»Može li nas Gundulić ičemu podučiti?« zateknem sirotu djecu usred pisanja sms-ova (e jel ideš poslje samnom na kavu,a?), prepričavanja jučerašnje, tristoitrinaeste epizode meksikanske telenovele Robinja strasti (»I znaš kak’ je bilo? Gonzales ti je spavao s Andreom, a onda je to doznala Čikita i prevarila ga s Rodrigezom!« »E, nemoj zezat’?!«) ili jednostavno, kunjanja u rano jutro.
Svi me, jer sam podviknuo, onako bijelo (Što mu je?) pogledaju. Tajac. »Može li nas Gundulić ičemu podučiti?« ponovim, ovaj put tiše. Nekoliko kolutanja očima. Dvije-tri glave padaju na prekrižene ruke. Neodređen broj uzdaha. U nekom od opuštenijih razreda dogodi se i pokoje okretanje leđa i nastavak razgovora (»Znaš da je sniženje u deemu?«).
Da, stvarno, može li nas taj naš književnik (1589.-1638.) danas nečemu podučiti? Dok je bio mlad, pisao je, poput mnogih dubrovačkih pisaca, ljubavne stihove, a bavio se i prerađivanjem talijanskih mitoloških drama, nazvavši kasnije tu svoju mladenačku produkciju porodom od tmine, dakle, mladenačkim, od Svevišnjega nenadahnutim, tričarijama i ludorijama. Zašavši u zrelije godine, ponesen protureformacijskim žarom institucijski konsolidirane katoličke crkve („Katoličko tumačenje Biblije je konačno. Svaki kršćanin koji želi nametnuti drukčije tumačenje je heretik.“), okrenuo se ozbiljnijim temama, pa tako i pisanju religiozne poeme Suze sina razmetnoga (Venecija, 1622.), inspirirane poznatom novozavjetnom parabolom o izgubljenom sinu. Formalno gledano, riječ je, dakle, o poemi strukturiranoj u tri tzv. plača, naslovljenih prema obrascu u kojega stalno upadamo i mi, razmetni sinovi i kćeri: sagrješenje, spoznanje i skrušenje. (Hm, dobro, najčešće upadamo u prvi dio obrasca…) U „ideološkom“ smislu, njegova ideja bila je, u svjetlu onodobnih prežalosnih i sablažnjivih unutarkršćanskih – a sasvim nekršćanskih – krvavih polemika, jasna: svaki izgubljeni sin koji je, odlutavši u luteransko-kalvinističku jeres, sagriješio, može se, nakon što to spozna i skrušeno se pokaje, vratiti u zagrljaj Svetog Oca/majke Crkve.
Kako smo, zahvaljujući dobrim ljudima poput Tome Erdodyja – koji je, kako bilježi Wikipedija, na saboru u Požunu 1608., izvukavši mač iz korica, izjavio: „Ovim ću mačem istjerati tu luteransku kugu iz naše zemlje! Prije ćemo se odvojiti od Ugarske, nego dopustiti da se ona ukorijeni u našim krajevima“, spasivši nas tako i od protestantizma i od zloglasne protestantske radne etike – gotovo stopostotno ostali vjerni Svetoj Stolici, taj nam je kontekst, naročito današnjoj mladeži, poprilično dalek i teško pojmljiv. Budući da živimo u zemlji u kojoj gotovo svi – imali stvarnog pojma o tome što to uistinu znači ili ne – sebe smatraju pripadnicima univerzalne, sveopće, Katoličke crkve, malo tko je imao (dubljeg) osobnog kontakta s malobrojnim onima našim građanima i misionarima iz inozemstva koji „žele nametnuti drukčije tumačenje“ Svetog pisma. Inzistirati, dakle, na toj i takvoj interpretaciji, možda nema baš previše smisla. Dakako, spomenem taj moment, ali iz cijele priče krenem izvlačiti drugačiju poantu.
Naime, nastojim učenicima – mladim osobama koje nekako imaju dojam da svijet počinje s njima – pokazati kako svako vrijeme ima neki svoj „duh“, i kako u svako doba ljudi sebe, svijet oko sebe, život i smrt itd., doživljavaju na manje ili više različite načine. Za razliku od današnjice, praktički opsjednute željom za zaustavljanjem protoka vremena, opsjednute idealiziranjem i obožavanjem mladosti, današnjice u kojoj je smrt profanirana i svedena na „show“, a starost se – ako! – pojavljuje tek u reklamama za police osiguranja ili kakvogod vračtvo, barokni čovjek i autor bili su duboko svjesni prolaznosti, i života i svega. Paradigmatska je u tom smislu pjesma pjesnika Giambattiste Marina, Ljudski život, kojega bi suvremeni fun-damentalistički manipulatori proglasili depresivnim mračnjakom i kvariteljem dobre zabave. A zapravo samo govori istinu:
Utvara jadni čovjek, čim se rodi
Životu, gdje ga samo bijeda čeka.
Na plač oči, ne vidi sunca daleka,
I već ga stega čvrstih spona zgodi.
Kada poraste, i mlijeko mu već ne godi,
Bolna pod bičem čuje mu se dreka,
A kad stignu ozbiljna ljeta neka,
Iz sreće u jad ljubavna bol ga vodi.
Koliko još mu truda i boli digne
Gorčinu u srcu, dok ga život gorak
Ne zgrbi, te se skršen o štap prigne,
Pod kamen teški konačno legne stvorak.
Uzdahnuv velim, videć što sve nas stigne:
Od zipke pa do groba samo je korak.
Ne da barokni ljudi nisu željeli uživati u životu i raskoši (jesu, jesu!), ali su bili sasvim svjesni ovoga o čemu pjeva Marino. Kao, uostalom, i naš Dživo. Ma, rekao bih da smo svjesni i mi današnji, samo što umova ispranih neprekidnom bujicom (kompjuterski obrađenih) slika besprijekornih mladih, mladih i uvijek mladih lica, potiskujemo tjeskobnu spoznaju o, da prostite, vlastitom starenju, tjelesnom propadanju i smrti duboko u podsvijest, nastojeći prikriti kronološku dob kao da je grba. Amblematski je primjer (nasumce odabran između njih bezbroj) modna linija – koliko (ne) znam, još neprisutna u Hrvatskoj – namijenjena onima iznad četrdeset, Forever21. Spomenuta neizbježna trijada iz medijskog je prostora izopćena, pa nam je i u svakodnevnom životu postalo pomalo kao neugodno što izdajničko tijelo – stari. A kako nam je tek neugodno što ćemo umrijeti! Toliko nam je neugodno da o tome ne samo da ne razgovaramo s drugim, hm, smrtnicima, nego kao vrag tamjan, izbjegavamo čak i misliti. Zgodno život suvremenog čovjek opisuje u pjesmi Razvijamo se Charles Bukowski:
najprije nam izgleda da je jebačina velika stvar
nakon toga slijedi – društvena svijest,
zatim intelektualni razvoj,
poslije toga
jedni zapadnu u religiju
drugi u umjetnost.
nakon toga počinje jurnjava za lovom
a poslije jurnjave za lovom
faza kad izigravamo da
novac nije važan.
zatim na red dolaze zdravlje i hobiji,
putovanja, i napokon jednostavno sjedimo
i nejasno razmišljamo o nejasnim stvarima,
bavimo se vrtom
mrzimo muhe, buku, slabo vrijeme, puževe,
neuljudnost, sve što je neočekivano, nove susjede,
stare prijatelje, pijance, pušenje, tucanje,
pjevanje, plesanje, skorojeviće,
poštara i korov.
sve više se vrpoljimo: čekajući
smrt.
Uglavnom, o smrti i prolaznosti, za razliku od baroknih pređa, ne mislimo istinski (čitanje crne kronike i gledanje Inspektora Morsea i sl. se ne računa!) dok nas njihov dolazak ne iznenadi, pa čak i tada se neki prave ludi, poput društvanca na kraju filma Smisao života Montyja Pythona. Premnogi, dakle, tek onda, kad je praktički prekasno, shvate da pravo pitanje nije bilo ima li života poslije smrti, nego ima li ga prije nje, shvate da bi, da se nisu dali zavarati suvremenom Forever21 hipnozom i da nisu proćerdali život na blejanje u televizor, ispijanje Žuje i klađenje, ili praćenje društvene kronike čitanjem Glorije i Storyja, sve u nesvjesnoj nadi da će malo sjaja pasti i na njih, shvate, dakle, da bi, da su na vrijeme počeli vedro (nipošto ne morbidno!) kontemplirati vlastitu smrtnost, u životu zapravo daleko više, i uistinu, uživali. Jer – a ljudi u baroku su to znali – memento mori bio je stalno prisutan poticaj (pogledajte samo sve te kosture i lubanje strateški raspoređene po baroknim slikama) da se živi svjesnije. I danas katkad čujemo o čovjeku koji je, preživjevši smrtnu opasnost, odlučio radikalno preraspodijeliti prioritete u životu. Većina pak živi poput ljudi opisanih u gorenavedenoj pjesmi: nesvjesno.
Kad čitam Gundulićeve stihove, nekako mi je jasno da se radi o čovjeku koji je bio prilično svjestan toga kako zaista stoje stvari (i nije mu to bilo neugodno napisati):
Ah, nije život ljudski drugo
neg smućeno jedno more,
neg plav jedna ku udugo
biju vali kako gore;
i sred ovijeh netom tmina
čoek se rodi, mrijet počima.
Morbidno, zar ne? Ili ovo:
Bježi kud znaš, što hoć, čini,
zapad i istok vas ophodi,
i beskrajno po pučini
svijet kružeći Indije brodi,
krij se u jame gorskijeh hridi:
smrt svuda te slidom slidi.
Ili nešto za djelatnike (i žrtve) modne industrije:
Slavne gospođe i kraljice,
kih liposti još se hvale;
zlatne kose, drago lice,
ljuven pogled ke su imale –
ah, viđ, što su u ovo doba:
malo praha u dno groba!
Možda nešto za predsjednika Europske komisije ili simpatičnog Obamu?
Gdi su istočna carstva stara?
Gdi gospodstvo od Rimljana?
Svi pod plugom kijem svit hara,
od bremena su uzorana;
Jes, tko njegda svijetom vlada,
A ne zna mu se ime sada!
I zatim trezveno, razumno zaključuje, uz to i poantirajući:
Što je bilo, prošlo je veće,
što ima biti, još nije toga;
a što je sada, za čas neće
od prošastija ostat svoga:
na hipu se brijeme vrti,
jedan hip je sve do smrti.
Pa još i ovo:
Tko se rodi, svak umrije
i bi kao i prije tebe;
da, kao njemu, i tebi je
mrtvu biti od potrebe,
da za tobom rode opeta
novi narod, nova ljeta.
Kao zaključak ovog sata, citirat ću ponovno starog Bukowskog. Evo što je zabilježio 12. rujna 1991.:
Većina ljudi nije spremna za smrt, svoju ili bilo čiju. Šokira ih, užasava. Ona je poput velikog iznenađenja. Ali nikad ne bi trebala biti iznenađenje. Ja nosim smrt u svom lijevom džepu. Ponekad je izvadim i razgovaram s njom: »Zdravo, mala, kako si? Kada dolaziš po mene? Biti ću spreman.« Plakati zbog smrti isto je što i plakati zbog procvjetalog cvijeta. Ono što me užasava nije sama smrt već životi koje ljudi žive, ili, bolje, koje ne žive sve do smrti. Oni ne poštuju vlastite živote, oni pišaju po svojim životima. Nevjerojatni glupani. Odviše su opsjednuti jebačinom, filmovima, novcem, zajednicom, jebačinom. Glave su im ispunjene vatom. Oni se pale na Boga bez imalo razmišljanja, oni se pale na domoljublje bez imalo razmišljanja. Ubrzo zaboravljaju razmišljati vlastitim glavama, dopuštaju drugima da razmišljaju umjesto njih. Glave su im ispunjene vatom… Smrt većine ljudi obična je varka. U njima nije imalo što umrijeti.
Za domaću zadaću: razmišljati o svojoj smrti najmanje jednom tjedno. Modni mačci i manekenke jednom dnevno. Političari i češće.
A da bismo se – da se nadovežem na jučerašnji post – polako transformirali u samostalne, osviještene individue sposobne za rad na općem dobru, potrebno je srčano kretati novim, neistraženim putovima i usuditi se biti drugačiji, misliti svojom glavom, postavljati pitanja i zahtijevati odgovore, propitivati sebe i svijet oko sebe. Prekrasno je to izrazio američki pjesnik Robert Frost pa vam večeras uz osjećaj zahvalnosti za tako brojne i uistinu promišljene, lucidne i poticajne komentare, ostavljam na čitanje njegovu poznatu pjesmu Road Less Travelled, u originalu i u prijevodu Antuna Šoljana.
Road Less Travelled
Two roads diverged in a yellow wood
And sorry I could not travel both
And be one traveler, long I stood
And looked down one as far as I could
To where it bent in the undergrowth
Then took the other as just as fair
And having perhaps the better claim
Because it was grassy and wanted wear
Though as for that, the passing there
Had worn them really about the same
And both that morning equally lay
In leaves no step had trodden black
Oh, I kept the first for another day!
Yet, knowing how way leads onto way
I doubted if I should ever come back
I shall be telling this with a sigh
Somewhere ages and ages hence
Two roads diverged in a wood
And I took the one less traveled by
And that has made all the difference
Put kojim ne krenuh
Dvije staze tu u šumu skreću,
I žaleć što objema ići neću,
Ja ostadoh jedan putnik, dugo stajah,
Promatrajući sve do kraja,
Gdje nestaje u trave što je spleću;
Tad drugom, isto tako zgodnom, krenem,
Jer možda ima na me veće pravo,
Neutabana i obrasla travom;
Premda su obje bile prelaženjem
Zapravo podjednako izgažene,
I obje tog jutra ležale su
U Ušću nepocrnjelom od nogu
O, kanio sam prvom krenut drugi put!
Al znajuć kako staze beskrajne su, Ja
sumnjam da se na nju vratit mogu
Jednom ću o tome pričati s tugom Kad
vrijeme bude prošlo dugo, dugo: Dvije
staze su se račvale, a ja - Ja pođoh
manje iskušanom, drugom: Odatle
nastala razlika je sva.
Pa pođimo! :)
Često, ničim izazvan – a bolno svjestan vlastitih spoznajnih, intelektualnih i inih ograničenja – pokušavam proniknuti u dubinske razloge određene pojave. Tako sam u postu Prije i Drugdje (21.10.) pokušao razraditi tezu o uzrocima višestoljetnog pasivnog trpljenja u Hrvata (proizašlog iz rijetkih brutalno skršenih pokušaja artikulirane masovne akcije, odgoja za patnju i izbjegavanje konfrontacije s (lažnim) autoritetima, i tome slično) i suvremene dezorijentiranosti i potrage za identitetom. Promatrajući desetljećima zbornice u kojima sam radio kao svojevrsnu „Hrvatsku u malom“, zaključio sam da su određeni mentalni obrasci duboko ukorijenjeni, da je navika uzrujanog brundanja i besplodnog jadikovanja toliko raširena koliko je raširena i nevoljkost za poduzimanje konkretnih koraka za rješavanje određenih problema. Odakle sve to? Zašto smo MI takvi (kažem „mi“ jer se, htjeli to ili ne, nesvjesno krčkamo u zajedničkoj „psihološkoj juhi“)? Pokušavajući se domisliti odgovorima, shvatio sam da dio njih proizlazi iz šireg konteksta, povijesnih i zemljopisnih okolnosti, kulturološkog i religijskog okruženja itd., a dio iz posve osobnih iskustava, obiteljskih mitova i trauma, psihološkog i duhovnog nasljeđa, itd. Dakle, kompleksni fenomen kakav je mentalitet nekog naroda (ili, primjerice, važnost nastavničke ili liječničke profesije) višeslojne je naravi i nije svediv (osim za potrebe manipuliranja ili vrijeđanja) na pojednostavljene crno-bijele obrasce.
Dogodi se katkad da se moje nepovezane misli i naslućeni odgovori materijaliziraju u suvislom obliku u nečijem tekstu pa sam na (dio) pitanja o uzrocima čudnih reakcija i postupaka bližnjih kojima svakodnevno godinama svjedočim djelomice dobio odgovor čitajući knjigu Riječi, riječi, riječi publicista Marka Grčića. Evo kako na pitanja koja si postavljam(o) odgovara on:
Dakako, svaki pokušaj da se shvati neki historijski proces neizbježivo zahvaća i poneki dio naše intime; svaki pokušaj da se rasvijetli neki dio intime nužno čovjeka vodi kroz retrospektivne procese, a oni imaju i historijska obilježja. No, pod intimizacijom historije i historizacijom intime ja razumijem nešto mnogo stvarnije i uhvatljivije kad je riječ o našoj sredini, tj. stanoviti privatni i društveni circulus vitiosus iz kojega kao da se rijetko kad oslobađamo kao pojedinci, jer je to prvi uvjet da, emancipirajući se iz kolektiva, otkrijemo vlastiti identitet, a s njime i identitet drugoga.
