srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
Objavljeni listići:
Prosinac 2024 (4)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (4)
Prosinac 2021 (17)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (16)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (14)
Studeni 2020 (3)
Moje fotografije
Moj vrtlarski blog
Copyright © Litterula.
Litterula
Evo nas kod kuće!
- 21:57 -
Komentari (31) -
Isprintaj -
#
|
Dočekala nas je naša lijepa rijeka, naš stari most, naša katedrala, naše dvorište, naši božuri, naša glicinija u cvatu i naša čuvarkuća! Danas ne gledamo ruševine.        |
Božur
- 22:21 -
Komentari (24) -
Isprintaj -
#
 Iako u svibnju cvatu perunike, ukrasne lupine, klinčići, ivančice, zvončići, srdašce i druge proljetne trajnice, ni jedna nije tako lijepa i miomirisna niti Staroj vrtlarici tako srcu draga kao peonija, lat. Paeonia sp., odnosno plemeniti božur, dugovječna visoka zeljasta trajnica iz porodice žabnjaka. Premda početkom svibnja zna biti hladno i vjetrovito, a povremeno pljusne i kiša, božur upravo tada počinje cvasti. Iznad višestruko režnjevitog lišća, dekorativnog tijekom cijele vegetacije, izdižu se dugačke cvjetne stapke s po nekoliko prekrasnih krupnih - promjer vršnog cvijeta može biti od 12 do 17 cm - bijelih, ružičastih ili crvenih, jednostavnih, polupunih ili punih cvjetova nalik na velike ruže. Kad prođeš pokraj njih dok cvatu još dugo te prati njihov iznimno ugodan miris. A kad ih ubereš i staviš u vazu predivno miriši cijela kuća. Premda cvatnja ne traje dugo – posadite li nekoliko različitih kultivara cvatnja može potrajati 6 – 8 tjedana - božur zaslužuje mjesto u svakom vrtu, jer ljepota cvjetova nadoknađuje njihovu kratkotrajnost. A svi dobro znamo da sve što je lijepo, kratko traje. Većina ukrasnih kultivara peonija koji se danas uzgajaju kao krasnice u vrtovima, potječe od hibrida nastalih međusobnim križanjem velikog broja europskih i azijskih vrsta što se vode pod zajedničkim nazivom plemenita, lipanjska tj. kineska peonija, lat. Paeonia lactiflora. Najpoznatiji kultivari su festiva maxima punih bijelih cvjetova s crvenim mrljama pri bazi latica, kansas s punim purpurnim cvjetovima te sarah bernhardt velikih svijetloružičastih cvjetova s bjelkastosrebrnastim rubom. Osim plemenite peonije u našim je vrtovima česta i obična ili svibanjska peonija, lat. Paeonia officinalis, koja u divljem obliku raste u gotovo cijeloj Europi, a premda je cijela biljka otrovna, poznata je od davnina i kao ljekovita biljka. Koristi se i za proizvodnju parfema i drugih kozmetičkih proizvoda. Kao ukrasne biljke u vrtovima uzgajamo njene najpoznatiji varijetete: bijel božur (alba plena) i ružičasti božur (rosea plena). Za ranu cvatnju u prirodnim vrtovima uzgaja se i travanjska peonija, lat. Paeonia mlokosewitschii, visoka oko 50 cm, s jednostavnim žutim cvjetovima. Koji god kultivar posadili, izvanredni božuri, oduvijek veoma omiljeni u našim vrtovima, svojim će vas predivnim mirisnim cvjetovima veseliti desetljećima, tijekom cijeloga vašega života. Prve božure koje sam ja prije dvadesetak godina dobila od jedne gospođe iz Sunje posadila sam u cvjetnjak iza kuće gdje oni još uvijek neumorno cvatu. Zapravo su se tek sada potpuno udomaćili. Ako i vi volite peonije i želite pročitati cijeli tekst o tim lijepim trajnicama, potražite ga kod Stare vrtlarice. |
Poezija i proza
- 21:23 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
 Budući da još uvijek boravim na lijepim zelenim zagorskim brijegima, slušam i zagorske radio postaje. No neću večeras opet pisat o glazbi na radiju, danas ćemo malo o poeziji i prozi. Dakle, slušam tako neki dan zagorski radio Stubicu i čujem informaciju da je Općina Bedekovčina sredinom travnja raspisala natječaj za pjesničke i prozne radove za 52. Susret riječi Bedekovčina 2021. godine. Organizatori kažu da "pozivaju sve autore da pošalju svoje dosad neobjavljene pjesničke i/ili prozne radove koji mogu biti na sva tri narječja, štokavskom, kajkavskom i čakavskom. Prozni radovi ne smiju biti duži od četiri kartice teksta (tri stranice računalnog ispisa, font 12, razmak 1,5), a pojedini autor može poslati po jedan pjesnički tekst na pojedinom narječju i po jedan prozni tekst na pojedinom narječju." Pozivaju i sve autore mlađe od 19 godina da pošalju sastavak na temu Ljepota življenja, pa pitaju mladež: "Što pokreće vas, ovdje u Hrvatskoj, Europi, a što držite da je pokretačka snaga ljudima na drugim kontinentima, u drugim državama? Što smatrate iskonski bitnim, što daje smisao svakom vašem danu, kao pojedincu, članu obitelji, društva? Iskažite svoja stajališta i snove, posebice izvan „predodređenih“ uloga u ovo pandemijsko vrijeme. Radovi ne smiju biti duži od četiri kartice teksta (tri stranice računalnog ispisa, font 12, razmak 1,5), a naslov se može promijeniti i uskladiti s tekstom. Tekstovi će se ocjenjivati u dvije kategorije: učenici osnovnih škola i učenici srednjih škola." Svi autori koji žele sudjelovati na natječaju za 52. Susret riječi u Bedekovčini svoje radove moraju poslati zaključno do 15. lipnja 2021. godine. Radove treba označiti šifrom pa s podacima o autoru (ime i prezime autora, adresa i broj telefona) poslati na e-mail susretrijeci@gmail.com. Radovi se mogu dostaviti i na adresu Općinska knjižnica Bedekovčina, Trg Ante Starčevića 3, 49221 Bedekovčina, s naznakom: Za natječaj Susret riječi Bedekovčina 2021. U tom slučaju treba poslati i dodatnu omotnicu u kojoj su navedeni podaci o autoru. Organizatori upozoravaju da radove koji nisu u skladu s uvjetima natječaja neće razmatrati. Najuspješniji radovi, koje će odabrati stručno povjerenstvo u sastavu Ivan Herceg, pjesnik i prozaik, Marko Gregur, pjesnik i prozaik, i Lana Derkač, pjesnikinja i prozaistica, bit će javno izvedeni na manifestaciji Susret riječi Bedekovčina 2021. koja će biti održana od 17. do 20. rujna 2021. godine u Hrvatskom zagorju, točnije u Bedekovčini, Krapini, Klanjcu i Velikom Taboru, a prošireni izbor odabranih radova bit će tiskan u prigodnom zborniku. Za najbolja tri pjesnička/prozna rada, kao i za najbolja tri sastavka osnovnoškolaca i tri najbolja sastavka srednjoškolaca, prema izboru stručnog povjerenstva, organizator osigurava i novčane nagrade. Eto, sve smo saznali. Imamo dakle još dvadesetak dana vremena da razmislimo hoće li Litterula poslati svoje radove na taj natječaj na kojem je sudjelovala sedamdeset i neke kao učenica osnovne škole prije mnogo godina u Poznanovcu, gdje se ta manifestacija održavala prvih nekoliko godina, od prvog susreta koji je održan 1969. godine. Nakon toga me život odveo u drugom smjeru pa dugi niz godina nisam bilježila ni svoje stihove ni tekstove, samo sam ideje spremala u podsjetnike u dubokim skladištima pamćenja. A onda sam počela izvlačiti te ideje i pretvarati ih u stihove, crtice i kratke priče. Ako Litterula kaže:da, pošalji radove, koju pjesmu i prozni tekst poslati? Što izabrati? Ne znam smijem li poslati radove koje sam objavila ovdje na blogu. I mogu li postove koje izaberem - ne želim ih izbrisati da se ne izgube vaši komentari - spremiti u editoru dok traje natječaj? |
Glazba na radiju
- 12:17 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
