Učahurena stvarnost
30.03.2006., četvrtak
Untitled
E, da, evo stavio sam za sve nevjerne Tome (čitaj: Ljubljanu) sliku pomrčine Sunca, koju je uspio uhvatit moj Pater Familias. Moglo je bit i gore: nakon bjesomučnog slikavanja od jedno tri minute, Pater Familias je ustvrdio da nije stavio memorijsku karticu u aparat pa je trčo do doma po nju. Ne moram ni govorit da je propustio 60-postotnu pomrčinu no i ovo je dobro. I tako, osjećam se nekako nikako. Džepna me ispitala, dobio fino lijepo 5, iako nisam ništa ponavljo. Čak sam se bio jutros digo oko 5 i 45 ko da ću ponavljat ali sam većinom ponavljo zatvorenih očiju. Antigonu sam izvuko trojčicu i sretan sam što ne moram ispravljat. Preko zemljopisa i kemije smo Ficula, Staljin i ja rješavali križaljke, Pontifex Maximus nam je poslije svima držo predavanje o odgovornosti, vremenu koje imamo do roka za predaju maturalnog, o odgovornosti, našim izostancima, odgovornosti i o odgovornosti. Zaključak: nismo odgovorna bića, treba nas devetat dok ne pomodrimo. Što bi tek reko kad bi znao da se certain someone skoro svaki sat "baci" kroz prozor i pobjegne sa sata. Kako je taj someone neodgovoran, cccc.:) Eh, ovim putem čestitam Kizrin koja je uspjela položit vozački (i natjerala ostatak pučanstva da ne napušta svoje domove ni za živu glavu:) Bravo, Kazrin! Zatim bi htio reć Draški "jebiga, i ja sam prvi put ljosnuo, nije to ništa strašno, treba HAK-u para pa zato bacaju svakoga barem jednom. Uspjet ćeš next time!". Za Sveždera ne znam je li položila jer mi nitko ništa ne govori a ne smijem slat više poruka da SLUČAJNO ne prekoračim iznos tarife 60!! U svakom slučaju, Svežderu ako si položila ČESTITAM, a ako si pala onda SORRY, BIT ĆE BOLJE TREĆI PUT! I tako, so sad se nije dogodilo ništa značajno, osim što sam imo poginut od skrhanog stakla koje, btw, Pontifex još nije dao popravit i koje visi skoro godinu dana Staljinu poviše glave. Danas sam ja pridonjeo da komadići stakla počnu napuštat okvir tako da bi uskoro mogli čitat o Staljinovoj smrti pod kopitima neukrotive staklene Europe. I sad me zato boli glava, idem se nakrkat Lekadolima i poć spat. Sutra moram na EEG i najvjerojatnije će ustanovit da već odavno nemam mozak. Ako ko ima jedan viška nek zazove 1-800-NEEDBRAINURGENTLY. Until next time, tješite se reprizama prijašnjih postova. |
- 15:49 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (11) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
28.03.2006., utorak
Recenzija vrlo zanimljivog(?) filma
|
Ovo jednostavno moram neđe zapisat. Đeš bolje nego na blog. Dakle, radi se o filmu od sinoć na novoj Tajna Bermudskog trokuta. Film je tako fenomenalan da to nije normalno. Sve počinje kada četvero ljudi odluči poći malo na krstarenje brodićem, ulovit koju ribu i sl. I naravno, odabrali su najhit sezone: Bermudski trokut! Već vidim reklamu: "Posjetite Bermudski trokut i ujedno i nestanite, doživite nezaboravan susret s morskim duhovima, probajte poginut, spalite prastaru brodinu i još mnogo toga, sve za samo 2999,99$ (plativo u više rata)" Znači, imamo 4 čovjeka: jednu glupu Kokoš, jednog Pohlepnog međeda, Zabadalo koji je cijeli prekriven kremom za sunčanje da ne bi slučajno pocrnio i Junačinu koja spasi stvar, donekle. Tu su još i Kapetan brodića i njegova Sisata prva časnica. Krenuli su na plovidbu u brodiću koji očito nije bio opituran dvjesto godina, drmusav i jadan ali njima nije smetalo. Neđe nasred pučine, Kokoš se odluči