Učahurena stvarnost
30.11.2006., četvrtak
Medvednica, pars prima
|
Dakle želite perverzije s Medvednice? Hmmmm, s kime li se ja družim, moj Bože, briga njih što smo skoro poginuli u govnima i paucima, glavno da se nažderu boleština s mog bloga... No dobro, prozni kerberi, evo vam ga na! So, išlo se na brucoški vikend koji je trebo trajat dva dana tj. od subote popodne do nedjelje ujutro. Za većinu ljudi tako je i bilo. Samo je za nas sedmero to sve skupa potrajalo do nedjelje navečer jer smo lutali bespućima Medvednice ko „ranjene srne“ (objasnit ću:). Ustvari, za mene su prvi problemi nastali već na autobusnoj stanici kad sam shvatio da sam Kralj morona. Gledam svoju grupu, svi nose rance pune KORISNIH stvari (tipa HRANA,VODA, LAMPE...) a ja nosim bijedni ruksakčić pun dezodoransa, kremica, parfemčića, gelića za moje beautiful face!!! Vjerujem da postoji kakav planinarski Oskar za najgluplju osobu koja se ikad penjala na neko brdo, ja bi pobro sve moguće kipiće... No dobro, ajde, krenuli smo busom i trebalo nam je jedno tisuću do tisuću i sedamsto godina dok smo stigli do te nekog jebenog restorančića maštovito nazvanog „Lipa“ koji je bio polazna točka za planinarski dom još maštovitijeg imena „Lipa“ (nemreš bilivit). By the time we got there, mrak je već proguto sve tračkove svjetlosti što je isprđivo jadni Mjesec tako da je bilo svjetla koliko u zmajevom šupku. Sreća Božja pa su se ženskinje sjetile ponijet lampe samo nisu imale baterije za njih (onda sam ko ja budala:). Naravno, fasovali su Lukin i moj mp3 (a ja se baš veselio kako ću svojim milozvučnim glasom uz pratnju mp3-ja pjevušit sve do vrha) koje smo jedva nagovorili da doniraju svoje baterije za dobrobit čovječanstva. Krenuli smo uzbrdo, nakon što je Koza Lepa Maja pokupila brojeve mobitela od svakog đedice koji je sjedio u onom restoranu. Jadni đedovi se uspalili ali ona je to učinila čisto zato da bi imali koga zvat ako „zalutamo“... Ja sam se htio pokazat kao veliki kavalir pa sam ponio šatore i Lepe Maje i Lene Tene. Uskoro sam shvatio da je kavalirstvo pogubno, pogotovo ako se pentraš po nekoj jebeno skliskoj livadi s nagibom od nekih milijardu stupnjeva. Šatori su jebeno teški pa sam ih, nakon što sam se s njima pošteno omudio, uvalio dvjema molekularkama koje su nam služile kao tegleća marva. One se nisu bunile (valjda zato što su mozak zaboravile tijekom evolucije), ko im je kriv. Moram li napominjat da je još uvijek MRKLI MRAK i da se ne vide ni drveća ispred nas a kamoli sitne male oznakice na njima!!! To je bilo definitivno najbolje iskustvo u mom mizernom životu, traženje točkica na stablima u nekoj pripizdini dok me oko vrata steže remen od burse a jebena vreća za spavanje uporno hoće pobjeć nizbrdo jer joj je dopizdilo da je mečim ko limun. K svemu tome još treba dodat hordu zajebantski raspoloženih korijena koji su nam se non stop bacali pod noge tako da sam skoro opizdio na pod jedno xilijun puta. Ne bi to bila neka šteta ali iza mene je išla Lena Tena koja je osvjetljavalja put mojoj lovely behind tako da je prijetila opasnost da ću se zajedno s njom skotrljat u tri strinine nizbrdo! A još je čupavije bilo kad je iza mene došla Lorena koja je triput sitnija od Lene Tene i koja bi garant poginula pod svim mojim gramima koji bi se sručili na nju. A ZA NE FALIT, čini mi se da je s nama putovala i vještica iz Blaira koja je pred nama kopala rupe u putu i gušila se od smijeha dok smo mi upadali u njih ko pjane budale. Naravno da sam ja pobro svaku jebenu rupu, svaki faking korijen i ASPOLUTNO svaki kamen. No dobro, uza sve te poteškoće dospjeli smo nekako skoro do planinarskog doma. Razularena gomila koja je urlala tako da bi probudili kosture u Pekingu nam je bila zvijezda vodilja prema vrhu. Malo je doduše bilo „problematično“ zadnjih dvjestotinjak metara (jer smo odabrali KRAĆI ali SMRTONOSNIJI put) jer smo se morali provlačit kroz šipražje i grančurine koje su visile ko sise oronule bakice svuda uokolo. A strmina je usput bila čisto fantastična, prava ravnica, nema što... AFINAMENTE VRH!!! Zauzimanje slobodnog stola i žderačina! Naravno da je rakija bila u điru ali ja sam vješto izbjegavo sve ponude i nagovaranja i