Posjetitelj mog blogeka, montelupo, ostavio je neki dan (22.11.) sljedeći, jetki, komentar:
Budak je dakle našao put u lektiru... odlično. Pitam neki dan studente jednog boljeg humanističkog fakulteta jesu li stigli nešto načuti o Michelangelu u srednjoj školi. Pa kažu da jesu, ali da ostatak nindža kornjača (Rafael, Leonardo, Donatello) ima lošiju prođu.
Jako dobro, ako svjetske vrhove renesansne umjetnosti zamijenimo malo dubljim proučavanjem Budaka. Nadasve okrepljujuće i poticajno za duh i tijelo. Da se ranom zorom budiš ne bi li ga čitao.
U politiku se, kao stari domobran, ne bi štel mešati (u stilu TBF-a: »… uvik isti debilizam, čiji je stari bija ustaša, a čiji partizan…«), ali činjenica stoji da je recepcija Budaka od strane učenika ovih dana nekako mlaka, ono, nekako ne korespondira s njihovim interesima. Evo, recimo, u čitanci za treći razred trogodišnjih strukovnih škola nalazi se ulomak pripovijetke Pod gorom. Ispod naslova autori čitanke ukratko su prepričali o čemu se radi. Pa, evo o čemu se radi:
Dva brata žive na vrlo velikom i dobrom seoskom imanju. Dujam je miran, mek i sanjar. Jadre je prvi plesač u kolu, goropadan i svadljivac. Dogodilo se da su se zaljubili u istu djevojku Mašu. Pripala je Jadri i njih dvoje su se odselili u Slavoniju. I Dujam se oženio Ikom. Ni jedan ni drugi nisu imali djece. U starosti Dujam piše bratu da se vrate iz Slavonije. Ika umire. Jadre i Maša su stigli natrag u Liku. Jedne večeri Dujam i Jadre razgovaraju „o dici“ sa sakupljenom „mobom za čupanje prosa“.
Donosimo ulomke u izvornom (korijenskom) pravopisu.
I sad slijedi ulomak. Učenici prilično nezainteresirano prate tekst u kojem jedan od likova, stari Dujam, kaže i sljedeće:
E, i to zapamtite: najmanje pravi ljudi izađe iz gospodski čizama, ništo više od opanaka, a najviše izmed oni, koji ni opanaka nisu imali. Zapamtite to, dico, i virujte svome didu Dujmi.
Tu se razred malo uskomeša, urbana mladež u martensicama nekako ne vjeruje didu Dujmi, ma koliko dobronamjeran bio. No, u vedrijem tonu poprate kratki dijalog dida Dujme i poslenika:
»Oćete li svršiti noćas?« upita Dujam poslenike.
»Ne boj se, dide«, odgovori ih više najednom. »Ne iđemo kući, dok ne svršimo.«
Ne mogu to spriječiti, razred se smije. Pubertet. (»Dobro, dobro, hajde, idemo dalje…«) Uglavnom, tijekom interpretacije zakače se za one čizme, posebno razredi u kojima ima punkera. Eee, da je stari Mile (inače i ministar bogoštovlja i nastave u NDH) znao kako će jednog dana, u slobodnoj Hrvatskoj, s njegovim likom polemizirati mladići i djevojke u martama s golemim višebojnim kriestama i bedžom na kojem je prekrižena svastika, u majici na kojoj piše God save the queen The fascist regime, zacijelo bi bio zbunjen… Kao što su zbunjeni današnji tinejdžeri koji se nađu ispred njegovih tekstova.
No, da se vratimo na montelupov komentar. Da stvar nije od jučer, govori i sljedeći podatak. Naime, rujući po arhivskoj građi – samo da, khh, khh, ne navučem sušicu – naišao sam na člančić objavljen u Školskim novinama br. 28 od 5. rujna 1958.
U svim našim srednjim školama – bez obzira na smjer – kao glavni ili čak jedini općeobrazovni predmet predaje se hrvatskosrpski jezik, odnosno književnost; što se tiče gimnazije i nekih drugih škola, tome ne bi bilo prigovora jer se uz književnost u njima predaje još i povijest, filozofija, psihologija i povijest umjetnosti, pa učenici mogu steći prilično cjelovitu sliku o evropskoj kulturi. Toga međutim nema u srednjim stručnim školama, osobito ne industrijskim. Osim književnosti ne uči se ništa drugo, kao da je književnost jedini stup kulture ili u najmanju ruku os oko koje se vrti sve ostalo duhovno stvaralaštvo. A nije tako, jer književnost je samo jedna grana umjetnosti, jedan dio kulture.
Događa se na pr. da maturant srednje tehničke škole znade mnogo pripovijedati o Goetheu i Balzacu, a ne zna ni riječi o Beethovenu ili Wagneru, njihovim suvremenicima. Ili svršena učenica ekonomskog tehnikuma reći će vam da nije nikad ni čula za ekspresionizam, ali da nešto znade o renesansnim umjetnicima Leonardu i Michelangelu (a morala je za domaću lektiru čitati Obradovića).
Tako, prije pedeset godina Obradović (valjda Dositej), a danas Budak (nesumnjivo Mile).
Post je objavljen 23.11.2008. u 22:46 sati.