bacit u more da malo zapliva. Činjenicu da je odozdo vreba milijun gladnih morskih pasa je zanemarila. Nešto ju je ipak dofatilo, a što drugo nego dečkić u mornarskom odjelcu. Nakon napada histerije, davljenja, ispuštanja 10 litara dragocjenog kisika pod morem, Kokoš bi spašena. Tada je Zbadalo progovorio o čudnoj žutoj magli i o nekom brodu koji je nestao prije šeset godina. Naravno, nakon deset minuta, brodić proguta žuta magla i oni se odjednom nađu pokraj ogromne brodine koja je samo njih čekala. Zaboravio sam napomenuti da su duhovi već spizdili radio na brodiću pa je ekipa morala poć na ogromni brod iz 1939. godine i potražit novi radio. Nakon što se Sisata prva časnica uvjerila peset puta da je dobro vezala brodić za brodinu, krenuli su u unutrašnjost broda. E, sada počinju one sočne stvari. Čim su prekoračili prag velike plesne dvorane, pjati stari šeset godina su zazveketali, duhovi su se javili (yeeeeeeeeeeeees, ašnjašašf huhušašaša, haejhuhajtopihaha). Duhovi nisu naročito elokventni ali našim junacima se naježila kožica. Mudri Kapetan je zaključio da stari motori savršeno rade nakon šeset godina na nemilom moru, u olujama, maglama, koroziji i ostatku kemijskih procesa. On krene dolje u strojarnicu da pokrene motore i tako upali svijetla i radio (zaboravio sam reći da brodina iz 1939. ima state of the art tehnology). Išavši prema strojarnici, nonšalantno je prošao pokraj krvavog otiska ruke koji izgleda kao da ga je netom dovršio crtkarati neki statist u filmu (BTW duhovi, krv ??). No dobro, on dolje čeprka, a Pohlepni je u međuvremenu naletio na brodski sef pun puncijat zlata, love, bisera.... Navalo ko mutav i predvidio činjenicu da mu je očito Casper otvorio sef jer Pohlepni nije znao kombinaciju (inače, pokušo je provaliti kroz vrata sefa debela 60 cm s običnom sjekirom koja se razletila nakon drugog udarca). Za to vrijeme, Sisata prva časnica, Junačina, Zabadalo i Kokoš su pozaspali na prastarim foteljama i krpetinama i svi sanjali isti san u kojem ih proganjaju duše davno preminulih putnika. Još malo komunikacije duhova (šajajahašouihaha, jeihouhešeiošuo) i Zabadalo se naglo probudi! Vidio onog malog dječarca što je onomad potezo Kokoš u moru. "A zašto ja ne bi potrčo za nepoznatim krvavim dječakom po ovom ukletom brodu?", pomisli Zabadalo i otrči za dječakom govoreći da mu neće ništa. Uletio je u neku sobu i tu ga je mali dječarac sredio! Zabadala je drmlo srce dok je fotelja prelijetala sobu da mu blokira izlaz. ("Huhujeijejiejiejie, aaaahiiiiihihhaaaaahahah", rekoše duhovi). To su nekim čudom čuli Sisata i Junačina (koji su se u međuvremenu ludo zaljubili jedno u drugo) i pojurili za zvukovima dok je glupa Kokoš išla za njima. Vidjevši mrtvo tijelo, počela je vrištat ko da je kolju (zašto se imaš bojat mrtvaca???) i pobjegla glavom bez obzira, trčeći cik-cak deset minuta po hodniku koji se inače može preć u tri koraka. Usput je naletila na svoj dečka Pohlepnog koji ju je pak ošajdračio palicom za kriket po tintari. Pohlepa! Junačina i Sisata prva časnica pojurili su za Pohlepnih, usput tražeću glupu Kokoš. Učinilo im se zgodnim zavući se u neku prostoriju punu vode koja inače bezrazložno stoji usred inače suhog broda. Junačina prvi silazi: "Do you think this flashlight is waterproof?" Sisata: "I don`t know." Junačina: "Well, there`s only one way to find out!". Silazeći ljosne u vodu i ugasi mu se baterija: "It`s not waterproof." Nema veze, rovari po mraku kroz tu