ISKONSKI PAG

nedjelja, 25.05.2014.

101 PAŽANIN - 9.FRANE PETAR RAKAMRIĆ (Pag, 4. 07.1744. – Veli Lošinj, 22. 01. 1815.)

Među poznatijim i značajnijim osobama kojima je tijekom proteklih stoljeća bilo povjeravano obnašati dužnost biskupa jedno od tih mjesta pripadalo je pažaninu Frani Petru Rakamariću, koji je sjedio na stolici dviju biskupija, kotorskoj i osorskoj.
Frane Petar Rakamarić rodio se u Pagu 4. srpnja 1744. godine kao prvo dijete u obitelji Jurja Rakamarića i Katarine Durinić.
Po pisanju dr. Miroslava Granića, Rakamarići kao stara hrvatska obitelj dolaze iz Karlobaga u Pag gdje su odmah uvršteni u red plemića. Dali su znamenite ljude za pašku povijest. Danas potomci plemićke loze, kao i potomci jedne pučanske loze ( s nadimkom "Belota") još uvijek egzistiraju u gradu Pagu.
Grb obitelji Rakamarić je ovalno polje štita vodoravno razdijeljeno crvenom gredom. U gornjem polju, na srebrnoj podlozi tri su šesterokrake zvijezde, od kojih je srednja repatica ili komet. U donjem polju, na zlatnoj podlozi, s desne strane izlazi odjevena ruka koja drži sablju. Štit je ukrašen baroknom kartušom nad kojom je kaciga sa stiliziranim plaštem.

Frane Petar je osnovno obrazovanje stekao u svom rodnom gradu. Znao je da za daljnje napredovanje i školovanje mora napustiti svoj grad. Put ga vodi u Italiju. Na taj put ga šalje paški kaptol. Studij filozofije i teologije završio je u Loreto i Padovi od kuda se vraća sa doktoratom navedenih znanosti.

Po povratku u Pag pribrojen je nižem kleru zborne crkve. U to je vrijeme bio ispovjednik časnih benediktinki (paških koludrica), a 1773. je ubilježen kao njihov kapelan.
Za kanonika kaptola u Pagu imenovan je 1776.

Na temelju glave 23. Statuta grada Paga, dana 3. travnja 1787. plemićko je vijeće paške komune primilo braću Frana Petra, Vida (1751.-1830) i Frana (1754.-1843), sinove Jurja Rakamarića u paško plemstvo. Povelju o primanju potpisali su knez Lukas Minio i gradski suci Marko Lauro Ruić i Tomas Frane Bilinić, a ovjerili su je općinski kancelar i kancelar paškog kotarskog Pomirbenog suda.
Dana 2. listopada 1793. primljeni su u plemićko vijeće grada Nina. Titulu ninskih plemića dobili su 28. studenog 1793.
1794. godine Papa Pio VI paškog kanonika Franu Petra Rakamarića imenuje rektorom Ilirskog (danas Hrvatskog) zavoda sv. Jeronima u Rimu. Na toj dužnosti zateklo ga je imenovanje za kotorskog biskupa 1796. godine.

Papa Pio VI sa Bulom 26. svibnja 1796. imenovao ga je biskupom Kotorskim, te 16. srpnja 1796. posvećen je za biskupa od kardinala Giambattiste Caprare u crkvi sv. Marije preko Tibra. Posjed kotorske biskupije primio je tek 1797. godine. U kronotaksi kotorskih biskupa zabilježen je pod rednim brojem 75. Franjo P. Rakamarić, Pažanin (1796.-?). i čudno je da neznaju godinu kada je preuzeo vođenje Osorske biskupije.
20. kolovoza 1801. imenovan je za osorskog biskupa, Bulom pape Pia VI, a biskupiju preuzima 1. lipnja 1802. godine.

Veći dio svojeg biskupskog služenja provodi u Velom Lošinju, koji je posjedovao Kaptol, a župna crkva posvećena Svetom Antunu Opatu, nosila je naslov konkatedrale. Postoje naznake da je biskup Rakamarić imao namjeru prenjeti biskupsku stolicu u Veli Lošinj. Iz Velog Lošinja imao je bolji pogled prema svojem rodnom otoku.

