Marketing
101. PAŽANIN - 22.BLAŽ KARAVANIĆ – (Pag, 11. siječnja 1872. – Pag, 27. veljače 1954.)
Posljednje počivalište don Blaža Karavanića je na gradskom groblju u Pagu u zajedničkoj grobnici bratovštine " od Čistilišta" sagrađene 1908. godine koju Pažani nazivaju "Brašćina".
Bratovština ili bratstvo (lat. fraternitas, confraternitas), stariji arhaični nazivi brašćine su laičke vjerske udruge, katkad utemeljene na staleškoj ili profesionalnoj osnovi koju bratovština pomaže u vjerskom i društvenom korisnom radu. Bratovštinu potvrđuje lokalni biskup, a svaka bratovština ima svoj statut (kapitul ili konstituciju) i svog sveca zaštinika.
Tko su bili članovi paške bratovštine "od Čistilišta" za sada je nepoznanica, međutim činjenica je da su kasnije mnoge duše, koje nisu imale nikoga od rodbine, završile upravo u grobnicu spomenute bratovštine.
Da li je to bila želja pokojnika i kojim povodom, teško će biti otkriti, ali je sigurno da don Blaž Karavanić sa mnogim zaboravljenima počiva u miru Božjem u paškoj brašćini. Jedino nas ploča sa njegovim podacima podsjeća da don Blaž tu počiva.
Blaž Karavanić rođen je 11. siječnja 1872. godine u Caski na zapadnom dijelu Paške uvale. U svom ranom djetinjstvu paška vala mu je bila pogled prema svijetu. Jedno je kada pašku valu promatraš iz Caske, a drugo iz Grada Paga, sa paškog mosta. To su dva različita pogleda na svijet.
Caska je potonuli grad sa još više legendi, koje su Blaža sigurno vodile ka svojem pozivu. Tako je Blaž Gimnaziju i bogoslovne nauke završio u Zadru. Svećenički red primio je 4. listopada 1896. godine.
Čudni su putevi Gospodnji. Tim putevima i željom mjesnog biskupa, Blaž je krenuo u prostranstva svog poziva vršeći svoju službu u mnoga mjesta svoje nadbiskupije. Rodaljice i Medviđa, Poljica i Dračevac Ninski (1900. – 1910.), Bokanjac, Privlaka (1910. – 1920.), Predošćica na otoku Cresu i na svom rodnom otoku u selima koji se zbirnim imenom zovu Barbati, tako blizu svojeg rodnog mjesta.
Don Blaž Karavanić izvodi da je taj toponim došao od sv. Barbata, biskupa benediktinca.
Osim navedenih župa u kojima je djelovao, don Blaž Karavanić obnašao je i neke druge, vrlo odgovorne dužnosti unutar zadarske nadbiskupije.
Bio je kancelar u Nadbiskupskom ordinarijatu, profesor i kapelan bolnice, te je vršio službu arhivara.
Po navodima zadarske nadbiskupije, arhiv Prvostolnog kaptola čuvao se zasebno u sakristiji prvostolne crkve sv. Stošije. Don Blaž Karavanić izradio je inventar na talijanskom jeziku 30-ih godina prošlog stoljeća. Navodi se da u tom inventaru nije popisano sedam svežnjeva spisa. Daljnjim istraživanjima i pregledom starog inventara utvrđeno je da u potpunosti nedostaju neki spisi koji su bili u inventaru kojeg je izradio don Blaž Karavanić. On je spise obradio i podijelio na manje svežnjiće koji su opet ili spojeni u veće svežnjeve i kutije. Danas fond ima 5 knjiga, 28 kutija 9 svežnjeva spisa. Koje je to sačuvano bogastvo zadarske nadbiskupije zaslugom don Blaža Karavanića, ne treba posebno naglašavati.
Don Blaž Karavanić je i kanonik Stolnog kaptola Sv. Stošije u Zadru, te njegov prepozit. Biti predstojnikom kanoničkog zbora, je veliko povjerenje mjesnog biskupa, koje je bilo povjereno don Blažu.
Don Blaž Karavanić nosio je i počasni naslov monsinjora. Monsinjorat dodjeluje papa crkvenim dužnosnicima zbog posebnih zasluga koje su stekli svojim radom u crkvenoj zajednici ili pak rade u biskupijskim kurijama. Postojalo je nepisano pravilo da se najčešće među monsinjorima tražio kandidat za biskupa. Svi monsinjori nisu biskupi, ali su biskupi najčešće i monsinjori.
Ono što se don Blažu Karavaniću ne može osporiti je ljubav prema svome otoku, na kojem je rođen i gradu Pagu. Od pisanih dokumenata, dvije knjige posvetio je povijesti svojeg otoka. Knjiga "Povijest grada i otoka Paga" nije nikada izdana, a rukopis se čuva u Pagu, u Župnom uredu.
Druga knjiga "Povjest paškog otoka u osmercu i desetercu od postanka pak sve do početka petnaestog vijeka", izdana je 2004. godine trudom Zadarske nadbiskupije.
Mons.dr. Pavao Kero u predgovoru knjige je zapisao: "Objavljujući ovu njegovu knjigu "Povijest paškog otoka u osmercu i desetercu od postanka pak sve do početka petnaestog vijeka" Stolni kaptol želi pokazati, kako don Blažov trud doista nije bio uzaludan. Cijeneći sav taj trud, znanje i vrijeme koje je don Blaž uložio u ovu knjigu, pokazavši se tako zaslužnim članom Stolnog kaptola, on mu želi tiskanjem knjige iskazati svoju duboku zahvalnost: njemu i njegovu praujaku, komu je don Blaž posvetio ove svoje stihove. Obojica su bili časni svećenici Zadrske nadbiskupije."