Neki dan sam se jako ugodno iznenadila kad sam tijekom jutra na radiju čula nekoliko francuskih i talijanskih evergreena, jer ih već dugo nisam čula; najčešće slušamo pjesme s engleskog govornog područja. A poslijepodnevni izbor glazbe me još ugodnije iznenadio, zapravo oduševio, jer smo nakon dugo dugo vremena - riječ je o mjesecima, a možda čak i godinama - mogli čuti jednu slovensku pjesmu. Bila je to pjesma Dan ljubezni koju je skladao Tadej Hrušovar, a stihove napisao Dušan Velkaverh. Poslušajmo tu pjesmu! Ako želite zapjevati tu su i stihovi: Pusti tisoč dni In tisoč noči, ki jih več ni Če sploh ne veš, da so kdaj bili Vzemi le en dan, ki skril si ga tja Na srčno stran Pozabil ga nikoli več ne boš To je bil tvoj dan ljubezni Najlepši dan, ki ne mine nikdar Svet živi za dan ljubezni Dan, ki da ti vse in vse ti vzame Tega nikdar ne veš Kdaj prišel bo zate spet ta dan Naj te upanje ne zapusti Le zaspi ko jutro te zbudi To bo ljubezni dan A s tom meni dragom pjesmom - jedan dio mojih gena je slovenski, prabaka mi je naime bila Slovenka - slovenska grupa Pepel in Kri zastupala je 1975. godine bivšu zajedničku državu na izboru za Pjesmu Eurovizije u Stockholmu. Nije se baš dobro plasirala, među 19 pjesama koje su tada sudjelovale u natjecanju zauzela je tek 13-to mjesto s osvojena 22 boda. Grupu Pepel in Kri sačinjavali su Marija Judita Haberl (poznatija kao Ditka Haberl), Ivo Mojzer, Nada Zgur, Oto Pestner, Palmira Klobovs i Tadej Hrušovar. Tada nije bilo važno koje mjesto ćemo zauzeti, bilo je važno sudjelovati na tom lijepom natjecanju i pokazati da i mi možemo napisati i skladati pokoju lijepu zabavnu pjesmu. A danas? Danas mi se čini kao da se glazbenici, autori i pjevači trude tko će na natjecanju za pjesmu Eurovizije izvest veću i ekstravagantniju glupariju. No vratimo se mi zabavnoj glazbi na radiju - o ozbiljnoj glazbi ćemo nekom drugom zgodom - o čemu sam zapravo htjela reći nekoliko riječi. Htjedoh dakle reći da bi bilo lijepo kad bi na svim hrvatskim radiopostajama češće emitirali i noviju i stariju i zabavnu i narodnu glazbu svih europskih naroda, a posebice naroda Europske unije kojoj pripadamo već 7 godina. Zašto primjerice ne bismo bar povremeno slušali i španjolsku, portugalsku, austrijsku, njemačku, češku, poljsku, litvansku, mađarsku, grčku, dansku, norvešku, albansku, rumunjsku, bugarsku, rusku, ukrajinsku i glazbu svih ostalih europskih naroda? Zašto na svim radijskim postajama slušamo najčeśće glazbu na engleskom jeziku? I to jeziku države koja više uopće nije članica Europske unije. Volim ja engleski jezik, ali ne mora baš svuda i baš stalno engleski prevladavati. Ima i drugih jezika i drugih naroda koji također znaju i skladati i napisati i otpjevati mnogo lijepih pjesama. Pa tašto ih onda na radiju ne možemo čuti? U čemu je problem? A dok glazbeni urednici na našim radijskim postajama taj problem ne počnu rješavati, čujmo pjesmu Kanenas, lijepu pjesmu poznate grčke pjevačice Anne Vissi koja je zastupala Grčku na Euroviziji 1980. i 2006., a Cipar 1982. Sigurna sam da i ovu pjesmu znate. Zapjevajmo! Ena synnefo perastiko itan ki afto kardia mou Vrohoula kalokairini Ma den teriazi stin idiosygrasia ti dikia mou Stihimata na hano sto ho pi Emis tha imaste mazi (x2) Kanenas moro mou de mpeni anamesa mas Skotono sou leo gia hari tou erota mas Kanenas ston kosmo empodio de tha gini Tipota emas tous dyo de mas horizi Ohi ohi To heri de sou afino Ohi ohi Den pao pouthena Imaste thniti ke ine anthropino na kano lathi Ma yparhoun elafryntika Min pistevis oti metaksy mas kati ehi allaksi Sto orkizome ola ine opos palia Esy ise apo ola pio psila (x2) Kanenas moro mou de mpeni anamesa mas Skotono sou leo gia hari tou erota mas Kanenas ston kosmo empodio de tha gini Tipota emas tous dyo de mas horizi Ohi ohi To heri de sou afino Ohi ohi Den pao pouthena |
Tlapnja njegova srca
- 22:34 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
On stoji na Trgu punom ljudi Ko mladi javor navrh brijega, I ništa ne čuje i ne vidi Jer oblak je snova oko njega. Ne čuje razdragane pozdrave Ni glasne uzvike dječaka, Ne čuje žamor iz Ilice Ni pucanj topa s Lotrščaka. On stoji na Trgu punom ljudi I pod satom Ljubicu čeka, Al čemer mu puni grudi I mori ga zebnja neka. Pita se hoće li doći Njegova ljubav mila Il’ je to samo tlapnja Njegova srca bila. |
Veni Creator Spiritus
- 22:14 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
 O dođi, Stvorče, Duše svet, lat. Veni Creator Spiritus, himan je Duha Svetoga, a smatra se da ga je napisao sv. Raban Mauro u 9. stoljeću. U praksi Katoličke Crkve taj Zaziv Duha Svetoga pjeva se tijekom liturgijskog slavlja na svetkovinu Duhova te u posebnim prigodama: prilikom izbora novog pape, za vrijeme ulaska kardinala u Sikstinsku kapelu, na posvećenju biskupa, na ređenju svećenika, prilikom sakramenta svete potvrde i na posveti crkve. Može se pjevati i prilikom proslave sinode ili koncila, krunjenja kraljeva i drugih sličnih svečanih događaja. Izvorni latinski tekst preveden je na velik broj svjetskih jezika, a najčešće se pjeva kao gregorijanski koral. U svojim skladbama ovaj himan koristili su i brojni skladatelji. Gustav Mahler postavio je latinski tekst ovog himna u I. dijelu svoje 8. simfonije u Es-duru, motet za ženske glasove prema ovom tekstu među posljednjim je djelima Hectora Berlioza, Krzysztof Penderecki napisao je prema tom himnu motet za mješoviti zbor, a Paul Hindemith s fantazijom na temelju ovog himna zaključuje svoj Koncert za orgulje i orkestar. A gregorijansko pjevanje tj. gregorijanski koral, službeno liturgijsko pjevanje u Katoličkoj crkvi, koje je prema predaji prikupio i uredio papa Grgur Veliki u VI. stoljeću, obuhvaća 3000 melodija namijenjenih svim crkvenim obredima. Melodije pjevaju solisti ili skupina pjevača, ali uvijek jednoglasno i bez instrumenata, a ritam pjevanja je slobodan. Svi koralni napjevi skladani su u posebnim ljestvicama koje se nazivaju modusi ili starocrkvene ljestvice, a ima ih osam. Gregorijansko pjevanje nastalo je u ranom kršćanstvu po uzoru na pjevanje u sinagogi, a ima i helenističko-rimskih elemenata. Notno pismo gregorijanskog korala drugačije je nego današnje, a tijekom povijesti doživljavalo je i mnoge preinake. U početku su se napjevi bilježili na jednoj crti s dodavanjem pomoćne crtice iznad ili ispod nje, a kasnije je uvedeno bilježenje nota na četiri crte. Visina nota – nazivamo ih neume - u koralnoj melodiji je relativna, a smještaj nota određuje se koralnim ključevima, C-ključem i F-ključem. U koralu postoje dva kromatska znaka: snizilica i njena razrješilica. Tijekom stoljeća, pojavom polifonije, uvođenjem instrumentalne glazbe, moderne durske i molske ljestvice u XVII. stoljeću i teatralnoga stila u XVIII. stoljeću, stari koralni napjevi osiromašeni su i skraćeni. U XIX. stoljeću benediktinci iz Solesmesa u Francuskoj upotrebom modernih muzikoloških sredstava rekonstruirali su gregorijanske napjeve u izvornom obliku, a Papa Pio X. odredio je 1903. da se gregorijansko pjevanje obnovi u svim obredima u cijeloj Crkvi. Papa Pio XII. u svom dokumentu „Musicae sacrae disciplina“ kazao je da „Svi kojima je Krist Gospodin povjerio zadaću da čuvaju i dijele bogatstvo njegove crkve, moraju brižno sačuvati ovo dragocjeno blago svetoga gregorijanskog pjevanja i učiniti da kršćanski puk obilno u njemu sudjeluje!“ A Papa emeritus Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, u jednoj od svojih pobudnica kazao je da vodeći računa o različitim usmjerenjima i različitim tradicijama dostojnima svake pohvale, želi da se prikladno vrednuje gregorijanski koral, kao pjevanje vlastito rimskoj liturgiji. U crkvenim zborovima u našim župama gregorijanski korali ne pjevaju se baš često, pogotovo himan Veni Creator Spiritus, jer te teške i zahtjevne napjeve valja strpljivo uvježbavati. Mogu se naučiti jednostavni napjevi, pa smo i mi u našem župnom zboru u kojem sam sudjelovala nekoliko godina – nadam se da ću uskoro opet pjevati – uspjeli naučiti nekoliko lakših gregorijanskih korala. Na priloženim notama - vjerujem da svi znate da se slika može nakon otvaranja povećati - možete pročitati latinski originalni tekst te naučiti pjevati ovaj lijepi gregorijanski koral. A eto i hrvatskog prijevoda: O dođi, Stvorče, Duše Svet, pohodi duše vjernika, poteci višnjom milosti u grudi štono stvori ih. Ti nazivaš se Tješitelj, blagodat Boga svevišnjeg, studenac živi, ljubav, plam i pomazanje duhovno. Darova sedam razdaješ, ti, prste desne Očeve, od vječnog Oca obećan, ti puniš usta besjedom. Zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju, u nemoćima tjelesnim potkrepljuj nas bez prestanka. Dušmana od nas otjeraj i postojani mir nam daj, ispred nas idi vodi nas, da svakog zla se klonimo. Daj Oca da upoznamo i Krista sina njegova, i u te Duha njihova da vjerujemo sveudilj. Sva slava Ocu vječnomu i uskrslomu Sinu mu, sa tješiteljem Presvetim nek bude sad i uvijeke. Amen. A ovdje možete, ako želite čuti kako zvuči gregorijansko pjevanje, poslušati himan Veni Creator Spiritus u izvedbi Schola gregoriana mediolanensis. |
zemlja i zrak
- 08:52 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
|
baš kad je djecu dozivao na ručak zatresla mu se zemlja pod nogama zaljuljao se kao brod na orkanskoj buri i pao s trijema na travu pred kućom sva sreća da su djeca bila na dvorištu pa nitko od njih nije bio ozlijeđen njihova je kuća sravnjena sa zemljom i oni su ostali bez krova nad glavom sve što su imali u dvadeset sekundi je nestalo i odjednom su postali beskućnici ostala im je samo zemlja i zrak |
Roan je slomio nogu
- 00:57 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
