srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
Objavljeni listići:
Prosinac 2024 (4)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (4)
Prosinac 2021 (17)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (16)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (14)
Studeni 2020 (3)
Moje fotografije
Moj vrtlarski blog
Copyright © Litterula.
Litterula
Crvene jabuke
- 00:17 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|
Kad je Klara krenula u prvi razred nije znala ni čitati ni pisati - pala je i pokoja jedinica kad ne bi napisala domaću zadaću, jer i to se događalo - a nije mogla ni na miru sjediti u učionici i slušati učiteljicu. No učiteljica je znala da je Klara donedavno slobodno živjela na selu, na dvorištu, u prirodi. Pustila ju je da se privikne na novu sredinu i novi način života. I doista, Klara je ubrzo naučila i pisati i čitati, redovito je pisala zadaću i iz divljeg dječaka preobrazila se u ozbiljnu djevojčicu. Ali zadržala je ljubav prema prirodi i često se kući iz škole s djecom iz razreda vraćala, ne ravno po cesti, nego okolnim zaobilaznim putevima: preko brijega ili po pruzi. Nakon nekog vremena okupila se i prava družba, djevojčice i dječaci iz susjedstva, koja je redovito odlazila na izlete u obližnje šumarke, na livade, na bajere ili u udaljene, nove i neistražene zanimljive dijelove sela. Jedan od tih izleta bio je dogovoren za jednu subotu pred kraj ljetnih praznika, a bilo je to pješačenje do župne crkve na brijegu udaljene oko jedan sat hoda od njihove zgrade. Drużina se okupila poslije ručka - voda, sendviči i jabuke su bili spakirani - i krenula put crkve. Prvi ravni dio puta je prošao dobro, no potom je uslijedio strmi uspon do crkve, što ih je sve poprilično iscrpilo. Ipak su se uspjeli nekako popeti do uzvisine na kojoj je smještena crkva, pa su na platou ispred crkve pojeli sendviče, popili vodu i podijelili svakom po jednu jabuku. Pokušali su ući u crkvu da ju razgledaju iznutra, ali ona je bila zaključana. Stoga su se prošetali po groblju koje je smješteno ispod crkve, tražeći grobove sa poznatim prezimenima. Budući da nisu imali snage da odu u istraživanje obližnje šume - bio je poprilično topao kasnoljetni dan i bili su svi već poprilično umorni - donijeli su zajedničku odluku da polako krenu kući. A kad su se drugim putem između vinograda i drvenih klijeti počeli spuštati do glavne ceste, Klara je u župnikovom voćnjaku koji se prostire na padini brijega ispod crkve i župnikove kuće ugledala stablo jabuke puno lijepih crvenih plodova. Nije mogla odoljeti pa je dječake, bila su dvojica, nagovorila da se kroz ogradu provuku u voćnjak i naberu, iako nisu još bile posve zrele, malo jabuka. Dječaci su se nećkali jer su se bojali župnika, ali su ipak poslušali Klaru i provukli se kroz ogradu. Ali čim su počeli brati crvene plodove iznenada se pojavila župnikova domaćica - i ona je došla nabrati malo jabuka za štrudl - pa su se djevojčice razbježale i svaka svojim putem odjurile niz brijeg. Jedan dječak je također uspio pobjeći provukavši se brzo kroz ogradu i utrpavši nekoliko ubranih jabuka u njedra. No drugi Dječak nije uspio pobjeći jer je pri padu sa stabla na koje se upravo bio popeo uganuo nogu. Domaćica mu je pomogla da ustane i da odšepesa do župne kuće pa mu je na gležanj stavila hladan oblog i pozvala župnika. Župnik je imao auto pa ga je odvezao kući. Morao je mirovati dok se gležanj ne oporavi, a Dječakov otac se jako naljutio pa je uslijedila i zabrana izlaska od desetak dana. Dječak se zbog tog događaja tako naljutio na Klaru da nije više htio ići na izlete s njenom veselom družbom. Izbegavao ju je, sve rjeđe su se susretali na stubištu i još rjeđe razgovarali. Nakon tog izleta koji je tako neslavno završio izletnička družina polako se počela raspadati. Sve više obveza u školi, pohađanje glazbene škole i pjevanje u školskom pjevačkom zboru, Klari, kao i ostalim članovima družine, ostavljale su premalo vremena za izlete. Dječak je u školi našao nove prijatelje, a ona se i dalje družila sa svojim prijateljicama iz škole i iz susjedstva. U srednjoj školi su se još više udaljili; Klara je pohađala gimnaziju u obližnjem gradiću, a Dječak je izabrao najbližu srednju školu u njihovom selu. Preko ljeta se uopće nisu viđali jer su i jedno i drugo odlazili s roditeljima na more. Klarin odlazak na fakultet u glavni grad posve ih je razdvojio, ona je stanovala blizu fakulteta, a on je svaki dan putovao kući. Iako je ona dolazila kući svakog petka i subotom odlazila s društvom u disko i na ples u obližnje restorane i hotele, Dječak u tom društvu nije našao svoje mjesto. On je imao svog psa, svoj bicikl, svoj auto i svoj motor. I baš taj motor ih je nakon mnogo godina ponovo spojio. Kad je Klara diplomirala, a on se vratio sa služenja obaveznog vojnog roka, sreli su se na stubištu jedne subote poslije podne. Bok, kak si, ideš se vozit? - pitala je Klara. Da, idem u grad, ideš sa mnom? – odgovorio je Dječak. Okrenuo se prema njoj i pogledao je posve novim očima. Nakon nekoliko mjeseci, točno šesnaest godina nakon izleta do župne crkve na brijegu, Klara i Dječak su se vjenčali u toj istoj crkvi u koju na tom izletu nisu mogli ući. Svi članovi Klarine izletničke družbe bili su na vjenčanju, a za vrijeme svadbene večere na stolu ispred vjenčanog para stajala je košarica puna crvenih jabuka.  |