1809. godine nakon temeljitog restauriranja i obnove, biskup Rakamrić posvetio je ovu velebnu crkvu.

Koliko mu je značio njegov rodni grad govori i činjenica da je paškom kaptolu i svom gradu poklonio sarkofag sa tijelom sv. Valentina. Ovaj vrijedan dar svojem gradu, danas se nalazi u izuzetno lošem stanju, i u fazi je restauriranja.

Biskup Rakamarić ostao je zapažen po jednom prijeporu u osorskoj biskupiji, kada je ukinuo glagoljsku liturgiju i uveo latinsku. Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom IX stoljeća koje se u hrvatskim krajevima zadržalo sve do XIX stoljeća. Ime pisma dolazi od staroslavenske riječi glagolati, što znači govoriti.
Takva odluka biskupa Rakamarića izazvala je veliki revolt naroda sve do 1804., o kojoj je i svoj stav zauzela i Kongregacija za nauk vjere, preporučivši biskupu Rakamariću da preispita svoju odluku.
Biskup Rakamarić nije bio protivnik narodnog jezika, pa je na sve optužbe odgovorio na način da je 1803. godine napisao Bogoštovani priručnik – molitvenik na hrvatskom jeziku pod naslovom "Nauk karstianski u kratko skupglien i sloxen po prisvitlom i pripostovanom gospodinu Frani Petru Rakamarichu biskupu ossosrskom za korist, i sluxbu svoje darxave". Taj priručnik je kasnije doživio nekoliko izdanja.
Biskup Rakamarić imao je dosta problema sa francuskom vlašću koja nije bila sklona Crkvi. Pored svega toga uspio je u Velom Lošinju 1803. otvoriti talijansku osnovnu školu, koja je djelovala sve do 1818. godine kada dolazi do uspostave državne pučke škole.
Nakon smrti biskupa Rakamarića razmišljalo se o njegovom nasljedniku, ali zbog političkih previranja i gospodarske situacije ukazala se potreba za novom sistematizacijom i organizacijom crkvene administracije. Osorska biskupija ukinuta je 30. lipnja 1828. godine i pripojena je Krčkoj biskupiji.
Biskup Rakamarić svojom položajem sigurno je bio i meta umjetnika. Sačuvana su dva njegova portreta, od kojih se jedan čuva u crkvi sv. Antuna Opata u Velom Lošinju, dok je drugi portret sačuvan u obiteljskoj zbirci u Pagu.

Don. Blaž Karavanić u "Povijesti paškog otoka u osmercu i desetercu" za biskupa Rakamarića je zapisao:

Još nam dala naša domovina,
Rakamarić Petra časnog sina,
Koji no je nauke svršio
U Padovi, te doktorom bio.

To ne samo u svom bogoslovlju,
Već također i u mudroslovlju.
U zavodu Svetog Jeronima,
L'jepe crkve vječnog grada Rima,

Čast "rektora" on je zapremao,
U tom svojstvu revno djelovao,
Na tom mjestu kratko upravljao,
Jer kanonik Paški je postao.
Zatim njega Papa izabrao
Biskupom Kotorskim, tu je stao

Malo ljeta, pak ga premjestiše
U grad Osor, te mu povjeriše
Biskupiju onu starodrevnu,
Gđe pokaza u njoj brigu revnu.

ponedjeljak, 19.05.2014.

50. OBLJETNICA ŠKOLSKIH SESTARA FRANJEVKI U PAGU

Proslava 50. obljetnice od dolaska školskih sestara franjevki u grad Pag značajan je jubilej ne samo za grad, već i cijeli otok, pa mogu slobodno kazati i širu društvenu zajednicu.
Govoreći o vremenu dolaska školskih sestara franjevki u Pag, sigurno nije bilo vrijeme bez prijepora i nepoznanica. Podružnica je ustanovljena 1964. godine.
Sestre vrše sakristansku službu, ketehiziraju i vode liturgijsko pjevanje u župi te poučavaju vjeronauk u školi.

