ISKONSKI PAG

nedjelja, 29.04.2018.

SUSRET NA VISOKOJ RAZINI





Judi neznaju da se ja i on cujemo skoro na dnevnoj razini, baren na dvi minute, samo da razmjenimo informacije i di ćemo ispalit bombe. Suboton smo uglavnon na Korzo uz kafu.
- Kako ste se ranđali koda kod predsjednika grete?!


- Ti si više od predsjednika, da judi oko nas ne receju da ličimo na šejani.
- Opet ti sa šejanima, ubit će ju te.
- Ma baš me briga.
- Ma jesi ti vidi ovo Bebiću moj, nanka besede da je barba Ive Cerni umra, pa ki su to judi tamo doli?

- Već sam o tome pisa i ti to jako dobro znaš. Ja san siguran da čovik ki je dobi nagradu grada, zasluži je i da ga se spomene na tom portalu ki predstavlja taj isti grad. Nekako mi se cini da taj portal više ne uređuju isti judi ki su bili na pocetak. Na ton portalu bi se trebalo znat, nakon ca je gradonačelnik pernu na Katine, pet minuta pokli toga već bi to tribalo bit dignuto gori. Ovako, zac služi taj portal, pitan ja tebe?
- Stvarno pervi put kada si pisa misli san, ca vo Bebić bez veze govori koda je popizdi, ca to njega briga. Ki je umra njega više ni, ca bi se njega neki spomenu.
- Sin mu je tamo dogradonačelnik, covik je koga bi se tribalo čuhat. Ovako ćemo saučešće uputit preko bloga.
- Vidiš Bebiću kako se to dogodi, da u dva dana ode mat bivšem gradonačelniku i otac sadašnjen dogradonačelniku.
- U svemu tome i barba Ive je bivši gradonačelnik ki je usko surađiva sa teton Tonicon, dok je ona rukovodila ondašnjon Riječkon bankon. Na ca smo mi to došli prijateju moj? Dali je moguće da su šoldi jedini kriterij ki u Pag prolazi. Ne mogu verovat da su se sve vridnosti grada izgubile. Sve se pred lito zmerci na brzinu, kako bi se judima oci zatvorile, tobože da se ca ucinilo. Najvažnije je uzest šoldi i kako doli receju: neka draga dimi.
- Ca moreš Bebiću moj, ispada da je tako. Nego reci ti meni oćete danas pobjedit Dinamo da nan pomorete.

- Do kada ćemo mi vamin pomagat. Ako mi dobijemo danaska Dinamo, još i mi moremo bit pervi.
- Daj ne zajabevaj, di vi morete bit pervi?
- Racunaj pa ćeš vidit.
- Zajeban je onaj Slovenac, on van je pun pogodak.
- Kad greš u Pag?
- Ovo lito.
- To znan i ja. Ne moreš bez aparata, ja mislin da nanka ne greš leć bez aparata.
- Slikivan Matea, sada ću i tebe ovjekovječit da te iman za uspomenu ili da se Mateo siti sa kin smo se družili.

- Nisan te pita jesi pročita članak za Dušana iz Suvenira. Nisan zna da je Dušan organizira glazbenu uniju ovde u Riku.

- Ki je to triba ucint po tebi?
- Ca ja znan ki je to triba ucint, ali svejedno nisan zna da Dušana ovde toliko cjeniju.
- Ca to govoriš turlavce. Sve pisme ovoga grada i pismu nogometnom klubu Rijeka je napisa Dušan. Ovde u Riku ga zato i štimaju. Kada recen da je on Pažanin niki mi ne veruje. Još je Portada bi napisa kada je dobi nagradau grada Paga, da je on porijeklom Pažanin. Po tome smo ja i ti porijeklon Pažani, a to ca smo se i jedan i drugi rodili na Prosiku, koga briga za to.

foto:Sergej Drechlers

- Baš mi je drago za Dušana, napiši ku besedu o tome.
- Bit ćeš uslužen. Gremo mi pomalo doma, jer san ja ovome malome i otac i mat.
- Bogami, ni tebi ni lako.
- Navikli smo se na to, bit će boje. Kako si reka da se zove ono di živeš? Srboči!
- Da ti se zajebavat, moraš cakod reć jer bi puka.
- Cujemo se.
- Ne baculaj.

29.04.2018. u 18:27 • 0 KomentaraPrint#

petak, 20.04.2018.

101. PAŽANIN - 22.BLAŽ KARAVANIĆ – (Pag, 11. siječnja 1872. – Pag, 27. veljače 1954.)





Posljednje počivalište don Blaža Karavanića je na gradskom groblju u Pagu u zajedničkoj grobnici bratovštine " od Čistilišta" sagrađene 1908. godine koju Pažani nazivaju "Brašćina".
Bratovština ili bratstvo (lat. fraternitas, confraternitas), stariji arhaični nazivi brašćine su laičke vjerske udruge, katkad utemeljene na staleškoj ili profesionalnoj osnovi koju bratovština pomaže u vjerskom i društvenom korisnom radu. Bratovštinu potvrđuje lokalni biskup, a svaka bratovština ima svoj statut (kapitul ili konstituciju) i svog sveca zaštinika.
Tko su bili članovi paške bratovštine "od Čistilišta" za sada je nepoznanica, međutim činjenica je da su kasnije mnoge duše, koje nisu imale nikoga od rodbine, završile upravo u grobnicu spomenute bratovštine.
Da li je to bila želja pokojnika i kojim povodom, teško će biti otkriti, ali je sigurno da don Blaž Karavanić sa mnogim zaboravljenima počiva u miru Božjem u paškoj brašćini. Jedino nas ploča sa njegovim podacima podsjeća da don Blaž tu počiva.





