tomahawk i bacala ga na sve strane kad je uhvati srdžba ona bi najradije uzela bat i porazbijala sve oko sebe kad je uhvati bijes ona bi najradije uzela bič i udarala sve što joj dođe pod ruku kad je uhvati žalost ona bi najradije sjela na ležaljku i satima gledala u nebo kad je uhvati jad ona bi najradije sjela na vlak i otputovala na kraj svijeta a kad je uhvati slabost ona bi najradije legla u krevet zažmirila i zauvijek zaspala |
Svaki dan jedna jabuka
- 13:47 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
Jedna od prvih voćaka koje sam posadila u svom malom voćnjaku bila je velika bijela kanadska reneta, u svijetu poznata pod imenom Grosse reinette du Canada ili Grosse reinette d'Angleterre odnosno Reinette blanche du Canada. Vrlo je to stara sorta jabuke nepoznata porijekla; pretpostavlja se da porječe iz Francuske jer je u jednom francuskom pomološkom katalogu opisana daleke 1771. godine. Ta je izvrsna sorta potkraj 19. i na početku 20. st. bila jedna od najpoznatijih i najcjenjenijih trgovačkih stolnih sorta jabuka i skupo se prodavala u specijaliziranim prodavaonicama. I u našim je krajevima, osobito u Hrvatskom zagorju, znana odavno, a poznatija je pod skraćenim nazivom kanada. Osim u Francuskoj uzgaja se i u ostalim europskim zemljama te u Kanadi, kamo su je vjerojatno prenijeli europski doseljenici. Cijeli tekst o toj staroj sorti jabuka, ako vas zanima, možete pročitati kod Stare vrtlarice.  A zašto se Litterula danas raspričala o jabukama? E pa zato što je sutra Dan jabuka kojega je britanska dobrotvorna organizacija Common Ground pod nazivom Apple Day pokrenula 21. listopada 1990. godine s namjerom da taj dan postane jesenski praznik koji će ljude podsjećati na stare sorte jabuka kojima prijeti izumiranje. Osim toga željeli su ukazati i na problem očuvanja raznolikosti krajolika. Prva proslava Dana jabuka održana je na starom Sajmu jabuka u londonskom Covent Gardenu, a u godinama koje su slijedile obilježavanju su se pridružile brojne slične udruge, organizacije i ustanove kao što su hortikulturna društva, škole, fakulteti, udruge za zaštitu okoliša, restorani, trgovine, lokalne tržnice, muzeji i galerije u mnogim zemljama diljem svijeta. Na proslavama Dana jabuka sudjeluju brojni uzgajivači jabuka, rasadničari, prerađivači jabuka, lokalne tržnice, pisci i ilustratori knjiga o jabukama i svi ostali koji se jabukama bave, a to pokazuje koliko nam jabuke znače i koliko su nam uzgoj i konzumacija jabuka važni. A na stranicama Gospodarskoga lista čitam da „svjetska proizvodnja jabuka iznosi oko 70 milijuna tona. Najveći proizvođači jabuka u svijetu su Kina s 44 milijuna tona, zatim zemlje EU s oko 10,7 milijuna tona, SAD s 4,7 milijuna tona, Turska s 2,8 i Indija s 2,3 milijuna tona. Najveći proizvođači u EU su: Poljska s 2,9 milijuna tona, Italija s 2,1, Francuska s 1,4 milijuna tona te Njemačka s 990 tisuća tona i Španjolska s 550 tisuća tona. U Hrvatskoj se godišnje proizvede oko 70 tisuća tona jabuka, a tom proizvodnjom bavi se 19210 gospodarstava, a od ukupnog broja gospodarstava čak 17 491 su gospodarstva manja od jednog hektara. U Hrvatskoj se najčešće uzgajaju sorte: idared (33 %), golden delicious (13 %), jonagold (9 %), gala (7 %) i grany smith (5 %), a ostale sorte čine 35 %. Najviše površina pod jabukom nalazi se u Osječko–baranjskoj županiji.“ Jabuka se smatra jednom od najzdravijih voćnih vrsta jer plod srednje veličine daje oko 95 kalorija, obiluje vitaminom C, a sadržava antioksidanse i pektin za koje se smatra da imaju koristan utjecaj na zdravlje srca. Pojedemo li svaki dan po jednu jabuku smanjujemo rizik od kardiovaskularnih i srčanih bolesti te rizik od moždanog udara. Osim toga jabuke nam daju osjećaj sitosti jer sadržavaju oko 4 grama vlakana, što je 10 -15 % dnevnih potreba. Eto, nakon svega što smo čuli o jabukama nadam se da ćemo sutra svi zajedno veselo proslaviti Dan jabuka, pojesti po jednu jabuku i očuvati zdravlje naših srdaca. |