vodu i ništa ne vidi, očito, U kritičnom trenutku pale se sva svjetla i on ugleda gomilu ljudskih kostiju koje krasi otkinuta glava glupe Kokoši, kao trešnja navrh sladoleda. Naš Junačina se usere a istovremeno Pohlepni gurne Sisatu unutra i vrata zaglavi metlom. Usput pusti vodu da utiče u prostoriju (again, čemu prostorija puna vode usred putničkog broda?). Dok otkinuta glava bulji u Sisatu prvu časnicu, Sisata prva časnica vrišti ko da će je ta glava smazat za objed (Čemu se imaš bojat otkinute glave jebemu????), Junačina jednom rukom uspijeva otvoriti vrata, slomivši štap od metle i oni u zadnju milisekundu izbjegnu utapanje na inače suhom mjestu. Odluče ni časa časiti te bježe. Prvo svrate do strojarnice i otkriju da je Pohlepni skoro dokusurio Kapetana. Spika. Kapetan: "It was Stu (Pohlepni)." Junačina: "Whaaaaat?" Kapetan: "You must go, it`s not safe, too many souls...". Junačina: "Whaaaaaat?" Kapetan: "Destroy the ship (i pokaže rukom na kanticu benzina)". Junačina: "[tik tak tik tak tik tak tik tak tik tak...] I understand!"U završnom dijelu Sisata i Junačina su na palubi ali dolazi izmrcvareni Pohlepni kojemu je Junačina vrlo spretno dobacio palicu za kriket, nakon što je njome razbio ventil i pustio gorivo na palubu. Malo se pofajtaju, Junačina dobije par puta palicom po leđima ali njega to ne zaustavlja. Kada konačno padne ko pičkica, Sisata prva časica spašava stvar tako da nadljudskom snagom baci ogromno olovno... nešto preko palube i to ogromno nešto povuče za sobom svu silu konopa koji pak povuku Pohlepnog i objese ga preko palube, poviše mora, usput mu dobro stegnuvši vrat. I dok se on još polako trza, Junačina i Sisata prva časnica veslaju brže bolje away from the ship (zaboravio sam reć da su duhovi odma na početku odvezali njihov brodić [heiheiheheheheeee, aaaaah, joijoijpoijoi]). Junačina poseže za signalnim raketama, i dok cilja, duhovi (aaaaah, yeeeeeah, geeeeeeeeeet thhhhhheeeeeeemmmmmmm!!) pokreću prastare motore i odluče pregaziti mali gumenjak. Nevjerojatna moć ciljanja natjerala je Junačinu da spizdi dvije rakete u ništa ali posljednjom je ipak uspio potrefit gorivo na palubi, brodina spektakularno eksplodira i potone za manje od tri sekunde. A mogla je plovit još sto godina i nikome ne bi smetala, samo da oni nisu došli. Stvar začinjava neki ronilac koij izranja blizu gumenjaka i budi usnule Junačinu i Sisatu prvu časnicu. Glas s nebesa nam kaže da su to jedini preživjeli s brodića koji je nestao prije ČETIRI godine. Junačina&Sisata: "Ha ha!"The End Nadam se da vam se svidio film, meni je bio fenomenalan. Apsolutno za sve Oskare! Očekujem recenzije. |
- 00:01 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
27.03.2006., ponedjeljak
Appendix
|
In nemore occulto, ursorum parvorum domus est, ei vel et volant, aspicite! Homini aliqui infesti, atroces ut monstrum, diruerint illud caelum parvum verum. Sed non, certo non poterunt, nam parvi ursi venient, sicut unus omnes pugnabunt et silvam servabunt. Montem amas si, vel flumen vel florem, accipient sine mora in silvesterem mundum suum, illi prodigiosi volantes parvi ursi! odlučio sam objaviti svoj prvi (i zadnji) prijevod u životu. To su Volantes ursi za koje su svi htjeli da ih pokažem Fantomu U Štiklama. Nisam. To je razlog zašto me još nitko ne zove "Onaj luđak koji prevodi pjesmice na latinski i onda se time hvali profesorima". Ako je ko našo neku grešku, nek slobodni komentira. BTW, današnji post je odma ispod, za neupućene. |