Blaž Karavanić rođen je 11. siječnja 1872. godine u Caski na zapadnom dijelu Paške uvale. U svom ranom djetinjstvu paška vala mu je bila pogled prema svijetu. Jedno je kada pašku valu promatraš iz Caske, a drugo iz Grada Paga, sa paškog mosta. To su dva različita pogleda na svijet.


Caska je potonuli grad sa još više legendi, koje su Blaža sigurno vodile ka svojem pozivu. Tako je Blaž Gimnaziju i bogoslovne nauke završio u Zadru. Svećenički red primio je 4. listopada 1896. godine.
Čudni su putevi Gospodnji. Tim putevima i željom mjesnog biskupa, Blaž je krenuo u prostranstva svog poziva vršeći svoju službu u mnoga mjesta svoje nadbiskupije. Rodaljice i Medviđa, Poljica i Dračevac Ninski (1900. – 1910.), Bokanjac, Privlaka (1910. – 1920.), Predošćica na otoku Cresu i na svom rodnom otoku u selima koji se zbirnim imenom zovu Barbati, tako blizu svojeg rodnog mjesta.

Don Blaž Karavanić izvodi da je taj toponim došao od sv. Barbata, biskupa benediktinca.
Osim navedenih župa u kojima je djelovao, don Blaž Karavanić obnašao je i neke druge, vrlo odgovorne dužnosti unutar zadarske nadbiskupije.
Bio je kancelar u Nadbiskupskom ordinarijatu, profesor i kapelan bolnice, te je vršio službu arhivara.
Po navodima zadarske nadbiskupije, arhiv Prvostolnog kaptola čuvao se zasebno u sakristiji prvostolne crkve sv. Stošije. Don Blaž Karavanić izradio je inventar na talijanskom jeziku 30-ih godina prošlog stoljeća. Navodi se da u tom inventaru nije popisano sedam svežnjeva spisa. Daljnjim istraživanjima i pregledom starog inventara utvrđeno je da u potpunosti nedostaju neki spisi koji su bili u inventaru kojeg je izradio don Blaž Karavanić. On je spise obradio i podijelio na manje svežnjiće koji su opet ili spojeni u veće svežnjeve i kutije. Danas fond ima 5 knjiga, 28 kutija 9 svežnjeva spisa. Koje je to sačuvano bogastvo zadarske nadbiskupije zaslugom don Blaža Karavanića, ne treba posebno naglašavati.

Don Blaž Karavanić je i kanonik Stolnog kaptola Sv. Stošije u Zadru, te njegov prepozit. Biti predstojnikom kanoničkog zbora, je veliko povjerenje mjesnog biskupa, koje je bilo povjereno don Blažu.

Don Blaž Karavanić nosio je i počasni naslov monsinjora. Monsinjorat dodjeluje papa crkvenim dužnosnicima zbog posebnih zasluga koje su stekli svojim radom u crkvenoj zajednici ili pak rade u biskupijskim kurijama. Postojalo je nepisano pravilo da se najčešće među monsinjorima tražio kandidat za biskupa. Svi monsinjori nisu biskupi, ali su biskupi najčešće i monsinjori.
Ono što se don Blažu Karavaniću ne može osporiti je ljubav prema svome otoku, na kojem je rođen i gradu Pagu. Od pisanih dokumenata, dvije knjige posvetio je povijesti svojeg otoka. Knjiga "Povijest grada i otoka Paga" nije nikada izdana, a rukopis se čuva u Pagu, u Župnom uredu.
Druga knjiga "Povjest paškog otoka u osmercu i desetercu od postanka pak sve do početka petnaestog vijeka", izdana je 2004. godine trudom Zadarske nadbiskupije.

Mons.dr. Pavao Kero u predgovoru knjige je zapisao: "Objavljujući ovu njegovu knjigu "Povijest paškog otoka u osmercu i desetercu od postanka pak sve do početka petnaestog vijeka" Stolni kaptol želi pokazati, kako don Blažov trud doista nije bio uzaludan. Cijeneći sav taj trud, znanje i vrijeme koje je don Blaž uložio u ovu knjigu, pokazavši se tako zaslužnim članom Stolnog kaptola, on mu želi tiskanjem knjige iskazati svoju duboku zahvalnost: njemu i njegovu praujaku, komu je don Blaž posvetio ove svoje stihove. Obojica su bili časni svećenici Zadrske nadbiskupije."

Don Blaž je u Privlaci 15. kolovoza 1918. u svom predgovoru knjige zapisao:
"Potaknut sa više strana da obijelodanim povjest otoka Paga, kojom se od više godina bavim, latih se tog veoma teškog predmeta jedino namjerom da štogod i ja doprinesem na oltar mog rodnog mjesta. Predmet sam crpio iz opće povjesti, a većim djelom iz povjesti slavnog i dičnog našeg gradjanina plemića Lovre Ruića, te nešto, ali jako malo, iz Predaje. Držao sam se strogo obiektivnosti, kako to i treba kada se piše o povjesti, pa makar me koji i obiedio zbog političkih razloga. Prikazujem ovo djelo pučkim prostim stihom, jer kao takvo od puka radje se čita nego proza što no je mrtvo slovo.
Ako bi tko ipak našao u ovoj pučkoj povjesnoj pjesmi netočnosti ili manjkavosti, bio bi mu u velike zahvalan kada bi me na to upozorio.
Ovo moje djelo posvećujem mom praujcu Don Šimi Meštroviću, bivšem profesoru u bogoslovnom sjemeništu u Zadru, a kašnje nadžupniku i opatu Paškom."

