Marketing
101 PAŽANIN - 9.FRANE PETAR RAKAMRIĆ (Pag, 4. 07.1744. – Veli Lošinj, 22. 01. 1815.)
Među poznatijim i značajnijim osobama kojima je tijekom proteklih stoljeća bilo povjeravano obnašati dužnost biskupa jedno od tih mjesta pripadalo je pažaninu Frani Petru Rakamariću, koji je sjedio na stolici dviju biskupija, kotorskoj i osorskoj.
Frane Petar Rakamarić rodio se u Pagu 4. srpnja 1744. godine kao prvo dijete u obitelji Jurja Rakamarića i Katarine Durinić.
Po pisanju dr. Miroslava Granića, Rakamarići kao stara hrvatska obitelj dolaze iz Karlobaga u Pag gdje su odmah uvršteni u red plemića. Dali su znamenite ljude za pašku povijest. Danas potomci plemićke loze, kao i potomci jedne pučanske loze ( s nadimkom "Belota") još uvijek egzistiraju u gradu Pagu.
Grb obitelji Rakamarić je ovalno polje štita vodoravno razdijeljeno crvenom gredom. U gornjem polju, na srebrnoj podlozi tri su šesterokrake zvijezde, od kojih je srednja repatica ili komet. U donjem polju, na zlatnoj podlozi, s desne strane izlazi odjevena ruka koja drži sablju. Štit je ukrašen baroknom kartušom nad kojom je kaciga sa stiliziranim plaštem.
Frane Petar je osnovno obrazovanje stekao u svom rodnom gradu. Znao je da za daljnje napredovanje i školovanje mora napustiti svoj grad. Put ga vodi u Italiju. Na taj put ga šalje paški kaptol. Studij filozofije i teologije završio je u Loreto i Padovi od kuda se vraća sa doktoratom navedenih znanosti.
Po povratku u Pag pribrojen je nižem kleru zborne crkve. U to je vrijeme bio ispovjednik časnih benediktinki (paških koludrica), a 1773. je ubilježen kao njihov kapelan.
Za kanonika kaptola u Pagu imenovan je 1776.
Na temelju glave 23. Statuta grada Paga, dana 3. travnja 1787. plemićko je vijeće paške komune primilo braću Frana Petra, Vida (1751.-1830) i Frana (1754.-1843), sinove Jurja Rakamarića u paško plemstvo. Povelju o primanju potpisali su knez Lukas Minio i gradski suci Marko Lauro Ruić i Tomas Frane Bilinić, a ovjerili su je općinski kancelar i kancelar paškog kotarskog Pomirbenog suda.
Dana 2. listopada 1793. primljeni su u plemićko vijeće grada Nina. Titulu ninskih plemića dobili su 28. studenog 1793.
1794. godine Papa Pio VI paškog kanonika Franu Petra Rakamarića imenuje rektorom Ilirskog (danas Hrvatskog) zavoda sv. Jeronima u Rimu. Na toj dužnosti zateklo ga je imenovanje za kotorskog biskupa 1796. godine.
Papa Pio VI sa Bulom 26. svibnja 1796. imenovao ga je biskupom Kotorskim, te 16. srpnja 1796. posvećen je za biskupa od kardinala Giambattiste Caprare u crkvi sv. Marije preko Tibra. Posjed kotorske biskupije primio je tek 1797. godine. U kronotaksi kotorskih biskupa zabilježen je pod rednim brojem 75. Franjo P. Rakamarić, Pažanin (1796.-?). i čudno je da neznaju godinu kada je preuzeo vođenje Osorske biskupije.
20. kolovoza 1801. imenovan je za osorskog biskupa, Bulom pape Pia VI, a biskupiju preuzima 1. lipnja 1802. godine.
Veći dio svojeg biskupskog služenja provodi u Velom Lošinju, koji je posjedovao Kaptol, a župna crkva posvećena Svetom Antunu Opatu, nosila je naslov konkatedrale. Postoje naznake da je biskup Rakamarić imao namjeru prenjeti biskupsku stolicu u Veli Lošinj. Iz Velog Lošinja imao je bolji pogled prema svojem rodnom otoku.
1809. godine nakon temeljitog restauriranja i obnove, biskup Rakamrić posvetio je ovu velebnu crkvu.
Koliko mu je značio njegov rodni grad govori i činjenica da je paškom kaptolu i svom gradu poklonio sarkofag sa tijelom sv. Valentina. Ovaj vrijedan dar svojem gradu, danas se nalazi u izuzetno lošem stanju, i u fazi je restauriranja.
Biskup Rakamarić ostao je zapažen po jednom prijeporu u osorskoj biskupiji, kada je ukinuo glagoljsku liturgiju i uveo latinsku. Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom IX stoljeća koje se u hrvatskim krajevima zadržalo sve do XIX stoljeća. Ime pisma dolazi od staroslavenske riječi glagolati, što znači govoriti.
Takva odluka biskupa Rakamarića izazvala je veliki revolt naroda sve do 1804., o kojoj je i svoj stav zauzela i Kongregacija za nauk vjere, preporučivši biskupu Rakamariću da preispita svoju odluku.
Biskup Rakamarić nije bio protivnik narodnog jezika, pa je na sve optužbe odgovorio na način da je 1803. godine napisao Bogoštovani priručnik – molitvenik na hrvatskom jeziku pod naslovom "Nauk karstianski u kratko skupglien i sloxen po prisvitlom i pripostovanom gospodinu Frani Petru Rakamarichu biskupu ossosrskom za korist, i sluxbu svoje darxave". Taj priručnik je kasnije doživio nekoliko izdanja.
Biskup Rakamarić imao je dosta problema sa francuskom vlašću koja nije bila sklona Crkvi. Pored svega toga uspio je u Velom Lošinju 1803. otvoriti talijansku osnovnu školu, koja je djelovala sve do 1818. godine kada dolazi do uspostave državne pučke škole.
Nakon smrti biskupa Rakamarića razmišljalo se o njegovom nasljedniku, ali zbog političkih previranja i gospodarske situacije ukazala se potreba za novom sistematizacijom i organizacijom crkvene administracije. Osorska biskupija ukinuta je 30. lipnja 1828. godine i pripojena je Krčkoj biskupiji.
Biskup Rakamarić svojom položajem sigurno je bio i meta umjetnika. Sačuvana su dva njegova portreta, od kojih se jedan čuva u crkvi sv. Antuna Opata u Velom Lošinju, dok je drugi portret sačuvan u obiteljskoj zbirci u Pagu.
Don. Blaž Karavanić u "Povijesti paškog otoka u osmercu i desetercu" za biskupa Rakamarića je zapisao:
Još nam dala naša domovina,
Rakamarić Petra časnog sina,
Koji no je nauke svršio
U Padovi, te doktorom bio.
To ne samo u svom bogoslovlju,
Već također i u mudroslovlju.
U zavodu Svetog Jeronima,
L'jepe crkve vječnog grada Rima,
Čast "rektora" on je zapremao,
U tom svojstvu revno djelovao,
Na tom mjestu kratko upravljao,
Jer kanonik Paški je postao.
Zatim njega Papa izabrao
Biskupom Kotorskim, tu je stao
Malo ljeta, pak ga premjestiše
U grad Osor, te mu povjeriše
Biskupiju onu starodrevnu,
Gđe pokaza u njoj brigu revnu.
Post je objavljen 25.05.2014. u 18:28 sati.