Litterula

Litterula
moji stihovi, kratke priče, osvrti i crtice iz svakodnevnog života

lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.

srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji čitaju moje listiće

tri dana nemoj čitati knjige i tvoje će riječi izgubiti ljepotu

verba volant, scripta manent lat. izgovoreno odleti, zapisano ostaje

objavljene fotografije moje su djelo,
osim ako nije drukčije označeno

Objavljeni listići
Crtice
Ajd stišaj to
Bakina kuhinja
Bakine škare
Biovreća
Boss od Čakovca
Digitalizacija
Domaći putar
Jabuke iz trnaca StarogTate
Kamenčići
Klaustrofobija
Korisne životinjice
Majstor
Mlijeko u prahu
Mogla mi je kuća izgorit
Muzikologija
Ne bu mi više nigdo komandijeral
Recikliram, kompostiram...
Salštange ili kajzerice?
Segestika i Siscia
Stara vrtlarica
Šlauf
Voćni jogurt
Zaštitne maske

Kratke priče
Ana i Željko
Crvene jabuke
Drugi rujna
Marija i Damir
Pjevačica
Roan je slomio nogu

Moji stihovi
debeo kameni zid
dok je još mogla hodati
dok ju je držao u naručju
doma, doma se vrnuti hoču
duge si gruntam
gdo bu te splievil
gdo je te bil
gle kak je divan dan
kad se razljuti
kao kapljica vode
kao nerazumno dijete
komadić sam leda
ne boj se životinja
ne, nije novac ono
nož mu je u srce zabola
njegov brod ga čeka
on je stvorio svoj svijet
on je umoran
on još uvijek čeka
on stoji na rubu
on trazi svoj izgubljeni život
ona gleda taj divan svijet
ona je neozbiljna
ona je nezgrapna i nespretna
ona je potpuno iscrpljena
ona je preživjela
ona može brbljati
ona nikad nije imala vremena
ona svako jutro ustaje u tri
reci mi
sad kad je odlučio
smisao života
sve ću zaboraviti
tražim svoj izgubljeni planet
tu je tvoj dom
u dubokoj šumi
u snažnoj erupciji
u suton
Vincent
zagrli me
znam da me više ne voliš
znam da negdje daleko
žive pod istim krovom

Osvrti
Akrobacije na motociklima
Alzheimerova demencija
Andromeda
Beskućnici
Capraške skulpture
Čuvari djetinjstva
Dezinfekcija ruku
Europski dani arheologije
Glazba na radiju
Godina željeznice
Gradski muzej Sisak
Lastavica - ptica godine
Lea Deutsch
Lišće Frana Mažuranića
Mali ličilac
Matoš na klupi
Mendo i Slavica
Njihove riječi odnosi vjetar
Oranžerija
Pjevanje na misi
Pokupski drmeš
Pranje povrća i voća
Svjetski dan radija
Veni Creator Spiritus
Vu to vreme godišča
Vuk samotnjak













< svibanj, 2021 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Poveznice
Moje fotografije
Stara vrtlarica
Alzheimerova demencija
Andromeda HRT
Agronomski fakultet
Biom
Biovrt
Državni hidrometeorološki zavod
Digitalne knjige
Glazbena škola Frana Lhotke Sisak
Gradski muzej Sisak
Hrvatsko društvo za zaštitu ptica i prirode
Hrvatski geološki institut
Hrvatski jezični portal
Hrvatsko narodno kazalište
Hrvatska radiotelevizija
HUAB
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Hrvatske željeznice
Inkluzivna farma
Institut za crkvenu glazbu Zagreb
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Nacionalna i sveučilišna knjižnica
OZANA
Plantea
Rudarsko - geološko - naftni fakultet
UNICEF
UOSI SMŽ
Živjeti zdravo

Blogovi
Agava
AnnaBonni
Athropa
Bergaz
Blogokviz
Borut
Delicatus
Demetra
Dinaja
Emir
EuM
Euro
Gogoo
IzgubljenaUGalaksiji
Karenjina
Klik
Kockavica
Konobarica
Kupus
Lastavica
Leif Erikson
LivLiv
Luki
Mecabg
Mehagina kći
Modrina neba
Morska iz dubina
Moslavac
Nachtfresser
NeBitno
Nema garancije
Nissnisa
Nisan
Planeta Zemlja
Potok
Pozitivka
Razmišljanja
Rossovka
Rudarka
Shadow
Sjećanja i osvrti
Stara duša
Stara teta
Taango
Teatralni
TPutovanja
Tišina postojanja
U trenutku
U zvijezdama
Viatrix
Vjetar
Vlad