Nije, dakako, ovdje posrijedi puka pojedinačna ili društvena nezrelost: posrijedi je, čini mi se, tako munjevita izmjena povijesnih ciljeva u našoj sredini da ona, neizbježivo, izaziva neku vrstu kolektivne shizofrenije, pa, često, i dubinsku osobnu pometenost.
Čitate li redovito postove, primijetit ćete da svako toliko istaknem da je svaki od njih tek djelić mozaika, pokušaj izdvajanja pojedinih simptoma te „kolektivne shizofrenije“ i „osobne pometenosti“. Mene, osim čiste (samo)refleksije – nužne želim li se emancipirati iz spomenutog circulusa vitiosusa – zanima postavljanje dijagnoze (gdje sam/smo realno?), a potom i propisivanje terapije (što mi/nam je činiti?). Ne utvaram si pritom da znam precizno odrediti bilo jedno ili drugo, ali mukotrpno („Svijest ne nastaje bez bola“, kaže Jung) probijanje kroz slojeve zbunjujućih fenomena (na osobnoj i društvenoj razini) čini mi se neusporedivo boljim od crno-bijelog simplificiranja ili kolektivnog pasivnog fatalističkog jadanja.
Dakle, za dio zbunjenosti kod svakoga ponaosob te u društvu općenito i u obrazovanju posebno „zaslužna“ je i nevjerojatno učestala izmjena društvenopolitičkih uređenja na ovim prostorima tijekom posljednjih stotinjak godina (a, nota bene, svaka vlast imala je i svoju viziju obrazovnih ciljeva). „Zaslužni“ su globalizacijski procesi. „Zaslužna“ je intelektualna i duhovna inertnost (tko bi to sve pratio?) itd.
Sami smo. Kao pojedinci i kao narod. Na osobnoj razini premnogi među nama ne žele se suočiti s nužnošću prihvaćanja vlastite samoće. Pred neizbježnim bolom koji ta spoznaja – neophodna za osobno psihološko osamostaljenje – sa sobom donosi, premnogi među nama bježe u, just name it, sve moguće oblike ovisnosti (emocionalnih, psiholoških, duhovnih, tjelesnih…), onemogućujući tako samima sebi otkrivanje vlastitog identiteta, a omogućujući „vječito vraćanje istog“.
Jednom sam čuo za neku TV-emisiju popularnu u zapadnoj Europi (mislim da se radilo o zemljama Beneluxa), u kojoj je prikazivan život različitih čudaka i ekscentrika, nešto poput Globalnog sijela ili Noćne more, pretpostavljam. Uglavnom, u jednoj od emisija prikazan je, kao nešto potpuno bizarno, tridesetogodišnjak koji živi s roditeljima. Kod nas je zamalo čudo ako se netko do tridesete godine uspije (barem fizički, što je i prvi korak prema psihološkoj emancipaciji) odvojiti od roditelja! Naravno da postoje objektivne okolnosti itd., itd. Ipak, da ne ulazim preduboko u stvar, rekao bih da je u pitanju kombinacija psiholoških (neosviještenih) navezanosti i strahova koji prečesto posluže i kao racionalizacija za pasivno prihvaćanje statusa quo. (Tema je to za sebe koju ću po svoj prilici razvijati u sljedećim postovima.)
Uglavnom, pomalo karikirano, kao što može biti zbunjen i izgubljen psihološki i emocionalno nesamostalan – jer tko nas uči pravoj samostalnosti? – mlad (ili ne tako mlad) čovjek koji ostane bez majke i njezine kuhinje (jer se oženio i nekako došao do novca za vlastiti stan) te nema jasnog pojma tko je zapravo i što sad da radi s tom novom ženom u svom životu pa ubrzo počinje upadati u krize (jer mu supruga – i sama ne baš osviještena – ne želi biti ono što mu je bila mama) koje onda „rješava“ pokušavajući živjeti kao da je i dalje „dečko“, sve dok se, u kaosu i suzama, ne razvede i vrati u zagrljaj majci, u „sigurnost“ poznatog roditeljskog okruženja, tako i narod, koji takoreći nikad kroz povijest nije bio uistinu samostalan, nego vazda u nekakvim nadnacionalnim „obiteljima“ čiji su „roditelji“ bili strogi, ali su i postavljali jasne okvire, sad, kad je ostao sam, nije baš posve siguran što bi točno sa sobom napravio pa također upada u afektiranje. Dakako, ne mora biti tako, ni na osobnom niti na kolektivnom planu. Bolan proces osobnog osamostaljenja fantastična je prigoda za učenje i rast, kao što bismo, kao zajednica, mogli napokon početi osvješćivati uzajamnost interesa. Jednom riječju, mogli bismo se polako transformirati u samostalne, osviještene individue sposobne za rad na općem dobru.
Kako ja ipak sjedim za svojom virtualnom katedrom, i kako nismo ovdje samo da bismo tek veselo naklapali, brunde kovali i fenomenološki raspravljali (što učenici izuzetno vole, naizgled bez fige u džepu navesti profesora da se raspriča o kakvoj god, manje ili više aktualnoj, temi. Tako danas: »Profesore, a što vi mislite o našem prosvjedu?«), nego da bismo i nešto novoga naučili, ovaj put ćemo se pozabaviti jednim interesantnim tekstom, pjesmom Svit se konča, iz 14. stoljeća (zabilježena je u tzv. pariškom glagoljaškom kodeksu iz 1380., ali je moguće nastala ranije). Autor pjesme o kojoj je riječ nepoznati je radikal, mogli bismo reći neke vrsti kršćanski anarhist, buntovnik i nesmiljeni kritičar onodobnih klerika (premda vjerojatno i sam jedan od njih) prema kojemu su i najžešći suvremeni osporavatelji crkvene pretjerane involviranosti u društvenopolitičku zbilju i pretjerane vezanosti uz materijalna dobra njezinih predstavnika tek stidljivi odvjetci ideologa političke korektnosti.
Kako sporadično čujem najave smaka svijeta (od propovjednika na ulicama grada, svjedoka Jehove, grinpisovaca i inih proroka globalnog zatopljenja, braće Tarabića i one bugarske proročice babe Vange…, a i TBF-ovci su našli za shodno da zapjevaju o tome), a s obzirom na pojedine „znakove vremena“ što su se navodno namnožili kao nikad do sad u povijesti, interesantno je vidjeti da je slično osjećao i taj nepoznati glagoljaš prije šest i pol stoljeća, naime, da sve ide nizbrdo, zapravo dovraga. Slično su osjećali i ljudi koji su živjeli u surovim uvjetima oko 1000. godine, napunio se milenij, „znakova“ da se bliži kraj bilo je više no ikad… Ali to je već druga priča, vrlo zanimljiva… (To mi je i na satu najveći problem, te digresije…) Ne tvrdim, inače, da smaka svijeta, što god se pod tim zaista podrazumijevalo, neće jednog dana (Dies irae) uistinu biti („jer u očima je Gospodnjim tisuću godina kao jedan dan…“), no, nekako si mogu predočiti ljudsku vrstu kako ispisuje sve nove i nove stranice vlastitog sjaja i vlastite bijede i u narednim stoljećima.
Kako bilo, naš je razljućeni anonimni kronograf, uznemiren i zgađen zbog nerazmjera između službeno proklamiranih evanđeoskih ideala s jedne strane i raskoši u kojoj je dio njegovih kolega živio s druge, u tome vidio utiranje puta antikristu i nagovještaj skore apokalipse. Dramatičnim tonom, autor vehementno niže prizore koji svjedoče o „korupciji bitka“ (koja, eto, nije novum i specifikum samo našega najnovijega doba, osim ako pod „našim dobom“ ne podrazumijevamo sve od Zlatnog doba i propasti Atlantide naovamo… ah, oprostite, opet me misao ponijela!) Gdje smo ono stali? Aha. Dakle, niže sablažnjive prizore raspuštenog klera, od kardinala pa do đaka (možda studenata teologije), ne štedeći niti koludrice iliti časne sestre. Premda će ponekom čitatelju jezik predstavljati manji ili veći problem, mišljenja sam da je pjesma dovoljno jasna i da je ne trebam prepjevavati na suvremeni standardni jezik. Osim toga, neću je navesti cijelu, tek neke karakteristične strofe:
Svit se konča i slnce jur zahodi,
pravda gine, ljubav stine, tma ishodi.
Djaval jure svoju vojsku kupno vodi,
gda se svrši Sveto pismo dan prihodi.
Isuhrst je danas zabljen i njegov sluga,
vsaki ki je z Babilona njim se ruga.
Gda to slišah, obuje mi srce tuga,
ar [je] nesklad, krivo gleda drug na druga.
Ot istini oči svoji ukloniše,
u pohoteh sego svita zabljudiše,
k bezakon'ju srce svoje prikloniše
svojmu tilu, a ne Bogu ugodiše.
Grdinali, biskupi i opati
misle, Boga ostavivše, li o zlati.
Duhovna rič ot njih se ne more imati
ako im se pinezi prije ne plati.
Mala bratja i koludri, predikavci,
remetani, karmeliti, kavčenjaci,
vsi popove, koludrice i vsi djaci,
vsi se nazad obratiše kako raci.
Licemiri, vražji posli, svitom hine,
zlato, srebro i čto mogu moćno pline.
Antihristu put gotove, zlo v tom čine.
Se su oni kimi duš mnogo gine…
I tako dalje, u sličnom tonu. Jesu li se stvari odonda popravile ili nisu ostavljam svakom da procijeni sam. Nije mi trenutno namjera analizirati razmjere „korupcije bitka“ u Crkvi kao takvoj; kao što je i u doba nastanka pjesme (ili danas) bilo dobrih razloga da se autor ovako zapjeni, zacijelo je bilo i samozatajnih, uistinu evanđeoskom životu posvećenih žena i muškaraca, koji su i zaslužni da se (posuđujem, u ekumenskom, ne i sinkretističkom duhu, pojam iz zena) „pečat svijesti“ što ga je u ljudski rod utisnuo onaj tajanstveni drvodjeljin sin iz rimske zabiti, prenese do nas današnjih, od kojih će ga neki prenijeti sljedećim naraštajima, i tako sve do – smaka svijeta.
Kako smo i dalje na satu, pročitat ćemo i zaključne riječi što ih o toj i sličnim pjesmama kazuje Slobodan P. Novak (u svojoj Povijesti hrvatske književnosti):
Ta satirička poezija sugerira apokaliptičku sliku svijeta. Ona je oživljavala užasne prizore Posljednjeg suda, ali ne u nekim budućnosnim kategorijama s Kristom spasiteljem i sucem u središtu nego je u njoj vidljiv svijet koji se bio prikazivao kao da mu je rasap najobičnija stvarnost koju, ako to želi, u svojoj blizini svatko može prepoznati.
A tako je i danas. Premda, u ovo doba diktature mladosti i virtualizacije i profaniranja smrti, koja je svedena na nizanje stvarnih i glumljenih leševa što ih vidimo na malim ekranima, potiskujemo tjeskobu što proizlazi iz svijesti o vlastitoj smrtnosti, ona, tjeskoba, izbija na tisuće načina… (Ali, sad smo se već približili rubu… nečega… pa ćemo se polaaako odmaknuti… dok nam tema ne dođe, „po programu“;)
Ipak, da je vrag („djaval“) izgleda došao po svoje govori (i) komentar na jučerašnji moj post što ga potpisuje izvjesni cimmerian. Kad netko učiteljsku, nastavničku, profesorsku službu i sve one koji je obavljaju nazove, onako, uđuture, „smiješnim“, dakle, zapravo nepotrebnim (možda društvenim parazitima, cimmerian?), onda u tome vidim stvarne znakove neosviještenog (nadolazećeg) barbarstva i ionako već sveprisutne duhovne bijede, da ne spominjem besmisleno uspoređivanje (nepotrebnih) profesora/nastavnika (kaže cimmerian, sa slabo prikrivenom indignacijom, „prosvjetara“, kao da je to neka uvreda) s (potrebnim) liječnicima, veterinarima i pravnicima, od kojih su dakako neki također „prosvjetari“, i u srednjim školama i na fakultetima. Ako sam dobro shvatio, vrli novi svijet u kojem bi želio živjeti cimmerian, svijet je u kojem ne bi bilo svih nas „prosvjetara“, čiji je posao deset puta manje težak i deset puta manje odgovoran od liječničkog, nego bi se svi bavili važnim stvarima, liječenjem ljudi i životinja (premda, Medicus curat, natura sanat;) i beskrajnim parničenjem. Nešto poput Brazila Terryja Gilliama. Uostalom, prosudite sami:
Zašto ti u svom blogu (kao i svi prosvjetari) konstantno inzistiraš na tome da tvoj posao ima neku iznimnu važnost i da ste svi jadni potplaćeni? Stvarno ne znam odakle vama ideja da sebi dajete na važnosti, šta bi onda trebali reći npr. liječnici čiji je posao 10 puta teži i koji imaju 10 puta veću odgovornost, a da ne govorimo o tome da im se fakultet po težini ne može ni uspoređivati sa filozofskim, ili npr. suci ili veterinari itd. Smiješni ste kao što je vaša profesija smiješna.
cimmerian • 25.11.2008. u 12:15
Beati pauperus spiritu iliti blago siromasima duhom – ali samo ako su svoga siromaštva svjesni.
PS. Nakon što sam ovo napisao, cimmerian (o, sancta simplicitas!) se ponovno oglasio svojim komentarom pa i njega, urbi et orbi, pridodajem. Da ne povjeruješ vlastitim očima.
Totalno si krivo shvatio moj komentar, ja nisam rekao da su profesori nepotrebni nego da imate previsoko mišljenje o sebi s obzirom na težinu posla koji obavljate i težinu fakulteta koji ste završili (navedeno se odnosi na srednjoškolske i osnovnoškolske profesore) (sic!, sic!, sic!, g.p.).
cimmerian • 25.11.2008. u 23:23
Uguravši se nekako jutros u autobus, kratio sam si do odredišta vrijeme kao i obično diskretno proučavajući zanimljive fizionomije svojih bližnjih i razmišljajući o metafizici, kad mi je pogled zapeo za mladića koji je i izgledom, i ponašanjem, i napose odjećom izrazito odskakao od svih nas.
Na reveru sakoa besprijekorno ispeglanog elegantnog crnog odijela s pripadajućom savršeno vezanom crveno-plavom kravatom, imao je okačenu crnu pločicu na kojoj je bijelim slovima bilo ugravirano: STARJEŠINA FREEMAN, a ispod je pisalo još i Crkva Isusa Krista svetaca posljednjeg dana. Starješina Freeman nije baš odgovarao mojoj predodžbi o starješinama (digresija: taj pojam me automatski asocira na „starešine“ u JNA, mahom nedotupave oficire koji su se, kao što su rekli mojoj tužnoj materi koja mi je bila došla na „zakletvu“, brinuli (sic!) za nas, mlade vojnike… Ah, namah mi se zgrčio želudac), jer se radilo o mladiću starom kojih dvadesetak godina, a dojmu autoriteta odmagalo je i njegovo glatko dječačko lice i frizura kakvu nose pitomci West Pointa. Kako je uspio postati starješina, ne znam, ali sjetio sam se kako u, ako se ne varam, I. Timotejevoj poslanici 4,12 Pavao piše mladom Timoteju: "Neka te nitko ne prezire zbog tvoje mladosti!" (savjet kojega se i sam držim u radu s djecom) pa, rekoh, hajde, zacijelo je revan evangelizator te je zaslužio… Starješina Freeman je u rukama držao notes i pisaljku, vidjelo se po pokretima očiju i mikromimici lica da intenzivno razmišlja (što je bilo posve u suprotnosti s izrazima lica naših suputnika koji su možda isto razmišljali, ali ne baš intenzivno i fokusirano), i svako toliko je nešto bilježio, lijevom rukom na kojoj je bio podeblji prsten (Oženjen? Čovječe, dečko rastura! pomislio sam). Sve u svemu, djelovao je donekle cjelokupnom svojom pojavom poput kakvog glanc novog Forda usred manje ili više dotrajalog tranzicijskog voznog parka.