DOSAĐIVANJA kojim su me neki morili kako bi ipak trebo probat barem malo... Ali fakat nije bilo potrebe za tim jer je toliko alkohola oko mene isparavalo pa vjerujem da sam i ja imo barem 0,2 promila. Meni taman dovoljno:) Nakon što smo se oporavili od uspona, Lena Tena je izvadila svoje (hmmmmm, nije ipak bila toliko pjana, ne brinite:) muzičke instrumente i nastala je bitka oko osvajanja bongosa. Mislim da su pripali Marini koja je nakon toga bubnjala cijelu bogovetnu noć ko kakav manijak na Duracellu. Luka si je zgrabio neke štapiće male a Maja i Ana one zvečkice male simpatične. A tada, dragi moji, uslijedila je kakofonija zvukova koji se ne daju opisat poznatim mi riječima. Otkrio sam da nam ritam nije jača strana (posebno nekima!!:) a sluh još da ne spominjem! A i repertoar pjesama je bio prebogat: dva i po refrena nekih pjesmuljaka i mnogo, mnogo udaranja po bongosima... Zatim su Lena Tena i ne znam tko još došle na ideju da osnuju BIUS sekciju za RANJENE SRNE!!! Čini mi se da je katalizator za tu ideju bio Karlo ali nisam siguran. Mene je Lena Tena proglasila Velikim Jelenom, ali ne vjerujem da se toga više sjeća, to je rakija govorila iz nje:) Najgore od svega je to što se ideja o Ranjenim srnama vrlo brzo proširila kroz ostatak ljudi na Medvednici pa su mnogi dolazili da se detaljnije raspitaju o sekciji... Alkohol čini čuda, definitely... Da skratim, rakija je nestajala, svima su nogice postale klimave, padalo se s klupica pa smo se pokupili pred vrata soba i zauzeli čitav hodnik. A tada, ladies and gentlemen, počelo je prepucavanje između dvije zaraćene strane. Karlo i Lepa Maja su se DVA SATA natezali oko Karlove teze da ne postoji savršena ljubavna veza i da KAD TAD mora doći po prevare. Zavrli su ko gluha krmad, svatko je potezo na svoju stranu i nisu popuštali. Srećom za sve nas, ništa oštro mi nije bilo pri ruci jer bi inače padale glave, tako mi ne znam čega, svega... Đavolje prepiranje je prekinula Scarface lady koja nas je počela jebavat u mozak kako smo ukenjali sav pod i da to „moratevioprat, moratevioprat, moratevioprat!!!“ Vat d fak? A ta dotična Scarface nas je već ubijala u pojam jedno 45 minuta kako NIKAD NEĆEMO NAĆ POSAO ako se ne budemo družili s ljudima poput nje i ako ne budemo lizali šupke profesorima i bili neki jebeni voditelji još jebenijih projekata... Dobro, to sam još i slušo što je govorila iako mi je išla neopisivo na nerve i najradije bi je bio tavom opalio to tikvi... Ali kad je počela kenjat kako nju Erben (profa iz zoologije, sijedi polućelavi đedica s enormnim egom na kojem bi mu i Nietzche pozavidio) i dan danas BARI i da ne može prestat mislit na nju!!! E to mi je diglo tlak na 500, hvala Bogu što je Lepa Maja maknula nož sa stola jer bi toj kravetini napravio ožiljak i na drugom obrazu!! KOJI ME FAKING RACKU IMAŠ PILAT 45 MIN I JEBAVAT U ZDRAV MOZAK I ONDA MI KENJAT KAKO TE ORONULI PROFESORI JOŠ UVIJEK BARE???? DO I LOOK LIKE I GIVE A SHIT ABOUT THAT??? FUCK OFF, SCARFACE!!!!! I onda nas je poslije htjela izbacit iz soba u kojima su nam bile sve naše stvari. I iako smo kučki govorili kako imamo ŠATORE i da nećemo spavat u jebenim SOBAMA, ona je ko gluho krme verglala svoje: „Nitkonesmijegore, nitkonesmijegore, moratesmjestasić, moratesić, moratesić, moratesić!!“ Glupačo moronska, tu su nam stvari, moramo to pokupit i idemo spavat negdje dolje na livadi... „NESMIJETEULAZITUSOBE, MORATESMJESTAOTIĆ, AJTE, AJTE“... Ma goni se u rodni kanal... uletili smo unutra, ja sam pazio da je što bolje nagazim kad sam izlazio, poslo sam je u nekoliko predivnih mjesta. Kad smo izlazili nije nas previše zabrinjavalo što ju je svatko opizido bursom ili šatorom, krava... A sad, dizanje šatora, spavanje, nevolje, jutro nakon... To vam sve stiže u slijedećem postu, nemam više snage a ovaj je ionako predug, počet će mi naplaćivat ovi s blog.hr... Eto, happy so far? BTW, danas je bio kolokvij iz kemije. Teoriju možda (kažem MOŽDA) prođem ali stehiometriju brrrrrrr. Užas. Bumo vidli, neeee? |
- 18:25 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (10) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
23.11.2006., četvrtak
Još malo literarnog ostvaraja Biološkog odsjeka...