17.05.2021., ponedjeljak

Treba imati i malo sreće


foto:internet

Tijekom završnih razreda osnovne glazbene škole, sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, nastavnica klavira često nas je vodila u Zagreb u Hrvatsko narodno kazalište. Pa sam tako imala priliku čuti i vidjeti brojne opere i balete, od Traviate, Aide i Carmen do Ere s onoga svijeta, Nikole Šubića Zrinskog i Labuđeg jezera. Slušala sam i gledala brojne operne pjevačice i pjevače, od Marijane Radev, Nade Puttar-Gold i Ruže Pospiš-Baldani do Vladimira Ruždjaka i Nonija Žuneca. Žao mi je što nisam imala priliku uživo slušati i gledati i jednu od najvećih umjetnica operne scene dvadesetoga stoljeća, Zinku Kunc, u svijetu poznatiju kao Zinka Milanov, koja je rođena u Zagrebu na današnji dan, 17. svibnja 1906. godine. Njenom prelijepom glasu, koji je američka kritika nazivala glasom stoljeća, a mnogi govorili da ništa ljepšega u životu nisu čuli, i danas se dive brojni ljubitelji opere. U dobi od petnaest godina već je mogla pjevati visoki Cis, a slavna Milka Trnina odmah je uočila kakvo se neprocjenjivo bogatstvo krije u njezinu glasu. I njezin brat, skladatelj i pijanist Božidar Kunc, shvatio je kakve sposobnosti ona ima pa je sve svoje golemo znanje podredio oblikovanju buduće Zinke Milanov. Glas Zinke Kunc, tada udane Vilfan publika je prvi put čula na sceni u Ljubljani 29. listopada 1927. u ulozi Leonore u Trubaduru. Uspjeh je bio tako velik da je slavna sopranistica nakon toga u Zagebu nizala ulogu za ulogom. Njezin zagrebački angažman 1936. godine je završio i počeo inozemni u Njemačkom kazalištu u Pragu, a potom je njezin je put u svjetsku pjevačku elitu bio osiguran. Prošla je na audiciji za američki Metropolitan, jednu od najpoznatijih i najprestižnijih opernih kuća na svijetu, te 17. prosinca 1937. prvi put u njemu pjevala Leonoru u Trubaduru. U međuvremenu se rastala od ljekarnika Vilfana, preudala se za glumca Predraga Milanova te kao Zinka Milanov ušla u opernu povijest kao jedna od najvećih pjevačica belkanta. Do travnja 1966., kako čitam na internetu, s prekidom od 1947. do 1951, bila je članica Metropolitana u kojemu je zajedno s turnejama ansambla nastupila 424 puta i ostvarila četrnaest uloga. U njujorškom Metropolitanu bila je apsolutna miljenica publike, kraljica kuće, sudionica otvaranja sezona i svečanih premijera. Kritičari su s oduševljenjem pisali o njezinu veličanstvenom legatu, o glasu transcendentalne ljepote, sjajnom poput srebra, zaobljenom i bogatom kao jantar, snažnom i ujednačenom u cijelom opsegu, podatnom, tajanstvenom, uzbudljivom, koji je mogla svesti u najprofinjeniji i najmekši piano. Nastupom na oproštajnom koncertu u staroj zgradi Metropolitana 13. travnja 1966. zaklopila je svoju knjigu, kako je sama rekla, a s njom se zatvorio veliki luk grandioznog pjevanja. Ostala je živjeti u USA, posvetila se pedagoškom radu te podučavala brojne poznate pjevačice. Prije Drugoga svjetskog rata redovito je gostovala u Zagrebu pa je 1939. pjevala Normu na premijeri opere, a poslije rata njezina su se gostovanja posve prorijedila. Pjevala je i u Bečkoj državnoj operi, Scali i Covent Gardenu. Godine 1984. za svoje djelovanje u USA dobila je specijalnu medalju kao jedna od 87 istaknutih ličnosti stranog podrijetla koje su svojim prinosom zadužile New York i USA. Umrla je u New Yorku od moždane kapi 30. svibnja 1989. godine.
Ono što prvo želim mlade naučiti jest da ne viču, kazala je jednom prilikom fenomenalna Zinka Kunc, u operi se lijepo pjeva, ne viče se. Piano je osnova i vrhovni zakon svega. Ako ga pjevač prirodno ima, utoliko bolje, ako ga pak nema morat će se malo namučiti kako bi ga stekao. A zatim, mora se znati što se i zašto pjeva. Ja sam glas sačuvala tolike godine zato što sam po dolasku u Ameriku ja sama birala koji ću repertoar pjevati. Glas se čuva njegom, pažljivim odabirom, stalnom vježbom i urednim životom. Da, treba imati i malo sreće!“
A ovdje možete čuti kako Zinka Kunc pjeva Měsíčku na nebi hlubokém (Mjeseče na nebu dubokom), ariju Rusalke iz prvog čina opere Rusalka Antonína Dvořáka:


Oznake: osvrti


- 19:08 - Komentari (27) - Isprintaj - #

Sva prava pridržana © Litterula