Moguće da ste ih i vi primijetili, te redovito – svaka bi ih majka poželjela za zeta! – ljepuškaste dečke, misionare, svece posljednjeg dana, kako obično u tandemu, upicanjeni i zbigecani kao manekeni koji predstavljaju novu liniju Diorovih odijela, krstare ulicama naših gradova, dijeleći letke s pozivima na besplatan tečaj engleskoga, ili objašnjavaju nekom umirovljeniku u dvadeset i kusur godina starom ofucanom odijelu kako zapravo stoje stvari s njegovom dušom. Među donekle informiranim građanima poznatiji su pod nazivom mormoni, a dolaze, kao i sve te sekte i hereze što (bezuspješno, dakako!) rastaču našu tisućgodišnju katoličku uljudbu, iz Sjedinjenih Država, te kontroverzne zemlje na drugom kraju svijeta. Preciznije, dolaze (obično na dvije godine) iz savezne države Utah, koja je u 19. stoljeću, kad se njihovom osnivaču, Josephu Smithu, ukazao anđeo i rekao mu, je li, kako zapravo stoje stvari, bila teška zabit… Da ne pametujem previše, evo kratkog citata preuzetog s Wikipedije:
Knjiga Mormona iznosi mnogo toga o povijesti Amerike. Po toj knjizi, Izraelac Lehi i njegova obitelj, zajedno s prijateljima, pobjegli su iz Jeruzalema 586. godine pr. Krista, sagradili lađu i krenuli ploveći na istok oko svijeta. Pomoću kompasa iskrcali su se u Americi i od Lehijeve obitelji nastale su dvije nacije koje su postali praroditeljima američkih Indijanaca. Kroz 1000 godina zabilježili su svoju povijest na pločama na nepoznatom jeziku. Prije nego su nestali godine 421., posljednji preživjeli Moroni je zakopao ploče u brdu. Nakon svog uskrsnuća, Isus je posjetio Ameriku i osnovao novu crkvu, jer su njegove nade u Stari svijet propale. Isus će se vratiti na zemlju i ustanoviti svoje kraljevstvo u Americi.
Sapienti sat.
Ne bih išao tako daleko pa ustvrdio, poput jednog široj javnosti poznatog svećenika koji je, ima tome već petnaestak godina, izjavio kako po Zagrebu šeće Sotona u odijelu i s kravatom oko vrata, ali da tako upadljivo fino obučeni na određeni način djeluju uznemirujuće, to da. Kako to mislim? Pa, vidite, ovako.
Naime, danas ujutro, primijetivši gorespomenuti drastični kontrast, odjednom mi je sinulo kako zapravo ne pamtim kad sam u zbornici vidio nekog kolegu u odijelu s kravatom. Dobro, ravnatelj(i) su katkad – kad bi, povodom kakve svečanije zgode, poželjeli ostaviti naročit dojam – znali doći u svojim demodiranim odijelima i razgaženim cipelama u kojima su se valjda nekad davno i ženili, katkad bih primijetio i kakav bolji/noviji komad odjeće na nekom od kolega (možda ipak češće kolegica), ali odijelo s kravatom je iščezlo, zamijenjeno tzv. sportskom odjećom, jeftinim uniseks jaknama, samtericama, trapericama… ono, nemreš vidjeti više štof hlače na muškarcu. Ti dečki, mormoni, na ulicama su toliko uočljivi (upravo bodu u oči) zbog žalosne činjenice da smo, pučanstvo općenito a profesori posebno, toliko siromašni da rijetko obnavljamo garderobu, kupovanje nekoliko različitih odijela da ne spominjem. Ja, recimo, trenutno imam jedno (1) odijelo, za vjenčanja i sprovode (inače ga ne nosim). S pripadajućim cipelama. Dobro, imam nekoliko kravata pa čak i dvije leptir mašne za posebno perverzne prigode. Pazite, možda bih i mogao dići kredit ili uštedjeti pa kupiti dva-tri odijela, ali čemu? Moj izgled je, doduše u obrnutom smislu, već dovoljno neuobičajen premda mi se čini da bih u zbornici, pa i inače, zasigurno više odudarao da nosim Hugo Boss odijela… (profesor koji bi danas u razred došao u odijelu s kravatom – ispravite me ako griješim – djelovao bi prilično nestvarno). Ukratko, nije mi se jednom dogodilo da idem na neki seminar pa uočim na kakvoj gradskoj stanici žene i/ili muškarce koje prvi put vidim, ali bez greške (ne samo po odjeći) prepoznam u njima srednjoškolske profesore. Dakako, kasnije ih sretnem na seminaru.
Ja na posao trenutno dolazim prerušen u vijetnamskog veterana – što dobro prolazi kod učenika i manje dobro kod nekih kolega – ali nije isključeno da bih, da mi je plaća/standard primjeren važnosti posla koji obavljam, radikalno promijenio imidž i u školu dolazio odjeven poput starješine Freemana, našega premijera (satove da ne spominjem;), ili kakvog brokera. Što bi također moglo imati pozitivnog odjeka kod učenika, kad bi me/nas vidjeli tako zrihtane.
Srećom, profesorske plaće su još uvijek dostatne za redovitu opskrbu higijenskim potrepštinama pa fino mirišem.
Posjetitelj mog blogeka, montelupo, ostavio je neki dan (22.11.) sljedeći, jetki, komentar:
Budak je dakle našao put u lektiru... odlično. Pitam neki dan studente jednog boljeg humanističkog fakulteta jesu li stigli nešto načuti o Michelangelu u srednjoj školi. Pa kažu da jesu, ali da ostatak nindža kornjača (Rafael, Leonardo, Donatello) ima lošiju prođu.
Jako dobro, ako svjetske vrhove renesansne umjetnosti zamijenimo malo dubljim proučavanjem Budaka. Nadasve okrepljujuće i poticajno za duh i tijelo. Da se ranom zorom budiš ne bi li ga čitao.
U politiku se, kao stari domobran, ne bi štel mešati (u stilu TBF-a: »… uvik isti debilizam, čiji je stari bija ustaša, a čiji partizan…«), ali činjenica stoji da je recepcija Budaka od strane učenika ovih dana nekako mlaka, ono, nekako ne korespondira s njihovim interesima. Evo, recimo, u čitanci za treći razred trogodišnjih strukovnih škola nalazi se ulomak pripovijetke Pod gorom. Ispod naslova autori čitanke ukratko su prepričali o čemu se radi. Pa, evo o čemu se radi:
Dva brata žive na vrlo velikom i dobrom seoskom imanju. Dujam je miran, mek i sanjar. Jadre je prvi plesač u kolu, goropadan i svadljivac. Dogodilo se da su se zaljubili u istu djevojku Mašu. Pripala je Jadri i njih dvoje su se odselili u Slavoniju. I Dujam se oženio Ikom. Ni jedan ni drugi nisu imali djece. U starosti Dujam piše bratu da se vrate iz Slavonije. Ika umire. Jadre i Maša su stigli natrag u Liku. Jedne večeri Dujam i Jadre razgovaraju „o dici“ sa sakupljenom „mobom za čupanje prosa“.
Donosimo ulomke u izvornom (korijenskom) pravopisu.
I sad slijedi ulomak. Učenici prilično nezainteresirano prate tekst u kojem jedan od likova, stari Dujam, kaže i sljedeće:
E, i to zapamtite: najmanje pravi ljudi izađe iz gospodski čizama, ništo više od opanaka, a najviše izmed oni, koji ni opanaka nisu imali. Zapamtite to, dico, i virujte svome didu Dujmi.
Tu se razred malo uskomeša, urbana mladež u martensicama nekako ne vjeruje didu Dujmi, ma koliko dobronamjeran bio. No, u vedrijem tonu poprate kratki dijalog dida Dujme i poslenika:
»Oćete li svršiti noćas?« upita Dujam poslenike.
»Ne boj se, dide«, odgovori ih više najednom. »Ne iđemo kući, dok ne svršimo.«
Ne mogu to spriječiti, razred se smije. Pubertet. (»Dobro, dobro, hajde, idemo dalje…«) Uglavnom, tijekom interpretacije zakače se za one čizme, posebno razredi u kojima ima punkera. Eee, da je stari Mile (inače i ministar bogoštovlja i nastave u NDH) znao kako će jednog dana, u slobodnoj Hrvatskoj, s njegovim likom polemizirati mladići i djevojke u martama s golemim višebojnim kriestama i bedžom na kojem je prekrižena svastika, u majici na kojoj piše God save the queen The fascist regime, zacijelo bi bio zbunjen… Kao što su zbunjeni današnji tinejdžeri koji se nađu ispred njegovih tekstova.
No, da se vratimo na montelupov komentar. Da stvar nije od jučer, govori i sljedeći podatak. Naime, rujući po arhivskoj građi – samo da, khh, khh, ne navučem sušicu – naišao sam na člančić objavljen u Školskim novinama br. 28 od 5. rujna 1958.
U svim našim srednjim školama – bez obzira na smjer – kao glavni ili čak jedini općeobrazovni predmet predaje se hrvatskosrpski jezik, odnosno književnost; što se tiče gimnazije i nekih drugih škola, tome ne bi bilo prigovora jer se uz književnost u njima predaje još i povijest, filozofija, psihologija i povijest umjetnosti, pa učenici mogu steći prilično cjelovitu sliku o evropskoj kulturi. Toga međutim nema u srednjim stručnim školama, osobito ne industrijskim. Osim književnosti ne uči se ništa drugo, kao da je književnost jedini stup kulture ili u najmanju ruku os oko koje se vrti sve ostalo duhovno stvaralaštvo. A nije tako, jer književnost je samo jedna grana umjetnosti, jedan dio kulture.
Događa se na pr. da maturant srednje tehničke škole znade mnogo pripovijedati o Goetheu i Balzacu, a ne zna ni riječi o Beethovenu ili Wagneru, njihovim suvremenicima. Ili svršena učenica ekonomskog tehnikuma reći će vam da nije nikad ni čula za ekspresionizam, ali da nešto znade o renesansnim umjetnicima Leonardu i Michelangelu (a morala je za domaću lektiru čitati Obradovića).
Tako, prije pedeset godina Obradović (valjda Dositej), a danas Budak (nesumnjivo Mile).
Ako ste pročitali jučerašnji post, a nakon što pročitate današnji, bit će vam još jasnije koliko je drugačije moralo biti dičiti se titulom gospona profesora u Habsburškoj monarhiji.
Naime, u prašnjavim sam arhivima – samo da, khh, khh, ne navučem kakvu alergiju – pronašao Koledar za godinu 1858., a iz njega za ovu priliku izdvajam savjet glede ispravnog „uzgoja“ mladeži:
Neka mladež ustaje prije sunca, neka rano izlazi u prostu narav, da si friškim zrakom tielo okriepi, a srdce razveseli, neka pobožno svoj duh k Bogu uzdiže, nek uredno posluje tielom i duhom, nek se reda drži u jelu i odmoru, nek se veseli svojim dnevnim poslom i napredkom i neka rano ide spavati. K tomu neka s ćudoredne strane shvaća ljubav, a u poštenju druži se i obći s drugim spolom.
Moj ti gospodine, da netko danas dâ ovakvu preporuku, za vrat bi si navukao socijalnu službu, Plavi telefon ne bi prestajao zvoniti, a oglasila bi se valjda i sama dječja pravobraniteljica! U 24 sata bi ga razapeli. Već vidim naslove: Sadistički roditelji ranoranioci okrutno mučili sina (15), ili Majka monstrum tjerala kćerku (14) rano na spavanje! Dizati mlado biće prije svitanja nečuvena je nehumana praksa, dakako, pod pretpostavkom da je to mlado biće leglo u postelju iza ponoći, nakon što je odgledalo, po treći put, Teksaški masakr motornom pilom. Ali, zapazite da se preporuča da mladež „rano ide spavati“. Ako, dakle, netko legne brzo nakon što je odzvonilo anđeosko pozdravljenje, neće mu, prosim lepo, nikakav problem biti ustati u praskozorje. I onda lijepo na frišku ariju, u prostu narav, malo razgibavanja, gombanja, fiskulture… Danas znamo da to potiče lučenje neurotransmitera: endorfina, serotonina… i čini da se mlado biće osjeća orno za novi dan. Potom, tijekom jutarnjeg anđeoskog pozdravljenja, provesti nekoliko časaka u meditativnom raspoloženju, zazvati blagoslove na sebe i sve oko sebe, pa da vidiš kako će dan mirno teći! A ne na putu do škole skrenuti do kafića Flassssh u kojem trešti speed metal, popiti na prazan želudac crnu kavu i popušiti koju cigaretu (za živce, jer danas profesor „pita“), i takav doći na prvi sat. (Sjećate se, »Koja strana?«)
Držati se reda u „jelu i odmoru“? U školama su oni nesretni automati koji izbacuju raznorazne američke čokoladice, Milke i Kraševe Tortice, tu je i pekara s pizzetama i toast sendvičima (»Kečap, majoneza?«), djeca to troše u veeelikim količinama, sve sama zdrava hrana nafilana aditivima od kojih djeca, već nabrijana kofeinom i nikotinom, postaju hiperaktivna itd. Je li netko spominjao epidemiju poremećaja pozornosti, ADHD sindrom?
Kako će, nakon vikenda s Krmkom, nakon noći s Povratkom živih mrtvaca, nakon jutra s Marilynom Mansonom, doručka koji se sastoji od Milky Waya, cigarete i kave, kako će se dakle „veseliti svojim dnevnim poslom i napredkom“? Kako ću im približiti Vinoberu u zelenoj Molbice dolini ili Zapis popa Martinca?
Pa, čujte, teško. Nisam ni ja svemoguć.
S druge strane, kako da nakon Budakovih Opanaka dida Vidurine i Jorgovanićeve Mlinarske djece, nakon petodnevnog druženja s tim čudnim ljudima – nastavnicima i drugim odraslima – koji im govore nekakve nerazumljive stvari, ne požele opustiti se uz malo trave? Možemo li im uistinu zamjeriti? Mi odrasli, koji od ranog jutra ispijamo naše pelinkovce, travarice, lozovače, koji im dajemo primjer paleći cigaretu za cigaretom, koji izvaljeni pred televizorima u jeftinim iznošenim trenirkama češkamo dlakave trbuhe i psujemo za vrijeme Dnevnika? Mi zreli, koji iz diskonta u susjedstvu donosimo sanduke Žuje, koja nam je i zakon i ustav i sveto pismo? Koji dokono buljimo u ekrane na ulazima ispred kladionica? Koji smo do grla u kreditima i živimo u iluziji da smo barem niža srednja klasa? Mi iskusni, koji se međusobno šaljemo u materinu i svakih deset sekundi trujemo duhovnu atmosferu spominjući Oca i Sina i Majku apsolutno uzalud? Mi se, dakle, imamo pravo zgražati nad njima, jer, »od koga li su to samo pokupili?«
Često pomislim kako je pseća ogrlica bolja od kravate.
A o shvaćanju ljubavi „s ćudoredne strane“ i „obćenju s drugim spolom“ na nekom sljedećem satu!
Nakon što se neki moji učenici preko vikenda „zabavljaju“ po gradskih parkovima, uz bocu Ribara za deset kuna i eventualno joint, ili u nekoj od Ludnicâ prisustvuju koncertu (a zapravo raspojasanom pijanom derneku) Dare Bubamare & Co., ili pak re(j)vaju u kakvom opskurnom prigradskom klubu, padajući – vođeni sigurnom rukom karizmatičnog DJ-a Krmka – u trans uz trance-turbo-folk i bonkase, u ponedjeljak mi – nakon što su se u nedjelju donekle oporavili opuštajući se ispred TV-a uz tjedni izvještaj iz bigbrader kuće – osvanu na prvom satu. Ulaze u grupicama, ili po dvoje, pojedinačno, bacaju s vrata torbe na klupe… čavrljaju međusobno, moju prisutnost manje-više podrazumijevaju ili, preciznije, zanemaruju. Da, naravno da sam nekad imao viziju kako učenici ulaze u razred, još s vrata pristojno pozdrave, sjednu u svoje klupe, izvade pribor i širom otvorenih očiju, u tišini prate svaki moj mig, željno čekajući da ih povedem u čarobni, bajkoviti svijet pjesničke imaginacije, da im proširim horizonte, da ih dovedem do vrutaka mudrosti, do vrtoglavih visina duha… Nije da im to nisam, svakoj generaciji iznova, pokušao pružiti, ali to mi katkad, u rijetkim slučajevima, uspije tek nakon što ih dovedem do četvrtog razreda, i to u drugom polugodištu. Onda počnu, donekle, shvaćati. (Hm, cinik bi primijetio kako bi možda u četvrtom razredu počeli shvaćati i da se nisam trudio… Ah, bolje da o tome ne mislim.) Kako bilo, u ponedjeljak ujutro stvari stoje dosta loše.