Od dolaska u Pag do 1994. sestre su stanovale u sklopu Zborne crkve Marijina Uznesenja, da bi se nakon toga preselile u kući koju nasljeđuju od gospođe Helen Fabijanich, u dio grada koji se zove Lokunja. U neposrednoj blizini kuće su bogata nalazišta ljekovitog blata.

Kuća je postala sastavni dio i vlasništo provincije. Unutar kuće uređena je kapelica koja je posvećena sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću i koja je za ovu prigodu obnovljena, kao dar župnika i župne zajednice. Liturgijske obrede i blagoslov predvodio je paški župnik don. Zdenko Milić uz asistenciju župnog vikara don. Tomislava Planinića.

Djelatnost sestara očitovala se i za vrijeme Domovinskog rata kada su nesebično pružale pomoć potrebnima i ljudima u nevolji.
11. svibnja 2014. uz svečanost koja je održana u stolnoj crkvi Uznesenja Marijina, uprizorile su svoj dolazak na Pag sa prigodnim recitalom, za kojeg je tekst napisao don. Dario Tičić, paški sin i današnji tajnik zadarskog nabiskupa.

Svečanost je uveličao i ujedno predvodio misno slavlje, zadarski nadbiskup mons. dr. Želimir Puljić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije.

U kocelebraciji sa nadbiskupom bili su i paški župnici: don. Srećko Frka Petešić, don. Igor Ikić, don. Zdenko Milić i mnogi svećenici sa otoka i ostalih mjesta nadbiskupije.

Svečanosti je nazočilo pedesetak sestara ujedinjene s vrhovnom predstojnicom s. Klarom Šimunović i provincijalnom predstojnicom s. Lenkom Bošnjak Čovo.
Dvije, od tri, sestara koje su prije pedeset godina kročile na paško tlo, s. Ambrozija Ćaleta i s. Božena Duvnjak, ganute do suza prisjećale su se svojeg dolaska na Pag.

Jedno od poslanja sestara je i crkveno pjevanje. Ovo velebno slavlje pratio je crkveni zbor uz vodstvo Anthonya Buljanovića i nezaobilazne sestre Miljenke Biošić koja je svojim višegodišnjim djelovanjem ostavila veliki trag u ovoj župnoj zajednici. Na radost svih, pjevalo se iz svega srca.

Za kraj bi ovo sve bilo nedorečeno bez paškog puka, koji je svoje sestre prihvatio i u zajedništvu uz sve njihove žrtve i ljubav koju su iskazale prema puku, pratio ih na njihovom putu ostvarenja i svih njihovih poslanja.
Pažani su tako pored svojih koludrica, dobili i svoje časne sestre, bez kojih bi život u našem gradu bio nezamisliv.

U to ime podržimo ih našim molitva na njihovim daljnjim ostvarenjima.

subota, 17.05.2014.

BELINA MUSAKA

- Ne javjaš se ništa, pred neki dan si još pasa pored mene, ja ti ablendiran a ti se praviš da me ne vidiš.
- Ma di si Ti to pasa pored mene, a da Ti se ja nisan javi?
- Na Škurinje, mujenjace, na rotor.

- Pa ca si cini na Škurinje?
- Bi san u Konzum, žena me poslala da su kumprili na akciju po dvi Kune.
- Mladi kumprili i janjetinu ku si doni za Uskers od Paga, još malo škalonje i ca Tebi triba hodit u Pag?

- Koda tebi ca fali.
- Meni fala dragom Bogu, ništa.
- Jesi vidi Ti moj Bebiću ca se sve dogajalo od Uskersa na vamo u Pag. Jedan mladi život, tako mi je žal toga mladića, pa se slavilo svetoga Juru, pa dan utemeljenja grada, pa opet Doder. Njima u Pag nikad ni dosadno. Više se njima dogodilo u ovih zadnjih misec dan od Uskersa, nego meni u Riku zadnjih pet godišć. I onda će mi opet tlapit kada dojden u Pag: "ti ne živeš ovde". Bogati, koda živeju u Tunguziju. Koda namin ovde u Riku teceju med i mliko.