|
Mislim da razumijem Zlicu i njene probleme oko hranjenja i kompjuteriziranja. Sad sam upravo otpratio dva kineska rudara koji su mi došli otkopat laptop ispod brda mrvica od kruha. Mrvetina, bolje rečeno, jer je kruh izuzetno „svjež i pečen“ pa su se sve mrvice grupirale u jednu Mothership mrvu. No da... Što htjedoh...? Oprat suđe? Ne, ne mogu, sudoper je začepljen. Oprat sebe? To ću poslije, kad cimeru pozaspu, ne želim bliske susrete osme vrste u banji... Zatvorit prozor jer je širom otvoren i hvataju mi se sige po plafonu? GLE, opet razmišljam preko tipkovnice, to nije dobro, zanemarite gornje opaske... Dakle, kako posijah tako moram i požnjet tj. kako vam obećah tako će i bit. Evo priča o Uništenju kozjih bradavica, literarni ostvaraj Perverznog Dua (upozoravaju se svi koji imaju manje od 18 da ne čitaju jer tekst sadrži moralnoupitne, perverznojezive i odvratnouzbudljive dijelove. Također se ne preporuča ni srčanim bolesnicima, niti onima koji ne mogu kontrolirat slinjenje...) Uništenje kozjih bradavica Svrha svake koze je da ima bradavice. Bez bradavica, koza je samo obrijana ovca (bez bradavica:). Jednom u dalekoj zemlji, gdje je svaka koza imala svoj mir, potajno, kroz sjenke zla, osvetnik Crnobradi Dabar, potomak Superkoze (tako su mu rekli), prerušio se u crnokosu kozu. Ta koza bila je jedinstvena: hodala je na dvije noge i imala 1 i po velik zub. Svi kozoljupci su slinili za tajnovitom kozom. Popularne tri koze: Lepa Maja, Lena Tena:) i da, ovaj, Koza br. 3 (Irena)... Prema mitovima, kozje bradavice su slapovi Nijagare, med i mlijeko (a, šit, ne pričamo o tome...). Ovaj, da, tri koze su, politički gledano, najsuperiorniji dio imale u bradavicama. Ta drevna magija nikad oronulih bradavica njihov je izvor trajne ljepote. Dabar, koji zna za tu moć, otima Kozu br. 3 (Irenu) u lokalni kokošinjac kod svoje maćehe, NapolaPečenePomlađeneBljedopute Koke. I kaže on njoj: „NapolaPečenaPomlađenaBljedoputa Koko, ima da joj odrežeš moćne bradavice i prišiješ mi ih na čelo!“ Jadna Koza br. 3 (Irena), nakon što je ostala bez bradavica, pretvorila se u ljepoticu iz snova (tj. NESTALA JE!!!). Medo i Miško, saznavši za novoiskrsli problemčić kod koza, ujediniše moći da suspregnu širenje pomame za kozjim bradavicama. Katapultirajući se u univerzum, zalutaše u pivnicu... Nekoliko godina kasnije: NEMA KOZA!!! UPS!!! ŠTO SAD??? Crnobradi Dabar, uništivši kozje bradavice, nestaje bez traga. Miško i Medo ustanove: „A onda natrag u pivnicu, prošlo je puno vremena!“ Superjunaci su razmišljajući razbijali zube i pivske boce. Kozji pakao: Lepa Maja i Lena Tena:) morale su svaki dan zadovoljavati Kozivraga (na što vi to pomisliste, nismo mi tak bolesni!!!). Čistile su mu noge, točnije lovile odbjegle buhe iz raja koje su imale neku drugu misiju (ali o tome kasnije, inače, misija im propala...) SVRŠETAK IZGUBLJEN U PRIJEVODU (uskoro očekujte izvanredan izvještaj o ekspediciji u bespuća Medvednice, o gubljenju na terenu i o idejama kako pozvat upomoć [paljenje parka prirode jedna od opcija] te o preživljavanju s tri deca vode i few narančina na nas sedam...) I, da, naravno da sam Gradonostalgičan, Boleslava, i ti ćeš bit, trust me. I kako to "otkad"? Pa kako sam mogo bit nostalgičan kad sam 19 jebenih godina živio u Gradu?? Tek kad ti nešto nestane primjetiš koliko ti znači... |
- 20:57 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (9) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
13.11.2006., ponedjeljak
Colloquium primum
|
Četvrtak je bio dan kada nas je PMF razdjevičio jer pisali smo prvi kolokvij koji se konačno neđe bilježi (ona sranja iz kemije su za prkno obrisat). Bješe to zoologija koju nitko od nas nije učio sve do srijede navečer. Ne moram ni napominjat kako je moja malenkost radije gledala emisiju o spolnom životu bezličnih mrava (hint :) nego proučavala hidroskelet jebenog virnjaka. Reče profa „lako ćete prepoznat hidroskelet, samo uzmete virnjaka, bacite ga i on se rasprsne. Jes, moj je hobi nabacivanje virnjacima po Zagrebu, evoluirao sam kada sam prestao silovat amebe mlađe od tri mjeseca! No, da skratim tiradu, nisam učio alavija navečer (just another fool, just another fool) pa mi se negdje u mozgiću okotila ideja da bi sutra mogo NE