Budući da sam još uvijek na "bolovanju" - izležavam se, čak mi je pomalo već i dosadno, nisam se još posvetila svojim voćkicama, cvijeću i povrću - i dalje gledam televiziju; još malo pa ću nadoknadit sve godine negledanja. A što na "našim" televizijama gledam sada, osim programa za djecu, animiranih filmića, mnogobrojnih policijskih serija, preprodavača i preuređivača kuća, graditelja raznih arhitektonskih čuda, obnavljača dvoraca, uređivača dvorišta, brdskoplaninskih doktorskih serija i prastarih sitcoma?
Gledam – baš sad gledam - nešto čemu se ne mogu načudit: američke sakupljače svega i svačega, kratko rečeno: svakakvoga smeća! Dobro, svi mi na tavanima, u špajzama i podrumima čuvamo raznorazne stvari za koje mislimo da će nam u nekom časku možda zatrebati, u ormarima čuvamo odjeću koju nikad više nećemo odijenuti, cipele koje nikad više nećemo obuti, na policama, u ladicama i u kutijicama čuvamo razne uspomene što nas podsjećaju na ljude koje volimo ili smo voljeli, ali ovo što rade ti američki sakupljači koji usput rečeno sebe nazivaju kolekcionarima, to graniči s ludilom. Ti ljudi u svojim garažama, štagljevima, skladištima, gospodarskim zgradama, na dvorištima i gdje sve još ne, čuvaju igračke, limenke, reklamne natpise, raznorazne aparate, strojeve, automobile, namještaj, alat, pribor, slike itd.itd. Ma dobro, neka čuvaju sve to ako ih to veseli, ali nije mi jasno zašto to ne mogu uredno složiti, povremeno prašinu pobrisati ili pousisavati, očistiti, razvrstati i nevaljalo pobacati. Zašto su te njihove stvari koje su godinama skupljali zapuštene, prljave, prašnjave, razbacane i nagruvane?
No postoje i ljudi koji su tu svoju sakupljačku strast pretvorili u biznis. Američki biznis. I to tako kako to samo snalažljivi i domišljati Amerikanci znaju. Oni po SAD-u traže i posjećuju sakupljače, otkupljuju zanimljive predmete, restauriraju ih i preprodaju. Postoje i trgovine i zalagaonice koje prodaju takvu robu. Ali u svemu tome je najvažnije to da negdje postoje ljudi koji takve stvari žele kupiti, koji skupljaju stare igračke, stare reklame, stare limene kutijice, stari namještaj i stare automobile. Izgleda da ljudi u SAD-u to vole. Vole kupovati raznorazne stare i starinske stvarčice na kućnim garažnim rasprodajama, u dućanima rabljene robe, u zalagaonicama i sličnim trgovinama. Možda tako dobivaju dio povijesnog identiteta koji im nedostaje.
A mi? Mi bi većinu toga što oni skupljaju odmah pobacali u smeće, u šumu, u neko jezero ili rijeku. Jer mi se želimo riješiti starih stvari i ne volimo se baš prečesto prisjećati prošlosti. Mi više volimo novi namještaj, nove aparate, novi pribor i alat, nove igračke, nove automobile. Mi volimo sve novo, moderno, lijepo i čisto!