U školi u kojoj radim, visoko gore ispod plafona, na omanjoj crnoj pločici stoji: OVO JE MJESTO NULTE TOLERANCIJE NA NASILJE.
Zid je šaren, pločica je mala, jedva uočljiva. A da i nije tako, pitam se bi li išta u samoj školi, što se tiče različitih vrsta nasilja, bilo drugačije.
Jer, postojanje te pločice nije spriječilo trojicu maturanata da istuku mlađeg učenika. (Unatoč mjeri isključenja iz škole, nisu isključeni, Ministarstvo to nije dopustilo.) Nije spriječilo dvije djevojke da se gadno počupaju. (Zbog dečka.) Nije spriječilo tučnjavu profesora s pomahnitalim mladićem koji je došao obračunati se s djevojkom koja ga je ostavila. (Policija je došla nakon pola sata.) Nije spriječilo roditelja da prijeti smaknućem profesorici koja je objektivno ocijenila njegovo dijete. (Roditelj je bio domaći, profesorica je dolazila izvana. Slučaj nije prijavljen policiji. Profesorica – vrsni stručnjak - je preživjela, ali više ne radi u prosvjeti. Case closed.)
Postojanje te pločice i svega što bi sadržaj njezina teksta trebao podrazumijevati, nije sprečavalo ravnatelja jedne humanističke ustanove, jedne prosvjetiteljske utvrde, jednog svjetionika u mraku neznanja, da godinama vrši verbalno nasilje nad djecom i pojedinim kolegama.
Pločice ne rješavaju problem nasilja u školama.
I ovaj problem je višeslojan. Nitko normalan, naravno, ne zagovara nasilje. Ipak, katkad mi se čini da se manjim problemima (primjerice, neizbježnim mladenačkim kefanjima kojih je – jer smo (i) sisavci – oduvijek bilo i zauvijek će ih biti) pridaje nerazmjerno velika pozornost, primjerice, klinke/klinci se počupaju (već sutradan bi se pomirili), i odmah se alarmira pedagoga, ravnatelja, roditelje, štotigajaznam, socijalnu službu… Uglavnom, digne se velika prašina i, umjesto da im se pomogne, djecu se zapravo još više traumatizira. Obilježi ih se: „Nasilnik“, „Žrtva“… Naravno, TREBA reagirati, ali prije opsežne akcije treba procijeniti o čemu se radi i koja je vrsta reakcije primjerena situaciji, tko sve za to treba znati. No, u situaciji kad nam se čini da je nasilja oko nas sve više, reagira se impulzivno, pa se od buhe pravi slona. (A i to je stvar za diskusiju – koliko nasilja uistinu ima više nego prije, a koliko je medijski „pokrivenije“, i koliko ga mediji – zašto? - guraju u prvi plan. Čitam, u tom smislu, u Notesu Igora Mandića neki njegov tekst napisan prije kojih 35 godina, u kojem piše o tome kako je crna kronika preplavila naš tisak (i navodi manje-više sličan repertoar zločina). Dakle, ničeg novog pod suncem, rekao bi Propovjednik.)
S druge strane, stvarno nasilje, tzv. mobbing i slični fenomeni, koje se događa među odraslima, često se provodi, prikriveno, godinama. O tome sam već pisao u nekim ranijim postovima, a i komentator pod nadimkom „zbunjeni“ pisao je o situaciji u njegovoj školi gdje je ravnatelj, prema njegovim riječima, „Adolf Hitler“. Pa kako je, dakle, to moguće? Kako je moguće, gospodine ministre, da Ministarstvo nema načina da spriječi postavljanje ravnatelja koji nanose golemu štetu ovom društvu? Kako ih se ne prepozna? Ponovno se vraćam na pitanje nepostojanja mehanizama selekcije, ili, ako postoje, nisu dovoljno sofisticirani (vidi post Desert of the Real od 18.10.).
Osim toga, opet mi se čini da se, kao odgovor na nasilje među djecom, primjenjuje metoda više istoga. Još više ćemo govoriti protiv nasilja pa će ga navodno biti manje. Još više škola proglasit ćemo MJESTIMA NULTE TOLERANCIJE NA NASILJE pa će to navodno navesti učenike da budu manje nasilni. Organizirat ćemo još više radionica o miroljubivom rješavanju sukoba, tiskati još više letaka, podijeliti još više brošura… Da, sve je to možda dobro i potrebno, nemam ništa protiv, ali nekako negdje duboko u sebi, na nekoj intuitivnoj razini, osjećam da stvar nije u tome, i da to neće bitnije promijeniti stanje… Ukoliko ste pročitali sve dosadašnje postove, nekako će vam se i samo objasniti zašto sam skeptičan. Čini mi se da je na djelu isti mehanizam kao i u doba prohibicije. Na zakonskoj razini, na deklarativnoj razini, na formalnoj razini, na propagandnoj razini… sve se poduzimalo ne bi li se suzbio alkoholizam. Istodobno, ilegalna proizvodnja i potrošnja alkohola se višestruko povećala. Dakle, još više zabrana, naputaka, deklaracija, radionica i preventivnih akcija ne dovodi nužno i do željenog cilja, jer i u školi u Vinkovcima gdje je nedavno izbila masovna tučnjava nakon koje je jedan učenik preminuo provedene su, siguran sam, razne akcije kojima je cilj bio osvijestiti učenike o načinima miroljubivog rješavanja sukoba. Moguće je da škola čak ima i onu pločicu s početka teksta. Pa kako to da su se mladići ipak odlučili problem riješiti šakama?
Hajdemo, dakle, biti supercivilizirani i superpristojni, hajdemo provesti sve moguće metode koje sam spomenuo, istodobno živeći u društvu u kojem, primjerice, konobarica u kafiću u koji sam neki dan, nakon napornog dana (vidi post Samhain – Noć vještica od 31.10.), svratio popiti kavu, sućutno vrti glavom nakon što sam joj odgovorio kolika mi je plaća. Hajdemo, dakle, pozitivno utjecati na povjerenu nam djecu nakon što nam je status u društvu potkopan i autoritet na razne načine ograničen. Hajdemo biti uvjerljivi kad učenicima kažemo da je nasilje neprihvatljivo istovremeno ne reagirajući kad nasilje nad njima ili nama provodi ravnatelj. Hajdemo, dakle, sve pomesti pod tepih i čuditi se kad neki mladac dođe s bombom u razred…
Stavljanje pločica s tekstom OVO JE MJESTO NULTE TOLERANCIJE NA NASILJE po našim školama počinje ličiti na stavljanje make-upa na ozbiljno bolesnog čovjeka.
Post je objavljen 02.11.2008. u 14:22 sati.