Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/litterula

Marketing

Capraške skulpture



Neko vrijeme, prije nego što me počelo zafrkavati koljeno, tri do četiri puta tjedno popodne sam išla u šetnju. Ili preko Viktorovca do Svete Marije pa preko željezničkog mosta do tvrđave ili Strossmayerovom do zidanoga mosta pa na novu šetnicu. A kad sam počela pjevati u župnom zboru, kad sam jednom tjedno išla na probu, prošetala bih se i kroz Caprag. Spustila bih se u Podjarak, prošla kroz parkić pokraj dječjeg igrališta, pa nastavila Školskom do Društvenog doma. Prođem kraj velikog novog dućana, glavne porte od rafinerije i centra za razminiranje, pa mala šetnja do benzinske. Iza benzinske je postavljena mjerna postaja za kakvoću zraka, pa pogledam usput kakav zrak udišemo. Kad sam se ja nastanila u Panoniji, znalo je povremeno jako smrdit po trulim jajima - to je sumporovodik, plin smrdljivac tj. H2S - no to je bilo nekad. Sad je zrak čist, više ne smrdi otkad je zatvorena željezara, a bojim se da će uskoro likvidirati i rafineriju. Ako produžim dalje ravno, stigla bih do nove pasarele koja vodi do željezničkog kolodvora u Capragu. No ja ne idem preko pasarele nego skrećem desno u Caprag, radničko naselje koje je nakon osnivanja sisačke Željezare niknulo u njenoj neposrednoj blizini, a obiluje parkovima i šumom. A u tim zelenim dijelovima Capraga i u industrijskim pogonima smješteno je tridesetak skulptura. Kad sam se prvi put, prije petnaestak godina, tuda šetala, bilo mi je to malo čudno, jer te skulpture nisu baš naročito lijepe a ni oku ugodne, nego izgledaju kao staro željezo za otpad. Nisam znala kakva su to metalna čuda, jer nisam imala pojma da se u Capragu u organizaciji Željezare od 1971. do 1990. godine održavala umjetnička kolonija. Kroz tu koloniju je ukupno prošlo dvjestotinjak umjetnika, među kojima su bili Ivan Kožarić, Dušan Džamonja, Ratko Petrić, Peruško Bogdanić, Milena Lah i mnogi drugi. Realizirano je više od dvije tisuće umjetničkih radova u raznim medijima. Jedan od najpoznatijih radova te kolonije je Kožarićev Antipod, smješten na samom ulazu u Željezaru. Stručna komisija bi dvaput godišnje birala umjetnike koji su dolazili u Caprag i oni bi dvadesetak dana pravili svoja umjetnička djela. Bila je to socijalistička varijanta današnjih umjetničkih radionica i sličnih programa. U Capragu su umjetnici surađivali sa željezarcima, odnosno radnici u kulturi s radnicima u proizvodnji, i to tako da željezarci ne budu objekti, nego subjekti kulturne politike, kako je to definirao tadašnji Odjel za kulturu u Željezari. Umjetnici su surađivali s grupama radnika zaduženima za tehničku realizaciju njihovih kreacija, a jedan od ciljeva kolonije bilo je ukazivanje pažnje radnicima na proizvodni proces kao potencijalni kreativni čin. Željezara je od umjetnika otkupljivala realizirane radove i potom skulpture postavljala u javne prostore. Neki su radovi bili darovani radnicima kao nagrade za postignuća u radu.
A kad se u Capragu odvozi glomazni otpad, i nekad i sada, u smeću se mogu naći i vrijedne metalne umjetnine. Jer stanovnici Capraga nisu uopće bili oduševljeni tim umjetničkim djelima što su nastajala u sklopu kolonije. Mnogi su prigovarali da su skulpture previše nalik na strojeve i proizvode metalurške industrije, odnosno da nema značajne razlike između te umjetnosti i onog što proizvode radnici Željezare.


Jedna od velikih skulptura smještenih u capraškim parkovima je poznata Kardeljeva zvijezda Dušana Džamonje, zapuštena kao i sve ostale skulpture u Capragu. Neke skulpture koje su bile postavljene u capraškim parkovima netragom su nestale; možda su kao metalni otpad dospjele onamo gdje su i nastale - natrag u talionicu.
Ne znam u kakvom su stanju te skulpture danas - nisam već mjesecima bila u Capragu, a ne planiram tako skoro tamo ni ići - ali znam da je sisački umjetnik Marijan Crtalić Crta 2007. godine pokrenuo projekt Nevidljivi Sisak i organizirao izložbu kojom je dokumentirao skulpture u Capragu te potaknuo konzervatorski zavod RH da ih uvede u popis hrvatske kulturne baštine. Čula sam i da je 2013. godine pokrenut Idejni projekt revitalizacije radničkog naselja Caprag koji uključuje sanaciju i obnovu napuštenih objekata i prenamjenu u interpretacijsko – kulturni centar, čime bi se povećala svjesnost o vrijednosti tih objekata te potaknulo građane na njihovo očuvanje. Ne znam je li išta od toga dosad ostvareno; bojim se da nije, a neće uskoro ni biti, jer je Crta prošle jeseni iznenada preminuo, a 29. prosinca Caprag je zdrmao "pokupski drmeš".
A ja ću se, kad već ne mogu uživo, barem u mislima još malo kroz Caprag prošetati. Proći ću pokraj knjižnice i velikih stambenih zgrada i onda prečicom između bašči polako idem do Taleta. Na terasi ću popit kavicu sa šlagom, onda ću svratit u dućan po čokoladicu, pa potom na pjevanje s mojim kolegicama i kolegama pjevačicama i pjevačima u crkvenom zboru.
Kući se uz brijeg neću vraćati pješice jer će biti kasno i mračno, a ja po mraku dobro ne vidim. I nadam se da neću morati ići na autobus nego da će se jedna od pjevačica ponuditi da me, kao i obično, odveze kući autom.


Post je objavljen 16.02.2021. u 17:22 sati.