Blockbusting
- 20:57 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
|
Prije dvadesetak godina pohađala sam tečaj za roditelje djece s ozljedama mozga u jednoj privatnoj ustanovi u Philadelphiji pa sam boravila desetak dana na Chestnut hillu. Jedno slobodno poslijepodne iskoristila sam za šetnju i razgledavanje okolice. Sa mnom je išla i jedna majka iz Francuske koja je kao i ja bila smještena u privatnoj kući u blizini ustanove u kojoj se održavao naš tečaj, a kao i ja pohađala ga je zbog svoje kćerke. I slučajno smo se, ni ne znajući pravo kamo idemo, došetale do Germantowna. A ta je gradska četvrt bila pomalo neobična: puna starinskih zgrada i kuća, malih trgovina, kafića, slastičarnica i restorana tako da imate osjećaj kao da ste u Ilici ili nekoj sličnoj ulici nekog europskog grada. Pravog europskog grada, ali ne u Europi nego u Sjevernoj Americi. Taj dio Germantowna kud smo se tada prošetale bio je čist, uredan i hortikulturno dotjeran: na pločnicima su bile smještene drvene bačvice pune cvijeća, a oko debla svakog ukrasnog stabla bile su oblikovane kvadratne gredice također ispunjene ukrasnim biljem. Oko svake veće zgrade ili ustanove: crkve, hotela, bolnice itd. bili su uzorno održavani veći i manji prostrani parkovi puni ogromnog drveća kakvo ja nikad prije nigdje nisam vidjela i velikih zel enih uredno pokošenih travnjaka. Dakle, kad sam sve to u Germantownu vidjela bila sam oduševljena i imala sam osjećaj da je Amerika raj na Zemlji.  A kad sam se vraćala kući vidjela sam posve slučajno i drugi, ne tako lijep dio Germantowna. Taksista koji me je vozio na aerodrom rekao je naime da ćemo projuriti kroz zloglasnu crnačku četvrt, a ne kroz šumu zaobilaznim putem kud smo se vozili kad sam stigla u Philadelphiju, da ne zakasnimo na avion za koji sam imala rezerviranu kartu. Pa smo na velikom raskršću umjesto da skrenemo lijevo krenuli ravno - taksist je rekao da ne smijemo otvarati prozore i da se ne smijemo zaustavljati - i projurili kroz taj dio grada. A tu sam vidjela iste onakve zgrade kao i u onom dijelu Germantowna po kojem sam se nekoliko dana prije šetala i pred njima na pločnicima iste onakve bačvice i gredice oko stabala, ali nisu bile pune cvijeća nego smeća. Ulice su bile prljave i također pune smeća, na stepenicama ispred zgrada sjedile su neke čudne raščupane stare žene s bocama u ruci i klimale glavama, a na pločnicima su stajali i naguravali se neki čudni neuredni momci. Kad sam takve scene prije viđala u filmovima i kriminalističkim serijama nisam to shvaćala ozbiljno, to je za mene bila samo slika, priča, film. I tek tada kad sam to na svoje oči uživo vidjela postalo mi je jasno da takve četvrti u Americi doista postoje, da se to što gledamo u serijama i filmovima tamo doista i događa. Da to nije priča, slika ili film. To je dio američke stvarnosti, američke svakodnevice, američkog života. A o tome kako je nastala ta zloglasna četvrt kroz koju smo taksijem projurili, mogla bi se doktorska dizertacija napisat pa ćemo to ostaviti za neki budući listić. Kasnije, kad sam se vratila kući, saznala sam da je taj lijepi dio Germantowna kojega sam razgledavala zapravo poznata američka povijesna gradska četvrt, svojevrsni muzej na otvorenom tj. zaštićena povijesna cjelina, jer je to jedan od prvih gradova kojega su kao naovisno trgovište osnovali evropski doseljenici iz Njemačke i Nizozemske 1683. godine. A neki dan, dok sam ispisivala ovaj listić, u potrazi za informacijama o Germantownu, slučajno sam naišla na podatak da je udio afroameričkog stanovništva u tom dijelu grada Philadelphije danas oko 80% što je rezultat tzv. blockbustinga. A što je blockbusting? To je postupak kojim su agenti za prodaju nekretnina i građevinski poduzetnici nagovarali vlasnike nekretnina da prodaju svoje kuće po nižim cijenama govoreći im da će se u njihovo susjedstvo doseliti afroamerikanci i ostalo manjinsko stanovništvo. Time su kod bjelačkog stanovništva namjerno izazivali strah od doseljenika i strah da će njihove nekretnine izgubiti na vrijednosti. Kad bi se bijelci iselili agenti bi te iste kuće prodavali crnačkom stanovništvu po mnogo višim cijenama. Blockbusting, taj sramotni postupak koji je bio moguć zbog nekadašnjih američkih zakonskih odredbi o segregaciji, nakon 1980. godine promjenama zakona konačno je zabranjen i onemogućen. |