OTIĆ na predavanje nego bubetat. Ideju je dodatno raspirio Miško koji me, u biti, uhvatio pred vratima faksa s porukom hoćemo se nać neđe da učimo. „Naravno“, rekoh, i povedoh sa sobom Ifku i Nefena, oboje željnih znanja. Čekasmo pred Botaničkim vrtom. I čekasmo. I čekasmo. Nefenu se pripišalo, vratio se tek za deset godina. Ifka i ja se utovismo sendvičem. I dalje čekasmo... ET FACTA EST LUX! Miško se afinamente pojavi, zakasnio samo 20 minuta preko uobičajenih tri stoljeća i pet dana (šalim se samo, naravno... no hard feelings:) Prepustismo se njegovoj bolesnoj volji, obećo nam je visoku plaću i gomilu užitk... (uuu shit, nije post o tome!). No, da, ovaj, htio nas je odvest u Državni arhiv da tamo bubetamo ali plan mu je propo brzinom hrome svjetlosti. Jebena članarina iznosi par milijuna kuna mjesečno! Vrijeme curi ko prehlađeni nos, knjiga iz zoologije se podjebantski cereka, kip Marulića se trese od grohotnog smijeha. Sick bastards. Mi se složismo da ćemo poć u neki kafić, po mogućnosti neki tihi, i počet intenzivno štrebat. Hodajući ulicom, bezuspješno tražeći neki kafić u kojem se već nisu skupili ranojutarnji pivušari zamršenih perutavih bradurina, skoro pogibamo na semaforu. Neusporedivo, kada se pogleda da je Miško skoro osto bez budućeg potomstva jer se zabušio u kantu za smeće koja je bila ekstremno nisko! Srećom, vitalni organi (međunjima i onaj najvitalniji) su preživjeli. Pokucasmo na tristo vrata, nigdje za nas mjesta nema. Sad znam kako je bilo jadnom Josipu dok mu je Marija rađala na tovaru. No za razliku od njih koji su se skrili u štalu, nas je Golublji glasnogovornik odveo u najelitniji bar u ovom dijelu svemira, u Hotel Palace, za kavu smo iskašljali po 14 kuna svaki. Ali barem je bila poslužena na srebrenim pladnjićima, zajedno s Griottama. Kuul. Pokušasmo počet učit. Nije nam baš išlo dobro jer nam je svaka riječ u knjizi bila urnebesno smiješna, svaki crtež ekstremno perverzan. Uskoro je koncentracija nestala i počeli smo se zajebavat. Dok su Ifka i Miško pokušavali otkrit stranicu na kojoj se razgolitio Canis lupus, ja sam Nefenu pokazivo kako glumim pripadnika gay populacije koji pije kavičicu s ispruženim malim prstićem. No kako nemam baš puno prakse, napadno ispruživši maloga skoro sam lansirao čašu punu vode na nekog đedicu koji je snatrio nad polupojedenim kroasanom. Odlučivši da više neću zajebavat gajeve, priključih se sekciji za zoologiju koja se kraj nas još uvijek davila od smijeha. Bio nam je pun racku učenja, što ćemo kada smo disfunkcionalni i morbidni što se izobrazbe tiče. Ali tada se ja sjetih pa ga sretno izvadih!! Svi se oduševiše i počeše ga natezat vamo-tamo, svi su ga htjeli prvi zgrabit! I on je bio sretan što je izašao iz mraka u kojem je čamio otkad je došao u Zagreb! Miško i Ifka su ga prvi obilježili svojim zadovoljnim pogledom. A onda i Nefen. Da, moj je fotoaparat konačno opet u funkciji: Nakon ove partije roktavog, cerekavog, grcajućeg, rigajućeg i preglasnog smijeha, Miško nas napusti. Ode se ispovjedit teti na bazenu što nije mogo doć jer ima kolokvij. Mi ostadosmo još malo, dovoljno da Ifki ispadne. Ispala joj fora stoljeća: „Pogledaj kako je zakrčen stol pladnjevima, kao da smo VEČERALI DORUČAK!“ Umrijesmo, pa uskrsusmo. Zaključivši kako više ne bismo smjeli remetiti javni red i mir u općini Centar, krenusmo prema Mimari. Putem je i Nefenu ispao. Štos godine: „Zamisli da se neka teta zove Vesela a preziva Lešina i onda umre. Kako bi osto ozbiljan na sprovodu kad bi joj na nadgrobnoj ploči pisalo: Ovdje počiva Vesela Lešina!!“ Crknusmo i opet se digosmo. Za nekoliko minuta počinje kolokvij. Poredaše nas kao kakve kriminalce u klupe, smilovaše nam se pa nam udijeliše svakom po molekulu kisika da nas drži sat vremena. Test je počeo, zaškriputale olovčice. Ništa strašno: zaokruži amo, zaokruži tamo, dopuni tu, nacrtaj tamo... Sve u svemu izgledalo je lako. Malo me doduše spopo smijeh kada sam crto bilateralno simetričnu životinju i označavo ravnine i osi simetrije. Naime, moj morski pas je izgledo kao da je na kanabisu već kronično dugo vremena. Gušeći se od smijeha jedva sam predao test i izišo vani da se smirim. Odbio sam sve potencijalne napadače rekavši im da NE ŽELIM raspravljat o testu ali