Marketing
Njihove riječi odnosi vjetar
U telefonskoj govornici u gradu Otsuchi, oko 500 km sjeveroistočno od Tokija, u prefekturi Iwate u Japanu nalazi se jedan stari crni telefonski aparat koji nije priključen na telefonsku mrežu. U svom ga je vrtu nakon smrti bratića koji je bolovao od raka, postavio vrtni dizajner Itaru Sasaki, na brdašcu s pogledom na mirno more, dajući mu naziv Kaze no Denwa, telefon vjetra.
Snažan potres pogodio je to područje u ožujku 2011. godine a nakon njega je uslijedio i tsunami. Pritom je oko 10% gradskog stanovništva, točnije 1285 ljudi poginulo ili nestalo. Sasaki je počeo postavljati govornicu u studenom 2010. a radove na njoj je završio nedugo nakon nepogode. Novine i ostali mediji izvještavali su o postavljanju njegove govornice pa su je mnogi ljudi koji su u potresu i tsunamiju izgubili svoje voljene počeli posjećivati. Sasaki je svoj vrt otvorio posjetiteljima, a pokraj aparata na malu policu je postavio bilježnicu u koju bi ljudi zapisivali poruke voljenima kojih više nema. Više od 25 000 ljudi posjetilo je tu telefonsku govornicu do 2017. godine, a mnogi su ljudi zapisivali poruke pa je Sasaki ubrzo prikupio četiri bilježnice.
Poruku “Vrati se brzo kući. Tvoj otac, majka, djed i baka.” Sasaki je pronašao u bilježnici u jesen 2013. godine i slučajno sreo obitelj koja je tu poruku napisala. Tražili su sina koji je nestao u toj strašnoj prirodnoj nepogodi. Njihov sin koji se nakon završenog fakulteta zaposlio u jednoj IT tvrtki baš je toga dana poslovno boravio u gradu Otsuchi. Njegova majka otkrila je Sasakiju svoje osjećaje rekavši: “Nemam pojma što sam radila od tog trenutka kad je moj sin nestao. Toga dana vrijeme je za mene stalo.”
Kako je vrijeme prolazilo Itaru Sasaki je primjetio da se poruke u bilježnici mijenjaju. Ljudi su počeli prihvaćati smrt svojih voljenih pišući npr. “Molimo te pazi na nas s nebesa” i slično. Osim ljudi koji su izgubili voljene u potresu i tsunamiju, u Sasakijev vrt počeli su dolaziti, želeći se prisjetiti uspomena o tom članu obitelji, i ljudi čiji su voljeni počinili samoubojstva ili stradali u raznim nesrećama. Sasakijev telefon s vremenom je postao planetarno poznat, tako da sad u bilježnicama ima poruka u kojima se ljudi prisjećaju svojih voljenih stradalih i nestalih širom svijeta.
Prikupivši mnogo poruka u bilježnicama koje su se nalazile u njegovoj telefonskoj govornici za tugu, jad, bol i žalost, Itaru Sasaki je 2017. godine objavio knjigu pod naslovom Kaze no Denwa - Daishinsai Kara Rokunen, Kaze no Denwa wo Tooshite Mieru Koto tj. Telefon na vjetru – što sam vidio preko telefona na vjetru u šest godina nakon potresa. Telefon nije priključen, rekao je Sasaki u razgovoru s novinarima nakon objavljivanja knjige, ali ljudi imaju osjećaj da ih njihovi nestali članovi obitelji slušaju na drugom kraju telefonske linije. Mnogi ljudi nisu imali priliku voljenima reći zbogom, objasnio je Sasaki. Mnoge obitelji željele bi nešto kazati voljenima koje su izgubili. Mnogo toga bi im rekli prije njihove smrti da su znali da više neće imati priliku s njima razgovarati. Smrt je mnogo dulja nego život, kaže Sasaki, živjeti možemo najdulje stotinjak godina, a smrt je nešto što se nastavlja i za osobu koja je umrla i za osobu koja je preživjela i koja mora naći neki način da osjeti povezanost s umrlim. Smrću život ne završava, tvrdi Sasaki.