Don Blaž je u Privlaci 15. kolovoza 1918. u svom predgovoru knjige zapisao:
"Potaknut sa više strana da obijelodanim povjest otoka Paga, kojom se od više godina bavim, latih se tog veoma teškog predmeta jedino namjerom da štogod i ja doprinesem na oltar mog rodnog mjesta. Predmet sam crpio iz opće povjesti, a većim djelom iz povjesti slavnog i dičnog našeg gradjanina plemića Lovre Ruića, te nešto, ali jako malo, iz Predaje. Držao sam se strogo obiektivnosti, kako to i treba kada se piše o povjesti, pa makar me koji i obiedio zbog političkih razloga. Prikazujem ovo djelo pučkim prostim stihom, jer kao takvo od puka radje se čita nego proza što no je mrtvo slovo.
Ako bi tko ipak našao u ovoj pučkoj povjesnoj pjesmi netočnosti ili manjkavosti, bio bi mu u velike zahvalan kada bi me na to upozorio.
Ovo moje djelo posvećujem mom praujcu Don Šimi Meštroviću, bivšem profesoru u bogoslovnom sjemeništu u Zadru, a kašnje nadžupniku i opatu Paškom."
U knjizi zapisuje kako je 23. srpnja 1913. prigodom obilježavanja 500. obljetnice čuda sv. Križa, jedva sačuvao živu glavu: "Prije nego nastavim dalju povjest Pašku, ne mogu a da ne opišem petu stoljetnicu Presvete Krvi, koja se slavila izvanrednom svečanošću u Pagu dne 23. srpnja 1913, kojoj sam i ja prisustvovao, te moj kamičak za tu svečanost doprinio. Amo te vodi predmet. Sutradan iza lijepe svečanosti, vraćajući se u svoju župu u Privlaci, zateče me strašna oluja, kakva je bila nazad pet sto godina, a ja bio u malenoj brodici sa jednim dječakom. Pet časa prije te oluje, stigosmo u zaljev Povljanski. Ako sam spasio svoju glavu imam zahvaliti Presvetom Križu."
U nekim napisima pronalzim da je don Blaž upao u nevrijeme za vrijeme dolaska na svečanost. Ovom svojom izjavom don. Blaž je demantirao sve one koji pišu drugačije.
Don Blaž je posebno štovao čudo sv. Križa iz kojeg je potekla krv. Navodi da se isprava koja potvrđuje istinitost nalazi u volumenu Kapitolarskih Paških sjednica, vol. 11, strana1, od god. 1647-1810.
Don Blaž je tragao za pliticom u kojoj je bila sačuvana krv koja je kapala sa križa. Glas o čudesnom događaju brzo se razglasio po gradu, i od tada se ovaj križ, kao čudotovoran, počeo više častiti. Put ga je odveo do Venecije. Po nekim crkvenim zapisiama don Blaž je došao do toga da se plitica sa krvlju nalazi u crkvi od Frara u Veneciji, što bi govorilo istini i tvrdnji koju je don Blaž pronašao kod Ruića u knjigama: "Sulle riflessioni storiche, e Constitutiones et indulta etc.". Međutim don Blaž je došao do toga da se ta plitica nalazi u drugoj venecijanskoj crkvi sv. Tome, o čemu don Blaž piše: "Mi smo se potrudili poći do Mletaka da ustanovimo istinitost predaje, i zbilja smo našli moćnik krasan sa Krvi, ali povjesničke crtice o moćniku neznadu nam reći okle su te moći došle: si ignora la provenienza. O ovom pitanju tako važnom pisali smo na dugo u našoj radnji "Uomini illustri di Pago", (op.a. slavni muškarci iz Paga) koja je u rukopisu."
Ne znam da li je ovaj rukopis sačuvan i gdje se eventualno nalazi. Pronalaskom ovog djela dobili bi odgovore koje je to Pažane don Blaž uvrstio u slavne.
Kako nema spisa koji potvrđuju istinost predmeta i njegove autentičnosti, možemo samo predpostvaljati kako se don Blaž osjećao nakon što su mu pokazali pliticu koju su dominikanci uz tvrdnju kako je donešena "negdje iz Dalmacije", osjećao.
Zarumeni tada čudom c'jelo
Obiljeno svetog križa t'jelo:
Krv se toči, lije, curi pada
Eto puku stalna sviće nada.
Svak Krv motri, gleda, te se čudi,
Nema jednog, koji čudo kudi.
Čudo! Čudo! kliču sto srdaca,
To zan'jekat nitko se ne žaca;
Osim po svojem javnom djelovanju, don Blaža Karavanića pamtit ćemo i po njegovom zaljubljeništvu prema poeziji.
Zbog svoje ustrajnosti i ljubavi koju je obilatao pružao svojem rodnom otoku, štovanju baštine koju je imao na svojem otoku i vrednovanju kulturnog naslijeđa, zahvaljujući takvom stavu, po upornosti i beskompromisnosti u mnogočemu je uspio. Najviše ga trebamo pamtiti po strasti kojom je volio svoj otok i grad Pag.
(op.a. Nakon što je objavljen post upozoren sam da je prva spomenuta knjiga ipak štampana pod naslovom: "Građa za povijest grada i otoka Paga", izdao ju je Stolni kaptol Sv. Stošije u Zadru, 2006. godine, navodno u 12. primjeraka.)
Post je objavljen 20.04.2018. u 14:41 sati.