- 19:28 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (3) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
Vivat cara libertas
Ivan Bez Zemlje je osto sam kod kuće (I TRI JE DOBIO IZ MATEMATIKE!!!!!!) Divota jer sad može na miru pisat; nitko mu ne dahće za vrat. Jes da bi Ivan trebo učit (čitaj: pravit šverc) za zadaćnicu iz grčkog ali o tom će mislit sutra kad bude kuko nad zajebanom sudbinom.(Moram prestat pisat u trećem licu, jezivo je...) Iskreno, jedva sam dočeko da ostanem malo sam. Imam čitavih 40,7 m2 za sebe i mačku. No nije bilo lako dočekat. Mater Familias je provela zadnja dva sata zamatajući jednu bombonjeru, pa drugu (koju nije uspjela zamotat jer je nije bilo moguće ugurat u stostruko manji papir. Isto ko da ja pokušam obuć Keksožderkine hulahopke), pa onda jednu kavu, pa drugu, pa treću, pa bocu viskija (dilema se vodila između viskija i nekog dobrog vina i brzo se razriješila jer Mater nije uspjela nać lijepi saket dovoljno velik da u nj sjedne vino.). No ipak su otišli i sad se ne moram brinut neđe do 8 da će se vratit jer će usput obić davno zaboravljenu prijateljicu. Moram napomenut da sam lagano zabrinut što se jebenog faksa tiče. Sinoć dok sam ležo skvrčen u kadi (jer je duga nekih 52 cm) počeo sam razmišljat o svojim divnim i nenadmašnim ocjenama (koje mi sigurno neće osigurat mjesto u domu, prije u kakvoj strogo nadziranoj ustanovi) i o mogućnosti da uopće ne upišem mol. biologiju (no uvijek je tu novinarstvo, zar ne?). I tako sam kontepliro dok se voda hladila i kad je konačno doprlo do mozga da se smrzavam, nastavio sam kukat u sobi. Donekle me smirilo to što pri upisu neće gledat pojedinačne ocjene nego opći uspjeh (I hereby ask anyone who reads to leave his or her view about this matter). Ljudi koji padoste ko i ja, jeste li vi zabrinuti? Jer neki u razredu odišu nevjerojatnom mirnoćom (ja bi najradije lupo [nečijom] glavom od zid). Kako možete bit tako mirni i samouvjereni? I nemojte govorit "o, možeš ti to, upisat ćeš ti što god odlučiš". Jezivo je to, zamisli izgubiš cijelu godinu jer te neki međed koji se došo isključivo zajebavat u Zagreb prestigne. To da se okačiš. I, tako, nemam što pametno više (ko da je i ovo dosad bilo) za reć. Ali Antigona mi se ne prepipava pa ću bludit još malo. Na televiziji nema ništa, nanny nazalira preko zvučnika direkt u mozak, tamo neki majmun skače i nabija svoju vjernu družicu po nevjerojatnim mjestima, Sanja kuka o problemu posrnulih bivših sponzoruša i o tome kako bi im trebali uplaćivat na žiro račun, glavna vijest dana je neki sportaš koji je povećo muda pa izgleda ko mutant iz pete dimenzije (jeste li primjetili kako nam je tv program fenomenalan). Glazbena scena se svela na nabadanje štiklama po nevinoj masi (i ne tako nevinoj, da nema potražnje ne bi ni bilo štiklovanja), i Žaka Gudeka koji se prelijeva preko rubova pozornice (mislim, ni sam ni ja neka vilenica ali što je previše previše je). Poštujem ja njegovu pojavu i debljinu ali realnost onog "baš-me-briga-što-drugi-kažu" lagano narušavaju ljepotice koje se lijepe na njegovu mješinu, istežu se da ga dokuče po gubici i izgledaju ko da bi ga svaka tri dana jebavala. Što sve žene (i muškarci) neće učinit za pet minuta tv prostora?! (Time goes by so slowly for those who wait.., I don`t wanna hear, I don`t wanna know, please don`t say you`re sorry.) Ljudi, molim vas dajte mi neke teme za kratku priču, crticu, roman, šund, brevijar, nešto..... Trebo