Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/iskonskipag

Marketing

"RUŽARIJ NANE JERKE" – ROMAN IVA FABIJANIĆA





Odmah po promociji romana "Ružarij nane Jerke" autora Iva Fabijanića, 10. siječnja 2018. u Kneževom dvoru u Pagu, pohitao sam da dođem do rukopisa kako bih se mogao upustiti u čitanje istog.



Nakon mjesec dana isprekidanog čitanja došao sam do kraja romana za kojeg autor navodi da je prvi paški povijesni roman. Ako bi se držali definicije što je povijesni roman, onda bih mogao prihvatiti autorovu tvrdnju da je to prvi povijesni roman Grada Paga. Definicija govori da je povijesni roman onaj kojem je radnja smještena u prošlosti, u kojem likove i radnju povijesnih osoba autor uključuje u svoj uradak, ali da se oni ne nameću kao glavna tema.

Kako se ne bi stekao utisak da ću odmah pokušati demantirati autorovu izjavu i da ću negativno govoriti o romanu, štoviše, autora ću samo podsjetiti da sam davne 1975. godine dobio knjigu Ante Zemljara "Mozaik" i to baš u Rijeci na promociji romana u Sindikalnom domu, gdje je KUD "Družina" nastupao sa Robinjom koje sam bio akter. Ako "Mozaik" nije povijesni roman, prihvatiti ću tvrdnju autora Fabijanića da je njegov roman prvi povijesni paški roman.


1995. godine boravio sam u SAD-u u državi koja se zove Iowa, u gradu Cedar Rapids gdje su moji košarkaši KK "Kantrida-Rijeka ceste" odigrali svoju utakmicu protiv istoimenog sveučilišnog kluba. Znao sam da sam u neposrednoj blizini opjevanog grada Waterlooa, ali nisam znao da sam blizu rodnog grada Roberta Jamesa Wallera, glazbenika i fotografa poznatijeg kao pisca romana "The Bridge of Madison County" ili "Mostovi okruga Madison" po kojem je sniman i film, baš te 1995. godine za vrijeme mog boravka u Iowi. Film je režirao Clint Eastwood koji je i glavni glumac istoimenog filma a s njim igra i slavna Meryl Streep, što je jedna od njenih značajnijih uloga.

Nakon što sam prvi puta pogledao ovaj film, posegnuo sam i za knjigom koju sam pročitao baš kao i "Ružarij nane Jerke".
Ako je ovaj uradak Ivu bio inspiracija da napiše svoj roman, onda nije pogriješio i sutra "Ružarij nane Jerke" može biti podloga dobrom scenaristu za film koji će nas voditi u tajne skrovitog Dnevnika jednako onako kao u filmu na kojeg su usmjereni kći i sin, oporukom svoje majke, neposredno prije nego će je ispratiti na posljednji počinak. Ti "bauli" su svetinja u kućama po raznim tavanima, pa tako i paškim. Ivo je naletio na baul nane Jerke i odveo me u prostranstva koji su bili obuzeti i smijehom i suzama.

Da bih mogao formirati svoj sud o romanu uvijek bilježim najbolje i važne pasuse i duboke misli koje je autor napisao. Autor navodi da roman nije autobiografski a još manje biografski, ali da je ideološki obojen svakako je, što se kroz mnoge komentare može osjetiti. Autor sam navodi da je u sadržaj utkao svoja uvjerenja i shvaćanja svijeta.
Predstavljajući svoja zapažanja za jedan drugi roman, za jednog drugog paškog autora sam zapisao: poštujući i uvažavajući svačije pravo na vlastito mišljenje, slobodu govora, stav, ukus i životne preference, iznjeti ću ono što prema ponuđenom tekstu osjećam.
Blaise Pascal, francuski filozof je ustvrdio da su prošlost i sadašnjost naša sredstva, a budućnost da nam je svrha.
Na predstavljanju romana autor je naglasio da je želio zaobići stereotipna tumačenja pojedinih razdoblja, obojena ideološkim bojama, i besmislenosti ideoloških zavada, da bi se na samom početku romana jasno odredio prema svom političkom pripadanju i jasno govori koje će političke stavove braniti.
str. 23. "Gotovo da nije bilo razgovora koji se nije doticao politike, niti društva koje nije pretresalo politička pitanja. Budući da sam sa svojim socjaldemokratima bio uključen u ta društvena previranja, nisam mogao izbjeći pripetavanja i beskonačne rasprave."

