Nakon što se neki moji učenici preko vikenda „zabavljaju“ po gradskih parkovima, uz bocu Ribara za deset kuna i eventualno joint, ili u nekoj od Ludnicâ prisustvuju koncertu (a zapravo raspojasanom pijanom derneku) Dare Bubamare & Co., ili pak re(j)vaju u kakvom opskurnom prigradskom klubu, padajući – vođeni sigurnom rukom karizmatičnog DJ-a Krmka – u trans uz trance-turbo-folk i bonkase, u ponedjeljak mi – nakon što su se u nedjelju donekle oporavili opuštajući se ispred TV-a uz tjedni izvještaj iz bigbrader kuće – osvanu na prvom satu. Ulaze u grupicama, ili po dvoje, pojedinačno, bacaju s vrata torbe na klupe… čavrljaju međusobno, moju prisutnost manje-više podrazumijevaju ili, preciznije, zanemaruju. Da, naravno da sam nekad imao viziju kako učenici ulaze u razred, još s vrata pristojno pozdrave, sjednu u svoje klupe, izvade pribor i širom otvorenih očiju, u tišini prate svaki moj mig, željno čekajući da ih povedem u čarobni, bajkoviti svijet pjesničke imaginacije, da im proširim horizonte, da ih dovedem do vrutaka mudrosti, do vrtoglavih visina duha… Nije da im to nisam, svakoj generaciji iznova, pokušao pružiti, ali to mi katkad, u rijetkim slučajevima, uspije tek nakon što ih dovedem do četvrtog razreda, i to u drugom polugodištu. Onda počnu, donekle, shvaćati. (Hm, cinik bi primijetio kako bi možda u četvrtom razredu počeli shvaćati i da se nisam trudio… Ah, bolje da o tome ne mislim.) Kako bilo, u ponedjeljak ujutro stvari stoje dosta loše.
»Otvorite stranu pedesetipetu!« podviknem da ih, je li, malo razbudim, ne bi li primijetili moju malenkost. Iz iskustva znam da ne reagiraju od prve pa se ne uzbuđujem. Čemu gubiti živce već na početku tjedna?
Drugi pokušaj. »Strana pedesetipeta!« U ništa. Nice try, pomislim samoironično.
»Pedesetipeta strana!« okrenem ja. Aaaa, evo, nekoliko ih već reagira. »Koja strana?« »Pedeset i pet.« (Inače, ovo »Koja strana?« čuje se nekoliko puta iz različitih dijelova učionice. »Pedeset i pet«, odgovaram ponaosob.)
I uskoro, otprilike četvrtina – ako je sreće i trećina – razreda (stvar se pročula!) prevrće čitanke, nezainteresirano, dakako, ne kao u mojoj viziji, tako da sve frca… Ali, dobro, ide, polako, ali ide. Samo strpljivo. Ja sam vrlo strpljiv čovjek.
»Hajde, molim vas, otvorite pedesetipetu stranu«, pozivam ih, upravo mamim, svojim najugodnijim baritonom.
Znam, opet iz iskustva, da ću napokon – u prosjeku nakon petog pokušaja – uspjeti postići svoj prvi radni cilj: navesti sve, baš sve učenike, čak i one dečke otraga s psećim ogrlicama i pletenim crnim kapama na kojima se bijeli otisak Sarumanove ruke, čak i one cure pokraj prozora s izbušenim jezicima i smaragdima u pupku, čak i one ljubitelje DJ Krmka pomiješane s BBB-ima, da ću dakle uspjeti pridobiti ih da OTVORE ČITANKU NA PEDESETIPETOJ STRANI.
Ako nakon petog pokušaja još uvijek nisu svi otvorili čitanku, napišem na ploči, uz naslov djela, recimo, Satir iliti divji čovik, i str. 55. I zaokružim.
E sad, znam da mi neki od čitatelja neće vjerovati, mislit će da ih vučem za nos i da pretjerujem, ali, tako mi preostalog profesorskog ugleda, dogodi se da me i nakon toga neki učenici, kao da me taj čas prvi put vide, pitaju: »Koja strana?«
Pokažem na ploču.
Post je objavljen 20.11.2008. u 22:21 sati.