rulja je bila preglasna. Pričekao sam ostatak ekipice pa smo sretni i zadovoljeni otišli se tovit u SC. Nakon žderancije preda mnom i Miškom je visila ona. The Dilema: otići ili ne otići na matematiku (Šejkspir nam nije ni do koljena). Meni je dilema bila tim veća što NE MORAM na matematiku ali trebam jadničku pravit društvo (čitaj: ovaj put naćerat profu da nas išćera van kalašnjikovom). Dilemu je srećom razriješilo vrijeme koje nam je velikodušno pokazalo da ga više nemamo pa ne trebamo ni ić gore. Guud, odosmo na Interliber. Nažalost, nismo pun vidjeli jer je bila neopisiva gužva, kao da Ševerina demonstrira novi kućni uradak. Ipak sam si kupio Drvo znanja, svidila mi se slatka mala vjeverica na naslovnoj. Miško si je uzeo naslovnicu s iguanom, dok mu je njegova draga servirala da je to zbog njegove fizičke sličnosti s dotičnim reptilom. Ah, amantes amentes... Također smo i izgubili Ifku koja ima „the thing“ na nindža korenjače pa ih je tražila upravo nesnonsom brzinom. Malo smo se tovili gumenim crvolikim bombončićima i čokoladokarameliziranim mjendulima. Nakon što su Miškec i njegova ljubica isparili, Ifka i ja smo odlučili toplinu potražiti u obližnjem kafiću/restoranu/ćumezu jebenom... Naime, ušli mi unutra, sjeli, sjedili, sjedili, čekali, posijedili, ostarilli, Ifka isheklala napicu, ja dobio mlade (Frano, Mare i Cvijeto), čovjek prošao kroz tri evolucijske grane... JEBENI KONOBAR NAS NIJE HTIO POSLUŽIT, SKOT, ĆAĆA MU MATER!!! Prošo je kraj nas trilijun puta, vidio nas je, pogledao nas je u oči što znači da nismo bili nevidljivi ali jednostavno je zaključio da smo nedostojni njegovog neprocjenjivog vremena!! GAD GESTAPOVSKI! Ifka je već dolazila u napast da ga malo „izmasira“ veoma tvrdim masažerom kojeg je kupila baš maloprije. Meni se nije dalo preuzimat odgovornost za ubojstvo prvog stupnja pa smo se lagano pokupili. Ona ode doma... Ja odoh do Mimare (opet Mimara). Uputih se prema lijevom redu klupa i onako u mraku skoro opizdim prknom o pod jer NEMA KLUPA na cijeloj lijevoj strani! Ja baš htio sjest kad nema klupe. Odoh do slijedeće, nema ni nje... E žebi ga, sjedoh na desnu stranu i bijah u tako interesantnom društvu: smetlar koji očito živi u svojoj kanti za smeće te zaljubljeni par koji se pofato meni slijeva. Koliko sam uspio viđet u polumraku, tip je ženskoj proždiro facu ali njoj je to očito bilo seksi jer nije vrištala (kao što bi ja u sličnoj situaciji...). A razlog zbog kojeg sam bio tamo je ubijanje vremena dok ne počne sastanak BIUS-ove (Udruga Studenata BIologije) sekcije za biologiju mora. Da, dragi moji, pokušat ću ronit u 4. mjesecu, ali ne bojte se, Centar za nadziranje tsunamija na Pacifiku će vas pravovremeno obavijestit! Jedva nađoh tu zgradu (all thanks to Koza Lepa Maja) i još jedvitije objasnih Mišku gdje se to nalazi (koji je za promjenu malo kasnio). Nakon veoma zanimljivog sastanka uslijedilo je piće u nekom kafiću prigodno nazvanom „Krivi put“. Neka skrivena poruka??? Ko će ga znat. Upoznasmo se s ljudima, umrijesmo od miomirisa koji se širio iz obližnje Kenjare (čitaj: WC-a), naručismo piće. Svi opališe po pivi, par ženskih uzeše kole. Miško (nešto se previše spominješ, o mišu, ljudi će pomislit da smo zaručeni. Dakle, NISMO zaručeni samo se previše zajebavamo together...) i ja šokirasmo mušku populaciju sekcije kad naručismo obadvojica po kolu. It`s good to be different!! Dobro, i Koza Lepa Maja je pila kolicu, ali ona je curetak, ona smije :) So do we. Uskoro razlaz, idemo doma jer smo mrtvi umorni, sutra je novi dan, SUTRA SU REZULTATI KOLOKVIJA! Bilo je još stvari koje su se dogodile ali nisu stale u ovaj oduži post. Također sam obećo i priču o Uništenju kozjih bradavica, literarni ostvaraj Perverznog dua, te Studiju o srodnosti Miševa i Skočimiševa u redakciji Triju Koza ali to će sve morat pričekat slijedeći post (kojeg NEĆE BIT ako mi se sve spomenute osobe ne iskomentiraju redom!!! I ne interesiraju me izgovori tipa „činčila mi je pojela modem“!!) P.S. Kolokvij = 80%, ja sretan ko malo prase, nažalost neki meni bliski ne prođoše, žao mi je ljudi, ima u Boga dana (i ispravaka), bit će bolje... |
- 20:49 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (8) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