str.26. "Ugledao sam prijatelje iz stranke koji su nosili cvijeće i svijeće na spomen grobove poginulih partizana, ali i naših Pažana poginulih u Velikom ratu kao pripadnici drugih vojski, te na središnji križ u Domovinskom ratu."

Osobno bi mi bilo daleko draže da nema onog "ali", tada bi Pascalova misao došla do svog punog značenja. Ovako su oni od "ali" naprijed na jedan način stigmatizirani.

str.87. "Uz blagoslov HDZ-ovih političara, Pag je na prijevaru pripojen Zadarskoj županiji. Političko okružje sa Zadrom, nikada nije ništa dobro donijelo Pagu. "Stoljećima su se Zadrani borili protiv paške samostalnosti i samouprave, a grad su razarali u simboličnom i materijalnom smislu", grmio je Bepo. Ni danas, bez obzira na to kojoj političkoj stranci pripadali, zadarski političari ne mogu se osloboditi navike da rade na štetu ugleda i prosperiteta Paga. Nedavno je izišla monografija "Zlato i srebro Zadarske županije" u kojoj se Pag i paška kulturna baština ne spominju ni jednom jedinom riječi. Ništa nije bolji odnos crkvenih vlasti."

Možda bi se moglo postaviti pitanje svim paškim gradonačelnicima među kojima je i pisac romana, zašto su se oglušavali na vapaje paških koludrica Benediktinki za pomoć kako bi se na primjeru njihovih kolegica iz Zadra uredio stalni postav "Zlato i srebro Grada Paga". Možda bi se došlo do odgovora na činjenicu zašto se zadarski političari tako odnose prema paškoj politici.

Da je crkva jedina Ustanova koja se kroz sva stoljeća paške povijesti jedina borila za očuvanje kulturnih dobara Grada Paga podsjeća nas i sam autor romana, demantirajući samog sebe, pa me malo čudi da se autor nije osvrtao na prije napisani tekst romana, napadajući neke strukture Grada Paga, kojima je i sam pripadao.

str.66. "Vraćajući se doma sreli smo don Srećka. Taj korpulentni, dobrodušni svećenik svojom je jednostavnošću, brigom za crkvenu ostavštinu grada i druželjubivošću, bio iznimno omiljen većini građana. U nekoliko godina svoje svećeničke službe, pokrenuo je mnoge akcije na revitalizaciji crkava i starih običaja. Obnovljena je fasada stolne crkve Marijina Uznesenja u Pagu i Starom gradu. Uređen je interijer, a obnovljene su crkvene orgulje. Don Srećka nije smetalo što su u mnogim akcijama sudjelovali i članovi SDP-a, iako su mu neke "nadobudne Hrvatine" zamjerale.


Na stranama 139. i 140. možemo pročitati na koji način stranačko društvo polemizira o zaštiti kulturnog dobra Grada Paga, konkretno o narodnoj nošnji i njenoj zaštiti, znajući da imamo Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, na osnovu kojeg je autor mogao pokrenuti zaštitu istih dok je bio gradonačelnik. Uvijek je najlakše kritizirati kada nisi na vlasti. Još je jednostavnije ljude dijeliti na ove i na one, na njih i na nas, teško ih je ujediniti oko istog, bez ideologije, misleći isključivo na očuvanje kulturnih dobara Grada Paga.