»Otvorite stranu pedesetipetu!« podviknem da ih, je li, malo razbudim, ne bi li primijetili moju malenkost. Iz iskustva znam da ne reagiraju od prve pa se ne uzbuđujem. Čemu gubiti živce već na početku tjedna?
Drugi pokušaj. »Strana pedesetipeta!« U ništa. Nice try, pomislim samoironično.
»Pedesetipeta strana!« okrenem ja. Aaaa, evo, nekoliko ih već reagira. »Koja strana?« »Pedeset i pet.« (Inače, ovo »Koja strana?« čuje se nekoliko puta iz različitih dijelova učionice. »Pedeset i pet«, odgovaram ponaosob.)
I uskoro, otprilike četvrtina – ako je sreće i trećina – razreda (stvar se pročula!) prevrće čitanke, nezainteresirano, dakako, ne kao u mojoj viziji, tako da sve frca… Ali, dobro, ide, polako, ali ide. Samo strpljivo. Ja sam vrlo strpljiv čovjek.
»Hajde, molim vas, otvorite pedesetipetu stranu«, pozivam ih, upravo mamim, svojim najugodnijim baritonom.
Znam, opet iz iskustva, da ću napokon – u prosjeku nakon petog pokušaja – uspjeti postići svoj prvi radni cilj: navesti sve, baš sve učenike, čak i one dečke otraga s psećim ogrlicama i pletenim crnim kapama na kojima se bijeli otisak Sarumanove ruke, čak i one cure pokraj prozora s izbušenim jezicima i smaragdima u pupku, čak i one ljubitelje DJ Krmka pomiješane s BBB-ima, da ću dakle uspjeti pridobiti ih da OTVORE ČITANKU NA PEDESETIPETOJ STRANI.
Ako nakon petog pokušaja još uvijek nisu svi otvorili čitanku, napišem na ploči, uz naslov djela, recimo, Satir iliti divji čovik, i str. 55. I zaokružim.
E sad, znam da mi neki od čitatelja neće vjerovati, mislit će da ih vučem za nos i da pretjerujem, ali, tako mi preostalog profesorskog ugleda, dogodi se da me i nakon toga neki učenici, kao da me taj čas prvi put vide, pitaju: »Koja strana?«
Pokažem na ploču.
Sjetit će se neki jedne od olujâ u čaši vode što se svako toliko dignu u našem svračjem zakutku, naime, slučaja otpuštanja prevoditeljice za gluhe iz redakcije religijskog programa HTV-a zbog poradi rastave braka. Negdje u isto vrijeme, ako se ne varam, na prijelazu zime u proljeće ljeta Gospodnjega 2006., isto je – otkaz – i iz istog razloga – rastava – zadesilo i vjeroučiteljicu iz jedne škole na Krku. Oba događaja konsternirala (lat. consternare – poplašiti, uzrujati) su dio javnosti, ponajprije one tzv. lijevo-liberalne, jer da je to, riječima jedne zastupnice SDP-a, „nešto nezamislivo i ne smije se ponoviti“.
Da „nezamislivo“!
A što bi tek cijenjena zastupnica rekla na zapt (tur. stega, disciplina, „uzda“) pod kakvim su kolege i kolegice vjeroučitelji bili u doba Habsburške monarhije, preciznije, 1858.? Podsjetimo se, neki s nostalgijom, neki sa zgražanjem!
U Zemaljsko-vladinom listu br. 26, od 28. studenoga 1858. objavljena je sljedeća Naredba c.kr. hrvatsko-slavonskoga namjesničtva:
Podučitelji na katoličkih pučkih učionah, ako se oženili bi, jedino onda mogu nadalje upotrebljavat se na javnih učionah, ako su prethodno u školske oblasti tražili i dobili dozvolu ženiti se.
A-ha!
Rastava? Kakva RASTAVA!?
Ali, eto, nije prošlo ni stoipedeset godina, i uljudba u Hrvata se toliko srozala da se danas čak i vjeroučitelji žene/udaju kad im se sprdne, a i oni i javnost su zaprepašteni kad Crkvene vlasti (koje vrijeme i znakove vremena percipiraju bitno drugačije od javnosti) žele očistiti svoje redove od petokolonaša. U ono crno-žuto doba isprepletenost prosvjetnih (dakle, državnih) i Crkvenih vlasti bila je takva da je ovo danas mačji kašalj. Je, ali nije sve crno-žuto. Možda se baš nisi (i to valjda samo kao vjeroučitelj) moga oženiti kad si htio, ali si zato imao status u društvu (Klanjam se, gospon profesor!, Ljubim ruke, gospođo vjeroučiteljice!), a o bezplatnim stanovima već sam pisao… Sloboda ima svoju cijenu, kolege ;)
Nu, da završimo u vedrom tonu, evo jedne, napose za mlađe kolege, poticajne vijesti iz časopisa Škola br. 9, od 12. rujna 1908.
Gdjica Danica Jerandova, učiteljica u Zagrebu, izumila je novu pernicu, koja odgovara higijenskim i pedagoškim potrebama. Gdjica pak Jelka Šimunovićeva iz Bjelovara – novu pločicu s računaljkom! Izumiteljice dobile već i patent na svoje izume. Bilo sretno!
Čestitke kolegicama!
P.S. Jeste li zapazili da su obje – neudane?
Katkad nam se čini da smo u našim javnim polemikama jako moderni, da ne kažem postmoderni; polemiziramo tako, primjerice, već nekoliko godina oko toga koji program spolnog odgoja uvesti u škole, tzv. konzervativni ili tzv. liberalni. Pritom se možda nekom čini da smo zbog toga – činjenice da se u našoj javnosti govori o seksualnom odgoju djece – suvremeno društvo, da smo, eto, skoro toliko sazreli u demokraciji da dišemo za vrat jednoj Nizozemskoj i jednoj Švedskoj. Pobožnim dušama pak može se sve to učiniti predznacima početka neminovnog kraja hrvatske uljudbe, jer rosna hrvatska mladež koja je nekad znala što je red i ćudoređe, koja nekad prije braka blagog pojma nije imala o „onim stvarima“, danas je praktički opsjednuta seksom. Mladi se danas ljube čak i po školskim hodnicima, što neke moje koleg(ic)e baca posve izvan takta. Mladi ljudi, pubertetlije, što se nikad u povijesti Hrvata nije događalo, danas misle, sanjaju i govore o seksu! I sad su se pojavili još i ovi antikristi s tim navodno znanstvenim pristupom spolnom odgoju! Toga nikad prije nije bilo! Ma je li to baš stvarno tako?
Vratimo se stotinu godina unatrag, mjesto radnje Zagreb.
Iz Glasila hrvatskog katoličkog katehetskog društva Kršćanska škola, br. 2, od 30. rujna 1908., prenosimo sljedeći komentar:
Karakteristično je za naše doba, da se i u pogledu seksualnog uzgoja stavilo na posve intelektualističko stajalište, te se misli, da će se pomoću puste poduke o seksualnosti dobiti dobro odgojenu mladež. No to je općenito zastupano mišljenje – velika pedagoška zabluda. Nije današnja mladež podivljala i poludila za seksualnošću s toga, jer nije dosta podučena o tome predmetu, nego je pravi uzrok seksualne nećudorednosti u mladeži, što joj značaj nije dobro i temeljito uzgojen, te se ne može oteti uplivu današnjeg vremena, koje samo teži za užitkom, kao da je to svrha ljudskoga roda.
Tako dakle!
Pa ova naša „suvremena“ polemika uopće nije tako suvremena! Dapače, traje, vidimo, već debelo stoljeće, ako ne i dulje. (Premda, u tom smislu, primjera ima iz različitih razdoblja i podneblja, odlučio sam se za jedan – paradigmatski. Naime, na jednoj, tri tisuće (3000!) godina staroj, babilonskoj glinenoj pločici piše: „Današnja mladež je iskvarena do srži, ona je zla, bezbožna i lijena. Ona nikad neće biti što je mladež nekad (sic!) bila, i nikad neće biti u stanju sačuvati našu kulturu.“ E, svaka ti čast, drevni konzervativče zabrinut za babilonsku uljudbu!)
Neki onodobni liberali i štulhoferi su se, znači, s posve intelektualističkog stajališta, zalagali za poduku pubescenata o seksualnosti, smatrajući da će to pridonijeti njihovom uspješnijem odgoju, dok su se onodobni konzervativci i vukasovići nad tim zgražali jer da adolescenti ne bi poludjeli za seksom da su – bolje odgojeni. To donekle liči na problem kokoši i jajeta: je li prije bio loš odgoj koji je rezultirao pomamom mladih za seksom, ili je nedostatak seksualnog „uzgoja“ kriv za to što je mladež neodgojena.
Polemika (doduše, nešto je jenjala u zadnje vrijeme) i dalje traje. A prilično sam uvjeren da će sličnih članaka biti i 2108. g.
Druga knjiga koju sam kupio na Interliberu je knjižica o Carlu Gustavu Jungu, jedna od onih iz sjajne serije Very Short Introductions.
Kad se spomene Jung, većina ljudi ima izvjesne – pozitivne, negativne, kakve god – asocijacije. O Jungu, kao i o Freudu, ljudi katkad dokono ćaskaju, pozivaju se na njih – skoro bi se moglo reći, kao da su s njima pasli ovce – toliko su ta dvojica dušoliječnika postala općim mjestom (kvazi)intelektualnih naklapanja suvremenih (kvazi)intelektualaca, čemu u zadnje vrijeme jako doprinosi gospon Žižek (koji o tome ipak nešto zna). Znate kako to ide, ubaciš u spiku malo Freuda (»Ma, bih ja…, ali ne da mi superego!«, ili u prijevodu, »Razbio bih šefu nos, ali mi se ne ide u zatvor!« Ili: »Daj, pusti ga, vidiš da je analni karakter«, želeći pritom – pogrešno – reći da je netko seronja, guzica od čovjeka. Zatim: »Hm, izgleda, stari moj, da još nisi riješio svoj Edipov kompleks…«, a to bi ustvari značilo da čovjek ima trideset i pet godina, sa starim se posvađao, a mama mu još uvijek nosi doručak u krevet.) ili malo Junga (»On ti je jako introvertiran tip«, što će reći da ne želi na pauzi gubiti vrijeme u idiotskim razgovorima nego jede svoj sendvič sam. Ili: »Stalno sanjam nekakvu brkatu babu… E, to ti je sigurno anima!« Ma nemoj! Napokon: »Došao bih na vrijeme, ali sam nesvjesno zakasnio.« Da, da…), i već zvučiš onako nekako, makar samome sebi, pametnije. Možda sam malo nepravedan, možda ljudi doista stvarno znaju o čemu govore kad govore o libidu, kastraciji, kolektivnom nesvjesnom, arhetipovima, sublimaciji, slobodnim asocijacijama, individuaciji i selfu… premda – osim ako ne rade u Jankomiru ili Vrapču – prilično sumnjam u to.
Neću tvrditi da sam baš uistinu upućen u materiju, ali rekao bih za sebe da sam, u najmanju ruku, zainteresirani laik. Naime, budući da sam zarana shvatio da ni ja ni ljudi oko mene nismo baš skroz (nek’ se nitko ne uvrijedi!) normalni, tj. da smo u najmanju ruku neurotični, zarana sam počeo proučavati i literaturu koja se time, ljudskom psihopatologijom, bavi. A nakon što sam se zaposlio u školstvu, poznavanje psihologije pokazalo se nasušnom potrebom, neophodnim znanjem, nuždom nad nuždama. Ako niste dooobro proučili, primjerice, obrambene mehanizme, čudom ćete se čuditi nad reakcijama svojih bližnjih, odnosno, ubrzo ćete i sami postati poput njih (jer, „Ludilo je zarazno!“;). Od najčešćih spomenimo, primjerice, nijekanje, pasivno-agresivno ponašanje, potiskivanje, racionaliziranje, acting out, i, Majku svih mehanizama obrane, projiciranje. Što nas pak dovodi do Jungovog konstrukta Sjene, nesvjesnog (neosviještenog) dijela osobnosti koji sadrži nepriznate nam osobine nas samih. Premda se u Sjeni kriju i veliki potencijali, talenti i slično, ona je, kaže teorija, skladište u koje smo pobacali one svoje značajke kojih se sramimo, koje preziremo i koje ni sami sebi ne želimo priznati (ubojite misli, požudu, pohlepnost, sebičnost, lijenost…, jednom riječju, svih sedam smrtnih grijeha zajedno pa i gore od toga), a sve to si ne želimo priznati jer želimo o sebi razmišljati kao o, možda ne baš savršenim (skromno si tepamo) a ono barem zrelim ljudima koji stvari (i sebe) imaju pod kontrolom. Moglo bi se reći, vrline javne, poroci tajni. I da stvar bude gora, skloni smo (ipak najčešće nesvjesno) sadržaje svoje Sjene projicirati na ljude oko nas. Evo školskog (sic!) primjera. Kad u zbornicu, razvezujući kravatu, ulijeće gospon kolega, zadihan i sav zajapuren (od moralističke ognjice, naravno!), pa vrlo detaljno (»… i znate gdje mu je bila ruka?!?«) prepričava kako je na hodniku naišao na dvoje tinejdžera koji su izmjenjivali nježnosti, odjednom iza njegove persone (također Jungov termin), maske staloženog, hiperracionalnog, puritanskog sredovječnog stupa društva, jasno vidim ne samo seksualno nezadovolj(e)nog muškarca, nego štoviše pohotljivog satira koji bi rado među sve te (slinj, srrrk, slinj!) nimfice i nimfete… (»…i, kolege, ovo nećete vje-ro-va-ti, on ti legne, a ona sjedne na njega, itd., itd.«; temperatura u zbornici poraste za stupanj, dva).
Jung (i Freud) su, dakle, autori o kojima svi kao nešto znaju, mnogi ih zazivaju i spominju, navode i kritiziraju, a malo tko ih je uistinu i (pro)čitao. Neću ovdje prepričavati Jungove koncepte, koga zanima može potražiti na internetu, a za preporučiti je, osim ove knjižice koju sam kupio, Jungova autobiografija Sjećanja, snovi, razmišljanja (Fabula nova, Zagreb, 2004.) i knjiga Jolande Jacobi, Psihologija Carla Gustava Junga: uvod u cjelokupno djelo s uvodnom riječi C.G. Junga (Scarabeus naklada, Zagreb, 2006.), knjiga koju je sâm stari žrec blagoslovio kao jedini relevantni uvod u svoj nauk.
Ipak, za potrebe bloga kao takvog, spomenut ću pojam (hej, nemojte se sad svi razbježati! Ima još deset minuta do kraja sata!) enantiodromia. Sam pojam je Jung preuzeo od gospona Heraklita koji je uočio da sve stvari i pojave posjeduju neku unutarnju težnju da se pretvore u svoju suprotnost (Ma vidi ti…). Jung je to sažeo ovako: „Svaka psihološka krajnost potajno sadržava svoju suprotnost ili je prema njoj u nekoj vrsti bliskog i bitnog odnosa… (…vraga!) Ne postoji tako sveti običaj koji se u nekoj prigodi ne bi mogao okrenuti u svoju suprotnost, i što je neka pozicija ekstremnija, to lakše možemo očekivati enantiodromiju, obrat nečega u svoju suprotnost“. Ma stvarno, vidi vraga, nije valjda?! Pa to baca sasvim novo svjetlo na toliko toga što nam se svakodnevno događa! Ali, prvo jedan primjer iz povijesti (koju, by the way, kao ni druge učiteljice i učitelje, danas više nitko ne uzima za ozbiljno). Naime, na Zapadu (Provansa) su se tijekom 12. stoljeća pojavili trubaduri koji su sve u šesnaest slavili i veličali žensku ljepotu, tu je superpopularni Petrarca s mnoštvom epigona, Danteova Beatrice, viteštvo…, uglavnom, o ženama sve najljepše, te lijepe, te divne, te krasne, ma idealne! Među vjernicima se pak paralelno razvijao kult Marije, uvijek djevice, Bogorodice, ultimativnog uzora svim ženama. (hint: treba pritom imati na umu da trubadursko-petrarkistički koncept nije uključivao i tjelesnu bliskost s idealiziranom gospom, a poznat je otvoreno zazoran odnos spram tijela i seksualnosti onodobnih crkvenih ljudi). I, nisi još stigao izgovoriti „enantiodromija“, eto ti poznatog bogobojaznog dvojca, Heinricha Institorisa i Jacoba Sprengera, autorâ notornog inkvizicijskog hit-priručnika Malleus maleficarum, tj. Malj koji ubija vještice (objavljenog 1486. godine, po nalogu pape Inocenta VIII.). Sezona lova je bila otvorena pa smo, nakon dva-tri stoljeća apsolutno neumjerenog idealiziranja praktički bestjelesnih ženâ (Neharnu služim gospoju, za mani danke traću,
Za virnu službu jer moju neće mi dati plaću..., jadikuje pjesnik koji sa svojom odabranicom nikad nije bio nasamo), odjednom postali svjedocima dva-tri stoljeća apsolutno neumjerenog sotoniziranja praktički isključivo tjelesnih ženâ (odjednom je općepoznato da su žene neusporedivo pohotnije od muškaraca, a prije „ispitivanja“ su ih krjeposni službenici brižljivo pregledali, naročito ona skrivena mjesta, ne bi li pronašli „dokaze“ u vidu madeža i sl.). Vražja stvar, ta enti..an…adro.., kako se već zove. Da ne ispadne da sam zlonamjeran, treba reći da je zamisao Inocenta, Heinricha & Jacoba bila krajnje pozitivna, naime, oni su zapravo htjeli pomoći ljudima, jako, jako su im htjeli pomoći, tako su im jako htjeli pomoći da su i oni postali žrtvom enantiodromije.