Šnita kruha
- 11:41 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
|
Naša StaraMama je gotovo sve što je bilo potrebno za prehranu obitelji - kupovala je samo šećer, ulje i slične sitnice - uzgajala na svom gospodarstvu. Sve dok nije onemoćala imala je u štali kravu, u kokošinjcu kokice i piliće, u svinjcu pajceke, a u velikom vrtu, na njivama, u vinogradu i u voćnjaku uzgajala je povrće, grah, krumpir, žito, orahe, vinovu lozu, jabuke, kruške, marelice i šljive. Kuhala je pekmez, sušila voće, kiselila zelje, sušila šunke i špek, spremala zalihe pečenog mesa u masti, pravila sir, pekla kruh, mlince, gibanicu, buhtle, štruklje... Kad bi svi mi došli k njoj, primjerice za Sve svete kad smo išli na groblje, ona bi dan prije ispekla kruh, gibanicu od oraha i čokolade i zamijesila rezance, a ujutro bi skuhala kokošju juhu i krumpir u ljusci i pripremila odojka za pečenje. Kad bi se vratili s obilaska naših dragih – ona nije išla s nama, više je voljela svoje pokojne sama na miru pozdraviti tih dana – čekala nas je s gotovim ručkom, a stol bi već bio postavljen, juha procijeđena, rezanci skuhani, salata napravljena, restani krumpir zgotovljen, odojak pečen. Znalo je bi biti jako zima tih dana, a ponekad bi zalepršala i pokoja pahulja pa smo se svi nakon povratka s groblja okupili kraj njenog špareta i grijali promrzle prste. A onda bi sjeli za stol, jeli, pili i sve do sumraka prisjećali se svih naših dragih. Uvijek smo znali prije rastanka i odlaska svojim kućama zapjevati i po nekoliko naših pjesama. Sva ta hrana koju je Staramama pripremala svaki put nas je ponovno zbližila i podsjetila nas da nismo sami, svatko u svom svijetu, i da nas zauvijek veže taj obiteljski duh. A zašto se Litterula baš danas raspričala o hrani? E pa zato što se danas širom svijeta obilježava Svjetski dan hrane. A na stranici Zavoda za javno zdravstvo Zagrebačke županije čitam da je “ tema ovogodišnjeg svjetskog dana hrane: Naša djelovanja su naša budućnost. Bolja proizvodnja, bolja prehrana, bolji okoliš i bolji život. Bit obilježavanja svjetskog dana hrane nije samo u slavljenju predivne hrane za koju imamo povlasticu da konzumiramo svaki dan, već je i u podizanju svijesti o ljudima koji nemaju takvu povlasticu. Mnoštvo ljudi diljem svijeta pati od gladi. Glad je veliki problem u mnogim zemljama, a mi moramo učiniti više da podignemo svjesnost i potaknemo borbu protiv ovog problema kako bi postigli cilj 0% gladi do 2030 g. Evo i nekoliko zanimljivih činjenica o hrani u svijetu koje je objavila Svjetska organizacija za hranu i poljoprivredu FAO: • Više od 3 milijarde ljudi odnosno 40% svjetske populacije si ne može priuštiti zdravu prehranu • Mali uzgajivači hrane još uvijek proizvode više od 33% hrane u svijetu unatoč izazovima kao što su siromaštvo ili nedostatak financija, edukacija i tehnologije • 20 % više žena od muškaraca u dobi od 25 – 34 godine žive u ekstremnom siromaštvu, a više od 18% žena žive s manje od 1.9 $ odnosno 13 kn dnevno • 14% proizvedene hrane u svijetu se baci zbog neadekvatne berbe, rukovanja, skladištenja i prijevoza, a 17% se baci od strane potrošača • 55% svjetske populacije obitava u gradovima, a to će se povećati na 68% do 2050 g. • 10% ljudi je pogođeno nesigurnom hranom kontaminiranom bakterijama, virusima, parazitima ili pak kemijskim zagađivačima  Eto, tako kažu stručnjaci za hranu, a ja ću samo još dodati: nadam se da danas ni jedno dijete neće umrijeti zato što nije dobilo za ručak bar šaku riže, šalicu graha ili šnitu kruha. |