07.11.2006., utorak
Malo svakodnevice s PMF-a
|
Danas smo smo se opet ubijali od posla na praktikumu iz kemije. Trebalo je odredit temperaturu taljenja nepoznatog uzorka. Nimalo me nije iznenadilo kada smo dobili neku jebeno zamotanu cijev nazvanu Thielov aparat (kako egocentrično) napola ispunjenu nekih žutim sranjem što se pokazalo da je parafinsko ulje i da smrdi ko kuga kada ga „slučajno“ prolijete po stolu jer vas zajebava klema pa ne možete „aparat“ naćerat da stoji ravno na vražjem stalku. Kada sam konačno umirio tu cjevčugu trebalo je jedno eon i po drobit kristale nepoznatog uzorka kako bi se mogli nagurat u kapilaricu. I također, budući da su tehničari u laboratoriju lijeni i neopisivo „susretljivi“, morali smo sami zataljivat kapilare na jednoj strani. Ne moram ni napominjat kako su moje kapilare izgledale kao da su sišle sa slike Salvadora Dalija, oni satovi su milost Božja! Nakon što sam upropastio tisućetak kapilara, konačno sam jednu uspio nagovorit da ostane ravna... Uslijedilo je trpanje vražjeg praha u kapilaru. Nakon što sam ja stavio jedno kilo i po, asistentica nam reče kako nam je dosta svega par milimetara uzorka. Cool, pomislih, dajte mi lopatu da maknem višak iz svoje kapilare! Ajde neka, nek joj bude. Tada smo trebali pričvrstit kapilaru za toplomjer u gurnut ga (ne u guzicu!) u Thielov aparat tako da se bućka u onom odvratnom ulju. Došlo je vrijeme da opet kresnemo plamenike. Moje „Extra duge žigice“ od jedno kilometar su bile hit sezone, svi su s njima palili vatru. Nakon što sam se dobro opeko na jebeni plamen, trebalo je kumit i molit ulje da se zagrije. Skoro su mi oči ispale dok sam promatro onu mrvu bijelog praha kada će postat prozirna. Prvi put se to dogodilo na 84°C, zatim na 90, pa na 96 A ONDA na 88!! Ma naravno, fulo sam talište jedno milijun stupnjeva. A najgore je bilo što smo nakon svakog mjerenja morali ponovo zataljivat nove kapilare, skupljat prah, čekat da se prežgano ulje ohladi... Sve u svemu, reče mi asistentica kako mi to nije baš dobro (a jebiga, ja se već ponado Nobelovoj nagradi za kemiju!) ali mi je ipak potpisala vježbu. Poslije sam malo „prepravio“ rezultate i dobio odgovarajući temperaturu. Sram me nije bilo! Kada sam sve to sredio, skuho se lešo u onoj kuti, pospremio stol i dozvo bitchy tehničarku (koja je danas bila izuzetno susretljiva jer smo pisali anketu o tome kako smo zadovoljni radom u praktikumu i osobljem...) da mi pregleda stvari, moro sam čekat stoljećima da mi se asistentica smiluje i pregleda referat od prošlog puta. Za divno čudo, ovaj put nije imala ni jednu primjedbu na referat niti na kolokvij što će reć da sam opalio 100% ovaj put! Doduše, nije primjetila da sam u jednoj vježbi zaboravio zaključak ali ko je jebe. Vau, osjećam se nadmoćno! Nakon svega ovoga uslijedilo je sat vremena umiranja na predavanju iz kemije. Nakon dubljeg mozganja oko jednog problemčića, zaključio sam da Miškec i ja moramo OBAVEZNO sjedat odvojeno na kemiji i matematici jer ništa živo ne pratimo i ljosnut ćemo oba kolegija. Nakon par nanosekundi rasprave, postigli smo kompromis: kemiju pratimo, matematiku nabijemo na... Nažalost, jedna strana se nije držala sporazuma (a druga je bila izuzetno povodljiva) pa je cijelo vrijeme ispuštala zvukove parenja golubica u proljeće, kokoši koja nese jaja, kučka kojemu neko non stop gazi po repu... Budući da je neopisivom geniju poput mene nemoguće radit u takvim uvjetima (khm, ovaj, da...), odusto sam od praćenja Van der Waalsovih veza i posvetio se smirivanju golubova. Tako, čisto sumnjam da će me sreća nastavit držat, u četvrtak je malo jači kolokvij iz zoologije a ja nisam ni dlakom maknuo da nešto naučim. Sutra se grupica entuzijastičnih (čitaj: Lepa Maja, Lena Tena, Moi i ako nam se još ko ušlepa) sastaje neđe pa ćemo pokušat naćerat mozgove na suradnju ali čisto sumnjam da ćemo išta napravit! I još za kraj: bolesna epopeja nazvana „Kleopatrina sisa“ koju sastaviše Ifka, Miško et Moi: Kiki je baba S rogovima na nečemu. A on se diskretno smiješi i zamišlja pile. Pile na Ražnjiću crijevnog izmetka Prvog stadija embrionalnog razvoja. A sad ozbiljno kaže Kiki: Upadnite u H2SO4 i to si onda ručajte!! Želi si dobar oralni pobačaj, I kokoš kaže: Otpalo