A kakve veze enantiodromija ima s prosvjetom u Hrvata, o tome na sljedećem satu.
Koje sam, dakle, tri knjige kupio na Interliberu?
1. Karen Armstrong: Kratka povijest mita (Vuković&Runjić, Zagreb, 2005.)
2. Anthony Stevens: Jung (Šahinpašić, Sarajevo, 2007.)
3. Marko Aurelije: Misli (Nova Akropola, Zagreb, 2004.)
Karen Armstrong je autorica vrijedna pažnje. Prate je, kako i priliči snažnoj autorskoj osobnosti, izvjesne kontroverze. Bivša koludrica, piše knjige i održava predavanja (vidi YouTube i sl.) kojima vjerojatno diže živac vjerskim fundamentalistima raznih usmjerenja, premda je, paradoksalno, baš ona ta – barem je ja tako razumijem – koja radikalno propituje velike vjerske tradicije, napose kršćanstvo, islam i budizam (tragajući za zajedničkim fundamentom i nalazeći ga u isticanju suosjećanja i u Zlatnom pravilu). Također se nije libila napisati i knjigu pretencioznog naslova Povijest Boga (Prosvjeta, Zagreb, 1998.) u kojoj komparira koncept Kreatora u različitim religijama, pri čemu je naročito zanimljivo pratiti kako se predodžbe o Bogu mijenjaju kroz povijest, a bome i kako se zloupotrebljavaju (znate ono, „Bog nam je rekao da vas posmičemo!“ „Ne, Bog je nama rekao da posmičemo vas!“ „Nama je Bog rekao da napravimo kolektivno samoubojstvo.“ „A nama je rekao da vas, koji o Njemu mislite mrvicu drugačije nego mi, iz ljubavi i za vaše dobro, spalimo na lomači“… itd. Povijest je nažalost prepuna sličnih primjera.). Na spomenutu zloporabu nadovezuje se, srećom također prevedena, njezina knjiga Bitka za Boga - fundamentalizam u judaizmu, kršćanstvu i islamu (Šahinpašić, Sarajevo, 2007.). Fundamentaliste (islamske, kršćanske, židovske, ali i hinduističke i budističke) karakterizira zanimljiv paradoks: vraćaju se doslovnom (zapravo subjektivnom i isključivom) tumačenju vlastitih svetih spisa, a istovremeno se bez i najmanje grižnje savjesti služe svim tehnološkim pomagalima koja je iznjedrio sotonski i sotonizirani, mahom Zapadni, liberalni svijet i omražena znanstvena paradigma. (Neću sad ulaziti u razglabanje o uistinu problematičnim aspektima Zapadne, liberalno-kapitalističke civilizacije; ovdje samo želim ukazati na unutrašnje proturječje imanentno fundamentalističkim umovima). Umjesto da u suvremeno kaotično i anomično društvo nastoje implementirati duh, oni se trse oko stila: važnije je kako će biti odjevene žene (žene su svim fundamentalistima veliki problem) i hoćemo li uništiti sve kipove oko sebe (ili što već, fundamentalisti svakako žele nešto uništiti), važnije je spektakularno (jer i fundamentalisti su svjesni da živimo u društvu spektakla) pokokati vjernike koji su došli na klanjanje u džamiju; važnije je, uredno podšišan i odjeven, kako i priliči smjernom vjerniku, ustrijeliti kakvog ginekologa i medicinsku sestru („…jer te jednostavno drugačije ne razumiju“, racionalizirati će fundamentalisti svoje postupke jedni pred drugima). Sve je to fundamentalistima važnije nego da svakodnevno, strpljivo, mukotrpno vode – prikladan je ovaj termin - džihad u vlastitim (muslimanskim, kršćanskim, židovskim, ali i agnostičkim i ateistički itd.) srcima. Jer, džihad je „prema islamskom vjerovanju, borba protiv zla i borba za ostvarenje dobra. Ne odnosi se nužno na borbu fizičkim putem, nego i na duhovnu borbu protiv strasti, odnosno šejtana i grijeha” (Wikipedia). Dakle, svaki svakodnevni napor oko etičnog življenja je „sveti rat“ za našu ljudskost i za civilizirane odnose. Problem fundamentalizma je u tome što ljudi koji sami nisu izvojevali dovoljno pobjeda u tom „unutrašnjem ratu“, sami se nisu promijenili, pokušavaju (dakako, nasilno) mijenjati druge. Kao što rekoh, važan (im) je stil, a ne duh.
Eto tako, bivša švora, Karen Snažnoruka, piše o važnim temama. Piše i o povijesti mita; u zgodnoj knjižici od kojih 150 stranica obuhvaća razdoblje od starijeg kamenog doba (20 000. do 8 000. g. pr. Kr.) – mitologija lovaca, preko mlađeg kamenog doba (8 000. do 4 000. g. pr. Kr) – mitologija ratara, ranih civilizacija (4 000. do 800. g. pr. Kr.), do, kako ga ona naziva, ključnog doba (800. do 200. g. pr. Kr.) i razdoblja nakon ključnog doba (200. do 1500. g.), sve do, zaključno, velike zapadne transformacije (1500. do 2000. g.), u kojoj zapravo i mi živimo. U što će(mo) se transformirati, ovisi i o tome kakav ćemo odnos zauzeti spram mitova (tih velikih priča koje nam slikovito govore važne stvari o nama samima), kaže autorica, a trenutno, zadnji pola stoljeća, mythos je ustuknuo pred logosom, pragmatičnim, logičnim duhom znanstvene racionalnosti. Teza autorice je da logos (premda, dakako, ima svojih vrijednosti – tko bi želio živjeti bez mobitela?! Čak ih i fundamentalisti imaju!), ljudima zacijelo olakšava život (tzv. viši standard), ali im ne može pružiti dubok osjećaj smisla, neku predodžbu o tome odakle dolaze i kamo idu, što im je činiti, kako se nositi s životnim prijelazima i traumama itd., itd. Nije bitno što su te priče „izmišljene“, one su čovjeku nužne. Kako, dakle, od renesanse naovamo živimo u doba dekonstrukcije mitova, autorica na brojnim primjerima (posebice je bogat izvor referenci književnost 20. st.) pokazuje kako se, napose Zapadnim svijetom, paralelno širi neki prikriveni očaj, tjeskoba, grč. Danas smo u tom procesu već poprilično poodmakli, ispod društva spektakla i zabave (fun-damentalism;) po modelu 24/7/365, valja se tsunami depresije i kojekakvih patologija (nasilje, droga, emocionalna i duhovna praznina itd.) koji prijeti da nas potopi. Kad se, dakle, pitamo što se to oko nas događa, kad se pitamo što se s nama događa, odgovore treba tražiti, kao što uporno ističem, Prije i Drugdje, i u osobnoj i u kolektivnoj povijesti.
Gdje autorica vidi izlaz? Očito je da se ne možemo vratiti mitologiji lovaca, ratara ili razmišljati poput starih Egipćana ili Perzijanaca. Očito je da je pokušaj fundamentalista da se „vrate izvorima“ i jednostavno ih „translatiraju“ u suvremeno doba slijepa ulica. Autorica knjigu zaključuje razmatranjem – ideja je samo naoko banalna - književnosti, napose romana, kao svojevrsnim ekvivalentom odbačenom mythosu. „…iskustvo čitanja nekog romana“, piše ona, „ima stanovite kvalitete koje podsjećaju na tradicionalno shvaćanje mitologije. Može ga se protumačiti kao oblik meditacije. Čitatelji moraju danima, pa čak i tjednima, živjeti s romanom. On ih prenosi u drugi svijet, paralelan, ali ipak odvojen od svakodnevnog života. Sasvim su svjesni toga da taj izmišljeni svijet nije 'zbiljski', pa ipak, dok čitaju, on ih sasvim zaokuplja. Dobar roman ostaje nam dijelom života i dugo nakon što smo odložili knjigu. To je svojevrstan čin mašte koji… uklanja barijere prostora i vremena i povećava nam sposobnost empatije kako bismo mogli suosjećati s drugim životima i osjećati njihovu tugu. On nas podučava sućuti, sposobnosti da 'osjećamo s' drugima. I baš kao i mitologija, važan roman preobražava. Dopustimo li mu, može nas promijeniti zauvijek… Roman, kao i mit, uči nas da svijet gledamo drugim očima; pokazuje nam kako se zagledati u vlastitu dušu… Ako nas profesionalni vjerski vođe ne mogu poučiti mitskome nauku, možda umjetnici i književnici mogu preuzeti tu svećeničku ulogu i donijeti nove spoznaje našem izgubljenom i narušenom svijetu“ (prijevod Nikole Đuretića).
Moram priznati da mi je ta ideja bliska; naime, ideja da Stvoritelj, budući da Mu je stalo, koristi (fundamentalisti, drš'te se!) sve moguće načine da nam iskomunicira ono što je bitno, pa ako više ne ide kako bi trebalo preko profesionalaca (kapelani, župnici, kardinali, mule, imami, rabini, itd.), posredovat će Svoje svjetlo i preko, štojaznam, psihoterapeuta i, kao što smo čuli, umjetnika, romanopisaca…
Odlučio sam napisati još jedan post o mačku, a onda se vraćam primarnoj zadaći…
I najmanja mačka je remek-djelo.
Leonardo da Vinci
Senzibilan kakav je, kolega zbunjeni zapazio je da u mom opisu mačka nešto nedostaje, „kao da ga gledam sa strane“ itd. Ma, dragi kolega, sve je u redu, mačak ima ime i stanuje i u mom stanu i u mom srcu! Jučerašnji post zapravo je tekst što sam ga izvukao iz arhiva, tekst koji je napisan sa sasvim određenom svrhom, odatle izvjesna „objektivnost“ i, uvjetno rečeno, distanciranost. Naime, s vremena na vrijeme dogodi se da mačak, zbog kakvog našeg putovanja i slično, mora ostati sam više dana. U tu svrhu napisao sam svojevrsnu Uputu o tome kako mačak „funkcionira“, Uputu namijenjenu osobi koja će mačka svakodnevno obilaziti ili čak živjeti s njim. Odatle stil.
Ukoliko je istina ono što je izjavio američki pisac Robert A. Heinlein (»Vaše ponašanje prema mačkama na ovome svijetu odredit će vaše mjesto na drugome«), ja bih mogao sasvim dobro proći (a moja supruga možda još i bolje). Jer mačak je (da pojasnim, volim ga zvati „mačak“, u smislu, „ti si moj mačak, ja sam tvoj čovjek“, nekako me fascinira svijest o tome da smo, premda u evolucijskom smislu zapravo bliski srodnici – razred Mammalia – pripadnici dviju vrsti živih bića, tako nekako, ne znam bolje objasniti) u potpunosti uključen u naš svakodnevni život u najvećoj mogućoj mjeri pa i preko svake mjere.
Roditelje, ruske plave mačke, smo upoznali na jednoj izložbi u Zagrebu. Ovo, činjenicu da se radi o mačku s rodovnikom, ne spominjem iz snobovskih razloga. Budući da živim u stanu na visokom katu, dobrih godinu dana sam pomno proučavao mačje pasmine kako bih pronašao mačka koji će bez poteškoća moći živjeti u takvim uvjetima (dakle, bez izlaska na „slobodu“, gdje je prosječna životna dob mačaka dvije-tri godine, dok u idealnim uvjetima mogu doživjeti petnaest ili više). I tako, komparativnom analizom došao sam do ruskih plavih i, s obzirom na višegodišnje iskustvo, bio je to pun pogodak.
U Hrvatskoj, koliko sam tada znao, nije postojao uzgajivač ruskih plavih, a vlasnik uzgajivačnice iz čijeg legla je naš mačak je gospon G., simpatični čiča iz B. Dogovorili smo s njim, na toj izložbi, da ćemo kupiti jednog mačka, dao sam mu predujam, on mi je napisao potvrdu na nekom komadiću papira, i to je bilo to. Sjećam se da sam se poslije tog „deala“ osjećao pomalo glupo, kao netko tko je kupio mačka u vreći. Ipak, pokazalo se da se radi o profesionalcu: nazvao me za nekoliko mjeseci i javio mi da je »mače napunilo tri meseca«. Dogovorili smo susret u V. i jedne hladne siječanjske nedjelje u cik zore krenuli smo po njega. Uglavnom, u pamćenje mi se urezala scena ganutljivog rastanka starog uzgajivača i njegovog mačića. Prije no što će nam ga predati, izvukao ga je iz nosiljke i nježno poljubio u glavu…
I tako, s nama je već četiri godine. Dok je bio mali, volio nam je skakati za vrat. Recimo, stojim, telefoniram, a mačak se hitro uspentra i objesi mi se oko vrata, poput okovratnika. Ili, jedem za stolom, skoči mi na leđa i, hop, zalegne oko vrata. To već odavno ne radi, srećom, jer ima kojih šest kila… O njegovim navikama pisao sam jučer pa da se ne ponavljam…
I, sasvim informativno, nekoliko činjenica (detalje možete pronaći na internetu) vezanih uz pasminu.
Preci ovih mačaka živjeli su u sjevernoj ruskoj luci na Bijelom moru, Arhangelsku, najčešće na brodovima. (Odatle njihova sviknutost na ograničen prostor za kretanje!) Jednoliko plave, snažne, zdrave i otporne, privukle su engleske mornare koji su ih često donosili kući.
Tijelo ruske plave mačke je čvrsto i mišićavo, ali ipak elegantno i vitko. Šape su male, ovalne, noge su duge, a rep je vrlo dug i sužen pri vrhu. Najvažnije karakteristike ruske plave mačke nalazimo u obliku glave, te boji i strukturi dlake; naime prijelaz nosa u čelo mora biti ravan, a profil nosa lagano izbočen. Oči su zelene bademastog oblika. Jedinstvena je i dlaka koja je dvostruka, kratka, gusta i svilena… Poželjne su što svjetlije nijanse plave boje, ali najvažnija je jednoličnost boje, te osobit srebrni sjaj.
Kao kućni ljubimci nježnije su i rezerviranije od drugih kratkodlakih mačaka. Iako su živahne i razigrane, uvijek su dostojanstvenog držanja. Glasaju se vrlo tihim mijaukom i u pravilu su vrlo privržene vlasniku što ih uz prirodnu skladnost, te gotovo nikakav gubitak vremena za održavanje dlake čini idealnim kućnim ljubimcem.
Trebam li reći tko mi se sklupčao u krilu dok ovo pišem? ;)
Imam mačka. Ili, bolje rečeno, mačak ima mene. Mačak i njegov čovjek, moglo bi se reći. Evo nekoliko sličica iz mačkovog života.
Mačkov dnevni ritam
Mačak obično spava veći dio dana, najčešće cijelo poslijepodne. Dremucka i tijekom večeri. Kad ide spavati, voli se zavući na skrivena mjesta, gdje već procijeni da je najsigurnije. No, često spava i na stolcu, krevetu i sl. Kasnije živne i voli se poigrati. Voli natjeravati lopticu od papira, a naročito voli da ga se natjerava po stanu. Obično to dâ do znanja prilično zahtjevnim mijaukanjem.
Noću rado skoči na krevet i dođe spavaču do glave, pri čemu glasno prede. Kad mu se spava, voli leći pri dnu kreveta pored spavačevih nogu.