 Kad su sunčeve zrake osvijetlile polušpilju, Oena se probudila, pogledala uokolo i primijetila da nema odraslih članova njihove životne zajednice. Muškarci su rano jutros otiśli u ribolov, a žene i starija djeca beru plodove i zeleno bilje. Mala djeca su spavala, dobro umotana u kožnate pokrivače, pa je odlučila da ih još neće buditi. Neka spavaju. Otišla je dodati nekoliko debljih grana na ognjište da im se vatra ne ugasi. Vani je bilo prohladno, ljeto je bilo pri kraju i uskoro će morati krenuti na put u toplije krajeve. Ovdje na zelenim brežuljcima uvijek ima dovoljno hrane za cijelu skupinu: i zelenog jestivog bilja, zrnja, bobica i plodova, rijeka obiluje ribom, a u šumi se uvijek može uloviti pokoji zec, vepar, jelen ili srna. Ali zime su oštre i duge i nema dovoljno hrane za cijelu skupinu, pa ne mogu više ovdje ostati. Moraju početi sušiti bilje i plodove kako bi imali dovoljno hrane za put, ako ne za sve članove zajednice, onda barem za djecu. Za vrijeme seobe uvijek se nađe malo vremena i za lov i ribolov, a usput se može ubrati i malo bilja. No ako žele stići na vrijeme, morali bi svaki dan prevaliti što veći dio puta, kako ih snijeg ne bi iznenadio prije dolaska na cilj, do polušpilje na obali velike vode u kojoj će, mnogo lakše nego ovdje na brežuljcima, provesti zimu. Kad je dodala granje na vatru i krenula prema polušpilji da probudi djecu, učinilo joj se kao da je iz obližnjeg šumarka začula tihi jauk. Malo se zabrinula jer se Roan s ostalim muškarcima još nije vratio iz jutarnjeg ribolova. Već su trebali donijeti ribu kako bi žene stigle na vrijeme pripremiti hranu za objed. Ušavši u polušpilju nježno je probudila djecu, pozvala ih da dođu i sjednu uz ognjište te pričekaju da im donese bobice za jelo. Dok im je dijelila bobice, opet joj se učinilo da čuje glasove i jauke, a kad se okrenula prema šumarku vidjela je kako muškarci dolaze noseći jednoga od njih na rukama. Potrčala je prema njima i u ozljeđenom muškarcu prepoznala svoga čovjeka. Pogledavši ga, odmah je shvatila da se pri povratku s ribolova poskliznuo i preko granja pao u duboki jarak te pritom vjerojatno slomio nogu. Muškarci su Roana donijeli do polušpilje i obzirno polegli na kožnati prostirač. Ruke i grudi su mu bile pune ogrebotina, a lijeva noga savinuta. Oena je pažljivo opipala njegove ruke i noge pa zaključila da kosti ruku i desne noge nisu pukle, ali jedna kost lijeve noge je ipak slomljena. Otišla je na obližnjuu livadu i ubrala nekoliko ovalnosrcolikih zelenih listova biljke koja ubrzava zarastanje rana. Izravnala je Roanovu nogu i učvrstila je dvama ravnim granama koje je uz nogu privezala kožnatim trakama. Potom je uzela čisti komad kože i stavila je u jamu za kuhanje, u nju ulijala čiste vode i u vodu ubacila užareni kamen sa ognjišta. Kad je voda uzavrela dodala je svježe zelene ovalnosrcolike listove i ostavila ih nekoliko trenutaka u vodi. Kad su listovi povenuli, izvadila je kamen i listove iz vode pa pričekala da se malo ohlade. Ogebotine na rukama i grudima svoga voljenog čovjeka pažljivo je obložila pripremljenim listovima. Pokrila ga je kožnatim prekrivačem, sjela uz njega i zamolila nebeske sile da ga ne odvedu u vječna lovišta, nego da pomognu da ogrebotine brzo zacijele i kost u njegovoj nozi što brže zaraste. U ljušturi školjke donijela mu je malo vode, a kad je popio vodu sagnula se do Roanova uha te mu tiho šapnula da ga voli i da ga treba pa ga nježno poljubila. Kad je zaspao otišla je do ognjišta da vidi kako su djeca i sjela kraj njih da malo predahne. Uskoro su se punih ruku bilja što su ubrale na okolnim livadama i uz rub šume, vratile žene i starija djeca. Muškarci su očistili ribe koje su jutros uspjeli uloviti, pa je trebalo početi pripremati objed. Bar hrane sad imamo dovoljno, pomisli Oena, i ode pomoći ženama da dio bilja stave na sušenje uz ognjište, a ostalo usitne i pripreme za objed. U polušpilji ima još malo zrnja pa će i to pripomoći da se svi danas dobro najedu. A sutra počinju pripreme za seobu. Samo još mora smisliti kako će nositi ozlijeđenog Roana ako slomljena kost u njegovoj lijevoj nozi ne bude prije polaska potpuno zarasla. |
Gradski muzej Sisak obilježava sedamdesetu obljetnicu
- 23:28 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
 Kad sam išla na probe gradskog pjevačkog zbora - često sam išla pješice da malo razgibam umorne noge - prešavši preko starog mosta, koji usput rečeno uopće nije star; sagrađen je nedavno: tridesetih godina dvadesetog stoljeća, spustila bih se po stubama u park pa na putu do dvorane gdje se održavaju probe prošla pokraj gradskog muzeja. Kad bi bilo vremena ušla bih i malo razgledala postav ili trenutnu izložbu i navratila u suvenirnicu da vidim ima li što zgodno za kupit a moglo bi poslužiti kao rođendanski dar nekoj dragoj osobi. A naš muzej ove godine obilježava sedamdesetu obljetnicu pa čitam na njihovoj internetskoj stranici da je “Gradski muzej Sisak osnovan 1951. godine kao gradska kulturna institucija koja je imala za cilj prikupljanje, čuvanje i prezentaciju bogate povijesne građe Siska i njegove okolice. Tada su formirani arheološki, kulturno-povijesni, etnografski i galerijski odjel te Memorijalna bravarska radionica Nikole Karasa. Od svoga osnutka, muzej je postao mjesto kontinuiranog rada na promociji bogate sisačke baštine. Među prvim osobama muzeja koji su doprinijeli njegovu razvoju i afirmaciji u javnosti bio je Stjepan Vrbanović, prvi direktor te institucije, koji je ujedno bio i počasni konzervator za sisačko područje, voditelj arheoloških istraživanja, voditelj obnove utvrde Stari grad i izgradnje Etno-parka, jedan od osnivača Društva za turizam i poljepšanje grada Siska. Na taj je način ukazao na potencijale muzeja ne samo kao institucije koja se primarno bavi muzejskom djelatnošću nego i kao aktivnog sudionika kulturnog i društvenog života grada. A na tom tragu muzej i danas djeluje." U internetskoj potrazi za dodatnim informacijama pronašla sam podatak da je i prije bilo nastojanja da se u Sisku, gradu s više od 2.000 godina kontinuiranog postojanja, osnuje muzejska ustanova koja bi vodila brigu i prezentirala bogate arheološke nalaze. Pa je tako već 1876. godine bilo osnovano društvo “Siscija” za iskapanje i skupljanje rimskih starina u Sisku, čiji se rad temeljio na bogatom nalazu rimske Siscije. Prema pravilima društva “Siscije”, svi arheološki nalazi dostavljani su Narodnom Hrvatskom zemaljskom muzeju u Zagrebu, koji ih je trebao smjestiti u svojim prostorijama odijeljeno i pod naslovom “Zbirka rimskih starina društva Siscija u Sisku”. No rad društva je zamro 1896.-1900. jer nije bilo dovoljno moralne ni materijalne pomoći, a niti prostornih uvjeta da se arheološki materijal predstavi u Sisku. U tom periodu arheološki odjel Narodnog Hrvatskog zemaljskog muzeja u Zagrebu - sada je to Arheološki muzej - svoj fundus arheologije stvara baš zahvaljujući nalazima iz rimske Siscije. Na početku dvadesetog stoljeća mnogi ljubitelji starina u Sisku stvarali su svoje privatne zbirke, a najkvalitetniji arheološki materijal prodavan je muzejima u Beču i Budimpešti. Tridesetih godina 20. st. također je bilo pokušaja osnivanja muzeja u Sisku, no to nije uspjelo jer nije bilo organizacije koja bi preuzela brigu o muzeju ni odgovarajućih prostorija za izlaganje muzejskih predmeta. I četrdesetih godina je bilo novih pokušaja, pa je 1941. godine osnovano Društvo sisačkih umjetnina prošlosti i starina, čija je svrha također bila prikupljanje povijesno umjetničkih predmeta i njihovo izlaganje, a 1942. je bila priređena i izložba slika, pokućstva, stakla, oružja, arheoloških predmeta, zastava i sličnih izložaka. Muzejski materijal je potom bio prenesen u Stari grad, a 1944. godine kad je bila bombardirana zapadna kula Staroga grada, muzejski materijal je znatno oštećen i uništen. Po završetku 2. Svjetskog rata 1945. godine muzejski predmeti su preneseni u sisačku Gimnaziju, pa u Veliki kaptol i ponovno u Stari grad što sve uzrokuje otuđivanje i propadanje muzejskog materijala. Godine 1951. “Narodni odbor” grada Siska napokon dodjeljuje Gradskome muzeju Sisak prostorije u kući Katarine Colussi - sada je tu Županijski ured za katastarsko geodetske poslove - u kojima je 1. svibnja 1951. godine otvorena za javnost prva muzejska izložba, što se smatra službenim početkom djelovanja sisačkog muzeja.  Uloga Gradskog muzeja Sisak je i sada, pogotovo nakon velikog potresa koji je 29. 12. 