Vratio sam se zadovoljan s posla.
Danas su djeca bila krasna. Ja sam bio nadahnut. Govorilo se o vrlinama i krepostima, zločinu i kazni, o predrenesansi i renesansi… Po povratku sam, s pometovskim guštom, u duhu slow food pokreta, večerao masline, sir i tunjevinu i zalio to čašom vina.
Ja sam, sve u svemu, sretan čovjek. Ne želim svojim postovima ostaviti dojam da je u školi uvijek nesnosno. Pažljivom čitatelju neće promaći da za nesnosno ozračje zapravo nikad ne prozivam učenike; ta oni su uistinu djeca, naša zbunjena i dezorijentirana mladunčad. Ne, mi odrasli (svi koji činimo ovo društvo općenito, i školski sustav kao takav) stvaramo ozračje, a riba, dakako, smrdi od glave.
Na putu na posao i s posla razmišljao sam o jučerašnjem postu i o komentarima koje ste ostavili. Da, sve to stoji, pokondirenost i neslučajni odabir baš nas Hrvata za šesti kafić na svijetu. Ali, pazite, nije ovdje riječ samo o kavi. Radi se o nečemu, u biti, potencijalno daleko malignijem, naime, o pomicanju granica.
Svatko može primijetiti kako se proteklih godina granice neprestance pomiču – što bedastije, što mahnitije, što infantilnije… to bolje. Paradigmatski film je, u tom smislu, Glup i gluplji (»Profesore, jeste gledali glupigluplji na teveu?«), paradigmatska TV emisija, u vrlo oštroj konkurenciji, je Big Brother (»Profesore, jeste gledali bigbrader sinoć?«) paradigmatski glazbeni „izričaj“ je notorni turbo-folk (»Profesore, hoćete ići na seku alksić?«), paradigmatska tiskovina je 24 sata (vidi jučerašnji post), paradigmatski muški imidž je istetovirani tip s nulericom i naušnicom (nekad su tako izgledali isključivo ljudi s onu stranu zakona), paradigmatski ženski imidž je imidž sponzoruše ili tzv. DM djevojke (»Lijepa ako to želiš«).
Dakle, granice se pomiču. Jer, doista, ako se čovjeku (skupo!) može prodati kava od govana, onda mu se može prodati bilo što! Što je sljedeće? Dokle su „oni“ spremni ići, a gdje smo „mi“ spremni postaviti granicu?
Radi se, isto tako, o simptomima. Čega? Ne znam točno. Spekuliranje nas može odvesti u smjeru apokaliptičkog katastrofizma ili pak u smjeru snatrenja o nastupajućoj promjeni paradigme, transformaciji, povratku „zlatnog doba“ (ili početku „novog“), u kojem će svatko moći piti shit-coffie po cijeni običnog espressa.
Granice se pomiču. Granice dobrog ukusa, boljih običaja, granice poimanja morala i ljudskog (posebice ženskog!) digniteta. Izravno i neizravno promiče se ideja o tome da bi granice najbolje bilo – ukinuti. Istinske vrijednosti se minoriziraju, putokazi i orijentiri koji su odvajkada ljudima služili da se snađu na životnom putu proglašavaju se nevažećima, svi oni duhovni, filozofski, sakralni simboli koji su služili obuzdavanju neumjerenih nagonskih impulsa i iluzije o svemoći ismijavaju se ili poistovjećuju s krutom autoritarnošću, pretjeranom strogošću i represijom.
U navodnom pomicanju granica slobode otišlo se tako daleko da, eto, osim kave od govna, imamo i reklamu (koja sama zaslužuje poseban post) u kojoj vidimo o kakvoj se „slobodi“ naposljetku radi: zatvorenik u prljavoj zatvorskoj ćeliji radije ostaje u njoj jer je dobio savršeni nadomjestak: laptop s priključkom na Internet. Novi čovjek: totalno slobodan i totalno (samo)kontroliran.
Ali, o tome drugom prilikom… ;)
Post je objavljen 04.11.2008. u 20:43 sati.