bi napisat nešto za Večernjak ali ja FAKAT, FAKAT nemam ideja a da budem iskren i ne smišljaju mi se nešto. Problem je u tome što ja ne znam pisat o nekome, njegova događanja i slično. Ja pišem ublažene prostote i psovanja u lijepom obliku kad mi neko digne tlak. A ne smijem riskirat s tlakom, ionako mi je povišen (I`m still under pressure by certain someone) i ne spava mi se na Medarevu. Dovoljno mi je bilo prošle godine kad me bolilo ko ludo na mjestu slijepog crijeva samo što nije bilo slijepo crijevo. Prepipalo me jedno petsto doktora, svakih deset minuta po dva (na kraju me bolilo sve pa nije bilo smisla pitati gdje me trenutno boli), ozračili me stoput s rentgenom (Černobil * 2), i na kraju ustanovili da je "upala mišića", doktorski izraz kad nemaju blage veze što ti je. I sad me doktor XXXX (nije superžena!) izbjegava kad me sretne neđe. Bit će još nije skonto što mi je. Ali smršavio jesam, skoro 5 kila za 7 dana u bolnici. Nažalost, kad sam se dočepo frižidera, dobio sam 15. kg više. Jo-jo koji non stop ide gore. (Don`t explain yourself coz talk is cheap, there`s more important things than hearin` you speak!) Ljudi, jel vam dosta? Nadam se da ste još budni (ma koji je meni racku pa ne pišem ovo vama nego vodim svoj dnevnik! [kojeg čitaju svi, od prvog do četvrtog, a uskoro će zbornica i masna čajka Vicasla i pontifex maximus]). Dosta, idem navit nešto od muzike (Mozarta, na to se najbolje otkačit........ Shut up shut up shut pu don`t want to hear it....) Servus! P.S. Mentioned lyrics in bold are property of Madonna and Simple plan. (malo reklame...) |
- 16:50 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
24.03.2006., petak
O mačketini ili zašto sam danas sretan
Za početak, isprika: Ispričavam se Langolijeru aka Trakavici aka Svežderu ako sam je na bilo koji način uvrijedio sadržajem nekidašnjeg posta. Lang-Tra-Sve, oprosti ali ti FAKAT jedeš ko manijak (tome svjedoči to da je na kraju današnjeg dana bilo lakše donijeti koš do klupe nego pokupiti sve moguće omote i papire i odšlepati ih do koša). Samo ti jedi, u hrani je spas. Mene samo fascinira tvoj metabolizam. Pojedeš dva sendviča, jafu, vreću bombona, bananka i popiješ sok (skoro svaki dan) i uspijevaš ostat vitka. Ja stavim u sebe mrvu kruha i već mi se poveća opseg struka za tri metra. Well, it`s all in genes....Danas sam sretan. Izrazito. Škola je trajala samo do 11 i 40 zbog eu kviza. Ko kaže da Europa nije korisna? Barem nismo morali čamit do dva. Malo me sneveselila Brodska Sirena koja je tulila punih pola sata o Kantu i nekim imperativima, dužnostima i, naravno, Nepokrenutom Pokretaču tj. Bogu. Zašto mi to moramo učit, uopće? Mislim, svaki filozof kojeg smo do danas spomenuli je reko kako čovjek ima misaoni i tjelesni dio, da je Bog sve pokrenuo i da mi imamo dužnost pomagati. Čovječe, kako dinamičan studij, tako bi volio upoznat nekog ko je osto normalan nakon toga. Ali žao mi je Brodske Sirene, ona se dere iz petnih žila da nas nadglasa a mi je ne jebemo ni pet posto. Na kraju sata bude tako tužna (i promukla ,...i s manijakalnim sjajem u očima. Dajem glavu da će nas potrovat sve do kraja godine.). I još me nešto sneveselilo. Don Johnny i njegovo poimanje svijeta. Nisam mu dopustio da jučer pročita moj sastav na temu neke od postaja križnog puta pa je on brže-bolje pročito nakon sata i danas diplio o Paklu (u kojeg ja ne vjerujem, što sam i napiso). Odma je zasuo razred podacima