U knjizi zapisuje kako je 23. srpnja 1913. prigodom obilježavanja 500. obljetnice čuda sv. Križa, jedva sačuvao živu glavu: "Prije nego nastavim dalju povjest Pašku, ne mogu a da ne opišem petu stoljetnicu Presvete Krvi, koja se slavila izvanrednom svečanošću u Pagu dne 23. srpnja 1913, kojoj sam i ja prisustvovao, te moj kamičak za tu svečanost doprinio. Amo te vodi predmet. Sutradan iza lijepe svečanosti, vraćajući se u svoju župu u Privlaci, zateče me strašna oluja, kakva je bila nazad pet sto godina, a ja bio u malenoj brodici sa jednim dječakom. Pet časa prije te oluje, stigosmo u zaljev Povljanski. Ako sam spasio svoju glavu imam zahvaliti Presvetom Križu."

U nekim napisima pronalzim da je don Blaž upao u nevrijeme za vrijeme dolaska na svečanost. Ovom svojom izjavom don. Blaž je demantirao sve one koji pišu drugačije.
Don Blaž je posebno štovao čudo sv. Križa iz kojeg je potekla krv. Navodi da se isprava koja potvrđuje istinitost nalazi u volumenu Kapitolarskih Paških sjednica, vol. 11, strana1, od god. 1647-1810.

Don Blaž je tragao za pliticom u kojoj je bila sačuvana krv koja je kapala sa križa. Glas o čudesnom događaju brzo se razglasio po gradu, i od tada se ovaj križ, kao čudotovoran, počeo više častiti. Put ga je odveo do Venecije. Po nekim crkvenim zapisiama don Blaž je došao do toga da se plitica sa krvlju nalazi u crkvi od Frara u Veneciji, što bi govorilo istini i tvrdnji koju je don Blaž pronašao kod Ruića u knjigama: "Sulle riflessioni storiche, e Constitutiones et indulta etc.". Međutim don Blaž je došao do toga da se ta plitica nalazi u drugoj venecijanskoj crkvi sv. Tome, o čemu don Blaž piše: "Mi smo se potrudili poći do Mletaka da ustanovimo istinitost predaje, i zbilja smo našli moćnik krasan sa Krvi, ali povjesničke crtice o moćniku neznadu nam reći okle su te moći došle: si ignora la provenienza. O ovom pitanju tako važnom pisali smo na dugo u našoj radnji "Uomini illustri di Pago", (op.a. slavni muškarci iz Paga) koja je u rukopisu."

Ne znam da li je ovaj rukopis sačuvan i gdje se eventualno nalazi. Pronalaskom ovog djela dobili bi odgovore koje je to Pažane don Blaž uvrstio u slavne.
Kako nema spisa koji potvrđuju istinost predmeta i njegove autentičnosti, možemo samo predpostvaljati kako se don Blaž osjećao nakon što su mu pokazali pliticu koju su dominikanci uz tvrdnju kako je donešena "negdje iz Dalmacije", osjećao.

Zarumeni tada čudom c'jelo
Obiljeno svetog križa t'jelo:
Krv se toči, lije, curi pada
Eto puku stalna sviće nada.

Svak Krv motri, gleda, te se čudi,
Nema jednog, koji čudo kudi.
Čudo! Čudo! kliču sto srdaca,
To zan'jekat nitko se ne žaca;




Osim po svojem javnom djelovanju, don Blaža Karavanića pamtit ćemo i po njegovom zaljubljeništvu prema poeziji.
Zbog svoje ustrajnosti i ljubavi koju je obilatao pružao svojem rodnom otoku, štovanju baštine koju je imao na svojem otoku i vrednovanju kulturnog naslijeđa, zahvaljujući takvom stavu, po upornosti i beskompromisnosti u mnogočemu je uspio. Najviše ga trebamo pamtiti po strasti kojom je volio svoj otok i grad Pag.

(op.a. Nakon što je objavljen post upozoren sam da je prva spomenuta knjiga ipak štampana pod naslovom: "Građa za povijest grada i otoka Paga", izdao ju je Stolni kaptol Sv. Stošije u Zadru, 2006. godine, navodno u 12. primjeraka.)

20.04.2018. u 14:41 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.04.2018.

IVO REDIĆ - ŽGORIĆ





Ovih dana dobio sam poruku od svojeg brata Valtera koja glasi: Zaustavi me je rojak Ivo Žgorić i pita me: ca se tvoj brat mene ne dinja? Zac? Ja vas oba dva pratin i volim vas čitat, ali me je najuti jer je napisa da nema nikoga po Redićima u rodu. Ja ode provjerit i stvarno si napisa da ti nemaš sa te bande roda.

Morao sam provjeriti Valterove navode gdje i u kojem postu sam to napisao. U postu od 28.11.2017. uistinu sam napisao tu tvrdnju i odmah se moram ispričati rođaku Ivu Rediću-Žgoriću.