Marija i Damir
- 09:40 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
Budući da je prozor njegove sobe s pogledom na rijeku bio otvoren, Davida je probudilo brujanje motora, glasno lajanje pasa, plač i povici s ulice. Potom je začuo i lupkanje čizama po drvenim stepenicama te udaranje šakama po ulaznim vratima stanova u prizemlju. Brzo je odjenuo hlače i košulju, obuo sportske cipele, zgrabio jaknu pa izašao na trijem što se proteže duž cijele zgrade. Nije stigao pogledati jesu li se tata i mama u stražnjoj sobi probudili jer je bubnjanje vojničkih čizama bivalo sve glasnije. Otrčao je u drveno spremište na suprotnoj strani trijema, ušao unutra i sakrio se iza stare vitrine i drvenog sanduka za krumpir koji se nalazio ispred nje. Tu je bilo točno toliko mjesta da se uspio provući između zida i vitrine, a noge mu se ispod vitrine nisu mogle uočiti jer je ispred njih bio veliki sanduk. Čim se sakrio u spremište s trijema se začula vika, bubnjanje čizama i lupanje po vratima. Čuo je da vojnici pretražuju stanove i shvatio da su pronašli mamu i tatu i odveli ih. Jedan vojnik je ušao i u spremište u kojem se David skrivao, no na njegovu sreću nije baš detaljno pretraživao pa ga nije pronašao. Čuo je potom kako svi silaze po drvenim stepenicama na dvorište, kako ulaze u kamione i odlaze. Stajao je u strahu iza vitrine sve dok nije zavladala potpuna tišina. Onda je oprezno izašao iz svoga skrovišta i sjeo na klupu na trijemu, razmišljajući što i kamo sada. Čim smogne snage otići će u stan, spakirati u planinarski ruksak najnužnije stvari koje je tata uvijek nosio na planinarske izlete: nešto odjeće, metalnu čuturicu za vodu, nož, plehnati tanjur, upaljač i novine. Uzet će i rezervne cipele, kapu šiltericu i kabanicu. Dok je tako razmišljao što bi još trebalo ponijeti začuo je iz dvorišta tiho dozivanje. Nagnuo se preko drvene ograde na trijemu i ugledao svoju stariju sestričnu Amaliju i njezinog prijatelja Josu koji je bio šegrt u bravarskoj radionici u centru grada. Mahnuo im je, a oni su se brzo popeli na trijem do njega. - Jesi li dobro? Idemo, pakiraj se - rekla je Amalia - Joso će nas majstorovim kamionetom odvesti na selo. Požurimo se, da se vojnici ne bi slučajno vratili i pronašli nas. - Dobro sam, reče David - skrivao sam se u spremištu i čuo sam kad su odveli susjede i mamu i tatu. Baš sam se sad htio spakirati i krenuti k tebi. Otrčali su zajedno u stan, brzo spakirali sve potrebne stvari u ruksak i spustili se u trku niza stepenice na unutarnje dvorište. Kroz poznate prolaze između zgrada u Prvoj ulici otrčali su oprezno u Drugu ulicu pa potom do majstorove radionice. Gazda i njegova žena su spavali, a kamionet je stajao na dvorištu. Joso otrči u radionicu - ključ od kamioneta visio je uvijek na maloj vješalici pored ulaznih vrata - uzme ključ i otrči natrag do kamioneta gdje su ga Amalia i David nestrpljivo čekali. U spremištu iza kuće pronašao je stari tepih, kartonske kutije, odbačene dijelove starih automobila i nekoliko dasaka. Stavili su karoseriju jednog automobila na kamionet, a David i Amalia su se zavukli ispod karoserije i omotali tepihom. Joso je iznad karoserije naslagao nekoliko spljoštenih kartonskih kutija i preko toga poslagao daske. Ako ga putem zaustavi vojna patrola to će izgledati kao da na selo odvozi otpad iz majstorova dvorišta. Još jednom je sve prekontrolirao, podigao i učvrstio stražnju stjenku kamioneta, uskočio u vozačku kabinu, uključio motor te polako krenuo. Izašao je iz dvorišta pa skrenuo desno prema željeznom mostu, nadajući se da će iz grada izaći a da ne naiđe ni na jednu patrolu na cesti. Vozio je polako da ne bi prebrzom vožnjom privukao pozornost