Odlučio sam napisati još jedan post o mačku, a onda se vraćam primarnoj zadaći…
I najmanja mačka je remek-djelo.
Leonardo da Vinci
Senzibilan kakav je, kolega zbunjeni zapazio je da u mom opisu mačka nešto nedostaje, „kao da ga gledam sa strane“ itd. Ma, dragi kolega, sve je u redu, mačak ima ime i stanuje i u mom stanu i u mom srcu! Jučerašnji post zapravo je tekst što sam ga izvukao iz arhiva, tekst koji je napisan sa sasvim određenom svrhom, odatle izvjesna „objektivnost“ i, uvjetno rečeno, distanciranost. Naime, s vremena na vrijeme dogodi se da mačak, zbog kakvog našeg putovanja i slično, mora ostati sam više dana. U tu svrhu napisao sam svojevrsnu Uputu o tome kako mačak „funkcionira“, Uputu namijenjenu osobi koja će mačka svakodnevno obilaziti ili čak živjeti s njim. Odatle stil.
Ukoliko je istina ono što je izjavio američki pisac Robert A. Heinlein (»Vaše ponašanje prema mačkama na ovome svijetu odredit će vaše mjesto na drugome«), ja bih mogao sasvim dobro proći (a moja supruga možda još i bolje). Jer mačak je (da pojasnim, volim ga zvati „mačak“, u smislu, „ti si moj mačak, ja sam tvoj čovjek“, nekako me fascinira svijest o tome da smo, premda u evolucijskom smislu zapravo bliski srodnici – razred Mammalia – pripadnici dviju vrsti živih bića, tako nekako, ne znam bolje objasniti) u potpunosti uključen u naš svakodnevni život u najvećoj mogućoj mjeri pa i preko svake mjere.
Roditelje, ruske plave mačke, smo upoznali na jednoj izložbi u Zagrebu. Ovo, činjenicu da se radi o mačku s rodovnikom, ne spominjem iz snobovskih razloga. Budući da živim u stanu na visokom katu, dobrih godinu dana sam pomno proučavao mačje pasmine kako bih pronašao mačka koji će bez poteškoća moći živjeti u takvim uvjetima (dakle, bez izlaska na „slobodu“, gdje je prosječna životna dob mačaka dvije-tri godine, dok u idealnim uvjetima mogu doživjeti petnaest ili više). I tako, komparativnom analizom došao sam do ruskih plavih i, s obzirom na višegodišnje iskustvo, bio je to pun pogodak.
U Hrvatskoj, koliko sam tada znao, nije postojao uzgajivač ruskih plavih, a vlasnik uzgajivačnice iz čijeg legla je naš mačak je gospon G., simpatični čiča iz B. Dogovorili smo s njim, na toj izložbi, da ćemo kupiti jednog mačka, dao sam mu predujam, on mi je napisao potvrdu na nekom komadiću papira, i to je bilo to. Sjećam se da sam se poslije tog „deala“ osjećao pomalo glupo, kao netko tko je kupio mačka u vreći. Ipak, pokazalo se da se radi o profesionalcu: nazvao me za nekoliko mjeseci i javio mi da je »mače napunilo tri meseca«. Dogovorili smo susret u V. i jedne hladne siječanjske nedjelje u cik zore krenuli smo po njega. Uglavnom, u pamćenje mi se urezala scena ganutljivog rastanka starog uzgajivača i njegovog mačića. Prije no što će nam ga predati, izvukao ga je iz nosiljke i nježno poljubio u glavu…
I tako, s nama je već četiri godine. Dok je bio mali, volio nam je skakati za vrat. Recimo, stojim, telefoniram, a mačak se hitro uspentra i objesi mi se oko vrata, poput okovratnika. Ili, jedem za stolom, skoči mi na leđa i, hop, zalegne oko vrata. To već odavno ne radi, srećom, jer ima kojih šest kila… O njegovim navikama pisao sam jučer pa da se ne ponavljam…
I, sasvim informativno, nekoliko činjenica (detalje možete pronaći na internetu) vezanih uz pasminu.
Preci ovih mačaka živjeli su u sjevernoj ruskoj luci na Bijelom moru, Arhangelsku, najčešće na brodovima. (Odatle njihova sviknutost na ograničen prostor za kretanje!) Jednoliko plave, snažne, zdrave i otporne, privukle su engleske mornare koji su ih često donosili kući.
Tijelo ruske plave mačke je čvrsto i mišićavo, ali ipak elegantno i vitko. Šape su male, ovalne, noge su duge, a rep je vrlo dug i sužen pri vrhu. Najvažnije karakteristike ruske plave mačke nalazimo u obliku glave, te boji i strukturi dlake; naime prijelaz nosa u čelo mora biti ravan, a profil nosa lagano izbočen. Oči su zelene bademastog oblika. Jedinstvena je i dlaka koja je dvostruka, kratka, gusta i svilena… Poželjne su što svjetlije nijanse plave boje, ali najvažnija je jednoličnost boje, te osobit srebrni sjaj.
Kao kućni ljubimci nježnije su i rezerviranije od drugih kratkodlakih mačaka. Iako su živahne i razigrane, uvijek su dostojanstvenog držanja. Glasaju se vrlo tihim mijaukom i u pravilu su vrlo privržene vlasniku što ih uz prirodnu skladnost, te gotovo nikakav gubitak vremena za održavanje dlake čini idealnim kućnim ljubimcem.
Trebam li reći tko mi se sklupčao u krilu dok ovo pišem? ;)
Post je objavljen 15.11.2008. u 21:59 sati.