iz Biblije i Isusovih propovijedi o Paklu. Naravno, pa on je svećenik, čime će se drugo branit nego onim što mu je Crkva stavila u mozak. Mislim da nema popa koji može mislit isključivo svojom glavom. Mene to živcira. Ja vjerujem u Boga, sve ono što nam Biblija kaže (pa čak i u neku verziju pakla; ne onu s velikim kotlom i gladnim vrazima koji te ubadaju u guzicu da vide jesi li se skuho) ali se vječito kačim s popovima oko Crkve kao institucije i stvari čime se ne bi trebali bavit jer ne trebaju ubadat nos u svačije posle. Ali neću više o tome. I sam sebi idem na živce. Još uvijek sam sretan. Sretan jer je petak. Jer je vikend. Jer sam još 7 dana bliži deadlineu a nisam ni prstom mako da napišem barem naslovnu stranu maturalnog (zbog toga baš i nisam sretan ali neću si kvarit dva i po dana slobode s tom tako nevažnom sitnicom). Evo svečano obećajem da ću ovaj vikend učinit NEŠTO vezano za maturalni (pa makar to bila i prva stranica). Ima samo jedna sitnica koja mi je digla tlak čim sam ušo u stan. Moja prastara mačketina Lady koju inače obožavam ali danas bi je najradije iz topa ispalio. Inače je veoma razmažena, mora žderat skupa s nama (skoro pa za stolom), brojit nam zalogaje i kukat ko Luda Mare kad joj ništa ne damo. Problem je u tome što joj je već 14 godina, ispali su joj skoro svi veći i jači zubi (mogli bi joj kupit dentijeru :) i totalno je ispalila glavom. Budi se skoro svakih petnes minuta i hoće jest. Naravno, nešto svježe i ravno iz vrećice (to zna, kurvetina). Uopće se ne obazire na planinčicu od stare hrane pokraj sudopera koja na kraju dana naraste veća od mene. Ako je mislite ignorirat, požalite jer onda počne grist za noge, lovit ruke, naricat i distonavat. Lakše joj je uturit nešto u gubicu nego je trpit. Danas je stoput nešto htjela jest, pa je onda hodala po svim mogućim stolovima, visila kroz prozor pa smo je morali spašavat (jer ima u njoj 20 kila i bole je kosti pa je svaki pad preko 20 cm visine smrtonosan), lovila imaginarne miševe, bacala se ko luda po noge, grizla laktove svima za objedom.... Kao da živite s išumjehalom babom od 90 godina. Najgora je kad se hoće mazit. Dođe ti u krilo i počne mečit šapama (a imajte na umu da je mišići više ne služe dobro i ne može uvuć žilete od kandža) po nogama i svaki put ko za inat potrefi arteriju na bedri i onda ostane stajat na njoj tri sata. I dok mi noga lagano žuti, zeleni, plavi, modri, ljubičasti ona škilji u mene i prede. Govno bezobrazno. Stat ću ja njoj na žilu da vidi kako je to. A možda i neću, tata ju je izgazio stoput, dvaput je slučajno zatvorio u kauč na razvlačenje (od tada bježi ko đavo od križa kad čuje škljocaj kauča). I,..... eto znao sam . Glođe mi koljeno, hoće žderat. Idem je našopat prije nego me zagrize. Stavit ću njenu sliku i nadat se da ovaj put NEĆE SVE POĆ U MATERINU ko juče. The end |
- 15:49 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (13) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
23.03.2006., četvrtak
Nije fer
Napiso sam sve lijepo, dugo, pobrinuo se da se ne dogodi kakvo sranje, napravio copy paste iz worda (zatim zatvorio word i NE SPASIO jer koji će mi kurac to, je li?) kad ono ode sve u tri p**** m*******! Neću ponovo pisat, nemam snage, nemam volje, piso sam to sat vremena. Ništa, nek se goni. Nikad više neću eksperimentirat sa slikama, NIKAD. Ma, zamisli koji jad. Zamisli da je Bog piso Knjigu Postanka u Wordu i nije spasio! Ne bi bilo ni duha nad vodama i Sunca jebenog ni noći.... Ah miser ego! |