Već duže vrijeme se spremam napisati jedan post koji bi bio namjenjen Ivu, jer on to i zaslužuje, svojim učešćem u najvećem paškom vjerskom blagdanu, Veloj Gospi.
Nije prošlo puno vremena proslavljajući najveći kršćanski blagdan – Uskrs. UNESCO je procesiju "Za Križen" na Hvaru prepoznao kao jedinstveni obred koji se u neprekinutom nizu odvija pet stoljeća. Na čelo procesije je križonoša, koji ne može biti svatko, nego samo član bratovštine koji ima sve sakramente. Biti križonoša – zavjetno nositi križ, velika je čast i obveza, na koju se čeka i do dvadeset godina. Po službenim podacima za križonošu u Jelsi su zabilježeni križonoše do 2044.godine.

izvor:internet

Vela Gospe je vjersko-pučki blagdan kojeg Pažani posebno štuju. Pažani 162. godine čudotvorni kip Majke Božje u zavjetnoj procesiji iz Starog grada, prenose u grad Pag.

Uoči samog blagdana Vele Gospe, nosači sudjeluju u pripremi kipa, skidanja sa oltara u Starom gradu, do postavljanja na postolje, na kojem se ona prenosi u Zbornu crkvu u Gradu Pagu.



Po dolasku u Zbornu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gradu Pagu, taj se kip postavlja na posebno postolje, gdje ostaje do blagdana Male Gospe, kada ga se u procesiji vrati u Stari grad.

U Pagu nema popisa onih koji nose kip, ali duži niz godina u Pagu se ustalio red tko će nositi kip Majke Božje. Jedan od revnih nosača kipa je i moj rođak Ivo Redić – Žgorić.

Primjećujem da se zadnjih godina uvodi red kod nosača kipa Majke Božje. Postavljaju se pravila koja bi tebalo trajno vrijediti. Remena na kojima nose kip na svom postolju, su novo izrađena sa kopčama na kojima je ugraviran lik Majke Božje.


Nosači su u narodnoj nošnji što daje dimenziju više cjeloj svečanosti, za razliku kada su nosači bili obučeni u obredne (alba) halje.

Biti u zbor odabranih koji nose kip Majke Božje iznimna je čast, kako za Iva, tako i za njegovu obitelj.

Osjećam se članom šire obitelji u kojoj vlada međusobno poštovanje i dobra suradnja, jer Ivovo djelovanje diže ponos.

Na kraju molim Boga da njegov sin bude taj koji će nastaviti obiteljsku lozu-Redić, kojih u Gradu Pagu zovu Žgorićevi, jer je on jedini koji to može odraditi. Ne bi to bilo bogastvo samo za obitelj, nego i za cijeli Grad Pag, jer sudbina prezimena Redić isključivo ovisi o njegovom sinu.

izvor:nova zadar


Na spomen 6. godina postojanja ovog bloga napisao sam da ću javno priznati svoju grešku, ako do nje dođe. Ovo je isprika mojem rođaku Ivu i poštovanje obitelji moje pokojne nane Marije Redić - Žgorike, na koju sam osobito ponosan.

15.04.2018. u 18:00 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.04.2018.

"RUŽARIJ NANE JERKE" – ROMAN IVA FABIJANIĆA





Odmah po promociji romana "Ružarij nane Jerke" autora Iva Fabijanića, 10. siječnja 2018. u Kneževom dvoru u Pagu, pohitao sam da dođem do rukopisa kako bih se mogao upustiti u čitanje istog.



Nakon mjesec dana isprekidanog čitanja došao sam do kraja romana za kojeg autor navodi da je prvi paški povijesni roman. Ako bi se držali definicije što je povijesni roman, onda bih mogao prihvatiti autorovu tvrdnju da je to prvi povijesni roman Grada Paga. Definicija govori da je povijesni roman onaj kojem je radnja smještena u prošlosti, u kojem likove i radnju povijesnih osoba autor uključuje u svoj uradak, ali da se oni ne nameću kao glavna tema.

Kako se ne bi stekao utisak da ću odmah pokušati demantirati autorovu izjavu i da ću negativno govoriti o romanu, štoviše, autora ću samo podsjetiti da sam davne 1975. godine dobio knjigu Ante Zemljara "Mozaik" i to baš u Rijeci na promociji romana u Sindikalnom domu, gdje je KUD "Družina" nastupao sa Robinjom koje sam bio akter. Ako "Mozaik" nije povijesni roman, prihvatiti ću tvrdnju autora Fabijanića da je njegov roman prvi povijesni paški roman.


1995. godine boravio sam u SAD-u u državi koja se zove Iowa, u gradu Cedar Rapids gdje su moji košarkaši KK "Kantrida-Rijeka ceste" odigrali svoju utakmicu protiv istoimenog sveučilišnog kluba. Znao sam da sam u neposrednoj blizini opjevanog grada Waterlooa, ali nisam znao da sam blizu rodnog grada Roberta Jamesa Wallera, glazbenika i fotografa poznatijeg kao pisca romana "The Bridge of Madison County" ili "Mostovi okruga Madison" po kojem je sniman i film, baš te 1995. godine za vrijeme mog boravka u Iowi. Film je režirao Clint Eastwood koji je i glavni glumac istoimenog filma a s njim igra i slavna Meryl Streep, što je jedna od njenih značajnijih uloga.

Nakon što sam prvi puta pogledao ovaj film, posegnuo sam i za knjigom koju sam pročitao baš kao i "Ružarij nane Jerke".
Ako je ovaj uradak Ivu bio inspiracija da napiše svoj roman, onda nije pogriješio i sutra "Ružarij nane Jerke" može biti podloga dobrom scenaristu za film koji će nas voditi u tajne skrovitog Dnevnika jednako onako kao u filmu na kojeg su usmjereni kći i sin, oporukom svoje majke, neposredno prije nego će je ispratiti na posljednji počinak. Ti "bauli" su svetinja u kućama po raznim tavanima, pa tako i paškim. Ivo je naletio na baul nane Jerke i odveo me u prostranstva koji su bili obuzeti i smijehom i suzama.