Ne voli se previše maziti, ne odaziva se na dozivanje, čak se voli sakriti. Rijetko se dâ milovati, obično ujutro ili kad je pospan. Ne treba ga na to prisiljavati.
Mačkova prehrana
Mačak ima zdjelicu s vodom koju treba promijeniti tijekom dana. Ponekad skoči na umivaonik ili u kadu i pokušava piti iz slavine. Tada mu treba pustiti tanak mlaz da se napije.
U zdjelicu mu treba staviti oko pola vrećice hrane pa kad pojede, ostatak. Obično jede navečer ili noću pa je dobro da mu se kasnije navečer ostavi dosta hrane.
U drugoj zdjelici treba imati stalno suhe hrane, sitnih keksića. To se može stalno nadopunjavati kako bude trošio.
Ako je moguće, nekoliko puta tjedno mu se može sitno narezati svježe piletine/puretine/teletine.
Ponekad mačak ne pojede hranu iz zdjelice dulje vrijeme pa je treba baciti i staviti mu svježu.
Mačkova higijena
Mačak ima kadicu s pijeskom koju treba svakog dana protresti i odstraniti grudice nečistoće. Pijesak upija tekućinu i neugodne mirise, ali ga treba promijeniti nakon tjedan dana. Mačak ga koristi dva ili tri puta na dan, ali ga je dovoljno očistiti jednom dnevno, navečer ili ujutro.
Mačkove navike
Mačak voli sjediti na prozorskoj dasci i gledati van. Ponekad ispušta čudne zvukove kad vidi ptice (škrguće zubima i sl.). Ako je moguće, prozor može biti otvoren. Također ga treba pustiti na balkon.
Mačak je izuzetno radoznao i voli sve istražiti. Pokušat će se uvući u svaki kutak pa je dobro držati zatvorene sve prostore u koje ne treba ulaziti. Voli promatrati što ukućani rade i na svoj način sudjelovati.
Mačak najviše koristi njuh za upoznavanje s novim ljudima i stvarima. Ako dođe neka nepoznata osoba, dobro je da mu pruži šaku kako bi je mačak mogao onjušiti. Na taj način se on upoznaje.
Mačak ne voli malu djecu i nikoga tko bi ga pokušao gnjaviti. U takvim situacijama će jednostavno otići ispod kreveta ili će, ako bi ga se na silu zadržavalo, ogrepsti.
Valja imati na umu da i mačak ima svoju osobnost i dostojanstvo.
Spomenulo mi je danas nekoliko ljudi da je zapazilo kolegu (pomalo je – uživo – ličio na kakvog vilenjaka iz Međuzemlja, odatle naslov posta;) koji je jučer u glavnom Dnevniku Nove TV u petnaestak sekundi sažeo bit stvari: prosvjetni djelatnici, koji bi, nota bene, po naravi stvari trebali biti glavni kupci na Interliberu knjige zapravo ne kupuju jer su im male plaće. A male su im plaće jer su prosvjetni djelatnici (hmmm, jesu li im male plaće upravo zato što su prosvjetni djelatnici…?). A prosvjetni djelatnici koji zbog toga što nemaju novaca ne kupuju knjige prilično su jadni prosvjetni djelatnici. Neki dan je sredovječni kolega u zbornici izjavio kako je zadnja knjiga koju je pročitao bila Junaci Pavlove ulice. Doduše, u konkretnom slučaju nije riječ o nedostatku novca nego o nečem puno gorem, ali se zgodno uklapa u temu. Jer, premda neki od nas ipak donekle prate zbivanja koristeći se uslugama gradskih knjižnica, ipak ostaje dojam (a znam i iz vlastitog iskustva) da bi velik dio prosvjetara zacijelo kupovao više knjiga no što ih kupuje sada. Knjige su skupe, plaće su male. Kraj priče.
Kao što sam jučer spomenuo, danas sam u razredu proveo devet (9) sati, a što to znači znaju samo oni koji rade u razredu. No, kako sam se, prije svega psihički, dobro pripremio, smažem još nešto snage za ovih nekoliko rečenica.
Na oglasnoj ploči dočekala me informacija da Sindikat razmišlja i o štrajku. Neka, neka, rekli bi u Čobanskom glasniku.
Homo spat.
Pomislio sam da bih ove godine mogao izbjeći gužvu tako što ću na Interliber doći odmah nakon otvaranja, praktički u deset nula pet. Nije mi baš uspjelo biti tamo u to vrijeme, ali došao sam prije dvanaest. No, izgleda da su naši sugrađani ipak ljubitelji knjiga jer je gužva već dva sata nakon otvaranja bila poprilična.
Nakon oko tri sata provedenih u prevrtanju i listanju knjiga, poželio sam kupiti (u svakom slučaju pročitati), sve u svemu, njih možda desetak.
Recimo, za oko mi je zapela knjiga Naomi Wolf Mit o ljepoti – Kako se prikazi ljepote koriste protiv žena (inače prvi put objavljena prije dva desetljeća). Već se iz naslova dâ razabrati o čemu je riječ. Rečenica iz recenzije: Riječ je o mitu o ljepoti, opsjednutosti fizičkim savršenstvom, koji moderne žene zarobljava u beskonačnoj spirali nadanja, preispitivanja i samoprezira. Sve blogerice koje drže do sebe će je svakako proučiti i preporučiti drugima, a dakako da bi je trebali pročitati i muškarci.
Potom, Teorija neobrazovanosti – Zablude društva znanja Konrada P. Liessmanna, u Austriji objavljena u šesnaest izdanja. Budući da sam već toliko intuitivan kad su knjige u pitanju da ih skoro ne trebam ni čitati – dovoljno je da ih minutu, dvije držim u ruci i malo prolistam ;) – odmah mi je bilo jasno da je to knjiga koju ću što prije potražiti u knjižnici. Naime, dobro je imati pri ruci takvu studiju za koju se možeš uhvatiti čim na televiziji netko spomene „društvo znanja“ ili „reformu sveučilišta“. Izdvojio bih rečenicu iz recenzije koja se, usput, sjajno nadovezuje na nedavni studentski prosvjed protiv uvođenja školarina: Liessmann pokazuje kako se kod sveučilišnih uprava i ministarstava obrazovanja umjesto o brizi za javnu korist sve češće radi o pogodovanju političkim i ekonomskim interesima određenih tržišnih igrača.
Konzumerizam – potreba, životni stil i ideologija, knjižuljak Hajrudina Hromadžića, predavača na Odsjeku za sociologiju (nekim blogerima omraženog) FF-a u Zagrebu. Upoznaj neprijatelja kako bi se uspješnije mogao boriti s njim. Neprijatelj čuči u nama samima, svi smo – sviđalo nam se to ili ne – potrošači i s tim kreatori Matrice debelo računaju. Uglavnom, autor se bavi traženjem odgovora na pitanja kao što su: Pomaže li konzumerizam izražavanju vlastite osobnosti ili tek pruža privid istoga? Jesu li današnje prakse potrošnje nametnuta ideologija suvremenog kapitalizma ili tek slobodan izbor pojedinaca? Jesmo li u epohi, ne liberalnog, nego konzumerističkog kapitalizma? Iako mislimo da odgovore već znamo, mislim da se treba što bolje opremiti što dubljim i širim uvidima, kako bi razvili što jači imunitet.
Bio sam u iskušenju da kupim ukoričen izbor kolumni (iz Globusa) Marka Grčića Riječi, riječi, riječi. Nisam redovito čitao Globus pa sam ih zacijelo velik dio propustio. Gledao sam nedavno Lica nacije u kojima je, uz Slobodana P. Novaka, gostovao i gospon Grčić; čovjek je tako pametno zborio (a i kolumne koje sam čitao uvijek bi me fascinirale erudicijom), pomalo dovodeći do ruba živaca i inače plahog gospona Bilića; recimo, na Bilićevo pitanje o tome što nam je sada, ovaj tren, činiti, Grčić je počeo odgovarati opisom lijeve scene u Hrvata PRIJE Oktobarske revolucije, i uspio je, unatoč pomalo očajničkim pokušajima voditelja da ga prekine, sve nekako pametno dovesti u vezu s današnjom situacijom u Hrvatskoj. To je, mislim na prekidanje, tako tipičan i tako stvaran komunikacijski problem u našem narodu. Ljudi ne daju jedni drugima da, BEZ PREKIDANJA I UPADICA, na miru i koncentrirano izgovore što imaju za izgovoriti. Ali to je tema za sebe.
Zagolicali su me i naslovi poput Simpsoni i filozofija ili Monty Python i filozofija. Smisao života Terryja Eagletona, Protiv sreće – U pohvalu melankoliji Erica G. Wilsona, zatim nekoliko knjiga u izdanju Alfe, primjerice Bog, čovjek i njegov đavao Francoisa Fejtoa ili Komunizam – kratka povijest Richarda Pipesa. Zašto ne i Vatikan, holokaust i hladni rat Michaela Phayera? Svakako Otkriće individuuma 1500.-1800. Richarda von Duelmena. Ili, uvijek iznova fascinantna tema (zlo nas fascinira, rekao je gospon Grčić, vjerojatno ne prvi) Uspon i pad Trećeg Reicha Williama Shirera, američkog novinara koji je tridesetih sve promatrao na licu mjesta, itd., itd.
Budući da je već dosta kasno, a sutra imam devet (9) sati neposredne nastave (mijenjam kolegicu koja ide na seminar) – molim vjernike da se pomole za mene, a agnostike/ateiste da mi požele sreću – polako ću završiti – za danas. Jer, ukoliko sutra budem pri sebi kad se vratim s posla, objasnit ću vam zašto nisam kupio sve te knjige (ako to još nekome nije jasno), te koje sam knjige ipak kupio.
I za kraj, jedna zgodna situacija. Baš sam bio razgledavao ono divot-izdanje Biblije (već poznate pod nazivom Biblija za tajkune) koje košta ciglih šesnaest tisuća kuna, kadli TV ekipa, snimatelj i novinarka, zaustaviše nekog tipa koji kao da je ispao s omota neke ploče kakvog progresivnog rock banda iz 70-ih. Nisam mogao ne čuti taj kratak dijalog koji prenosim po sjećanju:
Novinarka: Dobar dan, može jedno pitanje?
Tip: (nije stigao ni odgovoriti)
Novinarka: Biste li kupili ovu Bibliju za 16 000 kuna?
Tip: Rado bih je kupio, ali mala mi je plaća. Znate, radim u prosvjeti.
Novinarka: Možete je uzeti na kredit.
Tip: Već sam u kreditima.
I nasmiješi se kameri. Kolega, dakle…
Gledam večeras Dnevnik Nove TV, kad, eto ti opet tog tipa! Kolega, svaka čast! Uspjeli ste u 15 sekundi skrenuti pažnju nacije na sve ovo što ja pokušavam već tjednima na ovom blogu.
Eh, što ti je moć medija.
Prolog
Morpheus: The Matrix is everywhere. It is all around us, even now in this very room. You can see it when you look out your window or when you turn on your television. You can feel it when you go to work, when you go to church, when you pay your taxes. It is the world that has been pulled over your eyes to blind you from the truth.
Danas sam krenuo djeci ogaditi reklame.
Klincima, u prvom razredu. Što ranije, to bolje. (Morpheus: Time is always against us.) Kako sad to, reklame? Pa tako, lijepo. Škola bi – premda me tome nitko tijekom studija nije poučio – trebala biti mjesto gdje će djeca naučiti nešto i o životu, ne samo o tvorbi glagolskog priloga prošlog i o biografiji Rikarda Jorgovanića Fliedera. Duboko sam u to uvjeren, to je, eto, jedna od mojih brojnih ekscentričnosti. Pazite, za važne stvari uvijek se može, štoviše, mora naći vremena. A imunizirati djecu na perfidni utjecaj reklama, učiniti ih što je moguće otpornijima na ispiranje mozga, ima li danas, u doba reklamokracije, svetije dužnosti od te?
Prvo ispitam koliko su već zaraženi. Obično turobno zaključim da ih Matrica već uvelike drži pod kontrolom. I onda, u Morpheusovoj maniri (Remember, all I'm offering is the truth, nothing more...), krenem s pitanjima. (Sjednem usred razreda, to im je cool.) »Jeste li slobodni? Što znači biti slobodan? Želite li stvarno znati istinu? Želite li znati što je Matrica?« (Dobro, to ih ne pitam, malo sam se zanio…) Krenem, dakle, danas s pitanjem koja ih se reklama u posljednje vrijeme naročito dojmila. I odmah, pun pogodak! Vilim, dugokosi dječak u klupi pored prozora, spomene najnoviju reklamu za bežični pristup internetu, ukratko je prepriča, vidim, nije mu jasna dublja, tj. skrivena poruka. Naravno da nije, zato je u školi da nauči! Pitam razred jesu li svjesni da reklame nikad ne prodaju samo proizvod koji reklamiraju? Nikad čuli. Da, osim proizvoda, „prodaju“ i određeni svjetonazor, način razmišljanja, ideologiju…? Nije im jasno. Pa dobro, hajde da vidimo o čemu se radi u toj reklami. »Internet ti daje slobodu!« trči pred rudu Đuro. »Daaa?« pravim se nevježa. »Kako to?« »Pa tako«, veselo će Đuro. »Policajac zove Tonyja (malo mi se zgrči želudac od familijarnog tona kojim dječak izgovori ime besprizornog lika iz niza reklama…) da izađe iz ćelije, a on neće jer mu internet daje slobodu!« »Eee, vidiš, Đuro, istina je upravo obrnuta«, kontriram mu na opće iznenađenje. I onda im ukratko objasnim kako se upravo u toj reklami besramno razgolićuje sama bit našega doba, sama bit Matrice. Njezini kreatori toliko su se osilili, toliko su sigurni da nas drže u šaci, da nam se ovom reklamom otvoreno rugaju. »Evo na što smo vas sveli: možete slobodno izaći iz zatvora, ali postali ste toliko neslobodni da vam je draža lažna, virtualna sloboda od one stvarne. Smatramo vas toliko blesavima da vam se usudimo rugati s milijuna tv prijamnika, s tisuća jumbo plakata, iz svih novina, jer toliko smo vam isprali mozak da ništa nećete shvatiti!« »Što mislite«, pitam dalje, »što to Tony gleda na internetu?« »Pornografiju!« spremno će djeca. (Nemojte mi se sad pred ekranima iščuđavati, da kako znaju, balavci… Kako ne bi znali kad je pornografija među mladima mainstream.) I zaista, na poklopcu Tonyjevog (eto, već je jedan od nas) laptopa je „diskretno“ zalijepljena fotografija žene u zavodničkoj pozi, a izraz, akhm, Tonyjevog lica je neka kombinacija izraza lica seoskog idiota, patološkog erotomana kojemu nad golom sisom cure sline i višestruko osuđivanog silovatelja-recidivista. »Da«, složim se, »po svoj prilici gleda pornografiju«, primijetim bez emocija. Dakle, ključ visi iz brave, vrata su odškrinuta, ali Tony je… slobodan (ostati u zatvoru)? »Ha? Mislite li da je zaista slobodan?« Gledaju me kao Neo Morpheusa neposredno prije no što će uzeti pilulu. To je kritičan trenutak. Lome se, Matrica ih drži, ali svjetlo istine je snažno!, rastjeruje mrak i maglu iz njihovih načetih duša… I onda, nečiji par očiju počne svjetlucati shvaćanjem, i to se polako širi razredom… Veličanstven trenutak, jedan od onih zbog kojih podnosite višegodišnju torturu robova Matrice. Trenutak osvješćivanja, buđenja… Dalje sve ide lako. Reklama za Labello je reklama kontra autoriteta (znate onu, zbor djevojaka koje, na užas učiteljice pjevanja, zadignu suknje i iz podvezica vade Labello, bacaju note u zrak, scena se pretvara u disco podij…), reklame za automobile koje obećavaju slobodu (frajer se vozi po pustinji) notorna su laž (jer će kupac/vozač satima militi po zakrčenim gradskim ulicama), obećavaju prestiž (a uvale te u kredite) i osjećaj moći (Imaš mali pimpek? Kupi veeeliki auto!), reklame za pivo su promocija alkoholiziranja kao društveno poželjnog (ne samo prihvatljivog) ponašanja, reklame za kozmetiku žele nam ogaditi starost i stare ljude… Do tada klinci već SVE kopčaju, primjeri pljušte sa svih strana… Zaključujemo da je (čistunci, drš’te se!) malo prljavštine ok, dobro je za naš imunološki sustav… Sat završava s osjećajem da smo… živi.
