Marketing
Colloquium primum
Četvrtak je bio dan kada nas je PMF razdjevičio jer pisali smo prvi kolokvij koji se konačno neđe bilježi (ona sranja iz kemije su za prkno obrisat). Bješe to zoologija koju nitko od nas nije učio sve do srijede navečer. Ne moram ni napominjat kako je moja malenkost radije gledala emisiju o spolnom životu bezličnih mrava (hint :) nego proučavala hidroskelet jebenog virnjaka. Reče profa „lako ćete prepoznat hidroskelet, samo uzmete virnjaka, bacite ga i on se rasprsne. Jes, moj je hobi nabacivanje virnjacima po Zagrebu, evoluirao sam kada sam prestao silovat amebe mlađe od tri mjeseca!
No, da skratim tiradu, nisam učio alavija navečer (just another fool, just another fool) pa mi se negdje u mozgiću okotila ideja da bi sutra mogo NE OTIĆ na predavanje nego bubetat. Ideju je dodatno raspirio Miško koji me, u biti, uhvatio pred vratima faksa s porukom hoćemo se nać neđe da učimo. „Naravno“, rekoh, i povedoh sa sobom Ifku i Nefena, oboje željnih znanja.
Čekasmo pred Botaničkim vrtom. I čekasmo. I čekasmo. Nefenu se pripišalo, vratio se tek za deset godina. Ifka i ja se utovismo sendvičem. I dalje čekasmo... ET FACTA EST LUX! Miško se afinamente pojavi, zakasnio samo 20 minuta preko uobičajenih tri stoljeća i pet dana (šalim se samo, naravno... no hard feelings:) Prepustismo se njegovoj bolesnoj volji, obećo nam je visoku plaću i gomilu užitk... (uuu shit, nije post o tome!). No, da, ovaj, htio nas je odvest u Državni arhiv da tamo bubetamo ali plan mu je propo brzinom hrome svjetlosti. Jebena članarina iznosi par milijuna kuna mjesečno!
Vrijeme curi ko prehlađeni nos, knjiga iz zoologije se podjebantski cereka, kip Marulića se trese od grohotnog smijeha. Sick bastards. Mi se složismo da ćemo poć u neki kafić, po mogućnosti neki tihi, i počet intenzivno štrebat. Hodajući ulicom, bezuspješno tražeći neki kafić u kojem se već nisu skupili ranojutarnji pivušari zamršenih perutavih bradurina, skoro pogibamo na semaforu. Neusporedivo, kada se pogleda da je Miško skoro osto bez budućeg potomstva jer se zabušio u kantu za smeće koja je bila ekstremno nisko! Srećom, vitalni organi (međunjima i onaj najvitalniji) su preživjeli.
Pokucasmo na tristo vrata, nigdje za nas mjesta nema. Sad znam kako je bilo jadnom Josipu dok mu je Marija rađala na tovaru. No za razliku od njih koji su se skrili u štalu, nas je Golublji glasnogovornik odveo u najelitniji bar u ovom dijelu svemira, u Hotel Palace, za kavu smo iskašljali po 14 kuna svaki. Ali barem je bila poslužena na srebrenim pladnjićima, zajedno s Griottama. Kuul.
Pokušasmo počet učit. Nije nam baš išlo dobro jer nam je svaka riječ u knjizi bila urnebesno smiješna, svaki crtež ekstremno perverzan. Uskoro je koncentracija nestala i počeli smo se zajebavat. Dok su Ifka i Miško pokušavali otkrit stranicu na kojoj se razgolitio Canis lupus, ja sam Nefenu pokazivo kako glumim pripadnika gay populacije koji pije kavičicu s ispruženim malim prstićem. No kako nemam baš puno prakse, napadno ispruživši maloga skoro sam lansirao čašu punu vode na nekog đedicu koji je snatrio nad polupojedenim kroasanom. Odlučivši da više neću zajebavat gajeve, priključih se sekciji za zoologiju koja se kraj nas još uvijek davila od smijeha.
Bio nam je pun racku učenja, što ćemo kada smo disfunkcionalni i morbidni što se izobrazbe tiče. Ali tada se ja sjetih pa ga sretno izvadih!! Svi se oduševiše i počeše ga natezat vamo-tamo, svi su ga htjeli prvi zgrabit! I on je bio sretan što je izašao iz mraka u kojem je čamio otkad je došao u Zagreb! Miško i Ifka su ga prvi obilježili svojim zadovoljnim pogledom. A onda i Nefen. Da, moj je fotoaparat konačno opet u funkciji:
Nakon ove partije roktavog, cerekavog, grcajućeg, rigajućeg i preglasnog smijeha, Miško nas napusti. Ode se ispovjedit teti na bazenu što nije mogo doć jer ima kolokvij. Mi ostadosmo još malo, dovoljno da Ifki ispadne. Ispala joj fora stoljeća: „Pogledaj kako je zakrčen stol pladnjevima, kao da smo VEČERALI DORUČAK!“ Umrijesmo, pa uskrsusmo.
Zaključivši kako više ne bismo smjeli remetiti javni red i mir u općini Centar, krenusmo prema Mimari. Putem je i Nefenu ispao. Štos godine: „Zamisli da se neka teta zove Vesela a preziva Lešina i onda umre. Kako bi osto ozbiljan na sprovodu kad bi joj na nadgrobnoj ploči pisalo: Ovdje počiva Vesela Lešina!!“ Crknusmo i opet se digosmo.