2020. oštetio dio njegovih baštinskih kapaciteta, veoma značajna. Premda su u potresu stradali prostori muzeja na nekoliko lokacija, nije prestao rad na promociji bogate sisačke baštine nego je u iščekivanju obnove premješten u virtualni prostor što od siječnja pratimo na internetskim stranicama našega Muzeja. Unatoč svim problemima Gradski muzej Sisak je tijekom mjeseca travnja predstavljen javnosti prigodnim programom kojim je obilježena sedamdeseta obljetnica. U srijedu, 21. travnja 2021. godine, Hrvatska pošta objavila je prigodnu dopisnicu posvećenu Gradskom muzeju Sisak, a u subotu, 24. travnja 2021. godine, održana je promocija muzeja na Šetnici Slave Striegla. Održana je izložba pod nazivom „Muzej nakon potresa“ kojom je predstavljeno stanje nakon prosinačkog potresa u Gradskom muzeju Sisak, Info centru industrijske baštine Holandska kuća i utvrdi Stari grad. U sklopu programa bila je održana i edukativna radionica za djecu, prigodna prodaja muzejskih publikacija te razgledavanje grada pod vodstvom kustosa muzeja što je uključivalo šetnju uz rijeku Kupu od šetnice do arheološkog lokaliteta Siscia in situ kod sisačke katedrale. Sve zainteresirane kustosi su upoznali sa zanimljivim detaljima iz sisačke povijesti. Posjetitelji su tom prigodom mogli donijeti svoje predmete i od kustosa muzeja dobiti informacije o njima te ih, ako žele, darovati Muzeju. Od 26. do 30. travnja 2021. godine, u suvenirnici Gradskog muzeja Sisak prodavane su muzejske publikacije i suveniri po prigodnim cijenama. Aktivnosti se nastavljaju i tijekom svibnja i lipnja ove godine pa naš muzej poziva sve da dolaskom na navedena događanja i praćenjem aktivnosti na društvenim mrežama podrže djelatnost te važne gradske institucije. Nadam se da je odaziv na sve ove aktivnosti bio dobar, te da će i nadalje biti, i da su građani našega lijepoga iako jakim potresom oštećenoga grada sudjelovali u ovim programima i zajedno obilježili značajnu muzejsku obljetnicu. A Litterula nije bila tih dana u travnju na šetnici jer se još nije vratila kući. No čim se vrati, što će nadam se biti uskoro, prošetat će se niz Strossmayerovu ulicu do mosta, preći preko Kupe, sići po stubama u park, prošetati se kroz park do muzejske suvenirnice i kupiti jedan od ovih lijepih suvenira.  |
u dubokoj šumi
- 22:22 -
Komentari (29) -
Isprintaj -
#
|
u dubokoj šumi svoga djetinjstva ona traži mali skriveni proplanak prekriven gustom mahovinom i ukrašen sitnim kapljicama rose kad ga u sjećanju pronađe leći će na taj zeleni sag gledat će plavo nebo i bijele baršunaste oblake koji tiho i polako plove u daleka nebeska prostranstva |
Treba imati i malo sreće
- 19:08 -
Komentari (27) -
Isprintaj -
#
 Tijekom završnih razreda osnovne glazbene škole, sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, nastavnica klavira često nas je vodila u Zagreb u Hrvatsko narodno kazalište. Pa sam tako imala priliku čuti i vidjeti brojne opere i balete, od Traviate, Aide i Carmen do Ere s onoga svijeta, Nikole Šubića Zrinskog i Labuđeg jezera. Slušala sam i gledala brojne operne pjevačice i pjevače, od Marijane Radev, Nade Puttar-Gold i Ruže Pospiš-Baldani do Vladimira Ruždjaka i Nonija Žuneca. Žao mi je što nisam imala priliku uživo slušati i gledati i jednu od najvećih umjetnica operne scene dvadesetoga stoljeća, Zinku Kunc, u svijetu poznatiju kao Zinka Milanov, koja je rođena u Zagrebu na današnji dan, 17. svibnja 1906. godine. Njenom prelijepom glasu, koji je američka kritika nazivala glasom stoljeća, a mnogi govorili da ništa ljepšega u životu nisu čuli, i danas se dive brojni ljubitelji opere. U dobi od petnaest godina već je mogla pjevati visoki Cis, a slavna Milka Trnina odmah je uočila kakvo se neprocjenjivo bogatstvo krije u njezinu glasu. I njezin brat, skladatelj i pijanist Božidar Kunc, shvatio je kakve sposobnosti ona ima pa je sve svoje golemo znanje podredio oblikovanju buduće Zinke Milanov. Glas Zinke Kunc, tada udane Vilfan publika je prvi put čula na sceni u Ljubljani 29. listopada 1927. u ulozi Leonore u Trubaduru. Uspjeh je bio tako velik da je slavna sopranistica nakon toga u Zagebu nizala ulogu za ulogom. Njezin zagrebački angažman 1936. godine je završio i počeo inozemni u Njemačkom kazalištu u Pragu, a potom je njezin je put u svjetsku pjevačku elitu bio osiguran. Prošla je na audiciji za američki Metropolitan, jednu od najpoznatijih i najprestižnijih opernih kuća na svijetu, te 17. prosinca 1937. prvi put u njemu pjevala Leonoru u Trubaduru. U međuvremenu se rastala od ljekarnika Vilfana, preudala se za glumca Predraga Milanova te kao Zinka Milanov ušla u opernu povijest kao jedna od najvećih pjevačica belkanta. Do travnja 1966., kako čitam na internetu, s prekidom od 1947. do 1951, bila je članica Metropolitana u kojemu je zajedno s turnejama ansambla nastupila 424 puta i ostvarila četrnaest uloga. U njujorškom Metropolitanu bila je apsolutna miljenica publike, kraljica kuće, sudionica otvaranja sezona i svečanih premijera. Kritičari su s oduševljenjem pisali o njezinu veličanstvenom legatu, o glasu transcendentalne ljepote, sjajnom poput srebra, zaobljenom i bogatom kao jantar, snažnom i ujednačenom u cijelom opsegu, podatnom, tajanstvenom, uzbudljivom, koji je mogla svesti u najprofinjeniji i najmekši piano. Nastupom na oproštajnom koncertu u staroj zgradi Metropolitana 13. travnja 1966. zaklopila je svoju knjigu, kako je sama rekla, a s njom se zatvorio veliki luk grandioznog pjevanja. Ostala je živjeti u USA, posvetila se pedagoškom radu te podučavala brojne poznate pjevačice. Prije Drugoga svjetskog rata redovito je gostovala u Zagrebu pa je 1939. pjevala Normu na premijeri opere, a poslije rata njezina su se gostovanja posve prorijedila. Pjevala je i u Bečkoj državnoj operi, Scali i Covent Gardenu. Godine 1984. za svoje djelovanje u USA dobila je specijalnu medalju kao jedna od 87 istaknutih ličnosti stranog podrijetla koje su svojim prinosom zadužile New York i USA. Umrla je u New Yorku od moždane kapi 30. svibnja 1989. godine. „Ono što prvo želim mlade naučiti jest da ne viču, kazala je jednom prilikom fenomenalna Zinka Kunc, u operi se lijepo pjeva, ne viče se. Piano je osnova i vrhovni zakon svega. Ako ga pjevač prirodno ima, utoliko bolje, ako ga pak nema morat će se malo namučiti kako bi ga stekao. A zatim, mora se znati što se i zašto pjeva. Ja sam glas sačuvala tolike godine zato što sam po dolasku u Ameriku ja sama birala koji ću repertoar pjevati. Glas se čuva njegom, pažljivim odabirom, stalnom vježbom i urednim životom. Da, treba imati i malo sreće!“ A ovdje možete čuti kako Zinka Kunc pjeva Měsíčku na nebi hlubokém (Mjeseče na nebu dubokom), ariju Rusalke iz prvog čina opere Rusalka Antonína Dvořáka: |
Zaštitne maske
- 09:09 -
Komentari (27) -
Isprintaj -
#
|
Dobar daan! Eto mee. Gospođo Klaraa, gdje stee? Aha, danas malo ležite? Šta je? Jel su vas križa zabolila? Ha? I šta sad? Dobro je? Ne boli jako? Ajde dobro, glavno da se ne ukočite. Da skuham kaficu? Ok, sad ću ja pristavit vodu, samo vi lezite. Joooj, jutros sam opet bila u gradu, ajd u hazezeo, ajd na biro, aj u banku, ajd u dućan i eto ti podneva. A u autobusu sam gledala kakve zaštitne maske ljudi imaju i kako s njima postupaju.  Neki nose one zelenkaste jednokratne, a neki one pamučne višekratne što ih možete prati. Jedna žena cijelo vrijeme prstima popravlja i pipka maskicu izvana, neki dečko ju spustio ispod nosa, jedna djevojka objesila masku na lijevo uho, dvije bakice stavile maske na bradu i cijelo vrijeme brbljaju. A kad sam se vraćala kući - išla pješice da malo zraka udahnem - vidim jednu ženu na dvorištu, mete terasu ispred kuće. I na nosu ima masku, ovu zelenkastu jednokratnu. Pomela terasu, ode u kuću, donese veš. Vješa veš na rešetku i cijelo vrijeme na nosu ima tu zelenu maskicu, ko da joj se za lice priljepila. Ne skida ona nju, a niđe nikoga u blizini. Sama na dvorištu, najmanje deset metara od ceste. Nema ni susjeda ni prolaznika. Al ona masku na skida, uredno je maska na nosu cijelo vrijeme. Ko da dvajst ljudi kraj nje stoji i kiše. Pa šta ona misli, da ta korona leti po dvorištu pa će baš njoj čim izađe iz kuće uletit u nos? Il će susjed hračnut sa svog balkona pa će njoj ti šmrklji doletit ravno u usta? Htjela sam joj viknut s ceste nek to skine, tu masku - ko zna kolko dugo ju već drži na nosu, možda je već puna i virusa i bakterija - i nek udahne malo friškoga zraka kad je već vani, sama na dvorištu. Al neću ljude zbunjivat i dodatno uznemiravat. Dosta nas svaki dan gnjave ovi na radiju i