Da bih mogao formirati svoj sud o romanu uvijek bilježim najbolje i važne pasuse i duboke misli koje je autor napisao. Autor navodi da roman nije autobiografski a još manje biografski, ali da je ideološki obojen svakako je, što se kroz mnoge komentare može osjetiti. Autor sam navodi da je u sadržaj utkao svoja uvjerenja i shvaćanja svijeta.
Predstavljajući svoja zapažanja za jedan drugi roman, za jednog drugog paškog autora sam zapisao: poštujući i uvažavajući svačije pravo na vlastito mišljenje, slobodu govora, stav, ukus i životne preference, iznjeti ću ono što prema ponuđenom tekstu osjećam.
Blaise Pascal, francuski filozof je ustvrdio da su prošlost i sadašnjost naša sredstva, a budućnost da nam je svrha.
Na predstavljanju romana autor je naglasio da je želio zaobići stereotipna tumačenja pojedinih razdoblja, obojena ideološkim bojama, i besmislenosti ideoloških zavada, da bi se na samom početku romana jasno odredio prema svom političkom pripadanju i jasno govori koje će političke stavove braniti.
str. 23. "Gotovo da nije bilo razgovora koji se nije doticao politike, niti društva koje nije pretresalo politička pitanja. Budući da sam sa svojim socjaldemokratima bio uključen u ta društvena previranja, nisam mogao izbjeći pripetavanja i beskonačne rasprave."

str.26. "Ugledao sam prijatelje iz stranke koji su nosili cvijeće i svijeće na spomen grobove poginulih partizana, ali i naših Pažana poginulih u Velikom ratu kao pripadnici drugih vojski, te na središnji križ u Domovinskom ratu."

Osobno bi mi bilo daleko draže da nema onog "ali", tada bi Pascalova misao došla do svog punog značenja. Ovako su oni od "ali" naprijed na jedan način stigmatizirani.

str.87. "Uz blagoslov HDZ-ovih političara, Pag je na prijevaru pripojen Zadarskoj županiji. Političko okružje sa Zadrom, nikada nije ništa dobro donijelo Pagu. "Stoljećima su se Zadrani borili protiv paške samostalnosti i samouprave, a grad su razarali u simboličnom i materijalnom smislu", grmio je Bepo. Ni danas, bez obzira na to kojoj političkoj stranci pripadali, zadarski političari ne mogu se osloboditi navike da rade na štetu ugleda i prosperiteta Paga. Nedavno je izišla monografija "Zlato i srebro Zadarske županije" u kojoj se Pag i paška kulturna baština ne spominju ni jednom jedinom riječi. Ništa nije bolji odnos crkvenih vlasti."

Možda bi se moglo postaviti pitanje svim paškim gradonačelnicima među kojima je i pisac romana, zašto su se oglušavali na vapaje paških koludrica Benediktinki za pomoć kako bi se na primjeru njihovih kolegica iz Zadra uredio stalni postav "Zlato i srebro Grada Paga". Možda bi se došlo do odgovora na činjenicu zašto se zadarski političari tako odnose prema paškoj politici.

Da je crkva jedina Ustanova koja se kroz sva stoljeća paške povijesti jedina borila za očuvanje kulturnih dobara Grada Paga podsjeća nas i sam autor romana, demantirajući samog sebe, pa me malo čudi da se autor nije osvrtao na prije napisani tekst romana, napadajući neke strukture Grada Paga, kojima je i sam pripadao.

str.66. "Vraćajući se doma sreli smo don Srećka. Taj korpulentni, dobrodušni svećenik svojom je jednostavnošću, brigom za crkvenu ostavštinu grada i druželjubivošću, bio iznimno omiljen većini građana. U nekoliko godina svoje svećeničke službe, pokrenuo je mnoge akcije na revitalizaciji crkava i starih običaja. Obnovljena je fasada stolne crkve Marijina Uznesenja u Pagu i Starom gradu. Uređen je interijer, a obnovljene su crkvene orgulje. Don Srećka nije smetalo što su u mnogim akcijama sudjelovali i članovi SDP-a, iako su mu neke "nadobudne Hrvatine" zamjerale.


Na stranama 139. i 140. možemo pročitati na koji način stranačko društvo polemizira o zaštiti kulturnog dobra Grada Paga, konkretno o narodnoj nošnji i njenoj zaštiti, znajući da imamo Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, na osnovu kojeg je autor mogao pokrenuti zaštitu istih dok je bio gradonačelnik. Uvijek je najlakše kritizirati kada nisi na vlasti. Još je jednostavnije ljude dijeliti na ove i na one, na njih i na nas, teško ih je ujediniti oko istog, bez ideologije, misleći isključivo na očuvanje kulturnih dobara Grada Paga.


Na samom kraju romana autor nam daje model kako se treba živjeti za ideale i što je to ideal, premda u romanu više puta (u rukavice) prikazuje one koji su izabrali "krive" ideologije.

str.125. "Bez stava i ideala čovjek živi poput biljke, koja usađena u komadiću zemlje, nikad ne može sagledati bujnost, šarolikost i ljepotu cijelog polja. Ako ne može utjecati na život, čovjek je lišen ushićenja, radosti i boli, zadovoljstva i tuge."

str.130. "Vrijede li ideje, ideologije tolike žrtve? Zar je moguće da pokretačke silnice promjene i izgradnje novog društva u sebi sadrže klicu razdora i razaranja. Putevi prema sreći kao da idu tragom tuge, čemera i jada."

