Marketing
Treba imati i malo sreće
Tijekom završnih razreda osnovne glazbene škole, sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, nastavnica klavira često nas je vodila u Zagreb u Hrvatsko narodno kazalište. Pa sam tako imala priliku čuti i vidjeti brojne opere i balete, od Traviate, Aide i Carmen do Ere s onoga svijeta, Nikole Šubića Zrinskog i Labuđeg jezera. Slušala sam i gledala brojne operne pjevačice i pjevače, od Marijane Radev, Nade Puttar-Gold i Ruže Pospiš-Baldani do Vladimira Ruždjaka i Nonija Žuneca. Žao mi je što nisam imala priliku uživo slušati i gledati i jednu od najvećih umjetnica operne scene dvadesetoga stoljeća, Zinku Kunc, u svijetu poznatiju kao Zinka Milanov, koja je rođena u Zagrebu na današnji dan, 17. svibnja 1906. godine. Njenom prelijepom glasu, koji je američka kritika nazivala glasom stoljeća, a mnogi govorili da ništa ljepšega u životu nisu čuli, i danas se dive brojni ljubitelji opere. U dobi od petnaest godina već je mogla pjevati visoki Cis, a slavna Milka Trnina odmah je uočila kakvo se neprocjenjivo bogatstvo krije u njezinu glasu. I njezin brat, skladatelj i pijanist Božidar Kunc, shvatio je kakve sposobnosti ona ima pa je sve svoje golemo znanje podredio oblikovanju buduće Zinke Milanov. Glas Zinke Kunc, tada udane Vilfan publika je prvi put čula na sceni u Ljubljani 29. listopada 1927. u ulozi Leonore u Trubaduru. Uspjeh je bio tako velik da je slavna sopranistica nakon toga u Zagebu nizala ulogu za ulogom. Njezin zagrebački angažman 1936. godine je završio i počeo inozemni u Njemačkom kazalištu u Pragu, a potom je njezin je put u svjetsku pjevačku elitu bio osiguran. Prošla je na audiciji za američki Metropolitan, jednu od najpoznatijih i najprestižnijih opernih kuća na svijetu, te 17. prosinca 1937. prvi put u njemu pjevala Leonoru u Trubaduru. U međuvremenu se rastala od ljekarnika Vilfana, preudala se za glumca Predraga Milanova te kao Zinka Milanov ušla u opernu povijest kao jedna od najvećih pjevačica belkanta. Do travnja 1966., kako čitam na internetu, s prekidom od 1947. do 1951, bila je članica Metropolitana u kojemu je zajedno s turnejama ansambla nastupila 424 puta i ostvarila četrnaest uloga. U njujorškom Metropolitanu bila je apsolutna miljenica publike, kraljica kuće, sudionica otvaranja sezona i svečanih premijera. Kritičari su s oduševljenjem pisali o njezinu veličanstvenom legatu, o glasu transcendentalne ljepote, sjajnom poput srebra, zaobljenom i bogatom kao jantar, snažnom i ujednačenom u cijelom opsegu, podatnom, tajanstvenom, uzbudljivom, koji je mogla svesti u najprofinjeniji i najmekši piano. Nastupom na oproštajnom koncertu u staroj zgradi Metropolitana 13. travnja 1966. zaklopila je svoju knjigu, kako je sama rekla, a s njom se zatvorio veliki luk grandioznog pjevanja. Ostala je živjeti u USA, posvetila se pedagoškom radu te podučavala brojne poznate pjevačice. Prije Drugoga svjetskog rata redovito je gostovala u Zagrebu pa je 1939. pjevala Normu na premijeri opere, a poslije rata njezina su se gostovanja posve prorijedila. Pjevala je i u Bečkoj državnoj operi, Scali i Covent Gardenu. Godine 1984. za svoje djelovanje u USA dobila je specijalnu medalju kao jedna od 87 istaknutih ličnosti stranog podrijetla koje su svojim prinosom zadužile New York i USA. Umrla je u New Yorku od moždane kapi 30. svibnja 1989. godine.
„Ono što prvo želim mlade naučiti jest da ne viču, kazala je jednom prilikom fenomenalna Zinka Kunc, u operi se lijepo pjeva, ne viče se. Piano je osnova i vrhovni zakon svega. Ako ga pjevač prirodno ima, utoliko bolje, ako ga pak nema morat će se malo namučiti kako bi ga stekao. A zatim, mora se znati što se i zašto pjeva. Ja sam glas sačuvala tolike godine zato što sam po dolasku u Ameriku ja sama birala koji ću repertoar pjevati. Glas se čuva njegom, pažljivim odabirom, stalnom vježbom i urednim životom. Da, treba imati i malo sreće!“
A ovdje možete čuti kako Zinka Kunc pjeva Měsíčku na nebi hlubokém (Mjeseče na nebu dubokom), ariju Rusalke iz prvog čina opere Rusalka Antonína Dvořáka:
Post je objavljen 17.05.2021. u 19:08 sati.