mi jaje! Oh ne, ja sam Bog!! I Bog mu reče: Spaljujem te S H3PO4, bio si notty! Shvatili smo zašto šmrkalj U domestosu pliva leđno. NEĆU više plakati, ispale mi oči... PRATITE STOKO LJUDSKA Kako ponire ljudska sudbina u ponore Kemijskog barbarstva!!! I svi Odlučiše zaglibiti u glibnom Glibu što se glibiše glibski, Glibskim glibavim glibom. I glib glibiše eonima! Jednoga dana mali, bijeli, prgavi, umišljeni, Uštogljeni, uspaljeni, napaljeni škamp Kaže: Antena mi za guzicu zapela! Ali u taj čas Kapetan Zaspan Zaspi o zaspanim snovima u Škampovoj točci. Usni kako mu morska zvijezda Navlači riblji kondom na nožni palac... To su vam kulturološki ostvaraji PMF-ovaca. Slijedeći put čitajte o Uništenju kozjih bradavica... |
- 19:00 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (8) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
04.11.2006., subota
Evo ljudi, perverzni duo PMF-a
|
Eto, nakon brojih pisama fanova koji su bili tako željni upoznati čovjeka koji mi promijeni život konačno će vam se ispuniti želja (all thanks to Koza Lepa Maja čija je mirna ruka slikala ovu iznimno oštru upitnu situaciju koja se odigrala pred vratima Biološkog odsjeka). Što da vam kažem, bilo nam je dosadno i čovjek mi odluči skočit u naručje. I što je u tome loše? Ništa, naravno, dapače!! Nadam se da me amicus neće tužit zbog povrede autorskih prava, ili što ga ogolih pred svijetom bez njegovog znanja. Sad moram ić, pregorit će mi mobitel od svog ovog kenjanja... |
- 21:14 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (5) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
I`M ONLINE... IT˙S ALIVE! ALIVE!!!!!!!!!!!!!!!!
|
P I N K P I M P I˙m back again I know ya`ll missed me I˙m so so sick Can˙t handle it Yeah, I talk shit JUST DEAL WITH IT! Aaaaaaleluja, konačno, finally, INTERNET in my room!!!!! Brzina prava sitnica: 115 Kb/s, treba mu jedno minut i po da otvori blogeditor ali NEMA VEZE jer konačno imam otvoren prozor u svijet!!!!! Eto, sad možete malo redovitije primat updateove iz metropole, sranja o početku moga drugog početka, događanjima među perverznom skupinom PMF-ovaca, nove izmišljotine bolesnih umova, ispovijedi jednog sociopata. Čitat ćete priče koje sastavljaju naizgled normalni i pobožni ljudi od kojih će vam se ledit krv u žilama, doživjet ćete transcedenciju na nove, neslućene, razine morbidnosti a to sve zahvaljujući nekolicini ljudi koje uključujem u kreaciju ovog bloga. Ja sam i dalje executive director, samo imam nekoliko zaposlenika koji će od sada rintat! HA! I feel allmighty! HAHAHAHAAAAAA! A sad je vrijeme da ponovo zatvorim prozorče, idem na objed u Špansko i nosim jedno kilotonu robe za oprat! Things just can`t go any better! In fact they can, if only I lived closer to my source of sick inspiration! Zato uopće ne želim razmišljat kakve ćemo gnjusobe smislit kada se dogodi onaj male bonding ritual in your room, Mousey! I BEZ PRIMISLI MOLIM LIJEPO!! |
- 09:19 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
02.11.2006., četvrtak
HALLOWEEN
|
Eh, teško li je zadovoljavat široku narodnu masu... Danas bješe Noć vještica, ono što se u nas tek probija, a ono s čime Ameri imaju problema već odavno. Neka, meni ne smeta, nek se narod veseli! I ja se sjetih tako mojih raščupanih vještičica doma i pošaljem im poruke i imam što otkrit... ONE SE ZABAVLJAJU!!!! Jedna vještica u kazalištu, sjedi pet metara dalje od Ljubljane i ima pogled na umobolnu psihu sociopata zarobljenog u tijelu dobroćudne (?) profesorice. Ostale moje kokoši sjede u kinu i gledaju „Crnu Daliju“, kuš bolje od toga za Noć vještica. Jedini odgovor vrijedan prave vještice došao mi je iz Rijeke kada mi je Ficula odgovorila da će me raščerečit čim me uhvati! E to je pravi vještičji odgovor! I tako, dok se moje vještice zabavljaju svaka na svoj gnjusobni način, ovaj pretili ljuskavi Merlin razmišlja kojom zgodnom čarolijom zapaliti „Opću zoologiju“. Zatim mora smisliti neku novu za potpaljivanje „Opće kemije“. Mislim da ću za obje iskoristiti „Ignis Satanae“, čini mi se prikladno. Jedino mi nedostaje čarobni štap, na popravku je jer sam zadnji put nehotice sjeo na njega dok sam si čarolijom „Clunem Dextram Augeo!