Autor nam predstavlja Pažane koji su život dali za ideale, ali posebno izdvaja Juru Grašu, Antonija Danielli i Antu Festinija.

str.101. "27. svibnja 1924. Zorka i Vitorio dobili su sina. Jučer oko deset sati rodio se Antonio Danielli, i to u kući Vidolinovih."

str.197. "9. siječnja 1945. Tužna vijest stigla je iz Trevisa. Antonio Danielli, sin naše Zorke i Vitorija, zvjerski je ubijen 15. studenog prošle godine, od strane talijanskih fašista i njemačkih nacista."

Mnogo godina kasnije Pag se odužio svojem Pažaninu, imenovanjem ulice Antonio Danielli, premda mnogi nisu znali da je on Pažanin. Naša pokojna teta Marica Herenda rođ. Festini neposredno prije svoje smrti, kada je čula da se u Pagu jednoj ulici dalo ima po Antoniju Danielliju, odala mi je svoju tajnu: "Branimir, ja sam jako dobro znala njegovu mater i toga maloga, zajedno smo služile u Zadaru. Imam dvije slike na kojima je i taj mali, da nebi propale ja ću ih dat Tebi pa ih sačuvaj." I danas su u mojem posjedu te dvije fotografije, a moja je najveća greška što nisam zapisao tko se sve nalazi na tim fotografijama. Možda autora romana zaintegrira ova primjedba pa mi on u tome pomogne, jer nas je roman doveo do istog čovjeka.


str.198. "18. siječnja 1945. Jučer su na Belvederu streljani Marica Rumora, Jure Grašo i Jakov Meštrović. Nasumce izabrani taoci ubijeni su zbog pogibije jednog njemačkog vojnika. Smrt je tako počela uzimati i one koji su se klonili svih politika i svih vojski. Nije bila milostiva prema onima koji su u tišini i miru samo željeli živjeti svoj život."

str.222./223. "Mora se saznati koliku je žrtvu podnio pokojni Jure dodajući svoj život za drugog čovjeka koji je, za razliku od njega, imao zasnovanu vlastitu obitelj, a kojeg su zlotvori kao prvog taoca izabrali za streljanje."

Na strani 225. autor donosi pregledan opis nakon što se u Pagu doista desio vandalizam kada je oskvrnut spomenik tim palim Pažanima. Dobro je što je prozvao sve odgovorne za ovaj nemili događaj.


str.221. "U Solani, koja je dobila ime po poginulom partizanskom borcu Anti Festiniju, također su trljali ruke jer očekuju obilnu berbu soli."


Dužnost mi je kao članu obitelji, a riječ je o stricu (barbi) moje majke Marice, kazati nekoliko rečenica o Anti Festiniju jer se u mnogim pisanim dokumentima za Grad Pag tog čovjeka veže za partizanski pokret, kojeg on nije ni dočekao. Ante Festini jedan je od zatvorenika u Lepoglavskoj kaznioni, 1931. godine podlegao pod torturama u poznatom "štrajku glađu". Njegovoj smrti svjedočili su, zašto postoje i pisani dokumenti, kolege zatvorenici u Lepoglavskoj kaznioni: Moša Pijade, Đuro Pucar-Stari i Josip Broz-Tito. Jednako onako kako je autor romana opisao smrt Jure Graša, tako je i Ante Zemljar u svom romanu "Mozaik" opisao smrt Ante Festinija.


Sve ovo ne bi imalo nekog kontinuiteta u romanu, da autor nije spomenuo svoje suborce iz Domovinskog rata, poglavito one koji su svoje živote dali na Oltar domovine.

str.200. "Oko podneva pronijela se vijest da je na Vujatovu brdu kod sela Marića poginuo Mate Šavar, jedan od hrabrih zapovjednika paških domobrana. Čovjek vesele naravi i neobuzdane hrabrosti. Nešto kasnije smrtno je strado Milivoj Pogorilić iz Povljane, a teško je ranjen Dobrijević kojeg je nagazna mina zamalo stajala života. Petog kolovoza još su trajale borbe na Ljubovu i ostalim crtama bojišnice, a šestog kolovoza 118. domobranska pukovnija, u čijem je sastavu bilo oko 200 branitelja s otoka Paga, izbila je na Ljubovo.
Povratak u Pag bio je veličanstven. Gotovo da nije bilo Pažanina koji nije nazočio posljednjem postrojavanju paške bojne na rivi. Miješale su se emocije: radost zbog pobjede i prestanka ratne agonije, a tuge za poginulim koji su svoje živote utkali u slobodnu Hrvatsku."


Davor Velnić u svojoj knjizi "Čitajući Krležu" citira dijelove Krležinih djela, o ideologiji govori sljedeće: "Svaka ideologija potiče obožavanje i prije svega ona je laž i obmana: otpadak morala, okrajak suprotan ljudskoj naravi i svakoj duhovnosti. Sve one započinju vrućim besjedništvom o pravednosti, boljoj budućnosti, a završavaju cenzurom i hladnom sobicom za batinjanje. Ideologija je bolest i posljedica bolesti i svi su smjerovi njeni, jer ona je metastaza."