Na samom kraju romana autor nam daje model kako se treba živjeti za ideale i što je to ideal, premda u romanu više puta (u rukavice) prikazuje one koji su izabrali "krive" ideologije.

str.125. "Bez stava i ideala čovjek živi poput biljke, koja usađena u komadiću zemlje, nikad ne može sagledati bujnost, šarolikost i ljepotu cijelog polja. Ako ne može utjecati na život, čovjek je lišen ushićenja, radosti i boli, zadovoljstva i tuge."

str.130. "Vrijede li ideje, ideologije tolike žrtve? Zar je moguće da pokretačke silnice promjene i izgradnje novog društva u sebi sadrže klicu razdora i razaranja. Putevi prema sreći kao da idu tragom tuge, čemera i jada."

Autor nam predstavlja Pažane koji su život dali za ideale, ali posebno izdvaja Juru Grašu, Antonija Danielli i Antu Festinija.

str.101. "27. svibnja 1924. Zorka i Vitorio dobili su sina. Jučer oko deset sati rodio se Antonio Danielli, i to u kući Vidolinovih."

str.197. "9. siječnja 1945. Tužna vijest stigla je iz Trevisa. Antonio Danielli, sin naše Zorke i Vitorija, zvjerski je ubijen 15. studenog prošle godine, od strane talijanskih fašista i njemačkih nacista."

Mnogo godina kasnije Pag se odužio svojem Pažaninu, imenovanjem ulice Antonio Danielli, premda mnogi nisu znali da je on Pažanin. Naša pokojna teta Marica Herenda rođ. Festini neposredno prije svoje smrti, kada je čula da se u Pagu jednoj ulici dalo ima po Antoniju Danielliju, odala mi je svoju tajnu: "Branimir, ja sam jako dobro znala njegovu mater i toga maloga, zajedno smo služile u Zadaru. Imam dvije slike na kojima je i taj mali, da nebi propale ja ću ih dat Tebi pa ih sačuvaj." I danas su u mojem posjedu te dvije fotografije, a moja je najveća greška što nisam zapisao tko se sve nalazi na tim fotografijama. Možda autora romana zaintegrira ova primjedba pa mi on u tome pomogne, jer nas je roman doveo do istog čovjeka.


str.198. "18. siječnja 1945. Jučer su na Belvederu streljani Marica Rumora, Jure Grašo i Jakov Meštrović. Nasumce izabrani taoci ubijeni su zbog pogibije jednog njemačkog vojnika. Smrt je tako počela uzimati i one koji su se klonili svih politika i svih vojski. Nije bila milostiva prema onima koji su u tišini i miru samo željeli živjeti svoj život."

str.222./223. "Mora se saznati koliku je žrtvu podnio pokojni Jure dodajući svoj život za drugog čovjeka koji je, za razliku od njega, imao zasnovanu vlastitu obitelj, a kojeg su zlotvori kao prvog taoca izabrali za streljanje."

Na strani 225. autor donosi pregledan opis nakon što se u Pagu doista desio vandalizam kada je oskvrnut spomenik tim palim Pažanima. Dobro je što je prozvao sve odgovorne za ovaj nemili događaj.


str.221. "U Solani, koja je dobila ime po poginulom partizanskom borcu Anti Festiniju, također su trljali ruke jer očekuju obilnu berbu soli."


Dužnost mi je kao članu obitelji, a riječ je o stricu (barbi) moje majke Marice, kazati nekoliko rečenica o Anti Festiniju jer se u mnogim pisanim dokumentima za Grad Pag tog čovjeka veže za partizanski pokret, kojeg on nije ni dočekao. Ante Festini jedan je od zatvorenika u Lepoglavskoj kaznioni, 1931. godine podlegao pod torturama u poznatom "štrajku glađu". Njegovoj smrti svjedočili su, zašto postoje i pisani dokumenti, kolege zatvorenici u Lepoglavskoj kaznioni: Moša Pijade, Đuro Pucar-Stari i Josip Broz-Tito. Jednako onako kako je autor romana opisao smrt Jure Graša, tako je i Ante Zemljar u svom romanu "Mozaik" opisao smrt Ante Festinija.