“ pokušao povećati desni guz tako da bude jednake veličine kao na mome čarobnjačkom idolu, Nevenusu Ciganovićorumu. Čak sam i primio ukor od dotičnog velečarobnjaka jer nisam zvao Čarosudnu komisiju za povećavanje Clunisa (iliti guza, možete misliti što bi Rimljani rekli na onog „zgodnog“ glumca Clooneyja??). Sada moram čekati dok mi stigne novi štap i dok mi ne isteče ukor koji se sastoji od veoma jedinstvene kazne: čarolijom „Labia Reducio!“ usne su mi smanjenje na veličinu bebinih i takav moram hodati dok mi se Ciganovićorum ruga cijelo vrijeme! Ajme koja sramota, ne znam kako ću preživjeti! Danas su opet sve metle za masovni prijevoz krastavih vještičetina i ljuskavih čarobnjaka bile u kvaru. Naime, neku je vješticu puklo njeno gnjilo trodijelno srce dok je zajedno s ostalima jahala na novoj Bandićevoj metli negdje u Draškovićevoj. Rezultat je bio taj da je cijeli metlovni promet do trga iz smjera Dubrave bio obustavljen, sve dok na vještici nije primjenjena čarolija „Cordem Amputo!“ Nakon što su joj odstranili srce, vještica je živnula i promet se normalizirao. Naravno da ja nisam htio čekati da se Nečastivi ne smiluje nama jadnima na ostalim metlama pa sam odlepršao na 17-icu koristeći čaroliju „Porcus volans!“. Tako sam i stigao na faks i pronašao Glavnu Gusku koja mi je vratila pergament s vježbama iz seciranja odvratnih magičnih stvorenja. Sve je u redu, samo sam zabrljao na crtežu dvoglave oštrozube morske spužve, nacrtao sam očnjake deset metara prekratke. Ali sve se to da popraviti, pogotovo ako znate inkantaciju „Occide Anserem Cardinalem!“ Ubijete Glavnu Gusku i riješite problem, nema gubljenja vremena na popravak crteža. Nakon toga sam s krastavom prijateljicom Ifkom, njenom jednako krastavom frendicom Shvatio-Sam te s ljuskavim frendom Nefenom, odletio metlovozom do televizije, pokušali smo se prijavit za posao pljeskača kada vještici u facu eksplodira kotao pun napitka za brzi rast bradavica (mliječnih). Na kraju smo odustali od posla, za pet cjelodnevnih snimanja dobije se samo 130 štakorovih slezena, a to je premalo za naše dragocjeno vrijeme. Gnjevni jer je tip na televiziji bio ljubazan preko svake mjere, skupili smo svu snagu i učetvero izveli „Decapito Hominem!“ Nakon što smo ga riješili perutave glave, otputili smo se u WC iliti Wještičji Centar te objedovali svježu bakicu koja je netom umrla na stolu, neki su jeli samo bubrege ali najveća navalija je bila upravo na spolne organe, kažu da su oni, u kombinaciji s inkantacijom „Vaginam Profer!“ prava ubojita sila, toliko ti se proširi da možeš primit mlažnjak! Čarobnjaci ne smiju koristiti tu čaroliju jer im se nema što proširiti pa se obično dogodi da im otpadne i ono malo što im visi. Ali vještice su se upravo borile za taj detaljčić! Nakon toga svega razišli smo se jer je svatko imao svoga posla. Ja sam se otputio na stanicu i čekao metlu br. 12 koja se nije pojavila punih pola sata! Čak sam pokušao i čarolijom „Occulum iacio“ prebaciti svoje oči preko Westin hotela da vidim što je zadržalo metlovoz ali nisam ništa uspio vidjeti, već je toliko očiju letilo zrakom jer su svi gledali gdje je metlovoz pa su se mogli vidjeti samo tuđi očni živci! Pomiren sa Fatumom, čekao sam strpljivo, skuhao si napitak za superbrzi rast gljivica na nogama, pojeo par živih gnomova te prešao nekoliko dječice za svoj mali hominarij. Kada se metlovoz konačno pojavio, zajahao sam i hibernirao dok nisam stigao u Vražju Dubravu. Srećom kod kuće nije bilo cimera pa sam se mogao nesmetano presvući u svoj normalni izgled. Samo, zaboravih navući zavjesu, pa kad su mnogobrojne glave počele navirati, srce je izdalo jadnu susjedu! Neuznemiren tuđom nesrećom, pokupio sam svih 46 glava u veliku punđu i odlučio napisati ovaj kratki pregled današnjeg Dana vještica. Ali tek sad počinje ono pravo, cijela rulja s faksa se skuplja na trgu, idu cugat. Čini mi se da je netko spominjao eksperimentalnu čaroliju „Sangvinem In Aethanolum Muto!“. Meni se ne mijenja svoju krv u etanol pa neću nigdje ići. Možda kad bi moj ljuskavi frend Štakorko išao pa da zajedničkom inkantacijom „Temptatores Secamus“ sasiječemo sve napasnike i spasimo čast... Ali on ima posla sa svojom krastavijom polovicom pa ga neću uznemiravat... Eto, do slijedećeg javljanja ostajte krastavi, ljuskavi i odvratni! |