- 18:35 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (8) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
22.03.2006., srijeda
Posveta Mecenatu
|
Hvala hvala, ljubim ruke, bilježim se s poštovanjem....! Nakon brojnih pisama podrške, mnogih ohrabrujućih riječi, čestitanja, padanja u nesvijest, rezanja žila od uzbuđenja, odlučio sam napisati i drugi post. Zašto ne, kad je prvorođenac doživio kozmički uspjeh, barem što se grupice izabranih koji znaju za njega tiče. I sad, dok me citiraju na velikim učilištima, i pišu znanstvene studije, Ivan Bez Zemlje je i Bez Inspiracije! Ajde ljudi, olabavite malo, mislite da je lako dijelit misli sa svijetom? Probajte pa ćete vidit. Kad smo već kod gledanja, sjetio sam se fizike (nema veze jedno s drugim, jel da?). Znaju moje Grupies o čemu se radi, zar ne? Ja udovoljavam vašim željama umjesto da pravim šverc za test koji je PRVI SAT i nemam kad to napravit u školi. Da ne govorim o mogućem odlasku kod babe gdje će se nastavit moja misija od subote kada sam cijelo Božje jutro potezo usisivač od tristo tona i pokušo pohvatat sve grinje koje su panično bježale uokolo. Usisajte vi dvije sobe plus četiri madraca s obje strane dok oko vas letaju bića mraka, zavlače vam se u nos i od njih kišete ko ludi magarci! DA, alergičan sam na prašinu a ipak se jebem s njom non stop. Nadam se da danas ne moram genocidirati grinje, ipak je loše vrijeme i to. Ali ne znam, Mater Familias nešto se priprema, čini mi se da spominje babu. Živi bili pa vidili. A sad, što se želja tiče. Arachnia ispred mene, koja non stop krade stvari iz pernice, guta olovke, gumice, penkale i ko zna što sve ne,zamolila me da je spomenem u slijedećem postu. Evo jesam. Ali, to nije dovoljno jer ona hoće da cijeli post posvetim NJOJ! Neću, nek mi vrati olovku!! Hvala Ficuli koja mi je skrenula pozornost na ovaj problem kleptomanije preda mnom. Evo spominjem i Langolijera koji doslovno proždire sve pred sobom, bilo to jestivo ili ne. Nemojte je ženit, momci, pojest će vam kućni budžet!! Tako, sad se spominjem osobe koju ne znam kako imenovat dok mi ne ostavi komentar. Zvat ćemo je zasad Keksožderka. Keksiju, čuvaj se Kraševe ruke! Nikad ne znaš tko te vreba! Možda koja krašotica ili krašuljak, pak! Pozdravljam Drašku, koja, as I speak, vozi po ovoj kišurini neđe na Babinom Kuku i moli boga da joj fakat koja baba ne ostane bez kuka. Big hell(o) to Thelma and Louise, knjigomanku i gutačicu bananaka. (Ako mi sve navedene osobe ne ostave komentar, zadavit ću ih jednu po jednu!!) Jesam li koga zaboravio? Pa da, Staljina nisam spomenuo. Staljin je jedna teta koja priča viceve, smije se kad ne treba, non stop zakopava i iskopava ratnu sjekiru s Fantomom U Štiklama i općenito podjebava sve živo. Na kraju (fakat mi se više ne da!) zdravstvujem Ciceronu kojeg sretoh kako se tovi pred Mrvicom i Surlabi koja je svojom mentalnom snagom utjecala na otvaranje ovog bloga uopće. Ako sam koga zaboravio, nek se ne brine, nije slučajno;) Za kraj samo da vas obavijestim da se ne morate brinuti za moju kičmu, danas neću stajati u polunaklonu pred grinjama i sluzi, usisavanje je odgođeno dok se desetkovane trupe grinja ne razmnože do zapanjujućih razmjera. Gaudeamus igitur! |
- 16:13 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (12) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
21.03.2006., utorak
Prvorođenac
|