Sve ovo ne bi imalo nekog kontinuiteta u romanu, da autor nije spomenuo svoje suborce iz Domovinskog rata, poglavito one koji su svoje živote dali na Oltar domovine.

str.200. "Oko podneva pronijela se vijest da je na Vujatovu brdu kod sela Marića poginuo Mate Šavar, jedan od hrabrih zapovjednika paških domobrana. Čovjek vesele naravi i neobuzdane hrabrosti. Nešto kasnije smrtno je strado Milivoj Pogorilić iz Povljane, a teško je ranjen Dobrijević kojeg je nagazna mina zamalo stajala života. Petog kolovoza još su trajale borbe na Ljubovu i ostalim crtama bojišnice, a šestog kolovoza 118. domobranska pukovnija, u čijem je sastavu bilo oko 200 branitelja s otoka Paga, izbila je na Ljubovo.
Povratak u Pag bio je veličanstven. Gotovo da nije bilo Pažanina koji nije nazočio posljednjem postrojavanju paške bojne na rivi. Miješale su se emocije: radost zbog pobjede i prestanka ratne agonije, a tuge za poginulim koji su svoje živote utkali u slobodnu Hrvatsku."


Davor Velnić u svojoj knjizi "Čitajući Krležu" citira dijelove Krležinih djela, o ideologiji govori sljedeće: "Svaka ideologija potiče obožavanje i prije svega ona je laž i obmana: otpadak morala, okrajak suprotan ljudskoj naravi i svakoj duhovnosti. Sve one započinju vrućim besjedništvom o pravednosti, boljoj budućnosti, a završavaju cenzurom i hladnom sobicom za batinjanje. Ideologija je bolest i posljedica bolesti i svi su smjerovi njeni, jer ona je metastaza."

Kako se odmičemo od politike, dolazim do toga da će se autor jednim velikim dijelom svojeg romana baviti paškim karnevalom i da će on u mnogim opisima biti središnji događaj u Gradu Pagu.

str.35. "Tri su četvrtka do Pepelinice. Večeras naša udruga orgnizira prvi ričavac ovog karnevala. Tradicija naših Pažana snažan je iskaz prkosa i samosvojnosti."

izvor:Facebook

str.117. "Srpanjsko sunce naprosto je žarilo maškaranu povorku na njenom putu od trajektnog pristaništa do Pijace. Znatiželjni Pažani i malobrojni gosti veselo su pozdravljali maškarane i natankane karnevaliste. Gradska glazba izmjenjivala se s grajom raspoloženog naroda, pjevom paških pivaca i bukom motora čamaca koji su vraćali turiste s kupanja po razbacanim plažama i plažicama pjeskovita Paškog zaljeva."


str.226. "Mladost poludjela u karnevalu. U netom izgrađenom zadružnom domu, održavaju se svake subote tanci pod maskama. Marko svira s glazbarima, a Ruža sa svojim drugaricama luduje u maškarama. Neka se omladina zabavlja."


Autor osobitu pozornost pridaje jednoj od najvažnijih gospodarskih grana u Gradu, što je svakako solarstvo. Solana je bila mjesto okupljanja radništva koje je uvijek bilo spremno stajati na braniku svojih prava i društvenih promjena.


str.65. "Oblizujući usne, osjećao sam okus soli, i hraniteljice i neprijateljice našeg naroda. Soleći pašnjake oplemenjivala je mlijeko i meso naših ovaca, dajući jedinstven okus paškoj janjetini i paškom siru. Ali soleći ujedno polja, uništavala je trud naših vrijednih težaka. Sol je bila i novac i roba. Solana je kroz povijest hranila mnoge obitelji, a i danas od nje živi veliki broj obitelji. Solana i solarstvo bili su blagodat i sigurnost ovoga grada."

