gospon profesor

ponedjeljak, 24.11.2008.

Vijetnamski veteran

Uguravši se nekako jutros u autobus, kratio sam si do odredišta vrijeme kao i obično diskretno proučavajući zanimljive fizionomije svojih bližnjih i razmišljajući o metafizici, kad mi je pogled zapeo za mladića koji je i izgledom, i ponašanjem, i napose odjećom izrazito odskakao od svih nas.

Na reveru sakoa besprijekorno ispeglanog elegantnog crnog odijela s pripadajućom savršeno vezanom crveno-plavom kravatom, imao je okačenu crnu pločicu na kojoj je bijelim slovima bilo ugravirano: STARJEŠINA FREEMAN, a ispod je pisalo još i Crkva Isusa Krista svetaca posljednjeg dana. Starješina Freeman nije baš odgovarao mojoj predodžbi o starješinama (digresija: taj pojam me automatski asocira na „starešine“ u JNA, mahom nedotupave oficire koji su se, kao što su rekli mojoj tužnoj materi koja mi je bila došla na „zakletvu“, brinuli (sic!) za nas, mlade vojnike… Ah, namah mi se zgrčio želudac), jer se radilo o mladiću starom kojih dvadesetak godina, a dojmu autoriteta odmagalo je i njegovo glatko dječačko lice i frizura kakvu nose pitomci West Pointa. Kako je uspio postati starješina, ne znam, ali sjetio sam se kako u, ako se ne varam, I. Timotejevoj poslanici 4,12 Pavao piše mladom Timoteju: "Neka te nitko ne prezire zbog tvoje mladosti!" (savjet kojega se i sam držim u radu s djecom) pa, rekoh, hajde, zacijelo je revan evangelizator te je zaslužio… Starješina Freeman je u rukama držao notes i pisaljku, vidjelo se po pokretima očiju i mikromimici lica da intenzivno razmišlja (što je bilo posve u suprotnosti s izrazima lica naših suputnika koji su možda isto razmišljali, ali ne baš intenzivno i fokusirano), i svako toliko je nešto bilježio, lijevom rukom na kojoj je bio podeblji prsten (Oženjen? Čovječe, dečko rastura! pomislio sam). Sve u svemu, djelovao je donekle cjelokupnom svojom pojavom poput kakvog glanc novog Forda usred manje ili više dotrajalog tranzicijskog voznog parka.

Moguće da ste ih i vi primijetili, te redovito – svaka bi ih majka poželjela za zeta! – ljepuškaste dečke, misionare, svece posljednjeg dana, kako obično u tandemu, upicanjeni i zbigecani kao manekeni koji predstavljaju novu liniju Diorovih odijela, krstare ulicama naših gradova, dijeleći letke s pozivima na besplatan tečaj engleskoga, ili objašnjavaju nekom umirovljeniku u dvadeset i kusur godina starom ofucanom odijelu kako zapravo stoje stvari s njegovom dušom. Među donekle informiranim građanima poznatiji su pod nazivom mormoni, a dolaze, kao i sve te sekte i hereze što (bezuspješno, dakako!) rastaču našu tisućgodišnju katoličku uljudbu, iz Sjedinjenih Država, te kontroverzne zemlje na drugom kraju svijeta. Preciznije, dolaze (obično na dvije godine) iz savezne države Utah, koja je u 19. stoljeću, kad se njihovom osnivaču, Josephu Smithu, ukazao anđeo i rekao mu, je li, kako zapravo stoje stvari, bila teška zabit… Da ne pametujem previše, evo kratkog citata preuzetog s Wikipedije:

Knjiga Mormona iznosi mnogo toga o povijesti Amerike. Po toj knjizi, Izraelac Lehi i njegova obitelj, zajedno s prijateljima, pobjegli su iz Jeruzalema 586. godine pr. Krista, sagradili lađu i krenuli ploveći na istok oko svijeta. Pomoću kompasa iskrcali su se u Americi i od Lehijeve obitelji nastale su dvije nacije koje su postali praroditeljima američkih Indijanaca. Kroz 1000 godina zabilježili su svoju povijest na pločama na nepoznatom jeziku. Prije nego su nestali godine 421., posljednji preživjeli Moroni je zakopao ploče u brdu. Nakon svog uskrsnuća, Isus je posjetio Ameriku i osnovao novu crkvu, jer su njegove nade u Stari svijet propale. Isus će se vratiti na zemlju i ustanoviti svoje kraljevstvo u Americi.