Kako se odmičemo od politike, dolazim do toga da će se autor jednim velikim dijelom svojeg romana baviti paškim karnevalom i da će on u mnogim opisima biti središnji događaj u Gradu Pagu.

str.35. "Tri su četvrtka do Pepelinice. Večeras naša udruga orgnizira prvi ričavac ovog karnevala. Tradicija naših Pažana snažan je iskaz prkosa i samosvojnosti."

izvor:Facebook

str.117. "Srpanjsko sunce naprosto je žarilo maškaranu povorku na njenom putu od trajektnog pristaništa do Pijace. Znatiželjni Pažani i malobrojni gosti veselo su pozdravljali maškarane i natankane karnevaliste. Gradska glazba izmjenjivala se s grajom raspoloženog naroda, pjevom paških pivaca i bukom motora čamaca koji su vraćali turiste s kupanja po razbacanim plažama i plažicama pjeskovita Paškog zaljeva."


str.226. "Mladost poludjela u karnevalu. U netom izgrađenom zadružnom domu, održavaju se svake subote tanci pod maskama. Marko svira s glazbarima, a Ruža sa svojim drugaricama luduje u maškarama. Neka se omladina zabavlja."


Autor osobitu pozornost pridaje jednoj od najvažnijih gospodarskih grana u Gradu, što je svakako solarstvo. Solana je bila mjesto okupljanja radništva koje je uvijek bilo spremno stajati na braniku svojih prava i društvenih promjena.


str.65. "Oblizujući usne, osjećao sam okus soli, i hraniteljice i neprijateljice našeg naroda. Soleći pašnjake oplemenjivala je mlijeko i meso naših ovaca, dajući jedinstven okus paškoj janjetini i paškom siru. Ali soleći ujedno polja, uništavala je trud naših vrijednih težaka. Sol je bila i novac i roba. Solana je kroz povijest hranila mnoge obitelji, a i danas od nje živi veliki broj obitelji. Solana i solarstvo bili su blagodat i sigurnost ovoga grada."

str.101. "Završio je štrajk solanskih radnika. Njihovi su uvjeti prihvaćeni pa su se jutros vratili na posao. Jure i drugovi iz sindikata, dobar su dio noći proveli kod Donadića. Jutros o doručku samo mi je usput prozborio da je ovo tek početak bitke za humanije društvo i pošteniji odnos prema radu."

sr.132. "Diže se spomenik narodnom zlotvoru čiji su kazamati puni hrvatskih domoljuba. Desetine Pažana osjetila su na svojim plećima pendreke i kundake pobješnjelih žandara i policijskih agenata. Te podle ulizice koje vode Solanu, učinili bi sve da se dodvore svojim gospodarima koji zatiru sve što je hrvatsko. Nemaju ni stida ni srama, ni časti ni ponosa. Nemaju ni domovine. U Solani se sprema novi štrajk. Radnicima već nekoliko godina nisu povećali plaće, a cijene u trgovinama neprestanu rastu. Sve teže se sastavlja kraj s krajem. Čini se da je ipak došlo do dogovora jer najavljeni štrajk za 1. svibnja nije održan."


Na kraju moram ustvrditi da me je autor svojim opisima vraćao u više navrata mojem djetinjstvu. Opisivao je grad i sve što se dešavalo u tom gradu. Jedan od tih opisa ću ipak izdvojiti, jer mi se toliko urezao u sjećanje da ga je teško potisnuti iz sebe.

str.134. "Dok smo Vangradima ulazili u grad, kar se još treskao zbog rupa koje su djeca iskopala na zemljanom putu, a za igru frenđama, kamenim lopticama, koje su u te rupe ubacivali. Posljednjih dana ta je igra postala prava pomama. Po urušenim zidinama Staroga grada dječaci su skupljali odlomke kamenih pragova i čekićima oblikovali male kamene loptice. Zatim su ih satima brusili na gromadama brusela na rubu stare rive od sazmorca magazina."

Dečki koji su lupali te loptice (balice) na Katinama gdje sam proveo dio svojeg djetinjstva bili su moj barba Ivo Madona, Ante Rumora, braća Paulinovi, Ivo Canko, Ante Čurligo, Ante Durinić, braća Donadići, neka se ne naljute oni koje sam izostavio, ne namjerno.
Dok su oni sa malim čekićima oblikovali svoje loptice, mi mlađi smo pored njih napućeni govorili (recitirali): "Cara u bočice, pol meni, pol tebi da se maška ne oženi", i u više navrata bi se desilo da jedan krivi udarac prepolovi lopticu. Radi toga sam jednom dobio i šamar, ali i to je bio dio igre.


Toliko puta sam u svojim postovima na ovom blogu spominjao moje nane, moju nanu Katicu Lućinku i nanu Mariju Žgoriku. Tko uzme roman "Ružarij nane Jerke", potaknut i ovim postom, zasigurno će u mnogim opisima pronaći svoju nanu. Te naše nane su naša bogastva, bogastva našeg djetinjstva i možemo im zahvaljivati jednako onako kako je to uradio autor na kraju romana: " Zahvaljujem nani Jerki na poklonu koji mi je ostavila i koji ću prenjeti svojoj djeci da se ne zaboravi. Objava ovih zapisa-ružarija moj je dar jednoj običnoj, a neobično hrabroj i čestitoj ženi, životnoj junakinji, našoj nani Jerki.
Kažu da zlo pobjeđuje kad dobri ljudi šute. Zato moramo govoriti, mi dobri ljudi."

Ovaj blog bio bi prikraćen za dobro da nisam progovorio i zapisao svoje dojmove koje sam doživio tijekom čitanja ovog romana, ne kao književni kritičar, nego kao zaljubljenik u pisanu riječ, poglavito onu koja govori o mojem rodnom Gradu, njegovim ljudima i običajima.

