Dakle želite perverzije s Medvednice? Hmmmm, s kime li se ja družim, moj Bože, briga njih što smo skoro poginuli u govnima i paucima, glavno da se nažderu boleština s mog bloga... No dobro, prozni kerberi, evo vam ga na!
So, išlo se na brucoški vikend koji je trebo trajat dva dana tj. od subote popodne do nedjelje ujutro. Za većinu ljudi tako je i bilo. Samo je za nas sedmero to sve skupa potrajalo do nedjelje navečer jer smo lutali bespućima Medvednice ko „ranjene srne“ (objasnit ću:). Ustvari, za mene su prvi problemi nastali već na autobusnoj stanici kad sam shvatio da sam Kralj morona. Gledam svoju grupu, svi nose rance pune KORISNIH stvari (tipa HRANA,VODA, LAMPE...) a ja nosim bijedni ruksakčić pun dezodoransa, kremica, parfemčića, gelića za moje beautiful face!!! Vjerujem da postoji kakav planinarski Oskar za najgluplju osobu koja se ikad penjala na neko brdo, ja bi pobro sve moguće kipiće...
No dobro, ajde, krenuli smo busom i trebalo nam je jedno tisuću do tisuću i sedamsto godina dok smo stigli do te nekog jebenog restorančića maštovito nazvanog „Lipa“ koji je bio polazna točka za planinarski dom još maštovitijeg imena „Lipa“ (nemreš bilivit). By the time we got there, mrak je već proguto sve tračkove svjetlosti što je isprđivo jadni Mjesec tako da je bilo svjetla koliko u zmajevom šupku. Sreća Božja pa su se ženskinje sjetile ponijet lampe samo nisu imale baterije za njih (onda sam ko ja budala:). Naravno, fasovali su Lukin i moj mp3 (a ja se baš veselio kako ću svojim milozvučnim glasom uz pratnju mp3-ja pjevušit sve do vrha) koje smo jedva nagovorili da doniraju svoje baterije za dobrobit čovječanstva. Krenuli smo uzbrdo, nakon što je Koza Lepa Maja pokupila brojeve mobitela od svakog đedice koji je sjedio u onom restoranu. Jadni đedovi se uspalili ali ona je to učinila čisto zato da bi imali koga zvat ako „zalutamo“... Ja sam se htio pokazat kao veliki kavalir pa sam ponio šatore i Lepe Maje i Lene Tene. Uskoro sam shvatio da je kavalirstvo pogubno, pogotovo ako se pentraš po nekoj jebeno skliskoj livadi s nagibom od nekih milijardu stupnjeva. Šatori su jebeno teški pa sam ih, nakon što sam se s njima pošteno omudio, uvalio dvjema molekularkama koje su nam služile kao tegleća marva. One se nisu bunile (valjda zato što su mozak zaboravile tijekom evolucije), ko im je kriv.
Moram li napominjat da je još uvijek MRKLI MRAK i da se ne vide ni drveća ispred nas a kamoli sitne male oznakice na njima!!! To je bilo definitivno najbolje iskustvo u mom mizernom životu, traženje točkica na stablima u nekoj pripizdini dok me oko vrata steže remen od burse a jebena vreća za spavanje uporno hoće pobjeć nizbrdo jer joj je dopizdilo da je mečim ko limun. K svemu tome još treba dodat hordu zajebantski raspoloženih korijena koji su nam se non stop bacali pod noge tako da sam skoro opizdio na pod jedno xilijun puta. Ne bi to bila neka šteta ali iza mene je išla Lena Tena koja je osvjetljavalja put mojoj lovely behind tako da je prijetila opasnost da ću se zajedno s njom skotrljat u tri strinine nizbrdo! A još je čupavije bilo kad je iza mene došla Lorena koja je triput sitnija od Lene Tene i koja bi garant poginula pod svim mojim gramima koji bi se sručili na nju. A ZA NE FALIT, čini mi se da je s nama putovala i vještica iz Blaira koja je pred nama kopala rupe u putu i gušila se od smijeha dok smo mi upadali u njih ko pjane budale. Naravno da sam ja pobro svaku jebenu rupu, svaki faking korijen i ASPOLUTNO svaki kamen.
No dobro, uza sve te poteškoće dospjeli smo nekako skoro do planinarskog doma. Razularena gomila koja je urlala tako da bi probudili kosture u Pekingu nam je bila zvijezda vodilja prema vrhu. Malo je doduše bilo „problematično“ zadnjih dvjestotinjak metara (jer smo odabrali KRAĆI ali SMRTONOSNIJI put) jer smo se morali provlačit kroz šipražje i grančurine koje su visile ko sise oronule bakice svuda uokolo. A strmina je usput bila čisto fantastična, prava ravnica, nema što...