na televiziji. Al vidim da ženi ništa nije jasno, da uopće nema pojma čemu služi ta maska i zaśto to uopće mora nosit. Pojma ona nema. Pojma o pojmu. A na stranici koronavirus.hr lijepo piše - evo sad ću vam pročitat, malo prije sam to našla na internetu - da zaštitne maske za lice treba nositi na javnim mjestima na kojima se ne može održavati sigurnosna udaljenost, npr. javni prijevoz, trgovine prehrambenih proizvoda, na radnom mjestu i slično. Za optimalnu učinkovitost dvoslojnu pamučnu tekstilnu masku za lice, koja ima ulogu tekstilne barijere, treba pravilno nositi odnosno staviti je tako da čvrsto prianja na nos i usta, mijenjati je ako je mokra i ne dirati je dok se nosi. T t t t t t t t t t , ovo nije važno. Evo, slušajte dalje: najbolja zaštita od potencijalnog prenošenja virusa je održavanje fizičke udaljenosti od drugih osoba, koje potencijalno nose virus. Fizička barijera koja nastaje pravilnim nošenjem maske za lice može pružiti određenu zaštitu protiv većih kapljica, u kojima se može nalaziti virus, i spriječiti dodir sluznice usta i nosa s onečišćenim rukama. Takve maske mogu usporiti strujanje izdahnutog zraka ili prijenos respiratornih kapljica. Na taj se način može pridonijeti smanjenju daljnjeg širenja virusa SARS-CoV-2. T t t t t t t t t t, to nije bitno. Aha, evo, još ima, čujte ovo: • Maske se moraju koristiti samo u osobne svrhe, a tijekom nošenja maske za lice potrebno je održavati razmak između osoba od 2 m. • Pri stavljanju maske treba voditi računa o tome da se uz lice stavlja uvijek unutarnja strana maske. • Jednu masku nosi samo jedna osoba, nošene maske ne smiju se dijeliti s drugima. • Prije prve uporabe maske je poželjno oprati ili barem izglačati glačalom podešenim na temperaturu za glačanje pamučnih/lanenih materijala. • Prije i nakon stavljanja maske ruke je potrebno temeljito oprati sapunom. • Maska treba pokriti usta, nos i dio lica, a na rubu mora što tješnje pristajati kako bi se što je više moguće smanjio protok zraka izvan maske. • Kod prve uporabe trebalo bi provjeriti propušta li maska dovoljno zraka kako ne bi sprječavala normalno disanje. • Navlaženu masku potrebno je skinuti i zamijeniti novom, suhom. • Na vanjskoj strani maske potencijalno se može naći virus. Kako bi se spriječila kontaminacija ruku, treba izbjegavati dodirivanje vanjske strane maske. • Nakon skidanja masku treba odložiti u vrećicu ili slično i dobro je zatvoriti ili je odmah oprati. Kako bi se spriječila pojava plijesni, nije preporučljivo masku dugo čuvati zatvorenu nakon nošenja. • Maske bi se nakon jednog nošenja trebale u idealnim uvjetima oprati na 95 stupnjeva, a najmanje na 60 i temeljito posušiti. Eto, tako nam tu sve lijepo piše. A baš me zanima dal se neko svega toga i pridržava, ha?? Ajde, kava se secovala. Dajte one male šalice da natočim. Ajmo mi srknut finu kaficu, pa da vidimo šta treba danas radit. Oću li danas prebrisat stubište? Jel ima šta za peglat? Jeste oprali veš, da ga objesim? Jooj ta vrażja maska! Kak me grize za uho!! |
duge si gruntam
- 22:18 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
duge si gruntam i gruntam i gruntam al' zgruntati nemrem nič jer sem srečna jake, jake te vam se morti čudne vidi al' tak vam je i navek bu v sreči nigdo gruntal ne bu |
Akrobacije na motociklima
- 21:55 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
 Jedna od prvih dadilja koje su me povremeno zamjenjivale bila je jedna mlada medicinska sestra - već nekoliko godina živi i radi u Londonu - koja je radila u jednom gradskom domu za starije i nemoćne osobe. Kad je u domu radila u jutarnjoj ili noćnoj smjeni k nama bi došla poslije podne pa je VelkojBebi davala voće i večeru. Budući da je meni doktorica rekla da se kad dadilja dođe moram maknuti i odmarati se ili prošetati, poslušala sam njezin savjet, ostavila dadilju da na miru obavlja svoj posao i otišla u šetnju. Ponekad bih se prošetala preko groblja do naše stare crkve, pa se spustila do željezničkog mosta. Ne gledajući s mosta rijeku koja tu poprilično brzo teče, nekako bih prešla preko tog drvenog uskog pločnika uz prugu - ponekad bih se na tom pločniku mimoišla i s biciklistima - pa skrenula desno na stazu koja vodi do tvrđave. Tvrđava je smještena na ušću Kupe u Savu pa kad hodaš prema tvrđavi s desne strane ti je Kupa, a s lijeve Sava. A uz rijeku Savu proteže se jedan dio asfaltirane ceste koja od tvrđave vodi do galdovačkog mosta. Taj dio je potpuno ravan i idealan za izvođenje vratolomija na motoru. Tako sam jednom zgodom kad sam se tuda šetala – išla sam zapravo na koncert koji se održavao u unutrašnjem dvorištu Staroga grada - ugledala skupinu mladića na motociklima kako uvježbavaju svoje akrobacije. Dakako, bez kacige i bilo kakve druge zaštitne opreme. Baš kad sam ja naišla, jedan mlađi momak je uvježbavao lastavicu: stajao je na motoru na jednoj nozi, drugu nogu je ispružio uzduž motora, a ruke je raširio u visini ramena. Prava pravcata lastavica. Nije vozio brzo, vozio je polako, ali to je ipak preopasna igra. Po život opasna akrobacija. Dobro da me nije šlag strefio kad sam to vidjela. Oprezno sam prošla pored njega i nisam ništa komentirala, samo sam ga u čudu gledala a on se smješkao i mirno se u stavu lastavice vozio na motoru. Ali ne znam što bi bilo da je slučajno tada naišao neki auto ili neko drugo vozilo. Ja sam se odšetala do tvrđave; tamo je restoran pa sam prije koncerta popila kavicu i pogledala izložbeni postav u tvrđavi jer je bila otvorena za posjetitelje. Ali nikako mi nisu iz glave izlazili ti momci i njihove ludorije. Zašto to momci rade - i sad često čujem kako rano ujutro, čim u proljeće zatopli, motori tutnje i jure po ravnom dijelu ceste prema Petrinji - zašto se moraju tako brzo voziti i izvoditi te svoje akrobacije i vratolomije?? I to bez ikakve zaštite. Zašto?? Zašto?? Zašto?? Nek mi to netko objasni. Pogotovo stoga što svi znamo koliko je to opasno i znamo da svake godine u nesrećama pogine pedesetak vozača mopeda i motocikala. Tako je poginuo i devetnaestogodišnji sin jedne naše poznanice, a ona to nikad nije preboljela, kao i vjerojatno svi roditelji čija su djeca na taj način stradala. A na internetskoj stranici MUP-a čitam da “motociklisti i mopedisti najčešće precjenjuju svoje vozačke sposobnosti, podcjenjuju ili zbog neiskustva ne prepoznaju opasnosti u prometu, ne koriste uoće zaštitne kacige ili koriste one koje nisu homologirane ili koriste nepričvršćenu kacigu, kreću se neprilagođenom ili nedopuštenom brzinom, kreću se površinama koje nisu namijenjene za tu vrstu vozila (nogostupi, pješačke zone), obavljaju pretjecanje ili obilaženje kolone vozila po dijelu kolnika za vozila iz suprotnog smjera, upravljaju neregistriranim i vozilima kojima je isteklo važenje prometne dozvole, upravljaju prije stjecanja prava na upravljanje, odnosno bez položenog odgovarajućeg vozačkog ispita, upravljaju vozilom pod utjecajem alkohola i uklanjaju blokade na mopedima.” A policijski prometni stručnjaci podsjećaju vozače mopeda i motocikala da bi prije nego što sjednu na svoja vozila i tijekom vožnje trebali postupati ovako: • “prije vožnje očistite vizir, stavite zaštitnu kacigu i pravilno je zategnite; • uz zaštitnu kacigu, koristite i drugu zaštitnu opremu (jakna, hlače, štitnici, čizme i rukavice); • zbog ionako manje, a samim time i teže uočljive siluete na cesti odijenite svjetliju odjeću i kacigu, „življih“ boja, odnosno s reflektirajućim detaljima; • provjerite tlak u gumama; upalite dnevno ili kratko svjetlo; • ne upravljate pod utjecajem alkohola ili droga; • poštujte dopuštena ograničenja brzine; • prilagodite brzinu vožnje uvjetima na cesti (stanju i karakteristikama ceste); • prilikom vožnje u skupini, vozite u slijedu jedan iza drugoga; • vozite sredinom prometnog traka, a ne uz središnji dio kolnika, jer je to za vozače ostalih vozila mrtvi kut (iznimka je samo situacija kada se kreće kolnikom koji ima samo po jednu prometnu traku namijenjenu za promet vozila u jednom smjeru, gdje se moped tada treba kretati što bliže desnom rubu kolnika); • prilikom vožnje kroz lijevi zavoj, odmaknite se dovoljno od središnje crte (jer se vožnjom uz crtu i naginjanjem u zavoju glava vozača može nalaziti čak do 1 metar u prometnoj traci namijenjenoj za promet vozila iz suprotnog smjera); • ne vozite slalom između vozila; • izbjegavajte vožnju na dijelovima asfalta na kojima ima pijeska, ulja i sl., posebice u zavojima; • kontrolirajte svoje ponašanje i strast za vožnjom te ne ispitujte mogućnosti svog mopeda ili motocikla u prometu na cestama; • predviđajte poteze vozača automobila; • vozite se na dovoljnoj udaljenosti od vozila ispred sebe; • poduzmite i sve drugo što je u vašoj moći da svi sudionici budu sigurni u prometu.” A Litterula dodaje: momci, ne jurite na tim svojim motorima i ne vozite se na jednoj nozi raširenih ruku kao lastavice! |