prolaznika i za nekoliko minuta stigao do mosta. No na mostu ga je ipak dočekala vojna patrola. Samo smireno, pomislio je Josip, i sve će biti u redu. Prišao mu je jedan vojnik i upitao ga što to vozi i kamo ide. Rekao je da mu je gazda dao dijelove automobila i neke daske za ujaka pa da mu to vozi na selo. Tada je među vojnicima ugledao jednu gazdinu mušteriju kojemu je često obavljao sitne popravke u kući. Slučajno se i on baš tada okrenuo prema njemu, prepoznao ga pa mahnuo vojniku koji je Josu zaustavio neka ga pusti da prođe. Joso ga pozdravi pokretom ruke i pređe polako preko mosta. Odahnuo je tek kad se udaljio još stotinjak metara pa polako nastavio prema obližnjem selu u kojem su živjeli njegov ujak i ujna. Oni će sigurno pronaći neku obitelj koja će prihvatiti Davida i Amaliju i pružiti im utočište. Joso je naime doznao od djevojaka koje je susretao nedjeljom na misi da obitelji na selu prihvaćaju i udomljavaju židovsku djecu kako bi ih spasili od progona. Kad stignu u selo otići će s ujnicom k župniku i zamoliti ga za pomoć. Nakon petnaestak minuta vožnje stigli su do ujakove kuće pa su se David i Amalia brzo sklonili u štagalj iza hrpe sijena, a ujnica i Joso odmah su otišli k župniku. Ujnica je već pomagala župniku da smjeste nekoliko djece iz glavnoga grada kod pouzdanih obitelji u okolnim selima. Davida i Amaliju župnik će pokrstiti i dati im nova imena: Damir i Marija, a pobrinut će se i za njihove nove dokumente. Ali ne mogu ih zbog sigurnosti smjestiti u jednu obitelj, nego u dvije obitelji u dva različita sela. Ni Joso ne smije znati gdje će biti smješteni, samo župnik i ujnica. Kad su se sve dogovorili sa župnikom, Joso i ujnica odoše kući da sve objasne Davidu i Amaliji. Nekoliko će dana provesti ovdje u skrivenoj sobi na tavanu, a potom će otići u svoje nove obitelji. Joso je zagrlio i izljubio Amaliju, pozdravio se i s Davidom, zahvalio ujnici na pomoći pa požurio natrag u grad, u nadi da majstor i njegova žena još spavaju. Kad je stigao u grad patrole na mostu više nije bilo; bez problema se odvezao natrag do gazdina dvorišta, parkirao kamionet, objesio ključ na mjesto, vratio kartone, daske i karoseriju u spremište pa otišao u kuhinju. Gazdarica i gazda sjedili su za stolom, doručkovali i pijuckali bijelu kavu. - Čuo sam kamionet, reče gazda. - Da, malo prije sam se vratio, odgovori Joso, bio sam na ribičiji na Lonji, al' slabo su grizle jutros, ništa nisam uspio uloviti, čak ni babuške. - Neka, neka, kaže gazda, moraš se malo i zabaviti. Nego, čini mi se da sam jutros rano čuo neku buku na ulici, jesi li usput nešto primijetio? - Ne, odvrati Joso, nisam primjetio ništa neuobičajeno. - Dobro, zaključi gazda, odspavaj malo i odmori se, ipak je danas subota. No vidimo se kasnije u radionici. Joso ode u svoju sobu, legne na krevet, zažmiri i pomisli: tko zna kad ću opet vidjeti svoju dragu Amaliju. |
Oranžerija
- 12:26 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
Kao preživahno, nemirno i neumorno dijete - riječ je o vremenu kad sam pohađala niže razrede osnovne škole - vječito željno raznih dogodovština i pustolovina, iz škole se nisam vraćala kući uvijek istim putem: od stare škole po pločniku uz dosadnu asfaltiranu cestu ravno do zgrade u kojoj smo stanovali. Puno zabavnije i zanimljivije je bilo vraćati se doma po stazi uz željezničku prugu ili preko brijega. A kad smo išle preko brijega, moje prijateljice i ja, prolazile smo pokraj njive na kojoj je u jesen rasla bijela repa - bilo mi je tada najdraže izabrati jednu lijepu srednje veliku repu, iščupati je i lišćem postrugati s nje zemlju, još malo postrugati noktima pa onda zubima oguliti i pomalo grickati. Dok smo trčkarajući grickale repu prošle bismo pokraj stare napuštene djelomično uništene oranžerije koja se nalazila na padini brijega ispod starog dvorca. Tada nisam znala ni kakav je to dvorac niti kakva