AFINAMENTE VRH!!! Zauzimanje slobodnog stola i žderačina! Naravno da je rakija bila u điru ali ja sam vješto izbjegavo sve ponude i nagovaranja i DOSAĐIVANJA kojim su me neki morili kako bi ipak trebo probat barem malo... Ali fakat nije bilo potrebe za tim jer je toliko alkohola oko mene isparavalo pa vjerujem da sam i ja imo barem 0,2 promila. Meni taman dovoljno:) Nakon što smo se oporavili od uspona, Lena Tena je izvadila svoje (hmmmmm, nije ipak bila toliko pjana, ne brinite:) muzičke instrumente i nastala je bitka oko osvajanja bongosa. Mislim da su pripali Marini koja je nakon toga bubnjala cijelu bogovetnu noć ko kakav manijak na Duracellu. Luka si je zgrabio neke štapiće male a Maja i Ana one zvečkice male simpatične. A tada, dragi moji, uslijedila je kakofonija zvukova koji se ne daju opisat poznatim mi riječima. Otkrio sam da nam ritam nije jača strana (posebno nekima!!:) a sluh još da ne spominjem! A i repertoar pjesama je bio prebogat: dva i po refrena nekih pjesmuljaka i mnogo, mnogo udaranja po bongosima... Zatim su Lena Tena i ne znam tko još došle na ideju da osnuju BIUS sekciju za RANJENE SRNE!!! Čini mi se da je katalizator za tu ideju bio Karlo ali nisam siguran. Mene je Lena Tena proglasila Velikim Jelenom, ali ne vjerujem da se toga više sjeća, to je rakija govorila iz nje:) Najgore od svega je to što se ideja o Ranjenim srnama vrlo brzo proširila kroz ostatak ljudi na Medvednici pa su mnogi dolazili da se detaljnije raspitaju o sekciji... Alkohol čini čuda, definitely...
Da skratim, rakija je nestajala, svima su nogice postale klimave, padalo se s klupica pa smo se pokupili pred vrata soba i zauzeli čitav hodnik. A tada, ladies and gentlemen, počelo je prepucavanje između dvije zaraćene strane. Karlo i Lepa Maja su se DVA SATA natezali oko Karlove teze da ne postoji savršena ljubavna veza i da KAD TAD mora doći po prevare. Zavrli su ko gluha krmad, svatko je potezo na svoju stranu i nisu popuštali. Srećom za sve nas, ništa oštro mi nije bilo pri ruci jer bi inače padale glave, tako mi ne znam čega, svega... Đavolje prepiranje je prekinula Scarface lady koja nas je počela jebavat u mozak kako smo ukenjali sav pod i da to „moratevioprat, moratevioprat, moratevioprat!!!“ Vat d fak? A ta dotična Scarface nas je već ubijala u pojam jedno 45 minuta kako NIKAD NEĆEMO NAĆ POSAO ako se ne budemo družili s ljudima poput nje i ako ne budemo lizali šupke profesorima i bili neki jebeni voditelji još jebenijih projekata... Dobro, to sam još i slušo što je govorila iako mi je išla neopisivo na nerve i najradije bi je bio tavom opalio to tikvi... Ali kad je počela kenjat kako nju Erben (profa iz zoologije, sijedi polućelavi đedica s enormnim egom na kojem bi mu i Nietzche pozavidio) i dan danas BARI i da ne može prestat mislit na nju!!! E to mi je diglo tlak na 500, hvala Bogu što je Lepa Maja maknula nož sa stola jer bi toj kravetini napravio ožiljak i na drugom obrazu!! KOJI ME FAKING RACKU IMAŠ PILAT 45 MIN I JEBAVAT U ZDRAV MOZAK I ONDA MI KENJAT KAKO TE ORONULI PROFESORI JOŠ UVIJEK BARE???? DO I LOOK LIKE I GIVE A SHIT ABOUT THAT??? FUCK OFF, SCARFACE!!!!! I onda nas je poslije htjela izbacit iz soba u kojima su nam bile sve naše stvari. I iako smo kučki govorili kako imamo ŠATORE i da nećemo spavat u jebenim SOBAMA, ona je ko gluho krme verglala svoje: „Nitkonesmijegore, nitkonesmijegore, moratesmjestasić, moratesić, moratesić, moratesić!!“ Glupačo moronska, tu su nam stvari, moramo to pokupit i idemo spavat negdje dolje na livadi... „NESMIJETEULAZITUSOBE, MORATESMJESTAOTIĆ, AJTE, AJTE“... Ma goni se u rodni kanal... uletili smo unutra, ja sam pazio da je što bolje nagazim kad sam izlazio, poslo sam je u nekoliko predivnih mjesta. Kad smo izlazili nije nas previše zabrinjavalo što ju je svatko opizido bursom ili šatorom, krava...
A sad, dizanje šatora, spavanje, nevolje, jutro nakon... To vam sve stiže u slijedećem postu, nemam više snage a ovaj je ionako predug, počet će mi naplaćivat ovi s blog.hr... Eto, happy so far? BTW, danas je bio kolokvij iz kemije. Teoriju možda (kažem MOŽDA) prođem ali stehiometriju brrrrrrr. Užas. Bumo vidli, neeee?
Post je objavljen 30.11.2006. u 18:25 sati.