Sapienti sat.

Ne bih išao tako daleko pa ustvrdio, poput jednog široj javnosti poznatog svećenika koji je, ima tome već petnaestak godina, izjavio kako po Zagrebu šeće Sotona u odijelu i s kravatom oko vrata, ali da tako upadljivo fino obučeni na određeni način djeluju uznemirujuće, to da. Kako to mislim? Pa, vidite, ovako.

Naime, danas ujutro, primijetivši gorespomenuti drastični kontrast, odjednom mi je sinulo kako zapravo ne pamtim kad sam u zbornici vidio nekog kolegu u odijelu s kravatom. Dobro, ravnatelj(i) su katkad – kad bi, povodom kakve svečanije zgode, poželjeli ostaviti naročit dojam – znali doći u svojim demodiranim odijelima i razgaženim cipelama u kojima su se valjda nekad davno i ženili, katkad bih primijetio i kakav bolji/noviji komad odjeće na nekom od kolega (možda ipak češće kolegica), ali odijelo s kravatom je iščezlo, zamijenjeno tzv. sportskom odjećom, jeftinim uniseks jaknama, samtericama, trapericama… ono, nemreš vidjeti više štof hlače na muškarcu. Ti dečki, mormoni, na ulicama su toliko uočljivi (upravo bodu u oči) zbog žalosne činjenice da smo, pučanstvo općenito a profesori posebno, toliko siromašni da rijetko obnavljamo garderobu, kupovanje nekoliko različitih odijela da ne spominjem. Ja, recimo, trenutno imam jedno (1) odijelo, za vjenčanja i sprovode (inače ga ne nosim). S pripadajućim cipelama. Dobro, imam nekoliko kravata pa čak i dvije leptir mašne za posebno perverzne prigode. Pazite, možda bih i mogao dići kredit ili uštedjeti pa kupiti dva-tri odijela, ali čemu? Moj izgled je, doduše u obrnutom smislu, već dovoljno neuobičajen premda mi se čini da bih u zbornici, pa i inače, zasigurno više odudarao da nosim Hugo Boss odijela… (profesor koji bi danas u razred došao u odijelu s kravatom – ispravite me ako griješim – djelovao bi prilično nestvarno). Ukratko, nije mi se jednom dogodilo da idem na neki seminar pa uočim na kakvoj gradskoj stanici žene i/ili muškarce koje prvi put vidim, ali bez greške (ne samo po odjeći) prepoznam u njima srednjoškolske profesore. Dakako, kasnije ih sretnem na seminaru.

Ja na posao trenutno dolazim prerušen u vijetnamskog veterana – što dobro prolazi kod učenika i manje dobro kod nekih kolega – ali nije isključeno da bih, da mi je plaća/standard primjeren važnosti posla koji obavljam, radikalno promijenio imidž i u školu dolazio odjeven poput starješine Freemana, našega premijera (satove da ne spominjem;), ili kakvog brokera. Što bi također moglo imati pozitivnog odjeka kod učenika, kad bi me/nas vidjeli tako zrihtane.

Srećom, profesorske plaće su još uvijek dostatne za redovitu opskrbu higijenskim potrepštinama pa fino mirišem.


24.11.2008. u 21:32 • 19 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< studeni, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2024 (4)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (17)
Siječanj 2024 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga



Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery

webArhiv@