je to kućica - mi smo to nazivali paviljon - ispod njega. A dvorac je tada bio Odgojni zavod za napuštene i problematične djevojke poznat pod nazivom Sovinjak. No danas znam da je to dvorac Gornja Bedekovčina, nekadašnje plemićko ladanjsko prebivalište, koji je smješten na samom vrhu brežuljka odakle se pruža vidik na dolinu Krapine i sjeverne obronke Medvednice. To je barokni dvorac izgrađen oko 1750. g. koji je pripadao obitelji Bedeković od Komora. Dvorac je ženidbenom vezom kasnije prešao u vlasništvo obitelji Galjuf, a 1887. godine kupuje ga Viktor barun Vranyczany-Dobrinović. Zadnji vlasnik dvorca i imanja, prije preuzimanja od strane države nakon završetka 2. svjetskog rata, bio je industrijalac Müller, a 1945. godine dvorac Gornja Bedekovčina stavljen je na raspolaganje Ministarstvu socijalnog staranja Narodne republike Hrvatske za organiziranje Odgojnog zavoda za žensku mladež. Tada se smatralo da je rad najjače odgojno sredstvo pa su djevojke radile u vrtu, u krojačkoj i kožnogalanterijskoj radionici, u štampariji, knjigovežnici te frizerskom salonu. Radilo se na ideološkom, moralnom i političkom uzdizanju, na taj način rješavali su se odgojni problemi, naročito discipline, učenja i rada. Pod nazivom Odgojni dom Bedekovčina ta ustanova i danas djeluje i pruža brojne usluge socijalne skrbi. No taj dom zaslužuje cijeli post pa ću vam o njemu nešto više reći nekom drugom zgodom. Vratimo se sada dvorcu i perivoju koji ga okružuje, što mene kao agronoma najviše zanima. Dvorac Gornja Bedekovčina je barokni jednokrilni dvorac koji pripada prvoj spomeničkoj kategoriji, dobro je očuvan i održavan, a nalazi se u sredini lijepoga pejzažnoga perivoja. Kad je dvorac sagrađen, najvjerojatnije je oko njega bio uređen – nema pouzdanih podataka o njegovu izgledu - barokni perivoj. Kasniji izgled perivoja vidljiv je na katastarskoj karti iz 1897. godine kada je zauzimao površinu od 4,7 hektara i bio uređen kao pejzažni perivoj u sklopu kojega su postojala i tri jezera. Unutar perivoja već je tada bila izgrađena klasicistička oranžerija – došla je konačno na red i moja oranžerija s početka priče - koja je očuvana do danas. Ta je oranžerija - staklenik tj. zimski vrt za uzgoj naranči, limuna i ostalog osjetljivog južnog bilja u doba renesanse bio je zaseban dekorativni arhitektonski objekt, a u doba baroka redovito se nalazi uz dvorove i palače - jedini je očuvani primjer takvoga objekta u Hrvatskome zagorju. Pokraj oranžerije nalazila su se dva vrta u kojima se uzgajalo povrće i cvijeće, a služili su i kao rasadnici. Prema perivoju je s jugozapada vodila 540 m duga aleja. Dolaskom obitelji Vranyczany potkraj 19. stoljeća Viktor Vranyczany-Dobrinović zapustio je staru ulaznu cestu za kočije s jugozapada i posadio aleju divljih kestena s jugoistoka, koja vijuga perivojem prema dvorcu – to je i danas prilazna cesta. Sagradio je paviljon, kuglanu i tenisko igralište, kojih danas više nema. Perivoj je 1965. godiine zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture, a površina perivoja uvrštena je i u ekološku mrežu zaštićenih područja na području EU (Natura 2000).  Danas je perivoj poprilično zapušten. Očuvano je drveće koje se sve te duge godine zapravo samo za sebe brinulo: drvored divljih kestena (Aesculus hyppocastanum), nekoliko skupina smreka (Picea excelsa), platana (Platanus occidentalis), žalosnih vrba (Salix babylonica), brijesta (Ulmus campestris), klena (Acer campestre), javora mliječa (A. platanoides), jasena (Fraxinus excelsior) i ariša (Larix europaea). Posebno se ističu dvije crvene bukve (Fagus silvatica var. atropurpurea), od kojih je ona starija doista impozantna – opseg debla u prsnoj visini joj je 3.60 m. Od očuvanih elemenata perivoja mogu se prepoznati i dva cvjetnjaka, a ni jedno jezero više ne postoji. Zelenilo perivoja u lošem je stanju, velik broj postojećih stabala