kad se razljuti
- 12:09 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
kad se razljuti on poželi otići i sve ostaviti i ženu i djecu i kuću i vrt žena ga ne razumije djeca su nezahvalna kuća je neuredna vrt je pun korova kad se razljuti on poželi otići i sve ostaviti i ženu i djecu i kuću i vrt i pronaći neki novi svijet u kojem ga žena razumije djeca su zahvalna kuća je uvijek uredna a vrt pun cvijeća kad se razljuti on poželi otići i sve ostaviti i ženu i djecu i kuću i vrt ali ne odlazi jer zna da nigdje neće naći neku bolju ženu nigdje neće naći neku bolju djecu nigdje neće naći neku uredniju kuću nigdje neće naći neki ljepši vrt kad se razljuti on poželi otići i sve ostaviti i ženu i djecu i kuću i vrt ali ne odlazi ne odlazi jer zna da je to žena koju voli da su to djeca koju voli da je to kuća koju voli i da je to taj vrt pun cvijeća u kojem želi zauvijek ostati |
Njihove riječi odnosi vjetar
- 09:19 -
Komentari (33) -
Isprintaj -
#
 U telefonskoj govornici u gradu Otsuchi, oko 500 km sjeveroistočno od Tokija, u prefekturi Iwate u Japanu nalazi se jedan stari crni telefonski aparat koji nije priključen na telefonsku mrežu. U svom ga je vrtu nakon smrti bratića koji je bolovao od raka, postavio vrtni dizajner Itaru Sasaki, na brdašcu s pogledom na mirno more, dajući mu naziv Kaze no Denwa, telefon vjetra. Snažan potres pogodio je to područje u ožujku 2011. godine a nakon njega je uslijedio i tsunami. Pritom je oko 10% gradskog stanovništva, točnije 1285 ljudi poginulo ili nestalo. Sasaki je počeo postavljati govornicu u studenom 2010. a radove na njoj je završio nedugo nakon nepogode. Novine i ostali mediji izvještavali su o postavljanju njegove govornice pa su je mnogi ljudi koji su u potresu i tsunamiju izgubili svoje voljene počeli posjećivati. Sasaki je svoj vrt otvorio posjetiteljima, a pokraj aparata na malu policu je postavio bilježnicu u koju bi ljudi zapisivali poruke voljenima kojih više nema. Više od 25 000 ljudi posjetilo je tu telefonsku govornicu do 2017. godine, a mnogi su ljudi zapisivali poruke pa je Sasaki ubrzo prikupio četiri bilježnice. Poruku “Vrati se brzo kući. Tvoj otac, majka, djed i baka.” Sasaki je pronašao u bilježnici u jesen 2013. godine i slučajno sreo obitelj koja je tu poruku napisala. Tražili su sina koji je nestao u toj strašnoj prirodnoj nepogodi. Njihov sin koji se nakon završenog fakulteta zaposlio u jednoj IT tvrtki baš je toga dana poslovno boravio u gradu Otsuchi. Njegova majka otkrila je Sasakiju svoje osjećaje rekavši: “Nemam pojma što sam radila od tog trenutka kad je moj sin nestao. Toga dana vrijeme je za mene stalo.” Kako je vrijeme prolazilo Itaru Sasaki je primjetio da se poruke u bilježnici mijenjaju. Ljudi su počeli prihvaćati smrt svojih voljenih pišući npr. “Molimo te pazi na nas s nebesa” i slično. Osim ljudi koji su izgubili voljene u potresu i tsunamiju, u Sasakijev vrt počeli su dolaziti, želeći se prisjetiti uspomena o tom članu obitelji, i ljudi čiji su voljeni počinili samoubojstva ili stradali u raznim nesrećama. Sasakijev telefon s vremenom je postao planetarno poznat, tako da sad u bilježnicama ima poruka u kojima se ljudi prisjećaju svojih voljenih stradalih i nestalih širom svijeta. Prikupivši mnogo poruka u bilježnicama koje su se nalazile u njegovoj telefonskoj govornici za tugu, jad, bol i žalost, Itaru Sasaki je 2017. godine objavio knjigu pod naslovom Kaze no Denwa - Daishinsai Kara Rokunen, Kaze no Denwa wo Tooshite Mieru Koto tj. Telefon na vjetru – što sam vidio preko telefona na vjetru u šest godina nakon potresa. Telefon nije priključen, rekao je Sasaki u razgovoru s novinarima nakon objavljivanja knjige, ali ljudi imaju osjećaj da ih njihovi nestali članovi obitelji slušaju na drugom kraju telefonske linije. Mnogi ljudi nisu imali priliku voljenima reći zbogom, objasnio je Sasaki. Mnoge obitelji željele bi nešto kazati voljenima koje su izgubili. Mnogo toga bi im rekli prije njihove smrti da su znali da više neće imati priliku s njima razgovarati. Smrt je mnogo dulja nego život, kaže Sasaki, živjeti možemo najdulje stotinjak godina, a smrt je nešto što se nastavlja i za osobu koja je umrla i za osobu koja je preživjela i koja mora naći neki način da osjeti povezanost s umrlim. Smrću život ne završava, tvrdi Sasaki. Jedan stariji čovjek čija je žena poginula u tsunamiju, ušao je u govornicu, bio je jako nervozan te nije mogao podići slušalicu. Kad je napokon podignuo slušalicu i počeo govoriti nije mogao prestati. Govorio je i govorio i klimao glavom kao da sluša odgovore. Šutio je i klimao glavom, pa se smijao ili rugao. Nije samo on govorio, to nije bio jednostrani razgovor, to je bio pravi razgovor, on je doista razgovarao sa svojom ženom, tvrdi Sasaki. Nakon toga je došao k njemu i rekao da je telefonski razgovarao sa svojom suprugom koja nije prestajala prigovarati i gunđati o tome što bi on trebao učiniti oko kuće. A potom se rasplakao. I njegovo se srce pročistilo - iz njega je izašao sav jad, tuga, bol i žalost koja ga je dugo mučila. A na televiziji sam nedavno gledala i domentarac o toj govornici. Ljudi koji su dolazili u Sasakijev vrt došli bi porazgovarati sa svojim očevima, roditeljima, supružnicima, djecom ili prijateljima koje su iznenada u potresu i tsunamiju izgubili. U filmu je izašlo na vidjelo da ljudi najčešće pate i žale zbog toga što prije smrti svojih voljenih nisu dospjeli razgovarati s njima i razjasniti stare svađe, sukobe, nesporazume i slično, ili im se ispričati zbog ružnih riječi koje su im uputili prije smrti. Sjećam se da je jedna djevojka ušla u govornicu kako bi "porazgovarala" s ocem i tijekom razgovora je također počela plakati i moliti oca da joj oprosti za sve ružne riječi koje mu je uputila taj dan kad je otišao u Itsuchi i nikad se više nije vratio. Kad je tvoje srce puno jada, tuge, boli i žalosti, objasnio je Sasaki u jednom intervjuu, tada nisi usklađen sa svojim osjetilima. Zatvoren si, kao da je oko tebe spuštena zavjesa. Kad bi bar malo ispraznio svoje srce, mogao bi ponovo čuti pjev ptica. Mogao bi zapaziti lisicu ili zvuk potoka u vrtu. Pretvoriti telefonski poziv iz nečega što djeluje nesumnjivo jednostrano, u nešto očigledno dvostrano, može se pomoću osobne imaginacije, zamišljanja, smatra Sasaki. Kad telefoniraš u toj govornici, zamišljaš kako bi odgovarala ta druga osoba na tvoja pitanja. Ključ je u zamišljanju, imaginaciji. Imaginacija će pomoći ljudima da nastave dalje živjeti. Moraš početi zamišljati svoj budući život bez te osobe koja je umrla. Upotrijebi maštu, gledaj svoju budućnost. Gledaj kako doručkuješ bez te osobe, kako putuješ vlakom bez nje i tada ćeš biti sposoban započeti živjeti svoju budućnost. Želim da ljudi nastave živjeti svoje živote što je prije moguće izražavajući u mojoj telefonskoj govornici na vjetru, na telefonu za žalovanje, svoje osjećaje. Zašto ne bismo mogli razgovarati s našim pokojnicima kod kuće, gdje nam je ugodno, u svojoj sobi primjerice, zašto ne možemo svojoj majci koja je umrla reći ono što joj želimo reći za vrijeme šetnje po šumi, dok svjetlost koja se pomalja kroz lišće nalikuje na svjetlost kojom ljudi opisuju raj, pitali su novinari Sasakija. To je drukčije od svega toga, to nije terapija, odgovara Sasaki. To nije molitva i nije povjeravanje prijateljima za vrijeme ugodnog razgovora uz piće. Kad čovjek uđe u govornicu i dohvati telefonsku slušalicu njegov mozak priprema njegova usta da počnu govoriti. To je povezano. Stalno to radimo. Ne razmišljamo o tome što želimo reći, jednostavno to izgovorimo. Na glas. U telefonsku slušalicu koja ni sa čim nije povezana. I ništa drugo ne trebamo učiniti osim pustiti da naše riječi odnese vjetar...  Bilo bi lijepo kad bi netko i ovdje na mojim zelenim brijegima postavio jednu takvu govornicu pa bi i Litterula sav svoj jad mogla prepustiti vjetru da ga odnese što dalje... |
Crvene jabuke
- 00:17 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