- Pa ca to meni govoriš?
- Cekan san da ćeš cagod napisat, a od tebe ni sleda.
- Misli san, ali nezna ca bi pisa i od kuda da pocmen. Ne postoji ovakav grad u ovoj državi ki slavi tri dana svoga grada. "Lude ga li grada", reka bi Smoje. Da još bude boje, neznan ako si vidi na portalu Centra za (ne)kulturu i informacije Pag, za podlogu dana utemeljenja, stavili su sliku crikve u Stari grad. Voli bi da mi ti paški (ne)kulturnjaci objasniju kakve veze ta crikva ima sa danom utemeljenja. Kula Skrivanat i Vela crikva sa time sigurno imaju veze, a crikva u Stari grad, nikakve.

- Ma vidi san, ali ca, i kome ca reć?
- Kad ja ca napišen ispada da se mišan u politku ku vodi gradsko poglavarstvo. Ne moren verovat da tamo sediju judi ki po meni imaju nešto uglavu i ki mogu konačno prerizat taj špag, i reć: bit će onako kao je red, a ne onako kako nan paše. Neću Ti o tome više govorit, jer san o tome pisa pa me cudi da to nisi pročita. Ca ne vidiš da su i „mediji“ u službi politike, jer in daju plaću pa pišeju ca ih je voja i kako ih je voja. Koda je to nešto novo.
- Je istina je to ca govoriš, ali onda bi se oni morali pokarat sa polovicon grada.
- Zac bi se morali pokarat?, zato ca bi tribali neke stvari stavit na svoje misto. Ca bi to koštalo grad, da grad slavi svoj rođendan onda kada je rojen, a ne onda kako političarima paše, ili zato ca je kraj Bela reka da je Pag grad? Koda smo mujeni pa neznamo da na Vikipediji lipo piše ca je to grad. Ili su oni na Vikipediji bili toliko pametni da judi prije nas nisu znali ca sve triba da bi grad, bi grad. Mene, prijateju moj više muci ca cinimo da sateremo sve ca je gradsko, nego odluke ke donosiju političari. Toga je mene strah. Jer političari kada svuceju svoje političke maškare, opet gologa obraza moraju pasat pijacon, pa ako misliju da su pošteni moreju svakoga pogedat u oci, ovako tlapimo uprazno.
- Bogami si ovo lipo reka, toga je i mene strah.
- Pročita san jedan komentar na PagPress-u da je tradicija „užiganja Marka“ stara 60. godišć i da moramo priznat da je imamo, pa cagod povjesničari i političari o tome mislili. Onome ki je to napisa moran reć, da povijest ne moreju pisat davno umrli. Oni su tu povjest stvarali, a oni ki su ostali živi pišeju povijest. Zato u ime te povijesti spasimo ono ca imamo dok nas ovi oko nas ne pojdeju ili považigaju. Ca Ti misliš?
- Slažen se sa Tobon ca god receš i napišeš jer vidin koliko si mujen za Pagon.
- Ja san bi uvjeren da ovi ca se zoveju „Paška stranka“, ako ništa drugo da će spasit sve ono ca je paško, ne zato da bi smitali drugima, nego samo zato da bi svoje stavili na svoje misto. Za sada ne vidim puno od toga. Morebit me do kraja mandata demantiraju, a ja ću in bit zafalan za to. Ala, stoj mi dobro, pa kada uvatiš vrimena javi se.

- Ako napišeš cakod pametnog, morebit ti se i javin. Bog.

subota, 10.05.2014.

KULA SKRIVANAT

Fotografije kule Skrivanat koju pratim od njenog prvotonog restauriranja početkom sedamdestih godina prošlog stoljeća, onog najvitalnijeg djela koji je bio na rubu raspada i prijetio da se cijeli sustav uruši, pa do današnjih dana kada opet ide svome kraju.