Son of a b....!! Evo ja, odupirem se godinama tom blogu, ne želim da svijet doznaje moje pervezne misli. Konačno popustim i odlučim eto nešto napisat i već na prvoj crti mi upadne ćaća u sobu, kao da je racija! Close, minimize, shut down....! Osto je par sekundi, dovoljno da me zajebe i da se moram ponovo logirat i sve. Reason za ovo je moja Mater Familias koja je nakon nedavne afere s blogovima rekla da bi ona povješala sve te budale koje drkaju po kompjuteru i pišu blogove. Što bi tek rekla da zna da njen sin upravo to čini, ove sekunde (piše post, to jest)? Ne želim znat. Mater Familias je vrlo inkvizicijski nastrojeno biće, upravo kljuje prema banji, pokraj moje sobe, miš je na minimize,.... čeka anksiozno... Škripi daska od zahoda, znači imam desetak minuta, Mater će riješavat križaljke. Dakle ja, i moje perverzne misli. Ne toliko perverzne nego ironične. Kako ne bi bio ironičan kad idem u klasičnu g. gdje sistematski isisavaju svu radost iz tebe i ostaje ti jedino da zajebavaš sve oko sebe da i sam ne popizdiš. Zna Surlaba kako je to, ona je moja jutarnja praznilica (nije tuta nego ventil za jadanje  ). Ona je, srećom, i sama takva (iako to ne želi priznat) pa me razumije. Nek mi imamo jedno drugo za kukat u 7 ispred zgrade!Današnji dan me baš nešto razveselio. Dobio sam topčinu iz domaćeg iz grčkog (jebi Antigonu Edipe, imam ja važnijeg posla), nisam skonto matematiku (ništa novo, još drpim jedan s polugodišta), pisali test iz zemljopisa (odgovori na nivou čovjeka s i.q. -1,5: "Jadransko more je dio Sredozemnog koje je pak dio Atlantskog oceana, ima mnogo riba i nije baš čisto") Nadam se profesorovom smislu za humor (čovjek je bio s Pauzom, valjda ga je razvio!). Jedino što me oraspoložilo je 5 iz biologije. Nakon što je profa konačno smirila razred (ovaj put je zaboravila ježa. Da, ima gumenog ježa kojeg je vjerojatno drpila nekom kučku i kojim cvili da nas smiri. Ko bi reko da smo maturanti, prije kontingent debila), mogo sam ispričat sve o zubatom stvorenju koje se ubijalo s grana svaki put kad je pokušavalo poletit i koje je (nekim čudom) postalo ptica. Ja sretan. Ali ne zadugo. Sutra je novi dan, Ljubljana će me opet silovat Lidranom i meni će puknut film i opet ću napisat neku zadaćnicu u kojoj doslovno popljujem cijelu školu i koja će postat interni hit (to se, naime, dogodilo sa zadnjom). Kako ljudi ne shvaćaju? Ako sam reko NEĆU, to ne znači "možda" ili "razmislit ću", to znači N E Ć U !!!!!. Mala pauza, ćaća upravo rovi po sobi, traži, vjerovali ili ne, crni flomaster. Da naravno, ja inače svaki dan crtkaram flomasterima i crtam kućice i leptiriće.... ODAKLE MI FLOMASTER JEBEMU, PA NEMAM TRI I PO GODINE!! Eno, našo je nešto, ode s tim. Ne zanm čemu mu treba i što radi. Neznanje je blaženstvo. Onda sam ja svetac, ništa ne znam! Do me dovodi do mature. Do nekidan sam bio lagano nervozan ali otkad nas je Ljubljana pokušala utješit ("ništa se vi ne brinite, ja ću vam pomoć, to je samo 100 pitanja, sve četiri godine, tona i po dodatne literature, komisija od milijun krvoločnih kerbera, kidanje glava, bacanje u bezdan...") Poslije sata razred je bio katatoničan, vjerojatno su kroz misli sviju prolazili omče, Boninovo, tablete, giljotine... Meni je svejedno, ako ljosnem, upadam kod Ljubljane da joj malo pokvarim prosjek razreda (no offense, Surlaba). Ne da mi se više srat, ovo je vrlo vjerojatno prvi i zadnji post. Očekujem jedan komentar i to tvoj, Surlaba. Ako ko navrati nek si da oduška. Until next time... |