Kad je Klara krenula u prvi razred nije znala ni čitati ni pisati - pala je i pokoja jedinica kad ne bi napisala domaću zadaću, jer i to se događalo - a nije mogla ni na miru sjediti u učionici i slušati učiteljicu. No učiteljica je znala da je Klara donedavno slobodno živjela na selu, na dvorištu, u prirodi. Pustila ju je da se privikne na novu sredinu i novi način života. I doista, Klara je ubrzo naučila i pisati i čitati, redovito je pisala zadaću i iz divljeg dječaka preobrazila se u ozbiljnu djevojčicu. Ali zadržala je ljubav prema prirodi i često se kući iz škole s djecom iz razreda vraćala, ne ravno po cesti, nego okolnim zaobilaznim putevima: preko brijega ili po pruzi. Nakon nekog vremena okupila se i prava družba, djevojčice i dječaci iz susjedstva, koja je redovito odlazila na izlete u obližnje šumarke, na livade, na bajere ili u udaljene, nove i neistražene zanimljive dijelove sela. Jedan od tih izleta bio je dogovoren za jednu subotu pred kraj ljetnih praznika, a bilo je to pješačenje do župne crkve na brijegu udaljene oko jedan sat hoda od njihove zgrade. Drużina se okupila poslije ručka - voda, sendviči i jabuke su bili spakirani - i krenula put crkve. Prvi ravni dio puta je prošao dobro, no potom je uslijedio strmi uspon do crkve, što ih je sve poprilično iscrpilo. Ipak su se uspjeli nekako popeti do uzvisine na kojoj je smještena crkva, pa su na platou ispred crkve pojeli sendviče, popili vodu i podijelili svakom po jednu jabuku. Pokušali su ući u crkvu da ju razgledaju iznutra, ali ona je bila zaključana. Stoga su se prošetali po groblju koje je smješteno ispod crkve, tražeći grobove sa poznatim prezimenima. Budući da nisu imali snage da odu u istraživanje obližnje šume - bio je poprilično topao kasnoljetni dan i bili su svi već poprilično umorni - donijeli su zajedničku odluku da polako krenu kući. A kad su se drugim putem između vinograda i drvenih klijeti počeli spuštati do glavne ceste, Klara je u župnikovom voćnjaku koji se prostire na padini brijega ispod crkve i župnikove kuće ugledala stablo jabuke puno lijepih crvenih plodova. Nije mogla odoljeti pa je dječake, bila su dvojica, nagovorila da se kroz ogradu provuku u voćnjak i naberu, iako nisu još bile posve zrele, malo jabuka. Dječaci su se nećkali jer su se bojali župnika, ali su ipak poslušali Klaru i provukli se kroz ogradu. Ali čim su počeli brati crvene plodove iznenada se pojavila župnikova domaćica - i ona je došla nabrati malo jabuka za štrudl - pa su se djevojčice razbježale i svaka svojim putem odjurile niz brijeg. Jedan dječak je također uspio pobjeći provukavši se brzo kroz ogradu i utrpavši nekoliko ubranih jabuka u njedra. No drugi Dječak nije uspio pobjeći jer je pri padu sa stabla na koje se upravo bio popeo uganuo nogu. Domaćica mu je pomogla da ustane i da odšepesa do župne kuće pa mu je na gležanj stavila hladan oblog i pozvala župnika. Župnik je imao auto pa ga je odvezao kući. Morao je mirovati dok se gležanj ne oporavi, a Dječakov otac se jako naljutio pa je uslijedila i zabrana izlaska od desetak dana. Dječak se zbog tog događaja tako naljutio na Klaru da nije više htio ići na izlete s njenom veselom družbom. Izbegavao ju je, sve rjeđe su se susretali na stubištu i još rjeđe razgovarali. Nakon tog izleta koji je tako neslavno završio izletnička družina polako se počela raspadati. Sve više obveza u školi, pohađanje glazbene škole i pjevanje u školskom pjevačkom zboru, Klari, kao i ostalim članovima družine, ostavljale su premalo vremena za izlete. Dječak je u školi našao nove prijatelje, a ona se i dalje družila sa svojim prijateljicama iz škole i iz susjedstva. U srednjoj školi su se još više udaljili; Klara je pohađala gimnaziju u obližnjem gradiću, a Dječak je izabrao najbližu srednju školu u njihovom selu. Preko ljeta se uopće nisu viđali jer su i jedno i drugo odlazili s roditeljima na more. Klarin odlazak na fakultet u glavni grad posve ih je razdvojio, ona je stanovala blizu fakulteta, a on je svaki dan putovao kući. Iako je ona dolazila kući svakog petka i subotom odlazila s društvom u disko i na ples u obližnje restorane i hotele, Dječak u tom društvu nije našao svoje mjesto. On je imao svog psa, svoj bicikl, svoj auto i svoj motor. I baš taj motor ih je nakon mnogo godina ponovo spojio. Kad je Klara diplomirala, a on se vratio sa služenja obaveznog vojnog roka, sreli su se na stubištu jedne subote poslije podne. Bok, kak si, ideš se vozit? - pitala je Klara. Da, idem u grad, ideš sa mnom? – odgovorio je Dječak. Okrenuo se prema njoj i pogledao je posve novim očima. Nakon nekoliko mjeseci, točno šesnaest godina nakon izleta do župne crkve na brijegu, Klara i Dječak su se vjenčali u toj istoj crkvi u koju na tom izletu nisu mogli ući. Svi članovi Klarine izletničke družbe bili su na vjenčanju, a za vrijeme svadbene večere na stolu ispred vjenčanog para stajala je košarica puna crvenih jabuka.  |
gdo je te bil
- 14:25 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
|
gdo se je tak rane zdigel i tiš šparet zakuril gdo je kravu podojil i mlijeke f kuhnju donesel gdo je jajca f kočaku pobral i kokice van pustil gdo je grincajga nabral i vode z bunara navlijekel gdo je čučeke nahranil i pesu vode dal gdo je štijenge pred hižom pomel i cvijeće zalijal gdo je mlijeke skuhal i kuruznoga kruha narezal gdo je domačega putra i pekmeza na kruh namazal gdo je te bil, gdo je te se napravil pa tek onda mene zbudil i na fruštuk zval Staramama te je bila, im se zna gdo bi drugi se te stigel ak ne ona |
Bakine škare
- 11:46 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
|
Kad sam prije dvadesetak godina počela uređivati vrt oko kuće, počela sam prikupljati i vrtni alat i pribor. Što god vidim u vrtnom centru pomislim: baš bi mi ta lopatica bila zgodna za grabiti kompost, ova vilasta štihača bi bila izvrsna za pripremu gredica u povrtnjaku, ove vile su odlične za miješanje i prebacivanje materijala u sanduku za kompostiranje, ove male grabljice bi mi baš dobro došle za okopavanje povrća i cvijeća, ove škare mi trebaju za grmlje, a ove za trajnice. Moram si to kupit! I tako se s godinama u mom vrtlarskom spremištu prikupila lijepa zbirka svega i svačega, potrebnoga i nepotrebnoga. Od štihače do škarica. A od svega toga nagomilanoga alata kad radim u vrtu najčešće koristim samo običnu i vilastu štihaču, obične vile i lopatu, strugalicu, obične stare bakine grablje i običnu malu motičicu. Isto tako je i s priborom. Kad uzgajam flance najčešće koristim staru žlicu, nož, viljušku i drveni štapić. A za uređivanje i dotjerivanje cvijeća i grmlja, za sjeckanje biljnih otpadaka koje odlažem na kompostiranje i za usitnjavanje sijena i slame što stavljam kao zastirku za pokrivanje tla na cvjetnim gredicama i u povrtnjaku, godinama sam koristila Bakine obične stare velike škare. Ribič mi je oštre vrhove tih škara odrezao i zaoblio nekom mašinicom tako da se nisam mogla nabost. Te škare su bile moje glavno, najdraže i najvažnije vrtlarsko oruđe. A dok sjeckam masu za kompostiranje misli mi slobodno vrludaju pa ideje za popunjavanje mojih litterula tj. listića same naviru. Na vrtlarskom stoliću uz pribor se nalazi i mobač pa te ideje za vrijeme pauze odmah spremam u obveze u obliku kratkih krokija tj skica. Ali prošle godine su se bakine škare potrgale i ne mogu se popraviti, odradile su svoje! Pa sam krenula u potragu za novima, koje bi ih trebale zamijeniti. Isprobala sam sve škare koje imam i kupila nekoliko novih, ali ni jedne ne valjaju: jedne gnječe stabljike, druge se iskrivile, trećima ispada feder, četvrte odmah pukle itd. Tako da još nisam našla dostojnu zamjenu za velike lijepe stare Bakine škare. I s čim da sad Stara vrtlarica, kad se bude vratila kući u svoj vrt, s čim da posjecka svo to silno neželjeno bilje koje je, dok je nije bilo, naraslo na njenom dvorištu!!?? I čime će popunjavati svoje litterule kad u obvezama na mobaču tih zabilježenih krokija ima sve manje i manje!!??  |
on je stvorio svoj svijet
- 12:11 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
on je stvorio svoj svijet utočište u divljini kamo se uvijek može skloniti kad ga snaga počne napuštati kad ga u grudima počne stezati kad među ljudima nema mira on odlazi u divljinu gdje vlada mir i tišina gdje traži neki putokaz kad ga pritisnu nevolje kad počne gubiti tlo pod nogama kad mu se čini da izlaza nema on čuva svoje utočište u divljini gdje prikuplja prirodnu energiju potrebnu za brzo djelovanje kad njegova lađa počne tonuti kad mu voda dođe do grla kad se sve oko njega uzburka |
Salštange ili kajzerice?