oštećen je ili zapušten zbog neodržavanja, iščezla su mnoga stara i vrijedna stabla. No korisni vrt: povrtnjak i voćnjak ispred oranžerije, još uvijek postoji. A nedavno sam čula da Općina Bedekovčina zajedno s partnerima iz Slovenije, Poljske, Italije i Hrvatske sudjeluje u provođenju projekta 'HIstorical CAstle ParkS' (HICAPS) koji je sufinanciran iz programa Europske unije – Interreg Central Europe. Projektne aktivnosti u Bedekovčini usmjerene su uređenju dijela perivoja uz dvorac Gornja Bedekovčina uz promicanje perivojne baštine i kulture prostora kao važnih čimbenika kulturnog identiteta te potencijala/resursa za lokalni i regionalni razvoj. Ne znam u kojoj fazi je trenutno taj projekt, no znam da stručnjaci za zaštitu prirode kažu da “na području parka oko dvorca Bedeković i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji čini sastavni dio zaštićenog područja nisu dopušteni zahvati ni radnje kojima bi se mogle promijeniti ili narušiti vrijednosti zbog kojih je zaštićen. Zahvate treba planirati na način da se izbjegnu ili na najmanju moguću mjeru svedu oštećenja prirode. Dopuštenje za sve zahvate i radnje u parku dvorca Bedeković izdaje upravno tijelo u županiji nadležno za poslove zaštite prirode. Za građenje i izvođenje radova i zahvata na području parka nadležno tijelo za poslove zaštite prirode utvrdit će posebne uvjete zaštite prirode u postupku izdavanja lokacijske dozvole. Tijekom izvođenja zahvata nositelj zahvata je dužan djelovati tako da u najmanjom mjeri oštećuje prirodu a po završetku zahvata dužan je u zoni utjecaja zahvata uspostaviti ili približiti stanje u prirodi onom stanju koje je prethodilo zahvatu.” A stručnjaci koji su pripremili akcijski plan revitalizacije kažu da je “Obnova kompleksan analitički i kreativni proces unutar kojeg se isprepliće više pristupa – konzervacija, revitalizacija, restauracija, rekonstrukcija, ali i reinterpretiranje nestalih perivojnih elemenata. Pri tome potrebno je voditi računa o stvarnim potrebama današnjih korisnika te pažljivom uklapanju sadržaja koji se uvode. Prioritet prilikom odabira sadržaja bi trebali biti sadržaji vezani uz kulturu, umjetnost, edukaciju, sport te sadržaji koji promiču ekologiju i održivost. Cilj revitalizacije perivoja je stvaranje slikovitog, autentičnog i vizualno atraktivnog mjesta, povezanog s duhom mjesta koje je svojevrsna poveznica s prošlošću, ali i budućnošću. Povijesnim stazama, ali i cjelokupnom prostoru perivoja daje se dodatna vrijednost kroz sadržaje pristupačne svim skupinama korisnika koji bi stvorili poticajno društveno okruženje i jačali gospodarsku aktivnost s naglasnom na razvoj izletničkog turizma. Poseban naglasak su sadržaji kojima bi se promovirala održivost i edukacija te oplemenila ekološka raznolikost ovoga kraja.” A Litterula kaže: nadam se da će se izvođači radova dosljedno pridržavati navedenih odredbi i revitalizirati naš lijepi perivoj na najbolji nogući način. |
Kako sve to uskladiti
- 09:54 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
|
Stara vrtlarica bi htjela Da je vrt uvijek savršeno uređen Da je trava uvijek pokošena Da je živica uredno ošišana Da su voćke snažne i zdrave Da je ukrasno drveće i grmlje lijepo oblikovano Da u cvjetnjacima uvijek nešto cvate Da u povrtnjaku uvijek ima mrkve, luka, mahuna i blitve Da joj malo vremena ostane i za pisanje novih i digitaliziranje starih tekstova Da nađe bar malo vremena i za šetnju i za fotografiranje Gazdarica bi htjela Da je kuća uvijek uredna i savršeno čista Da je u kuhinji i u smočnici sve uvijek na svome mjestu Da svaki dan bude skuhan fini ručak Da se svake subote ispeče kolač, štrudl ili bućnica Da je zamrzivač pun domaćeg mesa, povrća i voća Da je spremište uvijek puno staklenki pekmeza, kompota i ukiseljenog povrća Šnajderica bi htjela Da je sva odjeća uvijek uredno složena u ormarima Da su sve čarape