Jedan stariji čovjek čija je žena poginula u tsunamiju, ušao je u govornicu, bio je jako nervozan te nije mogao podići slušalicu. Kad je napokon podignuo slušalicu i počeo govoriti nije mogao prestati. Govorio je i govorio i klimao glavom kao da sluša odgovore. Šutio je i klimao glavom, pa se smijao ili rugao. Nije samo on govorio, to nije bio jednostrani razgovor, to je bio pravi razgovor, on je doista razgovarao sa svojom ženom, tvrdi Sasaki. Nakon toga je došao k njemu i rekao da je telefonski razgovarao sa svojom suprugom koja nije prestajala prigovarati i gunđati o tome što bi on trebao učiniti oko kuće. A potom se rasplakao. I njegovo se srce pročistilo - iz njega je izašao sav jad, tuga, bol i žalost koja ga je dugo mučila.
A na televiziji sam nedavno gledala i domentarac o toj govornici. Ljudi koji su dolazili u Sasakijev vrt došli bi porazgovarati sa svojim očevima, roditeljima, supružnicima, djecom ili prijateljima koje su iznenada u potresu i tsunamiju izgubili. U filmu je izašlo na vidjelo da ljudi najčešće pate i žale zbog toga što prije smrti svojih voljenih nisu dospjeli razgovarati s njima i razjasniti stare svađe, sukobe, nesporazume i slično, ili im se ispričati zbog ružnih riječi koje su im uputili prije smrti. Sjećam se da je jedna djevojka ušla u govornicu kako bi "porazgovarala" s ocem i tijekom razgovora je također počela plakati i moliti oca da joj oprosti za sve ružne riječi koje mu je uputila taj dan kad je otišao u Itsuchi i nikad se više nije vratio.
Kad je tvoje srce puno jada, tuge, boli i žalosti, objasnio je Sasaki u jednom intervjuu, tada nisi usklađen sa svojim osjetilima. Zatvoren si, kao da je oko tebe spuštena zavjesa. Kad bi bar malo ispraznio svoje srce, mogao bi ponovo čuti pjev ptica. Mogao bi zapaziti lisicu ili zvuk potoka u vrtu. Pretvoriti telefonski poziv iz nečega što djeluje nesumnjivo jednostrano, u nešto očigledno dvostrano, može se pomoću osobne imaginacije, zamišljanja, smatra Sasaki. Kad telefoniraš u toj govornici, zamišljaš kako bi odgovarala ta druga osoba na tvoja pitanja. Ključ je u zamišljanju, imaginaciji. Imaginacija će pomoći ljudima da nastave dalje živjeti. Moraš početi zamišljati svoj budući život bez te osobe koja je umrla. Upotrijebi maštu, gledaj svoju budućnost. Gledaj kako doručkuješ bez te osobe, kako putuješ vlakom bez nje i tada ćeš biti sposoban započeti živjeti svoju budućnost. Želim da ljudi nastave živjeti svoje živote što je prije moguće izražavajući u mojoj telefonskoj govornici na vjetru, na telefonu za žalovanje, svoje osjećaje.
Zašto ne bismo mogli razgovarati s našim pokojnicima kod kuće, gdje nam je ugodno, u svojoj sobi primjerice, zašto ne možemo svojoj majci koja je umrla reći ono što joj želimo reći za vrijeme šetnje po šumi, dok svjetlost koja se pomalja kroz lišće nalikuje na svjetlost kojom ljudi opisuju raj, pitali su novinari Sasakija. To je drukčije od svega toga, to nije terapija, odgovara Sasaki. To nije molitva i nije povjeravanje prijateljima za vrijeme ugodnog razgovora uz piće. Kad čovjek uđe u govornicu i dohvati telefonsku slušalicu njegov mozak priprema njegova usta da počnu govoriti. To je povezano. Stalno to radimo. Ne razmišljamo o tome što želimo reći, jednostavno to izgovorimo. Na glas. U telefonsku slušalicu koja ni sa čim nije povezana. I ništa drugo ne trebamo učiniti osim pustiti da naše riječi odnese vjetar...
Bilo bi lijepo kad bi netko i ovdje na mojim zelenim brijegima postavio jednu takvu govornicu pa bi i Litterula sav svoj jad mogla prepustiti vjetru da ga odnese što dalje...
Post je objavljen 11.05.2021. u 09:19 sati.