Epilog
Morpheus: The Matrix is a system, Neo. That system is our enemy. But when you're inside, you look around. What do you see. Business men, teachers (sic!, g.p.), lawyers, carpenters. The very minds of the people we are trying to save…
Prije nekoliko godina radio sam u jednoj srednjoj školi kojoj je "na čelu" bila ravnateljica. U prvom susretu neobično ljubazna, odavala je dojam profinjene sredovječne dame. Tome – izrazitoj ljubaznosti – vjerojatno je pridonijela i okolnost da je škola hitno trebala čovjeka moje struke. Ali, avaj!, kao i toliko puta prije toga, iznova sam se uvjerio da vanjština i maniri mogu ljuto prevariti. Ubrzo sam primijetio da je kolektiv iznadprosječno posvađan, da vlada atmosfera nepovjerenja, međusobnog ogovaranja, nekakvih mutnih zakulisnih igara… A toliko psihologije znam da sam mogao zaključiti kako osnovni ton nekoj grupi daje osoba koja je vodi. Osim toga, kad god bih se, stjecajem okolnosti, našao u blizini te (vizualno) uglađene gospođe, čuo bih nešto poput: »…onaj idiot iz ministarstva, onaj kreten iz poglavarstva, onaj imbecil iz sindikata…« itd., itsl. Što sam drugo mogao pomisliti nego da, iza mojih leđa, tako može govoriti/govori i o meni? I stvarno, ubrzo sam saznao da me stavila u ekstremno lijevu ladicu (a bilo je to devedesetih, vrijeme govora na Rivi, kad takva kvalifikacija i nije bilo posve bezopasna), što me je nemalo iznenadilo, jer s Partijom nikad nisam imao veze, uredno sam kao dječak ministrirao, pjevao u crkvenom zboru, recitirao župniku pjesmice za rođendan i čak bio izabran da jednom prigodom samom presvijetlom kardinalu Kuhariću izgovorim riječi dobrodošlice (»Dobrodošli zaštitniče Krista, crkve svete…«). Obitelj mi je bila apolitična, a do tada, do tog trenutka kad me ravnateljica smjestila na ekstremno lijevu stranu političkog spektra, negdje u lijevu frakciju Šuvarovog SRP-a, već sam bio zreo čovjek, posve nezavisnih stavova, slobodni mislilac, kritičan duh, čitao sam paralelno Hrvatsku Ljevicu, Glasnik Srca Isusova i Marijina, Feral i Glas Koncila, Globus, Vijenac i Zarez, List mladih Mi i Arkzin… Do tada sam već bio apsolvirao klasike dijamata, glavne crkvene Oce, prošao osnovne budističke spise, iščitao Voltairea, Nietzschea i Wittgensteina…, i mislio pritom svojom glavom. Kako bilo, u njezinim sam očima, do danas mi nije jasno zbog čega (možda zbog imidža? Doista, u to doba nosio sam kožnjak poput onih udbaških i lenjinovsku bradicu…), postao crveni. Ona je, dakako, bila nedvosmisleno na liniji, premda sam kasnije saznao da je do ’91. imala knjižicu… Tako to ide.
No dobro.
Jednom je prigodom revna pedagoginja, jedna od svijetlih točaka u toj školi, upriličila radionicu. Taj put se nije radilo o crtanju cvjetića i nošenju papirića na leđima nego smo trebali, anonimno, napisati što nas zapravo na radnom mjestu muči. Potražio sam u svojoj arhivi zabilješke s te radionice, i evo što su kolege nastavnici, ljudi koji rade u jednoj humanističkoj ustanovi, koji odgajaju nove naraštaje itd., napisali o svojim dojmovima:
– ugrožavanje ugleda, ogovaranje, ismijavanje
– iznošenje neistina o meni
– netrpeljivost, omalovažavanje, ignoriranje
– nespremnost na suradnju
– netolerancija
– povreda integriteta i dostojanstva
– nazivanje pogrdnim imenima
– kritiziranje
– neargumentirana kritika
– nedostatak iskrene komunikacije
– licemjerje
– neuvažavanje mojeg mišljenja
– sprečavanje napredovanja
– klevetanje, ogovaranje pred učenicima
– ignoriranje moga rada
– miješanje u struku
– nemogućnost izražavanja vlastitog mišljenja
– nedostatak samokritičnosti rukovodstva
– povreda dostojanstva
Kad ste nekoliko godina u takvom kolektivu, u kojem se ljudi ovako osjećaju, mislite li da to neće utjecati na vaš rad u razredu? Mislite da možete doći pred djecu opušteni, puni elana i želje da im ispričate nešto o, primjerice, Ulderiku Donadiniju? Možda je, u tom smislu, kolegi iz povijesti bilo lakše, naročito kad je predavao o genezi totalitarnih režima, o staljinističkim montiranim procesima ili o makartističkom lovu na vještice.
Uglavnom, nakon nekoliko godina, otišao sam u drugu školu. Iz vruće tave u vrelo ulje, pokazalo se.
Sjetit ćete se (ili ga po prvi put pročitati) posta Stupovi društva, od 6.11. Riječ je bila o tome da su se prije stotinu i pedeset godina učiteljima pod normalno dodjeljivali bezplatni stanovi sa vertom. Uz, da tako kažem, dodatnu opremu. Autoritet i položaj u društvu da ne spominjem.
Stotinu godina kasnije, u Školskim novinama br. 35, od 24. listopada 1958. objavljena je sljedeća vijest:
Narodni odbor kotara Virovitice donio je rješenje da se Pitomača, Suhopolje, Podravska Slatina i Virovitica ne smatraju selima, i time ukinuo pravo na besplatan stan i ogrijev prosvjetnim radnicima. Nikako prosvjetni radnici Suhopolja ne mogu vjerovati da Suhopolje nije selo i da može ići u red Virovitice i Podravske Slatine, premda ni to nisu gradovi.
U Školskim novinama br. 36, od 31. listopada 1958. izašla je pak ova vijest:
Na području Ozlja postoje 24 škole, sa 46 učionica i 2667 učenika. Površina učionica je 2300 m2, a to je ispod prosjeka, jer na svakog učenika otpada 0,86 m2. Dobar broj škola radi pod vrlo teškim uvjetima. U četiri škole nastava je u tri smjene, dvije škole nalaze se u nekadašnjim plemićkim dvorcima, koji su već dotrajali, dvije se nalaze u privatnim zgradama i jedna u vatrogasnom domu. Ni sa stanovima prosvjetnih radnika nije ništa bolje.
Eto, protutnjalo stoljeće, propala cijela jedna carevina, pa kraljevina, pa i onaj nesretni pokušaj ostvarenja vjekovnoga sna, promijenili su se prioriteti i autoriteti, pa su se kolege onih koji su nekoć dobivali bezplatne stanove obreli u novom društvenom uređenju, a po svoj prilici i u tim istim bezplatnim stanovima iz 1858. (vrtovi se više ne spominju). I neke učionice su, čitamo, u, 1858. vjerojatno novim, a stotinu godina kasnije dotrajalim plemićkim dvorcima (pa neće valjda radnička klasa ulagati u njihovu obnovu!). Kako bilo, čovjek bi, zadojen idejom o blistavom napretku civilizacije na svim područjima, očekivao da će, ako su sredinom 19. stoljeća profesori dobivali stanove s vrtom, sredinom 20. dobivati uz stan s vrtom i, štojaznam, novi automobil. Ali ne, ne ide to tako.
Deset godina kasnije, 1968. zadan je (u Zapadnom svijetu) takav udarac nastavničkom autoritetu (i statusu u društvu) od kojega se profesori nisu oporavili do danas (i pitanje je hoće li se, uzmemo li u obzir suvremena kretanja). Pobuna mladeži (prema nekim teorijama – urote – dirigirana), popraćena sex, drugs & rock'n'roll svjetonazorom, za jedan od ciljeva je imala i rušenje svih (navodno lažnih) autoriteta. Što se tiče sveučilišne razine, evo kako to komentira J. Barzun (Od osvita do dekadencije, Masmedia, Zagreb, 2003., str. 903./904.):
Riskantno je ocijeniti taj neobični pokret, koji je ozbiljno uzdrmao Zapad… Neki najglasniji i najsposobniji studentski vođe pretvorili su se u opskurne poslovne ljude ili profesionalce, drugi su uspješno ušli u redovitu politiku… Svojim su rasprostranjenim utjecajem postigli to da je okrutni stav prema profesorima postao uobičajen. Njihov autoritet, zasnovan na učenosti ili na samoj tituli, danas se drži u šahu… Studenti danas svojim nastavnicima daju dobre ili loše godišnje ocjene, što se uzima u obzir pri određivanju plaće ili promaknuću. U nekim ustanovama studenti sudjeluju u planiranju predmeta i održavanja tečajeva, i slobodni su svađati se o svojim ocjenama. Buntovni osjećaj iz 1960-ih natjerao je autoritet (sama ta riječ je već tabu) u vječito obrambeni stav – sve odluke moraju se donositi u konzultaciji.
Što želim postići ovim skakanjem amo-tamo kroz proteklih stotinu i pedeset godina (a u nekim postovima vraćam se i do 16. stoljeća)? Želim, ponajprije sebi, osvijestiti činjenicu da određenim fenomenima – želi li ih se razumjeti, želi li se razumjeti zašto nam se danas nešto događa – uzroke treba tražiti Prije i Drugdje (vidi, u tom smislu, istoimeni post od 21.10.).
Kad stvari sagledamo iz takve, šire perspektive, onda nas neće čuditi komentari poput onoga što ga je objavio kolega bloger (i profesor) peempe: Sjećam se kako mi jednom prilikom učenica nije dopustila da joj pokupim i ocijenim bilježnicu, već se zaprijetila: "Odakle vam pravo da mi gledate bilježnicu? To vam je isto kao da želite pročitati poruke iz mojeg mobitela!".
Vijest iz Narodnih novina br. 250 od 2. studenoga 1858.
U pražkim novinama piše da se u Babini deržao dne 21. listopada javni izpit u gospodarskoj školi, i da su pokazali djaci svoju izversnost u svim predmetima koji zasiecaju u gospodarstvo. Bog daj, da se otvori čim skorie i naša gospodarska učiona u Križevcima. Ako je ikojem narodu, to je zacielo nama najviše trieba, da dobijemo dobrih gospodarskih učionah. Kako puk naš svoju zemlju obradjiva i kako gospodari, to je žalibože svakomu od nas poznato.
Da poznato! Stotinu i pedeset godina nakon što je objavljena ova vijest, uvozimo, među ostalim, i slamu, krušne mrvice, čačkalice i, premda i kod nas izvrsno uspijeva, češnjak (za 2,7 milijuna ne kuna nego do-la-ra). Prema poznatim statističkim podacima, početkom devedesetih, u trgovini sa svijetom, Hrvatske je bilježila 16 milijuna dolara suficita kad je u pitanju izvoz i uvoz poljoprivrednih proizvoda. Početkom dvijetisućitih, dogurali smo do deficita od gotovo pola milijarde dolara godišnje.
U čemu ne oskudijevamo? U vinu, pšenici, kukuruzu, jajima i piletini. S v e ostalo što proizvedemo na s v i m obrađenim površinama ne zadovoljava naše potrebe; moramo uvoziti (između ostalog i iz Češke;).
I tipičan – ne i jedini – hrvatski paradoks: Hrvatska ima prerađivačke kapacitete u uljarama i šećeranama dovoljne ne samo za domaće potrebe, već i za izvoz. Problem je u tome što seljaci ne žele sijati šećernu repu i suncokret jer otkupna cijena koju im nude šećerane i uljare ne može pokriti troškove proizvodnje i ne osigurava nikakvu zaradu.
I tako dalje, i tome slično. Jasno je da nam trieba više dobrih gospodarskih učionah. I bolje plaćenih profesorah koji će u njima pomladak puka našega poučavati kako da bolje izkoristi zemlju koju je od predakah nasliedio, koji će ga poučavati kako da bude svoj.
Biti svoj znači biti samostalan. Zreo. Samosvojan. Samodostatan. I kao takav ulaziti u ravnopravne odnose s drugim, isto takvim zrelim, samosvojnim, samodostatnim…
Hoćemo li to stići postati prije ulaska u novu nadnacionalnu zajednicu?
Natječaj za učitelje objavljen u Narodnim novinama br. 231 od 3. listopada 1858.
Kod trivijalne učione u Viškovcih, u kotaru djakovačkom, županiji osiečkoj, izpražnjeno je mjesto učitelja, s kojim su sliedeći dohoci skopčani, kao: bezplatni stan sa vertom, 100 fr. sr. u gotovom novcu, 30 mierovah žita, 15 centih siena i 6 hv dervah za ogriev. Molitelji imaju svoje molbenice vlastoručno sastavljene i dokazimi o dobi, sposobnosti i vremenu službovanja svoga, najdulje do 15. studenoga t.g. školskom kotarskom nadzorniku i župniku djakovačkom Antunu Zviršitzu podnijeti.
Ah, dobra stara vremena, kad se znalo tko su pravi stupovi društva: gospon profesor, gospon doktor i gospon župnik (& kotarski nadzornik u jednoj osobi)! Današnji natječaji mahom nude tek posao, „dinamičnu radnu sredinu“, „mladi tim“, navodno „stimulativna primanja“ (ovo zadnje ne vrijedi za školske natječaje!) i… to je to, manje-više. A nekad? Hehej, a nekad?! Moj ti gospodine! Bezplatni stan sa vertom. Sa vertom, ti bokca! (I mladu kumicu koja će ga obrađivati, nebuju valjda gospon profesor, budibokznjimi…) Dalje, odmah 100 srebrnih forinti u kešu! Na ruke, moj ti gospodine! Uz to, žito da ti ona ista kumica peče svaki dan cijele školske godine bieli krušac; zatim sijeno (hm, sijeno?)… Pa sijeno valjda za kravicu koju ti iznajme uz stan, da gospon profesor imaju sira, putra, vrhnja, mleka… jajca se podrazumijevaju, krumpir raste na vrtu, purice i odojci redovito pristižu od zahvalnih seljaka koji u tebi vide gospona, gospona i prepoštovanoga gospona profesora, lučonošu i prosvjetitelja, koji je iz grada došel da njihov Bikovski vrh, Batinu Levu i Batinu Desnu prosvetli i naobrazi… Obzirom na to da u našemu kraju snijeg napada do riti, 6 hvati drva je spremno u drvarnici, da stan gospona profesora bude topli istom kakti Župni dvor.
Pa da ne budeš K und K nostalgičan...
Kao što sam i obećao u komentaru što sam ga, odmah po objavi najave prosvjeda protiv komercijalizacije visokog školstva, ostavio na blogu Za besplatno školstvo (http://besplatnoskolstvo.blog.hr/), danas sam, unatoč glavobolji zbog južine i kišnom jutru, otišao do centra da se pridružim studentima, i – kako sam se naivno ponadao – kolegama profesorima, kojih bi se sve to isto trebalo ticati. Pridružio mi se prijatelj, stari aktivistički mačak, čovjek od ideala, pravo društvo za ovakvu prigodu.
No, premda se u međuvremenu razvedrilo pa je otpao mogući dežurni izgovor, Ma došao bih, ali je padala kiša pa mi se nije dalo, na Katarininom trgu* okupilo se (svega) oko tisuću studenata. Zauzeli su manje od polovice površine tog ionako malenog prostora. Atmosfera je bila dobra, puštali su Doorse i Buldožere, mladi su izvikivali Ovo nije test, ovo je protest, mahali crno-crvenim zastavama i plakatima i preko megafona objašnjavali razloge okupljanja.
Ali, brojčano ih je bilo tako… malo. Na spomenutom blogu dosta je dobro objašnjeno zašto se prosvjeduje (primjerice, za Ustavom zajamčeno pravo na obrazovanje bez obzira na imovinski status, protiv privatizacije i komercijalizacije visokog (sutra i srednjeg, a preksutra osnovnog) školstva, i protiv, posljedično, gubitka autonomije sveučilišta koje privatizacijom, dakako, gubi autonomiju, jer će, dakako, onaj koji daje novce nametati i obrazovnu politiku, itd., pročitajte sami.). Pritom su me osupnuli, pretpostavljam vjerodostojni, podatci o svotama novca koje su u igri. Citiram:
U svibnju ove godine studenti su se zajedničkim naporima izborili za besplatne diplomske studije, ukazavši na navedeni problem, te je Vlada iz proračuna izdvojila potrebnu količinu novaca kojima je Ministarstvo subvencioniralo diplomske studije za generaciju koja ih je upisala ove akademske godine (2008/2009). Za to je izdvojeno (Vladinim riječima) "golemih" 78 milijuna kuna, dok se za saborske mirovine izdvaja 55 milijuna kuna godišnje, a za sudjelovanje HV-a u "misiji" u Afganistanu 250 milijuna kuna godišnje.