pokrpane i gumbi prišiveni Da je sav pribor za šivanje uvijek lako dostupan Da je šivaća mašina uvijek spremna za šivanje Da je pegla uvijek na svom mjestu na daski za peglanje Da se sve što je poderano odmah pokrpa Litterula bi htjela Da svaki dan nađe malo vremena Da može uzeti u ruke neku knjigu i pročitati bar nekoliko redaka Da svaki tjedan može bar jedan listić ispisati Da svaki mjesec može skladati bar nekoliko stihova Da povremeno može pregledati blogove i malo komentirati A Majka njegovateljica smatra Da se strogo valja pridržavati dnevnoga rasporeda Da VelkaBeba mora biti uzorno njegovana Da na njenom tijelu ne smije biti ni jednog žulja ni crvenila Da je treba redovito masirati, razgibavati i okretati Da joj svake večeri treba oprati zube i redovito je kupati i presvlačiti Da noću i danju netko mora uvijek na nju paziti A Klaru je odjednom uhvatio neopisiv umor i sveopća slabost Pritišću je godine, snage je sve manje I ona više ne zna kako sve to uskladiti. |
Mali ličilac
- 18:15 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
 Budući da još uvijek veći dio dana provodim u krevetu, a ne u vrtu, a ležećki ne mogu ni štrikat ni šivat ni digitalizirat stare tekstove, dosadu mi i dalje ublažava televizija. Pa tako svako jutro malo pogledam kaj su zanimljivoga našli američki sakupljači. I što vidim? Vidim da jako vole sve vrste neonskih reklama. Pa sam se jutros prisjetila naših takvih reklama koje bi me dočekale na krovovima zgrada koje okružuju glavni zagrebački trg svaki put kad bih doputovala vlakom u Zagreb, moj rodni grad, pa se od Glavnog kolodvora prošetala do Trga. A jedna od tih velikih neonskih reklama na zagrebačkim krovovima bila je i mali ličilac, znak kojega je osmislio Milan Vulpe, hrvatski slikar i dizajner, jedan od začetnika grafičkoga dizajna u Hrvatskoj, rođen u Dubrovniku 22. II. 1918. godine. Oblikovao je vinjete, znakove, oglase, plakate, prospekte, spomenice, kataloge, ambalažu i svijetleće reklame za brojne tvornice, poduzeća i ustanove. 1980. godine dobio je nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo, a umro je u Zagrebu 21. X. 1990. No danas na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu tih reklamnih znakova oblikovanih neonskom rasvjetom - bilo ih je možda tridesetak - više nema. Neke su nestale devedesetih godina, a preostale su uklonjene 2010. god. nakon Odluke o komunalnom redu. Uklonjene su bez obzira na njihov značaj i umjetničku vrijednost.  Reklama Mali ličilac, kolko sam uspjela saznati na mrežnim stranicama, bila je postavljena krajem 50-ih godina 20. st. na uglovnicu na zapadnom dijelu Trga. Svoju inačicu tog Vulpeovog znaka na krov novog Muzeja suvremene umjetnosti postavio je 2009. Dalibor Martinis, jedan od rijetkih umjetnika koji se zainteresirao za opus Milana Vulpea i u njegovom djelu pronašao inspiraciju za svoje vlastito umjetničko djelovanje. No danas ni tu instalaciju na krovu MSU-a ne možemo vidjeti jer se nekoliko godina nakon postavljanja počela kvariti, baš kao što se događalo i sa starom Vulpeovom reklamom dok je svijetlila na Trgu. I ona se više puta kvarila i bila rekonstruirana. Martinis je vjerojatno želio zadržati staru tehnologiju zbog njene draži i šarma, no održavanje tih neonskih reklama je poprilično skupo, a nema više ni obrtnika koji su se time bavili. I tako je Mali ličilac Milana Vulpea, kao i ostale slavne stare reklame sa zagrebačkih krovova, zaboravljen. I čini se da nitko ne zna gdje je. Možda je završio na nekom smetlištu, možda je bačen u Savu ili u neko jezero... Pa zar nisu mogli oni koji o tome odlučuju bar neke od tih neonskih reklama sačuvati - pa to su ipak bili umjetnički radovi i svojevrsno urbano kulturno naslijeđe. Ako ne smiju biti na krovovima mogli su bar one najljepše spremiti ili izložiti u Tehničkom ili nekom sličnom zagrebačkom muzeju?! Pa čak i ako više ne svijetle! |