Zadnjih dva desetljeća kroz razne najave u medijima, mnoge gradske vlasti obećavale su kako će se ovo kulturno blago u centru grada dovesti u onu funkciju, koja bi služila svima koji bi htjeli uživati u njoj.
Krajem sedamdestih godina prošlog stoljeća imam dojam da je bilo više sluha da se taj prostor iskoristi, a poglavito u kulturnom smislu.
Cijelo jedno ljeto, sa svojim "Novim Horizontima" sam svirao na terasi kule Skrivanat. Tim događajem taj prostor je ipak živio. Pored plesnih večeri na pozornici kule događali su se i drugi kulturni događaji koju su obogaćivali "paško kulturno ljeto".
Glumačka družina "Histrioni" ploveće i putujuće kazalište sa svojim osnivačem, glumcem i umjetničkim voditeljom, Zlatkom Vitezom nastupali su u tom zdanju.

Razni koncerti koji su se održavali u kuli, jedan od njih na mene je ostavio poseban dojam, a radi se o koncertu grupe "Leb i sol".
Danas ovaj spomenik kulture nulte kategorije, jedini koji se uspio sačuvati od devet kula koje su nekada okruživale grad Pag, vapi i za obnovom, ali i za sadržajima koja bi joj davala jednu drugu dimenziju.

Da ne govorim koja bi bila njena uloga u turističkom značenju. Sa tornja kule Skrivanat, kao jedne od najviše točke nad gradom Pagom, pružao bi se prekrasan pogled na grad i njegov položaj, prema paškoj vali i svim njenim djelovima. Vjerujem da je tom namjerom i izgrađena kako bi se na vrijeme uočila plovila koja ulaze u valu, i kako bi im se dalo do znanja da je kula neuništivo uporište grada. Kula Skrivanat nekada je branila zapadni, morski ulaz u grad sa svojim lakim i teškim topovima. Zbog nebrige topovi su propali, a ubrzano propada i posljednji koji se nalazi u kuli.

Arhitekt Sumit Singhal uradio je idejno rješenje kule Skrivanat, koja idejom daje čovjeku da razmišlja o ljepoti jednog spomenika koji dan uz dan sve više propada. Pratio sam razmišljanja građana kroz Rosanin tekst na njenom blogu a vezano za uradak arhitekta Singhala, ali tko bi uvijek zadovoljio javno mjenje. Čudi me da Pažani još uvijek više žele da se to ništa ne dira i da sve propadne, nego da se to dovede u svoju funkciju, bez obzira na arhitektonski prijedlog. Mnogi spomenici kulture su danas na drugačiji način prezentirani i stavljeni u funkciju građana, a da bitno ne narušavaju svoje originalne okvire. Mnogo takvih primjera imamo u centru naše Županije, gradu Zadru. On bi trebao biti primjer svima kako se staro može uklopiti u nove trendove života.

Rijeka je tako ove zime otvorila gradu i svojim građanima u centru Rijeke, "Arheološki park" za kojeg je idejno rješenje uradio jedan Pažanin, Nenand Fabijanić. Ne sumnjam da bi gospodin Fabijanić odbio uraditi svoje arhitektonsko rješenje, kada se grad već diči njegovim uređenjem crkve gradskog patrona, sv. Jurja i V Magazina, za koje je bio i nagrađivan.

Unutarnji prostor kule Skrivanat iznosi približno oko 600 metara četvornih, od toga je jedan mali dio samo iskorišten. Jednim ovakvim rješenjem, kakvog je ponudio arhitekt Singhal dobili bi svi, jer ta vrijednost i posebnost grada Paga dobila bi na još većem značenju. To ne znači da sam isključivo za ovaj projekt, ali da se konačno mora nešto uraditi, to je sigurno. Svaka ideja dobro dođe.

Kula Skrivanat sama po sebi zaslužuje bolju sudbinu od one koju trenutačno ima.

ponedjeljak, 05.05.2014.

PAG – ISTO, A DRUGAČIJE br.7.

Koliko god čovjek prolazio nekim mjestom ono mu se, u drugačijim situacijama, razotkriva novim izgledom, novim oblicima, novim značenjem. Tako je to i sa preuređenom kulom i cijelom ulicom na mojim fotografijama koje uspoređujem sa vremenskim odmakom od četri desetljeća.
Predstavljam ih kako bismo shvatili usporedbu između surovosti i tuge kamena, punine i ljepote kamena, da nas potakne na razmišljanje, ali i djelovanje da zaštitimo ono malo porušenog kamena koji je ostao u našem gradu.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.