str.101. "Završio je štrajk solanskih radnika. Njihovi su uvjeti prihvaćeni pa su se jutros vratili na posao. Jure i drugovi iz sindikata, dobar su dio noći proveli kod Donadića. Jutros o doručku samo mi je usput prozborio da je ovo tek početak bitke za humanije društvo i pošteniji odnos prema radu."

sr.132. "Diže se spomenik narodnom zlotvoru čiji su kazamati puni hrvatskih domoljuba. Desetine Pažana osjetila su na svojim plećima pendreke i kundake pobješnjelih žandara i policijskih agenata. Te podle ulizice koje vode Solanu, učinili bi sve da se dodvore svojim gospodarima koji zatiru sve što je hrvatsko. Nemaju ni stida ni srama, ni časti ni ponosa. Nemaju ni domovine. U Solani se sprema novi štrajk. Radnicima već nekoliko godina nisu povećali plaće, a cijene u trgovinama neprestanu rastu. Sve teže se sastavlja kraj s krajem. Čini se da je ipak došlo do dogovora jer najavljeni štrajk za 1. svibnja nije održan."


Na kraju moram ustvrditi da me je autor svojim opisima vraćao u više navrata mojem djetinjstvu. Opisivao je grad i sve što se dešavalo u tom gradu. Jedan od tih opisa ću ipak izdvojiti, jer mi se toliko urezao u sjećanje da ga je teško potisnuti iz sebe.

str.134. "Dok smo Vangradima ulazili u grad, kar se još treskao zbog rupa koje su djeca iskopala na zemljanom putu, a za igru frenđama, kamenim lopticama, koje su u te rupe ubacivali. Posljednjih dana ta je igra postala prava pomama. Po urušenim zidinama Staroga grada dječaci su skupljali odlomke kamenih pragova i čekićima oblikovali male kamene loptice. Zatim su ih satima brusili na gromadama brusela na rubu stare rive od sazmorca magazina."

Dečki koji su lupali te loptice (balice) na Katinama gdje sam proveo dio svojeg djetinjstva bili su moj barba Ivo Madona, Ante Rumora, braća Paulinovi, Ivo Canko, Ante Čurligo, Ante Durinić, braća Donadići, neka se ne naljute oni koje sam izostavio, ne namjerno.
Dok su oni sa malim čekićima oblikovali svoje loptice, mi mlađi smo pored njih napućeni govorili (recitirali): "Cara u bočice, pol meni, pol tebi da se maška ne oženi", i u više navrata bi se desilo da jedan krivi udarac prepolovi lopticu. Radi toga sam jednom dobio i šamar, ali i to je bio dio igre.


Toliko puta sam u svojim postovima na ovom blogu spominjao moje nane, moju nanu Katicu Lućinku i nanu Mariju Žgoriku. Tko uzme roman "Ružarij nane Jerke", potaknut i ovim postom, zasigurno će u mnogim opisima pronaći svoju nanu. Te naše nane su naša bogastva, bogastva našeg djetinjstva i možemo im zahvaljivati jednako onako kako je to uradio autor na kraju romana: " Zahvaljujem nani Jerki na poklonu koji mi je ostavila i koji ću prenjeti svojoj djeci da se ne zaboravi. Objava ovih zapisa-ružarija moj je dar jednoj običnoj, a neobično hrabroj i čestitoj ženi, životnoj junakinji, našoj nani Jerki.
Kažu da zlo pobjeđuje kad dobri ljudi šute. Zato moramo govoriti, mi dobri ljudi."

Ovaj blog bio bi prikraćen za dobro da nisam progovorio i zapisao svoje dojmove koje sam doživio tijekom čitanja ovog romana, ne kao književni kritičar, nego kao zaljubljenik u pisanu riječ, poglavito onu koja govori o mojem rodnom Gradu, njegovim ljudima i običajima.



Post je objavljen 05.04.2018. u 19:41 sati.