05.04.2018. u 19:41 • 0 KomentaraPrint#

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< travanj, 2018 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (6)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (7)
Siječanj 2019 (7)
Prosinac 2018 (6)
Studeni 2018 (5)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (10)
Lipanj 2018 (6)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (7)
Veljača 2018 (6)
Siječanj 2018 (5)
Prosinac 2017 (5)
Studeni 2017 (7)
Listopad 2017 (6)
Rujan 2017 (5)
Kolovoz 2017 (5)
Srpanj 2017 (9)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (7)
Travanj 2017 (5)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (7)
Siječanj 2017 (6)
Prosinac 2016 (6)
Studeni 2016 (4)
Listopad 2016 (6)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (6)
Siječanj 2016 (6)
Prosinac 2015 (5)
Studeni 2015 (4)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (3)
Kolovoz 2015 (5)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (7)

Opis bloga

Ovaj Blog isključivo će se baviti Gradom Pagom, njegovim govorom, ljudima i običajima.

Najvećim dijelom, fotografije na blogu, moje su autorsko djelo.

Fotovremeplovom - "PAG - ISTO, A DRUGAČIJE"
prikazujem usporednicu svojih fotografija nekada i danas.

DA SE NE ZABORAVI

Želja da zabilježim riječi koje se upotrebljavaju u svakodnevnoj komunikaciji u mom Pagu motiviralo me da se fotografijom - fotogovorom izrazim, sjetim i "DA SE NE ZABORAVI", a što je najvažnije sačuva jezik koji je posljednjih desetljeća toliko ugrožen.
Preko ovih riječi želja mi je potaknuti druge, poglavito one starije Pažane da mlađe naraštaje podučavaju svojem jeziku kako bi time mogli razmišljati o podrijetlu Pažana.
Davajući time važanosti starog paškog govora ne treba shvatiti kao omalovažavanje značaja i uloge književnog standardnog jezika. Bez književnog jezika nebi bilo ni nacije, ali ne treba raditi dileme dali književni ili mjesni govor, nego afirmaciju jednog i drugog kao bogastvo jedne lokalne sredine.


"SLIKOVNI RJEČNIK"

1.LOKVA
2.GUŠTERNA
3.DOMIJANA
4.UŽAL ili GROP
5.ZIKVA
6.TRGATVA
7.KJUKA
8.CIMITAR
9.MAŽININ
10.LESA
11.KOMIN i NAPA
12.LUMBRELA
13.AFITANCA
14.TORKUL
15.PEMEDEVOR ili POMIDOR
16.ŽMUJ(L)
17.ŠTERIKA
18.ŠUFERIN
19.LUMACA
20.LUMIN
21.SUKVICA
22.BULAMAN
23.ŠPAHER
24.LEROJ
25.BOTUN
26.KABAN
27.BARJAK / BANDIRA
28.SALBUN
29.ANGURJA
30.ULICA
31.PEŠKARIJA
32.FRITE - FRITULE
33.ŠANTUL
34.CIVERA
35.FUNTANA
36.DIDE
37.GALOPER-GAROFUL (KALOPER)



Posljednje vrijeme često imamo priliku čitati o slavnim i poznatim ljudima iz određenih hrvatskih regija. Tako su i hrvatski otoci dali puno zaslužnih Hrvata koji su obilježili povijest Hrvatske.
Slobodan Prosper Novak napisao je knjigu: "101 Dalmatinac i poneki Vlaj" za koju autor navodi, da je iz nostalgije i znatiželje napisao ovo djelo.
Moj interes prema ovom djelu bio je, da li je gospodin Novak našao kojeg Pažanina koji bi bio zaslužan da bude uvršten među svim tim Dalmatinskim velikanima.
Pažanin Bartol Kašić, pisac prve gramatike hrvatskog jezika, zaslužio je da bude prikazan u tom djelu.
Ova ideja Slobodana Prospera Novaka, bila je poticaj pronaći 101 Pažanina koji zaslužuju biti predstavljeni javnosti svime onime po čemu su posebno bili prepoznatljivi.
Biti će predstavljeni svi oni koji su rođeni u gradu Pagu ili koji su po roditeljima Pažani, a zaslužuju da budu dostojno prezentirani.


101 PAŽANIN


1. KAŠIĆ BARTOL
2. GRUBONIĆ PETAR
3. MATASOVIĆ VID
4. MRŠIĆ IVAN
5. TUTNIĆ IVAN
6. MIŠOLIĆ BENEDIKT
7. PALČIĆ ANTUN
8. CAPPO ANTE
9. RAKAMARIĆ FRANE PETAR
10. TRASONICO PETAR
11. SLOVINJA IVAN
12. RUIĆ MARKO LAURO
13. FABIJANIĆ DONAT
14. MEŠTROVIĆ ŠIME
15. BULJETA STJEPAN
16. PORTADA NIKOLA
17. VALENTIĆ IVAN
18. MIŠOLIĆ JURAJ
19. NAGY JOSIP
20. RUMORA PETAR
21. KAŠIĆ IVAN
22. KARAVANIĆ BLAŽ
23. MIRKOVIĆ IVAN
24. PORTADA NIKOLA-kan.
25. BUDAK FRANE
26. BUJAS ŽELJKO
27. BENZIA ANTE
28. ŠMIT LJUBINKO
29. VIDOLIN FRANE
30. FESTINI ANTE-MADONA
31. VALENTIĆ NIKOLA
32. CRLJENKO JOSIP