Za nekoliko minuta počinje kolokvij. Poredaše nas kao kakve kriminalce u klupe, smilovaše nam se pa nam udijeliše svakom po molekulu kisika da nas drži sat vremena. Test je počeo, zaškriputale olovčice. Ništa strašno: zaokruži amo, zaokruži tamo, dopuni tu, nacrtaj tamo... Sve u svemu izgledalo je lako. Malo me doduše spopo smijeh kada sam crto bilateralno simetričnu životinju i označavo ravnine i osi simetrije. Naime, moj morski pas je izgledo kao da je na kanabisu već kronično dugo vremena. Gušeći se od smijeha jedva sam predao test i izišo vani da se smirim. Odbio sam sve potencijalne napadače rekavši im da NE ŽELIM raspravljat o testu ali rulja je bila preglasna. Pričekao sam ostatak ekipice pa smo sretni i zadovoljeni otišli se tovit u SC.
Nakon žderancije preda mnom i Miškom je visila ona. The Dilema: otići ili ne otići na matematiku (Šejkspir nam nije ni do koljena). Meni je dilema bila tim veća što NE MORAM na matematiku ali trebam jadničku pravit društvo (čitaj: ovaj put naćerat profu da nas išćera van kalašnjikovom). Dilemu je srećom razriješilo vrijeme koje nam je velikodušno pokazalo da ga više nemamo pa ne trebamo ni ić gore. Guud, odosmo na Interliber. Nažalost, nismo pun vidjeli jer je bila neopisiva gužva, kao da Ševerina demonstrira novi kućni uradak. Ipak sam si kupio Drvo znanja, svidila mi se slatka mala vjeverica na naslovnoj. Miško si je uzeo naslovnicu s iguanom, dok mu je njegova draga servirala da je to zbog njegove fizičke sličnosti s dotičnim reptilom. Ah, amantes amentes... Također smo i izgubili Ifku koja ima „the thing“ na nindža korenjače pa ih je tražila upravo nesnonsom brzinom. Malo smo se tovili gumenim crvolikim bombončićima i čokoladokarameliziranim mjendulima. Nakon što su Miškec i njegova ljubica isparili, Ifka i ja smo odlučili toplinu potražiti u obližnjem kafiću/restoranu/ćumezu jebenom...
Naime, ušli mi unutra, sjeli, sjedili, sjedili, čekali, posijedili, ostarilli, Ifka isheklala napicu, ja dobio mlade (Frano, Mare i Cvijeto), čovjek prošao kroz tri evolucijske grane... JEBENI KONOBAR NAS NIJE HTIO POSLUŽIT, SKOT, ĆAĆA MU MATER!!! Prošo je kraj nas trilijun puta, vidio nas je, pogledao nas je u oči što znači da nismo bili nevidljivi ali jednostavno je zaključio da smo nedostojni njegovog neprocjenjivog vremena!! GAD GESTAPOVSKI! Ifka je već dolazila u napast da ga malo „izmasira“ veoma tvrdim masažerom kojeg je kupila baš maloprije. Meni se nije dalo preuzimat odgovornost za ubojstvo prvog stupnja pa smo se lagano pokupili. Ona ode doma...
Ja odoh do Mimare (opet Mimara). Uputih se prema lijevom redu klupa i onako u mraku skoro opizdim prknom o pod jer NEMA KLUPA na cijeloj lijevoj strani! Ja baš htio sjest kad nema klupe. Odoh do slijedeće, nema ni nje... E žebi ga, sjedoh na desnu stranu i bijah u tako interesantnom društvu: smetlar koji očito živi u svojoj kanti za smeće te zaljubljeni par koji se pofato meni slijeva. Koliko sam uspio viđet u polumraku, tip je ženskoj proždiro facu ali njoj je to očito bilo seksi jer nije vrištala (kao što bi ja u sličnoj situaciji...). A razlog zbog kojeg sam bio tamo je ubijanje vremena dok ne počne sastanak BIUS-ove (Udruga Studenata BIologije) sekcije za biologiju mora. Da, dragi moji, pokušat ću ronit u 4. mjesecu, ali ne bojte se, Centar za nadziranje tsunamija na Pacifiku će vas pravovremeno obavijestit! Jedva nađoh tu zgradu (all thanks to Koza Lepa Maja) i još jedvitije objasnih Mišku gdje se to nalazi (koji je za promjenu malo kasnio).
Nakon veoma zanimljivog sastanka uslijedilo je piće u nekom kafiću prigodno nazvanom „Krivi put“. Neka skrivena poruka??? Ko će ga znat. Upoznasmo se s ljudima, umrijesmo od miomirisa koji se širio iz obližnje Kenjare (čitaj: WC-a), naručismo piće. Svi opališe po pivi, par ženskih uzeše kole. Miško (nešto se previše spominješ, o mišu, ljudi će pomislit da smo zaručeni. Dakle, NISMO zaručeni samo se previše zajebavamo together...) i ja šokirasmo mušku populaciju sekcije kad naručismo obadvojica po kolu. It`s good to be different!! Dobro, i Koza Lepa Maja je pila kolicu, ali ona je curetak, ona smije :) So do we.
Uskoro razlaz, idemo doma jer smo mrtvi umorni, sutra je novi dan, SUTRA SU REZULTATI KOLOKVIJA! Bilo je još stvari koje su se dogodile ali nisu stale u ovaj oduži post. Također sam obećo i priču o Uništenju kozjih bradavica, literarni ostvaraj Perverznog dua, te Studiju o srodnosti Miševa i Skočimiševa u redakciji Triju Koza ali to će sve morat pričekat slijedeći post (kojeg NEĆE BIT ako mi se sve spomenute osobe ne iskomentiraju redom!!! I ne interesiraju me izgovori tipa „činčila mi je pojela modem“!!)
P.S. Kolokvij = 80%, ja sretan ko malo prase, nažalost neki meni bliski ne prođoše, žao mi je ljudi, ima u Boga dana (i ispravaka), bit će bolje...
Post je objavljen 13.11.2006. u 20:49 sati.