- 12:50 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
 Svake godine, kad bi se vrnuli s mora, do početka nove školske godine išla sam k Starojmami. Ona me nafčila kuhati, ona me nafčila kak treba zamijesiti kruh, kak treba skuhati juhu, kak speći gibanicu i sve ostalo. Naučila me kak treba poštivati hranu koja nam je na raspolaganju. Gledala sam kak dela na vrtu - i ja sam pomagala - i u štali, i u kuhinji. I danas kad mijesim dizano tijesto za domaći kruh, gledam "video" Staremame pa odmjeravam brašno, sol, šećer, prosijavam brašno, pripremam germu, grijem vodicu i mlijeko, pripremam malo domaće masti ili putra, čekam da se germa nadigne. Onda polako mijesim kruh u zdeli, u brašno dodam sol, dignutu germu i tople vodice i mlijeka kolko treba da se napravi fino mekano tijesto. Prebacim na dasku pa još malo mijesim i guram tijesto dok se dobim lijepu kuglu koja se više ne lijepi za prste. Dok mijesim dizano tijesto f kuhnji mora biti tak toplo da možeš biti f kratkim rukavima. Ne smeš kuhinju luftati ni svaki čas otpirati vrata. Kad imam dosta vremena - ak nemaš vremena nemoj ni započinjati taj posel - delam kajzerice ili salštange. Tijesto vrnem v zdelu, pokrijem krpom i ostavim da se diže. Kad se napuhne, prebacim na dasku, lagano premijesim, oblikujem valjak, trgam komade tijesta i napravim loptice. Loptice pokrijem z kuhinjskom krpom i ostavim da se dižeju. Ak hoču napraviti kajzerice, kad se loptice napuhnu, svaku dlanom razvaljam fkrug, f sredinu pritisnem palac lijeve ruke, pa z desnom rukom sfrčem pet put tijesto preko palca i ponovo napravim lopticu. Tak sfrkane loptice slažem f protvan - protvan treba tanko namazati uljem ili mašću - ostavim da se ponovo dignu, kistom tanko namažem z bjelanjkom, ne žutanjkom, na svaku posipam mrvicu soli pa denem u zgrijani ror nek se pečeju. Ak delam salštange, onda svaku lopticu razvaljam f krug, kistom tanko premažem rastopljenim putrom i zarolam, gurajući rubove tijesta rukama nadesno i nalijevo tak da salštanga bude podjednako debela po cijeloj duljini. Složim u protvan na razmak od jednog prsta, ostavim na toplom da se dignu, pa opet isto ko i kad pečeš kajzerice: premažeš bjelanjkom s kistom natanko, posipaš solju pa deneš u ror na pečenje. Dok se salštange pečeju, nesmem nikam prejti, moram ostati f kuhnji i cijele vrijeme paziti, da me f roru mesto finih mekanih slatkih salštangi ne dočekaju črni zgoreti ščapeki drvenoga ugljena. A sad idem brže zarolati salštange, da mi se loptice preveč ne napuhnu! Il bi bilo bolje da napravim kajzerice? |
kao nerazumno dijete
- 09:11 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
|
kao nerazumno dijete ona je kroz život hodala i svoje dragocjeno vrijeme besmisleno trošila nije znala procijeniti što je bitno, a što nebitno što je važno, a što nevažno što je za nju dobro, a što pogubno što je vrijedno, a što nevrijedno kao nerazumno dijete ona je kroz život hodala i nije znala da svoje tijelo valja brižno njegovati nije znala da se za svoju dušu valja stalno brinuti nije znala da svoje misli ne treba sa svima dijeliti nije znala da svoje svetinje treba samo za sebe čuvati kao nerazumno dijete ona je kroz život hodala i svoje dragocjeno vrijeme besmisleno trošila sve dok jednog jutra nije shvatila da njezin život Bogu pripada, a ne ljudima |
Pranje povrća i voća
- 10:45 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
 Prije šopingcentarske ere povrće i voće, ako nismo imali svoje vrtove, kupovali smo na tržnicama i u malim voćarnama. To nisu bile voćarne u sklopu nekog dućana nego zasebna mala trgovina. U našem malom mjestu to je zapravo bio veliki kiosk. U njemu je bilo hladno i prodavačica, jedna i jedina prodavačica koja je u voćarni radila, uvijek je imala na sebi preko kute kožnati prsluk tj. kožuh. Kad si došao nešto u voćarni kupiti, povrće i voće ti je grabila i pakirala prodavačica, ona i samo ona. Povrće i voće je bilo u drvenim štajglecima i bilo je uvijek suho. Bilo je na suhom i na hladnom. A danas? Gdje danas najčešće kupujemo voće i povrće? Na tržnicama i u dućanima među svom ostalom robom, u dućanima u kojima je pretoplo za voće i povrće, u dućanima gdje svi možemo prljavim rukama pipati voće i povrće, sami grabiti u vrećice i vagati. Osim toga, mrkva, krumpir, luk i češnjak i sve ostalo povrće i voće u tim velikim dućanima i šoping centrima čuvaju se u hladnjačama u kojima zrak često sadržava previše vlage. U jednom samoposluživanju u sklopu velikog šoping centra u Americi vidjela sam čak i oguljene male mrkvice u kutijicama spremne za kuhanje. Kome to treba? Kamo nam se tak žuri? Ili smo tak lijeni da si ne možemo ni mrkvu postrugat nožićem prije kuhanja? A oprani krumpir i oguljena mrkva, vlažan luk i češnjak te pošpricana salata ne može se dulje čuvati jer se brzo kvari. To je roba koja se mora brzo potrošiti. Ako se ne potroši mora se baciti i kupovati novo. Kad su u našem gradu bili otvoreni prvi takvi veliki dućani i kad sam ja vidjela kako kupci to prepipavaju pa vraćaju natrag na hrpu - mnogi tako rade i u dućanima i na tržnicama – stalno sam gunđala da to nije higijenski i da to tak ne smije biti. Ne smije ono što ću ja jesti ne znam kolko ljudi prepipat. Osobito povrće i voće koje se ne kuha nego se jede svježe. I ja nek onda jedem jabuku koju je netko prepipao nakon što je bio na zahodu i nije oprao ruke!!?! Naime, nedavno sam pronašla podatak da 79 posto muškaraca i 35 posto žena ne opere ruke nakon korištenja javnog wc-a. Jel to moguće? Zašto ne operu ruke? Jel i to lijenost ili misle da nisu ništa dirali na zahodu pa im ruke nisu pljave? Pa opće je poznato da ruke treba prati nakon male i velike nužde, nakon mijenjanja pelena, prije i nakon pripremanja hrane, posebice nakon dodirivanja sirova mesa, prije jela ili hranjenja druge osobe, nakon dodirivanja životinja, zemlje, alata i biljaka u vrtu itd. itd. No vratimo se mi povrću i voću. Vidim da ima ljudi koji ne operu naranču prije guljenja, a jabuku uzmu iz zdjele koja stoji na stolu u sobi, protrljaju je rukama i jedu. Zar ne znaju da na voću i povrću mogu biti razni mikroorganizmi: i gljivice i bakterije i virusi i praživotinje, i prašina, i ostaci zemlje, i pesticidi i slično. Voće i povrće mogu onečistiti kukci, ptice, male životinje i ruke berača. Osim toga u trgovinama i na tržnici možete primjetiti da je povrće i voće pošpricano vodom. Ta voda također može biti onečišćena i pogodovati razvitku i umnožavanju mikroorganizama. I još jedna informacija: što je manji prostor u kojem boravimo, npr. mala zatvorena kuhinja, u njemu ima više mikroorganizama. Stoga je veoma važno uvijek prati voće i povrće i prije jela i prije kuhanja. I ono koje kupujemo u dućanima i ono koje kupujemo na placu i ono koje beremo na dvorištu u svom povrtnjaku i voćnjaku. Ljudi koji imaju vrtove na dvorištu bi trebali obavezno imati pipu, bunar ili pumpu kako bi povrće iz vrta odmah nakon branja mogli oprati na dvorištu pa tek nakon toga unijeti u kuhinju. I kaj da vam još važnoga velim na kraju ovog listića? Kad bi ti ljudi koji ne peru redovito ruke i voće i povrće koje će jesti, samo jednom uživo - ne na sličici na internetu - pogledali pod mikroskopom praživotinje, gljivice, bakterije i viruse koji se mogu nalaziti na njihovim rukama, na voću i na povrću koje namjeravaju pojesti, odmah bi oprali ruke i ne bi pojeli ni jednu jedinu jabuku ni naranču, a da ih prethodno dobro ne operu. I to s vrućom vodom!!! |
on je umoran
- 15:33 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
|
on je umoran strašno je umoran svi ga zamaraju zamara ga žena zamaraju ga djeca zamaraju ga susjedi zamaraju ga rođaci stalno nešto zapitkuju stalno nešto moljakaju stalno nešto zahtijevaju stalno mu dosađuju i previše od njega očekuju a on je umoran strašno je umoran umoran od objašnjavanja umoran od raspravljanja umoran od dokazivanja umoran od nadmudrivanja on je umoran i svašta mu se po glavi mota užasno je umoran umoran je od života |