Prije nekoliko godina radio sam u jednoj srednjoj školi kojoj je "na čelu" bila ravnateljica. U prvom susretu neobično ljubazna, odavala je dojam profinjene sredovječne dame. Tome – izrazitoj ljubaznosti – vjerojatno je pridonijela i okolnost da je škola hitno trebala čovjeka moje struke. Ali, avaj!, kao i toliko puta prije toga, iznova sam se uvjerio da vanjština i maniri mogu ljuto prevariti. Ubrzo sam primijetio da je kolektiv iznadprosječno posvađan, da vlada atmosfera nepovjerenja, međusobnog ogovaranja, nekakvih mutnih zakulisnih igara… A toliko psihologije znam da sam mogao zaključiti kako osnovni ton nekoj grupi daje osoba koja je vodi. Osim toga, kad god bih se, stjecajem okolnosti, našao u blizini te (vizualno) uglađene gospođe, čuo bih nešto poput: »…onaj idiot iz ministarstva, onaj kreten iz poglavarstva, onaj imbecil iz sindikata…« itd., itsl. Što sam drugo mogao pomisliti nego da, iza mojih leđa, tako može govoriti/govori i o meni? I stvarno, ubrzo sam saznao da me stavila u ekstremno lijevu ladicu (a bilo je to devedesetih, vrijeme govora na Rivi, kad takva kvalifikacija i nije bilo posve bezopasna), što me je nemalo iznenadilo, jer s Partijom nikad nisam imao veze, uredno sam kao dječak ministrirao, pjevao u crkvenom zboru, recitirao župniku pjesmice za rođendan i čak bio izabran da jednom prigodom samom presvijetlom kardinalu Kuhariću izgovorim riječi dobrodošlice (»Dobrodošli zaštitniče Krista, crkve svete…«). Obitelj mi je bila apolitična, a do tada, do tog trenutka kad me ravnateljica smjestila na ekstremno lijevu stranu političkog spektra, negdje u lijevu frakciju Šuvarovog SRP-a, već sam bio zreo čovjek, posve nezavisnih stavova, slobodni mislilac, kritičan duh, čitao sam paralelno Hrvatsku Ljevicu, Glasnik Srca Isusova i Marijina, Feral i Glas Koncila, Globus, Vijenac i Zarez, List mladih Mi i Arkzin… Do tada sam već bio apsolvirao klasike dijamata, glavne crkvene Oce, prošao osnovne budističke spise, iščitao Voltairea, Nietzschea i Wittgensteina…, i mislio pritom svojom glavom. Kako bilo, u njezinim sam očima, do danas mi nije jasno zbog čega (možda zbog imidža? Doista, u to doba nosio sam kožnjak poput onih udbaških i lenjinovsku bradicu…), postao crveni. Ona je, dakako, bila nedvosmisleno na liniji, premda sam kasnije saznao da je do ’91. imala knjižicu… Tako to ide.
No dobro.
Jednom je prigodom revna pedagoginja, jedna od svijetlih točaka u toj školi, upriličila radionicu. Taj put se nije radilo o crtanju cvjetića i nošenju papirića na leđima nego smo trebali, anonimno, napisati što nas zapravo na radnom mjestu muči. Potražio sam u svojoj arhivi zabilješke s te radionice, i evo što su kolege nastavnici, ljudi koji rade u jednoj humanističkoj ustanovi, koji odgajaju nove naraštaje itd., napisali o svojim dojmovima:
– ugrožavanje ugleda, ogovaranje, ismijavanje
– iznošenje neistina o meni
– netrpeljivost, omalovažavanje, ignoriranje
– nespremnost na suradnju
– netolerancija
– povreda integriteta i dostojanstva
– nazivanje pogrdnim imenima
– kritiziranje
– neargumentirana kritika
– nedostatak iskrene komunikacije
– licemjerje
– neuvažavanje mojeg mišljenja
– sprečavanje napredovanja
– klevetanje, ogovaranje pred učenicima
– ignoriranje moga rada
– miješanje u struku
– nemogućnost izražavanja vlastitog mišljenja
– nedostatak samokritičnosti rukovodstva
– povreda dostojanstva
Kad ste nekoliko godina u takvom kolektivu, u kojem se ljudi ovako osjećaju, mislite li da to neće utjecati na vaš rad u razredu? Mislite da možete doći pred djecu opušteni, puni elana i želje da im ispričate nešto o, primjerice, Ulderiku Donadiniju? Možda je, u tom smislu, kolegi iz povijesti bilo lakše, naročito kad je predavao o genezi totalitarnih režima, o staljinističkim montiranim procesima ili o makartističkom lovu na vještice.
Uglavnom, nakon nekoliko godina, otišao sam u drugu školu. Iz vruće tave u vrelo ulje, pokazalo se.
Post je objavljen 10.11.2008. u 20:41 sati.