No comment.
Dakle, studenata je bilo malo, većinom s (za neke blogere omraženog) FF-a, te s PMF-a. Znači li to da su oni najosvješteniji? Što je s ostalim fakultetima? Studenti s veterine i građevine imaju viška novaca? Također, koliko sam vidio, među okupljenim mladim ljudima (koji su pozvali …sve studente, profesore, udruge i sindikate, radnike, umirovljenike, te građane…) nisam primijetio ni njihove profesore, a također niti umirovljenike, radnike i građane kao takve. Umirovljenici su valjda bili zaokupljeni kopanjem po kontejnerima ili su slavili pobjedu Baracka Obame. A roditelji (budućih) studenata su valjda radili, da zarade za buduće školarine, da ne moraju dizati kredit za školovanje svog nadarenog djeteta.
Ne znam je li prosvjed (jedan svakako nije!) dovoljan da se Vlada zabrine i promijeni i retoriku i politiku; pretpostavljam da bi studenti i ostali kojih se to tiče trebali iznaći i institucionalne načine da se odupru (navodno neizbježnoj) privatizaciji obrazovnog sustava.
*Ukratko, dobio ime po Ani Katarini Zrinski, ženi koja je doista bila prava aktivistica; podržavala je protuhabsburšku politiku svoga supruga i u vrijeme Zrinsko-frankopanske urote obavljala je povjerljive misije. Štoviše, spisi nastali nakon gušenja urote prikazuju je kao njezina začetnika i pokretača. Slomom urote dospjela je u nemilost dvora, a prilikom istrage svu je krivnju preuzela na sebe… Svaka čast, inspirativan životopis.
Vratio sam se zadovoljan s posla.
Danas su djeca bila krasna. Ja sam bio nadahnut. Govorilo se o vrlinama i krepostima, zločinu i kazni, o predrenesansi i renesansi… Po povratku sam, s pometovskim guštom, u duhu slow food pokreta, večerao masline, sir i tunjevinu i zalio to čašom vina.
Ja sam, sve u svemu, sretan čovjek. Ne želim svojim postovima ostaviti dojam da je u školi uvijek nesnosno. Pažljivom čitatelju neće promaći da za nesnosno ozračje zapravo nikad ne prozivam učenike; ta oni su uistinu djeca, naša zbunjena i dezorijentirana mladunčad. Ne, mi odrasli (svi koji činimo ovo društvo općenito, i školski sustav kao takav) stvaramo ozračje, a riba, dakako, smrdi od glave.
Na putu na posao i s posla razmišljao sam o jučerašnjem postu i o komentarima koje ste ostavili. Da, sve to stoji, pokondirenost i neslučajni odabir baš nas Hrvata za šesti kafić na svijetu. Ali, pazite, nije ovdje riječ samo o kavi. Radi se o nečemu, u biti, potencijalno daleko malignijem, naime, o pomicanju granica.
Svatko može primijetiti kako se proteklih godina granice neprestance pomiču – što bedastije, što mahnitije, što infantilnije… to bolje. Paradigmatski film je, u tom smislu, Glup i gluplji (»Profesore, jeste gledali glupigluplji na teveu?«), paradigmatska TV emisija, u vrlo oštroj konkurenciji, je Big Brother (»Profesore, jeste gledali bigbrader sinoć?«) paradigmatski glazbeni „izričaj“ je notorni turbo-folk (»Profesore, hoćete ići na seku alksić?«), paradigmatska tiskovina je 24 sata (vidi jučerašnji post), paradigmatski muški imidž je istetovirani tip s nulericom i naušnicom (nekad su tako izgledali isključivo ljudi s onu stranu zakona), paradigmatski ženski imidž je imidž sponzoruše ili tzv. DM djevojke (»Lijepa ako to želiš«).
Dakle, granice se pomiču. Jer, doista, ako se čovjeku (skupo!) može prodati kava od govana, onda mu se može prodati bilo što! Što je sljedeće? Dokle su „oni“ spremni ići, a gdje smo „mi“ spremni postaviti granicu?
Radi se, isto tako, o simptomima. Čega? Ne znam točno. Spekuliranje nas može odvesti u smjeru apokaliptičkog katastrofizma ili pak u smjeru snatrenja o nastupajućoj promjeni paradigme, transformaciji, povratku „zlatnog doba“ (ili početku „novog“), u kojem će svatko moći piti shit-coffie po cijeni običnog espressa.
Granice se pomiču. Granice dobrog ukusa, boljih običaja, granice poimanja morala i ljudskog (posebice ženskog!) digniteta. Izravno i neizravno promiče se ideja o tome da bi granice najbolje bilo – ukinuti. Istinske vrijednosti se minoriziraju, putokazi i orijentiri koji su odvajkada ljudima služili da se snađu na životnom putu proglašavaju se nevažećima, svi oni duhovni, filozofski, sakralni simboli koji su služili obuzdavanju neumjerenih nagonskih impulsa i iluzije o svemoći ismijavaju se ili poistovjećuju s krutom autoritarnošću, pretjeranom strogošću i represijom.
U navodnom pomicanju granica slobode otišlo se tako daleko da, eto, osim kave od govna, imamo i reklamu (koja sama zaslužuje poseban post) u kojoj vidimo o kakvoj se „slobodi“ naposljetku radi: zatvorenik u prljavoj zatvorskoj ćeliji radije ostaje u njoj jer je dobio savršeni nadomjestak: laptop s priključkom na Internet. Novi čovjek: totalno slobodan i totalno (samo)kontroliran.
Ali, o tome drugom prilikom… ;)
Nedavno mi je, dok sam kao i obično promišljao svijet i doba u kojima sam se zatekao, palo na um kako je samo pitanje vremena kad će nam netko s naslovnica novina, u stilu Zar j o š niste probali?!?, ponuditi da pojedemo, s oproštenjem, malo dreka iliti govna. Malčice sam se poigravao tom usputnom mišlju, domišljajući se u kakvom bi se obliku ta ponuda mogla pojaviti, možda nešto kao drekrekeri ili margovno. Pa sam na sve zaboravio.
Sve dok mi neki dan učenici nisu veselo pod nos tutnuli one-dnevne-novinice-o-kojima-znate-što-mislim. I stvarno, moja se zla slutnja ostvarila u tolikoj mjeri i tako brzo da sam bio pomalo osupnut.
Kava od dreka.
U rubrici lifestyle.
Nik Ororsi predstavio je u srijedu u Zagrebu najskuplju kavu na svijetu, Kopi Luwak. Prezentacija je bila u Elli’s Caffeu. To je šesti kafić u svijetu koji nudi takvu kavu. Šalica stoji od 250 do 550 kuna, no u zagrebačkom lokalu svojim je gostima za probu nude besplatno. Kopi Luwak posebna je jer ju proizvode od izmeta azijske divlje mačke Luwak. Ona jede samo pomno probrana i dovoljno zrela zrnca kave. Prije nego što ih izbaci iz tijela, enzimi u sustavu za probavu razgrađuju zrnca, koja tako gube gorčinu. Posebno obučeni tragači potom na plantaži i u džungli sakupljaju životinjski izmet i peru ga, a nakon toga prže očišćena zrnca. Ove životinje inače žive na plantažama i u džunglama širom jugoistočne Azije. U posljednje vrijeme proizvođači ih drže u zatočeništvu kako bi proizveli što više ovog napitka. David Cooper, koji je osmislio ovu posebnu kavu, kaže da zrna ručno prže 12 minuta kako bi dostigla savršen okus za kavu ili cappucino.
Na godinu ovako proizvedu oko 450 kilograma kave Kopi Luwak. Kilogram te kave u SAD-u stoji oko 5700 kuna.
Dakle, izvjesni gospodin Nik Ororsi naveo je odabranu zagrebačku publiku koja se, ono, fakat razumije u lajfstajl da popije kavu koja se pravi od zrna što ga – nazovimo stvari pravim imenom – pokenjaju divlje mačke. To ja zovem vrhuncem marketinškog umijeća. No, čudan ti je animao (moderni) čovjek, danas zapravo već postoji jedan sloj ljudi koji će i drek pojesti ako je lijepo upakiran. Da stvar bude (tragi)komičnija, za šalicu će boljestojeći Zagrepčani (a sutra i ostali imućniji Hrvati diljem zemlje, blago im se), platiti „od 250 do 550 kuna“ (pitam se na što se odnosi pozamašna razlika u cijeni, radi li se možda o tome da se za 250 kuna dobije samo obična kava od dreka, a za 550 kuna kava od dreka s mačjom pišaćom – nastalom od mlijeka krava koje su jele ekološki tretiranu travu?). Kako bilo, prvi hrabri kušači popili su svoju prvu šalicu – kuća časti! – besplatno. Gušti su gušti.
Zamišljam dijalog distingviranih dobrodržećih zagrebačkih gospođa dok čekaju na red u frizeraju kod Kincla:
»Stara, kaj si bila neki dan u Elli’s caffeu?«
»Ne, kaj je bilo? Opet nekaj novoga?«
»Jooj, nekaj famooozno! Bil ti je neki strašno zgodan gospon koji nam je prezentiral fe-no-me-nal-nu novu kavu.«
»Daaa?«
»Je, ono, stvarno nekaj posebnoga. To ti je kava sa Sumatre kaj ju crnci peku od specijalnih zrna koje ti, ne buš verovala, pokakaju divlje mačke.«
»Nemoj mi reći?!«
»Je, baš tak. Ali znaš kol’ko je šalica? Od 250 do 550 kuna! Ni ti to za sirotinju, stara moja.«
»Joooj, to moram pod hitno probati. Kaj idemo odmah posle frizeraja?«
»Može, stara. Ti častiš!«
Uglavnom, pitali su me đaci što mislim. A što sam im mogao reći? Zgražati se? Reći kako sam šokiran? Nisam odgovorio ništa, nastavio sam, …o čemu ono? Ah, da, „obrađivali“ smo Šenoinu pjesmu Budi svoj.
U školi u kojoj radim, visoko gore ispod plafona, na omanjoj crnoj pločici stoji: OVO JE MJESTO NULTE TOLERANCIJE NA NASILJE.
Zid je šaren, pločica je mala, jedva uočljiva. A da i nije tako, pitam se bi li išta u samoj školi, što se tiče različitih vrsta nasilja, bilo drugačije.
Jer, postojanje te pločice nije spriječilo trojicu maturanata da istuku mlađeg učenika. (Unatoč mjeri isključenja iz škole, nisu isključeni, Ministarstvo to nije dopustilo.) Nije spriječilo dvije djevojke da se gadno počupaju. (Zbog dečka.) Nije spriječilo tučnjavu profesora s pomahnitalim mladićem koji je došao obračunati se s djevojkom koja ga je ostavila. (Policija je došla nakon pola sata.) Nije spriječilo roditelja da prijeti smaknućem profesorici koja je objektivno ocijenila njegovo dijete. (Roditelj je bio domaći, profesorica je dolazila izvana. Slučaj nije prijavljen policiji. Profesorica – vrsni stručnjak - je preživjela, ali više ne radi u prosvjeti. Case closed.)
Postojanje te pločice i svega što bi sadržaj njezina teksta trebao podrazumijevati, nije sprečavalo ravnatelja jedne humanističke ustanove, jedne prosvjetiteljske utvrde, jednog svjetionika u mraku neznanja, da godinama vrši verbalno nasilje nad djecom i pojedinim kolegama.
Pločice ne rješavaju problem nasilja u školama.
I ovaj problem je višeslojan. Nitko normalan, naravno, ne zagovara nasilje. Ipak, katkad mi se čini da se manjim problemima (primjerice, neizbježnim mladenačkim kefanjima kojih je – jer smo (i) sisavci – oduvijek bilo i zauvijek će ih biti) pridaje nerazmjerno velika pozornost, primjerice, klinke/klinci se počupaju (već sutradan bi se pomirili), i odmah se alarmira pedagoga, ravnatelja, roditelje, štotigajaznam, socijalnu službu… Uglavnom, digne se velika prašina i, umjesto da im se pomogne, djecu se zapravo još više traumatizira. Obilježi ih se: „Nasilnik“, „Žrtva“… Naravno, TREBA reagirati, ali prije opsežne akcije treba procijeniti o čemu se radi i koja je vrsta reakcije primjerena situaciji, tko sve za to treba znati. No, u situaciji kad nam se čini da je nasilja oko nas sve više, reagira se impulzivno, pa se od buhe pravi slona. (A i to je stvar za diskusiju – koliko nasilja uistinu ima više nego prije, a koliko je medijski „pokrivenije“, i koliko ga mediji – zašto? - guraju u prvi plan. Čitam, u tom smislu, u Notesu Igora Mandića neki njegov tekst napisan prije kojih 35 godina, u kojem piše o tome kako je crna kronika preplavila naš tisak (i navodi manje-više sličan repertoar zločina). Dakle, ničeg novog pod suncem, rekao bi Propovjednik.)
S druge strane, stvarno nasilje, tzv. mobbing i slični fenomeni, koje se događa među odraslima, često se provodi, prikriveno, godinama. O tome sam već pisao u nekim ranijim postovima, a i komentator pod nadimkom „zbunjeni“ pisao je o situaciji u njegovoj školi gdje je ravnatelj, prema njegovim riječima, „Adolf Hitler“. Pa kako je, dakle, to moguće? Kako je moguće, gospodine ministre, da Ministarstvo nema načina da spriječi postavljanje ravnatelja koji nanose golemu štetu ovom društvu? Kako ih se ne prepozna? Ponovno se vraćam na pitanje nepostojanja mehanizama selekcije, ili, ako postoje, nisu dovoljno sofisticirani (vidi post Desert of the Real od 18.10.).
Osim toga, opet mi se čini da se, kao odgovor na nasilje među djecom, primjenjuje metoda više istoga. Još više ćemo govoriti protiv nasilja pa će ga navodno biti manje. Još više škola proglasit ćemo MJESTIMA NULTE TOLERANCIJE NA NASILJE pa će to navodno navesti učenike da budu manje nasilni. Organizirat ćemo još više radionica o miroljubivom rješavanju sukoba, tiskati još više letaka, podijeliti još više brošura… Da, sve je to možda dobro i potrebno, nemam ništa protiv, ali nekako negdje duboko u sebi, na nekoj intuitivnoj razini, osjećam da stvar nije u tome, i da to neće bitnije promijeniti stanje… Ukoliko ste pročitali sve dosadašnje postove, nekako će vam se i samo objasniti zašto sam skeptičan. Čini mi se da je na djelu isti mehanizam kao i u doba prohibicije. Na zakonskoj razini, na deklarativnoj razini, na formalnoj razini, na propagandnoj razini… sve se poduzimalo ne bi li se suzbio alkoholizam. Istodobno, ilegalna proizvodnja i potrošnja alkohola se višestruko povećala. Dakle, još više zabrana, naputaka, deklaracija, radionica i preventivnih akcija ne dovodi nužno i do željenog cilja, jer i u školi u Vinkovcima gdje je nedavno izbila masovna tučnjava nakon koje je jedan učenik preminuo provedene su, siguran sam, razne akcije kojima je cilj bio osvijestiti učenike o načinima miroljubivog rješavanja sukoba. Moguće je da škola čak ima i onu pločicu s početka teksta. Pa kako to da su se mladići ipak odlučili problem riješiti šakama?
Hajdemo, dakle, biti supercivilizirani i superpristojni, hajdemo provesti sve moguće metode koje sam spomenuo, istodobno živeći u društvu u kojem, primjerice, konobarica u kafiću u koji sam neki dan, nakon napornog dana (vidi post Samhain – Noć vještica od 31.10.), svratio popiti kavu, sućutno vrti glavom nakon što sam joj odgovorio kolika mi je plaća. Hajdemo, dakle, pozitivno utjecati na povjerenu nam djecu nakon što nam je status u društvu potkopan i autoritet na razne načine ograničen. Hajdemo biti uvjerljivi kad učenicima kažemo da je nasilje neprihvatljivo istovremeno ne reagirajući kad nasilje nad njima ili nama provodi ravnatelj. Hajdemo, dakle, sve pomesti pod tepih i čuditi se kad neki mladac dođe s bombom u razred…
Stavljanje pločica s tekstom OVO JE MJESTO NULTE TOLERANCIJE NA NASILJE po našim školama počinje ličiti na stavljanje make-upa na ozbiljno bolesnog čovjeka.
| < | studeni, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery